Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-619/2025-24

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po z.z. ODO u Bjelovaru, protiv tuženika JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 21. siječnja 2026. u prisutnosti GŽ, zamjenika ODO u Bjelovaru, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da na dan 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prijeboja, postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženiku JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 15.976,36 EUR, naplaćenog po presudi Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P- 1367/10-32 od 4. siječnja 2013., koji iznos se sastoji od 6.318,07 EUR po osnovi neto iznosa glavnice, 4.808,99 EUR na ime zatezne kamate na neto iznos od dospijeća do pljenidbe, 2.809,55 EUR na ime procesne zatezne kamate na neto iznos glavnice za razdoblje od 15. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, pa do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja, i 2.039,75 EUR na ime troškova postupka, sa zateznom kamatom obračunatom za razdoblje od 15. veljače 2017., kao dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, pa do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužiteljice iz st. I izreke i tražbina tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-19/2017- 27 od 16. siječnja 2020., koja na dan 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prijeboja, iznosi 7.888,11 EUR, koji iznos se sastoji od 2.932,73 EUR neto iznosa glavnice, 3.617,22 EUR na ime zatezne kamate na neto iznos, obračunate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog neto iznosa do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja, i 1.338,16 EUR troškova postupka br. Pr-19/2017, sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom od 16. siječnja 2020. (dan donošenja presude) do 16. prosinca 2020. (dan izjavljenog prigovora prijeboja), te se nalaže tuženiku da tužiteljice isplati iznos od 8.088,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa iz st. II. izreke (8.088,25 EUR) do zatraženog iznosa od 12.549,63 EUR, u iznosu od 4.461,38 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.417,90 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 882,10 EUR.

i

r i j e š i o  j e

I. Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćniku tuženika Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, J. J. Strossmayera 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 214,34 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tuženika za naknadom troškova delegacije u iznosu od 80,66 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru, posl. broj P-1367/2010-32 od 4. siječnja 2013., tužiteljici naloženo da tuženiku isplati bruto iznos od 75.970,35 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose te naknadi troškove postupka u iznosu od 12.235,20 kn. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž- 1046/2013-2 od 3. travnja 2014. Tuženik je svoje potraživanje temeljem navedene pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-1367/2010-32 od 4. siječnja 2013. u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 8. srpnja 2014. u iznosu od 134.010,24 kn. Rješenjem Vrhovnog suda RH, br. Revr-923/14-2 od 29. studenoga 2016., prihvaćena je revizije u tom postupku tužene Republike Hrvatske te su ukinute presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-1046/2013-2 od 3. travnja 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-1367/2010-32 od 4. siječnja 2013., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. S obzirom da je tuženik bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen sada ukinutom presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-1367/2010-32 od 4. siječnja 2013., odnosno radi se o osnovi koja je temeljem odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima otpala, tužiteljica je, nakon što se prethodno obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, predloživši da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici namiri tražbinu u bruto iznosu koji će naknadno biti preciziran, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te namiri troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu (list 9) tuženik smatra da je tužba preuranjena i nepotrebna, budući će tuženik u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koju je primio po pravomoćnoj presudi pa se podnošenjem tužbe u ovoj fazi postupka, koji je vraćen na ponovno suđenje, stvaraju samo daljnji nepotrebni troškovi te u tom smislu tuženik priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđen iznos i zahtjev na isplatu koji je njemu do danas nepoznat, kao i što je bio nepoznat u fazi mirnog rješenja spora. Naime, s obzirom na prirodu i okolnosti konkretnog slučaja upitno je da li će, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti, a o tome govori i neodređenost tužbenog zahtjeva, jer niti sam tužitelj ne zna niti može znati prije pravomoćnosti ponovljenog postupka kolika bi eventualno bila obveza tužitelja za isplatu. Ovo tim više što tuženik ničim nije uzrokovao postupak za koji je podnesena tužba. Osim toga, netočan je navod tužbe da je tuženik primio iznos od 134.010,24 kn, a što tužitelj mora znati jer je to bruto iznos sa kamatama, dočim je tuženik naplatio neto iznos sa kamatama, a ostatak, tj. pola presuđenog iznosa je naplaćen u korist tužitelja, tj. računa državnog proračuna. S tim u vezi tuženik smatra da tužitelj ne može tražiti eventualnu isplatu u bruto iznosu iz jednostavnog razloga što se taj novac nalazi upravo na računima tužitelja pa nije jasno kako bi i na koji način tuženik vratio novac koji ne posjeduje niti ga je ikada posjedovao i koji je po pravomoćnoj presudi direktno uplaćen na račune tužitelja. Prema tome jasno je da ako je tuženik temeljem pravomoćne presude primio isplatu u iznosu većem nego mu eventualno pripada, da je isto tako i sam tužitelj primio isplatu u iznosu većem nego mu pripada po toj presudi, a tužitelj se po tom pitanju za sada ne izjašnjava, iako mu je to poznato. Iz navoda i zahtjeva tužbe proizlazi da bi tužitelj zadržao više uplaćeni iznos na svojim računima, a od tuženika zahtjevom na isplatu u bruto iznosu još jednom izvršio naplatu onoga što je već uplaćeno. Iz navedenih razloga tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, odnosno tužbu odbaciti jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za tužbu glede sadržaja i neodređeno postavljenog tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 14. prosinca 2020. (list 40-42) tuženik je istaknuo da je u međuvremenu, u ponovnom postupku u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-19/17, tuženik ishodio pravomoćnu sudsku odluku posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., prema kojoj mu je tužiteljica dužna isplatiti iznos od 33.198,13 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, slijedom čega je istaknuo prigovor prijeboja za navedeni iznos, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose taksativno navedene u prigovoru prijeboja, tekućom od 15. ožujka 2008. do isplate, kao i za dosuđene parnične troškove u iznosu od 9.557,55 kn, istaknuvši da tuženik nikada nije niti primio sav utuženi iznos koji mu je dosuđen pravomoćnom presudom Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., već samo neto iznos s kamatama. Smatra da bi tužiteljici eventualnim presuđenjem po utuženom bruto iznosu bila otvorena mogućnost dvostruke naplate po istoj osnovi jer je po ranijoj pravomoćnoj presudi tužiteljici plaćen veći iznos nego po novom presuđenju, tj. tuženiku bi se mogao naplaćivati iznos koji je već plaćen i nalazi se na proračunskim računima HZZO, HZMO i Ministarstva financija – Porezne uprave.

4. Uz podnesak od 13. ožujka 2024. (list 130) tužiteljica je priložila izračun Ministarstva obrane RH, Sektora za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove od 4. ožujka 2024. (list 134-139, dalje izračun MORH-a), s priloženim obračunom potraživanja tužiteljice i tuženika te razlike koja nakon prijeboja pripada tužiteljici. Iz navedenog izračuna vidljivo je da ne postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku za II mirovinski stup, budući da su sredstva plijenjena u korist individualne kapitalizirane štednje (II stup) prebačena u državni proračun jer je račun individualne kapitalizirane štednje zatvoren temeljem čl. 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim i mirovinskim fondovima (NN-93/15). Slijedom navedenog, tužiteljica od tuženika potražuje samo neto iznos isplaćen tuženiku po presudi Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., i to neto iznos od 10.927,06 EUR / 82.329,97 kn (tablica 2 stupac 19 i 20 izračuna) i naplaćeni trošak postupka u iznosu od 1.622,56 EUR / 12.225,20 kn, odnosno ukupno 12.549,62 EUR / 94.555,17 kn. Nadalje, iz navedenog izračuna MORH-a i objašnjenja uz izračun, vidljivo je da su kamate po presudi u predmetu br. P-1367/10, koja je ukinuta, obračunate na iznos koji je tuženik naplatio, počevši od 15. veljače 2017., kao dana kada je tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora, pa do 16. prosinca 2020., kao dana kada je tuženik dao izjavu o prijeboju, tako da potraživanje tužiteljice po osnovi zateznih kamata iznosi 2.809,55 EUR / 21.168,58 kn (tablica 2 stupac 21). Slijedom navedenog, ukupni iznos potraživanja tužiteljice iznosi 13.736,62 EUR / 103.498,55 kn. Tražbina tuženika iz ponovljenog postupka po presudi Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., sastoji se od neto glavnice u iznosu od 22.096,68 kn / 2.932,73 EUR (tablica 1. stupac 16.) i zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne neto iznose naveden u presudi od dana njihova dospijeća do izjave o prijeboju 16. prosinca 2020., u iznosu od 27.253,97 kn / 3.617,22 EUR (tablica 1. stupac 17.), odnosno ukupno potraživanje tuženika do dana izjave o prijeboju iznosi 49.350,65 kn / 6.549,96 EUR. Nakon prijeboja potraživanja tužiteljice i tuženika dobije se iznos od 54.147,90 kn / 7.186,66 EUR, koji je tuženik dužan platiti tužiteljici nakon prijeboja (tablica 4. stupac 3. i 4., redni broj 5). Kamate na trošak postupka od 12.225,20 kn koji potražuje tužiteljica po presudi P-1367/10 također su obračunate za razdoblje od 15. veljače 2017. pa do 16. prosinca 2020., a po osnovi troškova postupka tužiteljici pripada 15.368,53 kn / 2.039,75 EUR, dok kamate na trošak postupka u iznosu od 9.557,55 kn koji pripada tuženiku, obračunate od dana donošenja presude Pr-19/2017 od 16. prosinca 2020. pa do dana izjave o prijeboju, tako da tuženiku po osnovi troškova postupka pripada 10.082,40 kn / 1.338,16 EUR. Nakon prijeboja potraživanja ostaje razlika troškova u korist tužiteljice u iznosu od 5.286,13 kn / 701,59 EUR. Prema priloženom izračunu MORH-a po presudi iz predmeta br. Pr-19/2017 tuženiku pripada neto iznos od 2.932,73 EUR / 22.096,68 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne neto iznose iz presude od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Ukoliko je tuženik suglasan sa dostavljenim izračunom MORH-a, tužiteljica prvenstveno predlaže sklapanje sudske nagodbe kojom bi se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti iznos od 12.549,63 EUR, s tim da bi mu tužiteljica odobrila plaćanje navedenog iznosa u najviše 12 mjesečnih rata te bi se s osnova troškova postupka potraživao trošak samo jedne parnične radnje. Slijedom navedenog, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev za isplatom tražbine u iznosu od ukupno 12.549,63 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2017. (dan primitka zahtjeva za mirno rješenje spora) pa do isplate, te naknadi trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

5. Tuženik je u podnesku od 7. ožujka 2024. istaknuo da ne osporava dostavljeni matematički izračun iz prvog i ponovljenog postupka na dan 16. prosinca 2020. (dan izjavljenog prigovora prijeboja), te je u podnesku od 21. listopada 2024. (list 148) naveo da smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan stavu i praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP), izraženom između ostalog i u presudi J protiv Republike Hrvatske br. 679/11 od 2. travnja 2015., vezano za mirno uživanje prava vlasništva. Tuženik je u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr- 312/11 od 20. svibnja 2014. vodio spor protiv ovdje tužiteljice te je nakon pravomoćnosti presude i naplatio potraživanje od RH, da bi nakon toga odlukom Vrhovnog suda RH ukinuta pravomoćna presuda po kojoj je tuženik naplatio svoje potraživanje. Naplaćeni iznos po pravomoćnoj presudi tuženik nije dužan vratiti jer bi vraćanje tog iznosa predstavljao povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. Navedeno stajalište ESLJP dužni su primjenjivati i hrvatski sudovi, jer navedena presuda ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46. st. 1. Konvencije, budući da je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava RH). S obzirom da prema izračunu MORH-a od 4. ožujka 2024. potraživanje tužiteljice iz ranijeg postupka iznosi sveukupno neto iznos od 11.359,56 EUR (tablica 2. stupac 19. i 20., neto isplata, kamate i procesne kamate, tablica 4. red. broj 5.), dok potraživanje tuženika iz ponovljenog postupka iznosi sveukupno 6.549,96 EUR (tablica 1. stupac 16 i 17, neto isplata i kamate na neto iznos). Dakle, razlika neto iznosa sa kamatama po presudama na dan izračuna tužitelja je 4.809,60 EUR. Što se tiče procesnih kamata tuženik navodi da je kod potraživanja tog iznosa narušeno načelo ravnopravnosti, kao i da je visina tog potraživanja protivna moralu društva. Naime, da je tuženik čitavi naplaćeni neto iznos sa kamatama odmah oročio u bilo kojoj banci u Republici Hrvatskoj na ime kamata bi dobio cca 1,5 % kamata godišnje, dočim procesne kamate za obračunato razdoblje višestruko premašuju iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata temeljem oročenja pa tu svakako ne postoji ravnopravnost shodno odredbama ZOO-a, kao i što to ne može biti sukladno moralu društva jer tuženik nije svojom krivnjom doveden u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njega sada traži da vrati procesnih kamata više nego što bi mogao legalno ostvariti kamata štednjom u Republici Hrvatskoj pa tuženik drži da nije na njemu da snosi taj rizik i trpi štetu u vidu plaćanja procesnih kamata preko iznosa koji je moguće legalno ostvariti i to samo zbog promjene mišljenja u ukidnoj oduci VSRH u odnosu na ranije odluke u istim predmetima. Stoga, uz ranije i naprijed navedene razloge, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev i zauzme stav da tražbina tužitelja nije prestala prijebojem s tražbinom tuženika, tuženik ostaje kod istaknutog prigovora radi prijeboja.

6. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-1046/2013-2 od 3. travnja 2014., rješenja Vrhovnog suda RH broj Revr- 923/14-2 od 29. studenoga 2016., presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr- 19/2017-27 od 16. siječnja 2020., presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-479/2020 od 22. listopada 2020., zahtjeva tužitelja za mirnim rješenjem spora od 10. veljače 2017., s priloženim oglednim primjerkom tužbe od 10. veljače 2017., te čitanjem izračuna Ministarstva obrane RH, Sektora za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove od 4. ožujka 2024. (list 134-142).

7. Nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1046/2013-2 od 3. travnja 2014., ovdje tužiteljici, u tom predmetu tuženoj, naloženo da tuženiku, u tom predmetu tužitelju, isplati bruto iznos od 75.970,35 kn, sa zakonskom zateznom kamatom te trošak postupka u iznosu od 12.225,20 kn.

8. Nije sporno da je Vrhovni sud RH, nakon što je tuženik naplatio potraživanje po navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P-1367/10 od 4. siječnja 2013., rješenjem br. Revr-923/14-2 od 29. studenoga 2016. ukinuo presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1046/2013. od 3. travnja 2014. i navedenu presudu Općinskog suda Bjelovaru te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. Nije sporno da je u ponovnom postupku presudom Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., naloženo tužiteljici, u tom postupku tuženoj, da tuženiku, u tom postupku tužitelju, isplati bruto iznos od 33.198,13 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te trošak postupka u iznosu od 9.557,55 kn. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž R-479/2020 od 22. listopada 2020., navedena presuda Općinskog suda Bjelovaru u cijelosti je potvrđena.

10. Sporno je da li je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti novčani iznos koji mu je izravnom naplatom putem FINA-e isplaćen temeljem navedene presude Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P-1367/10 od 4. siječnja 2013. i temeljem koje pravne osnove bi tuženik bio obvezan to učiniti.

11. Sud smatra osnovanim pravnu osnovu tužbe, odnosno smatra da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti neto novčani iznos koji je izravnom naplatom putem FINA-e tuženiku isplaćen temeljem ukinute presude Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P- 1367/10 od 4. siječnja 2013., a koji se odnosi na isplaćeni neto iznos glavnice, troškova postupka i kamata.

12. Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-667/15 od 21. prosinca 2016. ukinute presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R- 1771/14 od 15. siječnja 2015. i presuda Općinskog suda Bjelovar posl. br. Pr-312/11 od 20. svibnja 2014., otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni novčani iznos, a time je sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. u svezi st. 1. istog čl. ZOO nastupila tuženikova obveza vraćanja tužiteljici isplaćenog neto iznosa glavnice, troškova postupka i kamata, koji je tuženiku uplaćen temeljem pravomoćne presude Općinskog suda Bjelovaru posl. br. Pr-312/11 od 20. svibnja 2014.

13. U konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje ESLJP zauzeto u predmetu J protiv Republike Hrvatske, broj 679/11. Naime, u tom predmetu utvrđeno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. ESLJP je u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. Naime, u konkretnom predmetu tuženik je znao da je u navedenom parničnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj Pr-312/11 Republika Hrvatska podnijela reviziju te je morao znati da postoji mogućnost da prihvaćanjem iste njegova pravna osnova otpadne i da stoga neće biti osnovana isplata prema njemu temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-312/11 od 20. svibnja 2014. S obzirom na podnesenu reviziju kod tuženika nije moglo nastati legitimno očekivanje da će u svakom slučaju moći zadržati primljeni iznos. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018., prema kojem ukidanje pravomoćne presude, kada je isto kao mogućnost propisano odredbama ZPP o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji), ne predstavlja miješanje u uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca). Tuženik je u konkretnom slučaju bio svjestan (isti je, naime, bio zastupan po punomoćniku odvjetniku) da je, s obzirom na vrijednost predmeta spora, u postupku iz kojeg potječe navedena ovršna isprava u vrijeme donošenja iste prema tada važećim odredbama ZPP uvijek bila dopuštena revizija te da je odredbama ZPP propisana i mogućnost ukidanja odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.

14. Slijedom navedenog, utvrdivši da je tuženik stekao novčane iznose po osnovi presude Općinskog suda Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., koja je kasnije ukinuta, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, tuženik je temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je stekao temeljem citirane presude. Tuženik nije u obvezi vratiti one novčane iznose koji su iz dosuđenog bruto iznosa na ime obveznih doprinosa, poreza i prireza ustegnuti/uplaćeni u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, jer te iznose tuženik nije neposredno primio niti se stoga radi o novčanim iznosima koje bi tuženik neosnovano stekao. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi br. Revr- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023.

15. Prema izračunu MORH-a od 4. ožujka 2024. tuženiku bi po pravomoćnoj presudi iz ponovljenog postupka Općinskog suda u Bjelovar, posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., od dosuđenog bruto iznosa trebao biti isplaćen neto iznos od 2.932,73 EUR (tablica 1. stupac 16), 3.617,22 EUR na ime zateznih kamata na neto iznos, obračunatih od dospjelosti do izvršenog obračuna 4. ožujka 2024. (tablica 1. stupac 17) te 1.338,16 EUR troškova postupka (tablica 5. stupac 5), sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 16. siječnja 2020., kao dana donošenja presude, do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja.

16. Prema priloženom izračunu MORH-a od 4. ožujka 2024. tuženiku je po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013.,od dosuđenog bruto iznosa isplaćen neto iznos glavnice u visini od 6.318,07 EUR (tablica 2. stupac 19), 4.808,99 EUR na ime zatezne kamate na neto iznos (tablica 2. stupac 20), 2.809,55 EUR na ime procesne zatezne kamate na neto iznos glavnice za razdoblje od 15. veljače 2017., kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, pa do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora obračunatom zateznom kamatom naplaćeni po presudi br. P-1367/10, te 2.039,75 EUR na ime troškova postupka, sa zateznom kamatom obračunatom za razdoblje od 15. veljače 2017., kao dana zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora, pa do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja.

17. S obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz navedenog izračuna MORH-a., cijeneći da su navedeni izračun stranke prihvatile i između stranaka nije sporan, utvrdivši da je prema navedenom izračunu tuženiku u postupku prisilne naplate temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., koja je ukinuta, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, isplaćen neto iznos, s obračunatom zakonskom zateznom kamatom, u visini od ukupno 13.936,61 EUR (tablica 2. stupac 19 i 20) te na ime troškova postupka iznos od 2.039,75 EUR sa zateznom kamatom obračunatom za razdoblje od 15. veljače 2017. do 16. prosinca 2020., odnosno sveukupno iznos od 15.976,36 EUR, utvrđeno je da je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti navedeni iznos, jer se radi o iznosu kojeg je tuženik stekao temeljem osnove koja je kasnije otpala.

18. Naime, odredbom čl. 183. st. 1. ZOO određeno je da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Budući da je tuženik 15. veljače 2017. zaprimio zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora od 10. veljače 2017., kojim je tuženik pozvan na plaćanje iznosa koji je tuženik bez osnove primio temeljem ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-1367/10-32 od 4. siječnja 2013., tuženik je idućeg dana od dana zaprimanja zahtjeva, tj. 16. veljače 2017., došao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO nastala obveza tuženika da pored glavnice tužiteljici plati i zatezne kamate.

19. Prijebojni zahtjev tuženika, čija visina je specificirana u podnesku od 21. listopada 2024. u iznosu od ukupno 6.549,96 EUR, od toga 2.932,73 EUR neto iznos glavnice (tablica 1. stupac 16) te 3.617,22 EUR na ime zateznih kamata na neto iznos (tablica 1. stupac 17), obračunatih od dospjelosti do izvršenog obračuna 4. ožujka 2024. odnosno sveukupno iznos od 6.549,95 EUR, u cijelosti je osnovan. Naime, radi se o iznosu dospjelom na dan izjavljenog prigovora prijeboja 16. siječnja 2020., koji iznos se temelji na tražbini utvrđenoj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., a visina koje je utvrđena navedenim izračunom MORH-a od 4. ožujka 2024., iz kojeg je utvrđeno da tuženiku, osim navedenih iznosa pripada i iznos od 1.338,16 EUR na ime troškova postupka pripada (tablica 5. stupac 5), sa uračunatom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2020., kao dana donošenja presude, do 16. prosinca 2020., kao dana izjavljenog prigovora prijeboja.

20. Slijedom navedenih utvrđenja sud je, temeljem odredbe čl. 195. ZOO, izvršio prijeboj navedenih tražbina stranaka. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U konkretnom slučaju ostvarene opće pretpostavke prijeboja (kompenzacije) navedenih tražbina stranaka. Naime, obje tražbine stranaka su dospjele i obje glase na novac, a sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO prijeboj navedenih tražbina je nastao 16. prosinca 2020., odnosno danom dostave izjave tuženika o prijeboju . Tažbina tuženika nije bila u zastari u trenutku kad su se stekle pretpostavke prijeboja (čl. 198. ZOO), budući da se radi o tražbini koja je utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-19/2017-27 od 16. siječnja 2020., koja je postala pravomoćna 22. listopada 2020., tj. danom donošenja presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-479/2020, kojom je u cijelosti potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

21. Sud je izvršio prijeboj navedenih tražbina stranaka, a budući da je tražbina tužiteljice veća od tražbine tuženika, sud je obvezao tuženika da tužiteljici isplati nekompenzirani dio tražbine u iznosu od 8.088,25 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2020., odnosno od prvog dana od dana izjavljenog prigovora prijeboja pa do isplate, dok je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa (8.088,25 EUR) do u tužbenom zahtjevu zatraženog iznosa od 12.549,63 EUR, u iznosu od 4.461,38 EUR, slijedom čega je presuđeno kao u st. I., II. i III. izreke.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), odnosno razmjerno uspjehu stranaka u parnici.

22.1. Tužiteljici su priznati troškovi postupka u iznosu od ukupno 2.200,00 EUR, i to 200,00 EUR za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 10. veljače 2017. (Tbr. 32. toč. 1. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 200,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu od 13. prosinca 2017. (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), 600,00 EUR za zastupanje na ročištima od 11. studenoga 2021. i 23. listopada 2024. te 21. siječnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 800,00 EUR za sastav četiri obrazložena podneska od 2. prosinca 2020., 18. siječnja 2021., 2. listopada 2023. i 13. ožujka 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) te 250,00 EUR za sastav žalbe protiv presude od 13. prosinca 2024. (Tbr. 5. toč. 1. Tarife).

22.2. Tužiteljica je u osnovi tužbenog zahtjeva uspjela sa 100 %, a u visini tužbenog zahtjeva sa 64,45 % od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, što daje uspjeh tužiteljice od 82,23 % (164,45 : 2 = 82,23).

22.3. Tuženik je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 35,55 %, dok u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tuženik nije uspio, što daje ukupan uspjeh tuženika od 17,78 % (35,55 : 2 = 17,78).

22.4. Kada se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od ukupnog uspjeha tužiteljice oduzme ukupni uspjeh tuženika, proizlazi da je tužiteljica u postupku uspjela sa ukupno 64,45 % (82,23 – 17,78) od konačnog tužbenog zahtjeva.

22.5. Slijedom navedenog, s obzirom na uspjeh stranaka u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP sud je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi razmjerni dio troškova postupka u iznosu od 1.417,90 EUR (2.200,00 x 64,45 : 100), dok je zahtjev tužiteljice za naknadom preostalog troška, u iznosu od 882,10 EUR, sud kao neosnovan odbio.

22.6. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

23. Zahtjev punomoćnika tuženika za naknadom troškova delegacije sud je rješenjem djelomično usvojio. Naime, temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZS) rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. (list 120-125), predmetni parnični spis Općinskog suda u Bjelovaru ustupljen je ovom sudu na daljnje postupanje. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja, određena Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Odredbom st. 5. istog članka ZS određeno je da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

23.1. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 11. st. 4. i 5. ZS punomoćniku tuženika priznao trošak delegacije u iznosu od ukupno 214,34 EUR, i to 200,00 EUR na ime naknade zbog izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja za dolazak na ročište od 23. listopada 2024. u trajanju od ukupno 4 sata, koliko je po ocjeni ovog suda punomoćnik tuženika morao izbivati iz pisarnice radi dolaska na navedeno ročište (50,00 EUR x 4 sata, Tbr. 39. Tarife) te 14,34 EUR na ime troškova javnog prijevoza za dolazak na navedeno ročište u visini cijene povratne karte za vlak (Cjenik HŽ Putnički prijevoz za prijevoz putnika u domaćem prijevozu) na relaciji [adresa]

- [adresa] (čl. 11. st. 4. ZS i Tbr. 50. toč. 1. Tarife), dok je zahtjev za naknadom preostalog troška delegacije, u iznosu od 80,66 EUR, sud kao neosnovan odbio.

23.2. Na dosuđeni iznos troškova delegacije Republika Hrvatska dužna je punomoćniku tuženika platiti zakonsku zateznu kamatu, tekuću od dana donošenja rješenja 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 6. ožujka 2026.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. ODO u Bjelovaru, Građansko upravni odjel - z.z. tužiteljice.

2. Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tuženika.