Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 06. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 25.232,51 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 20. srpnja 2011., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II U preostalom dijelu, vezano za početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 5.162,31 eur, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je između nje, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 10. listopada 2006. ugovor o kreditu broj 9012015716, koji ugovor da je solemniziran dana 11. listopada 2006. kod Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu pod brojem OU-747/06. Kredit da je ugovoren u protuvrijednosti iznosa od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika (čl. 1. ugovora o kreditu), te da je stavljen u otplatu dana 10. listopada 2006. Isplatom prema tada važećem srednjem tečaju od 4,650566 kn / 1 CHF isplatio da je tuženik tužiteljici iznos od 458.080,75 kn. Predmetnim potrošačkim ugovorom o kreditu koji da je bio od strane tuženika unaprijed formuliran tuženik da je odobrio i potom isplatio tužiteljici namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita (čl. 2. st. 2.1. ugovora o kreditu) u iznosu protuvrijednosti 98.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora o kreditu). U čl. 4.1. ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa od 4,60 % godišnje "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana", daljnje odredbe o promjenjivosti kamate da su sadržane u čl. 4.2. i 7.2. ugovora. U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " J") da je utvrđeno da je "drugotuženik PBZ d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U čl. 7. t. 7.2. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u mjesečnim anuitetima, uz od strane tuženika unaprijed pripremljenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ..." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužiteljici anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i ovaj sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na gore citirane ništetne odredbe, tuženik da je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi mu pripali slijedom onih odredaba ugovora o kreditu koje da mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisan način primio bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Tužiteljica dalje navodi da, kada se uzme u obzir da predmetni Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u slučaju da takvih odredbi nije bilo u Ugovoru, tada da bi tužiteljica za svo vrijeme plaćanja kredita bila dužna plaćati jednake mjesečne anuitete. Tuženik da je dana 13. listopada 2006.g. isplatio tužiteljici iznos kredita prema tečaju od 4,650433 kuna za 1 CHF te da je po tom tečaju i tužiteljica trebala isplaćivati tuženiku mjesečne anuitete. Obzirom da je zbog tečajne razlike tužiteljica isplaćivala tuženiku veće iznose, to da ista potražuje povrat preplaćenog iznosa. Nadalje, predmetnim ugovorom o kreditu određena da je kamatna stopa kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika. Naime, odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da je da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja da je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je ništetna. Posebno se napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužiteljica prilikom ugovaranja da nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba sadržana da je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Cijeli predmetni ugovor o kreditu da je ništetan, te da tužiteljica potražuje iznos od 825.655,93 kuna (109.583,37 €) koliko da je isplatila tuženiku na ime takvog ugovora. Naime, bitni sastojci ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a da su prije svega sam novčani iznos koji da je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako da su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci ugovora o kreditu, a svi da su ti bitni sastojci ugovora o kreditu - odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji da se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, obje povezane kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao i odredbe koje da određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, zahvaćeni ništetnošću, takav ugovor da ne može opstati jer da ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitan sastojak. Naime upravo odredbe ZOO-a da propisuju kako ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojim ranijim odlukama poslovni broj GZZ-105/2002 i Rev-907/2002 od 27.02.2003. u kojoj da je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav ugovor da ima za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. I odlukom suda Europske unije poslovni broj C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary taj sud da je jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i da održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer da je to bitni sastojak ugovora. Tužiteljica predlaže da s obzirom na ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku između iznosa preplate (mjesečnog anuiteta) kojeg je tužiteljica plaćala svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg bi tužiteljica bila dužna plaćati da je od početka Ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj kuna za CHF. Predlaže se da vještak izračuna i koliko je tužiteljica ukupno isplatila tuženiku temeljem Ugovora o kreditu broj 9012015716. Tužiteljica dalje navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012015716, potvrđen po javnom bilježniku Anki Poropat iz Višnjana, pod brojem potvrde: OU-747/06 od 11. listopada 2006.g. Sukladno članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik da se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Dana 13. listopada 2006.g. prema tečajnoj listi tuženika, 1,00 CHF iznosio da je 4,650433 kuna. Dana 13. listopada 2006.g. tuženik da je isplatio odobreni iznos kredita i to u iznosu u kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno 458.067,65 kuna. Tuženik da je tužiteljici odobrio kredit za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita. To da je utvrđeno u čl. 2. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 3.3. Ugovora o kreditu, način korištenja kredita da podrazumijeva zatvaranje ranije odobrenog kredita i prijenos razlike na račun korisnika kredita tj. tužiteljice, što da ukupno iznosi 458.067,65 kuna. Na kredit u otplati tužiteljica da se obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja da je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,60% godišnje. Nadalje, kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana da je u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4. Ugovora o kreditu). Sukladno članku 7.1. Ugovora o kreditu, rok otplate da je 240 mjeseci, dok da je člankom 7.2. istog Ugovora utvrđeno da se kredit u iznosu od 98.500,00 CHF i kamata, otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, tuženik da je bio ovlašten povisiti ili sniziti iznos anuiteta dok da je tužitelj u obvezi plaćati tako izmijenjene anuitete. Člankom 7.3. Ugovora određeno da je da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu dok da je čl. 7.4. Ugovora određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Istim ugovorom da je ugovoreno da je, u slučaju prijevremenog povrata kredita, tužiteljica dužna isplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate (članak 4. Ugovora o kreditu). Tuženik da je stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje da su ništetne, pa da je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužiteljici. Tužiteljica da je plaćala iznose na način kako slijedi, a čime da je preplatila određene novčane iznose kako su specificirani u nastavku: dana 30.11.2006. iznos od
2.906,56 kn čime da je preplatila 10,07 € (75,89 kn), dana 31.12.2006. iznos od 2.873,12 kn čime da je preplatila 9,94 € (74,93 kn), dana 31.01.2007. iznos od 2.852,20 kn čime da je preplatila 9,87 € (74,34 kn), dana 28.02.2007. iznos od 2.850,77 kn čime da je preplatila 9,85 € (74,21 kn), dana 31.03.2007. iznos od 2.859,15 kn čime da je preplatila 9,86 € (74,29 kn), dana 30.04.2007. iznos od 2.823,47 kn čime da je preplatila 9,72 € (73,27 kn), dana 31.05.2007. iznos od 2.792,70 kn čime da je preplatila 9,61 € (72,38 kn), dana 30.06.2007. iznos od 2.783,96 kn čime da je preplatila 9,56 € (72,03 kn), dana 31.07.2007. iznos od 2.783,76 kn čime da je preplatila 7,22 € (54,40 kn), dana 31.08.2007. iznos od 3.033,59 kn čime da je preplatila 54,80 € (412,91 kn), dana 30.09.2007. iznos od 2.980,78 kn čime da je preplatila 53,78 € (405,23 kn), dana 31.10.2007. iznos od 2.977,07 kn čime da je preplatila 53,65 € (404,25 kn), dana 30.11.2007. iznos od 3.018,50 kn čime da je preplatila 54,33 € (409,38 kn), dana 31.12.2007. iznos od 2.996,77 kn čime da je preplatila 53,88 € (405,95 kn), dana 31.01.2008. iznos od 3.060,49 kn čime da je preplatila 57,10 € (430,22 kn), dana 29.02.2008. iznos od 3.285,33 kn čime da je preplatila 93,59 € (705,19 kn), dana 31.03.2008. iznos od 3.342,07 kn čime da je preplatila 95,10 € (716,54 kn), dana 30.04.2008. iznos od 3.248,56 kn čime da je preplatila 92,34 € (695,73 kn), dana 31.05.2008. iznos od 3.227,96 kn čime da je preplatila 91,65 € (690,51 kn), dana 30.06.2008. iznos od 3.258,46 kn čime da je preplatila 83,07 € (625,92 kn), dana 31.07.2008. iznos od 3.209,80 kn čime da je preplatila 83,73 € (630,90 kn), dana 31.08.2008. iznos od 3.213,24 kn čime da je preplatila 83,72 € (630,82 kn), dana 30.09.2008. iznos od 3.249,12 kn čime da je preplatila 84,56 € (637,15 kn), dana 31.10.2008. iznos od 3.549,87 kn čime da je preplatila 111,63 € (841,04 kn), dana 30.11.2008. iznos od 3.347,04 kn čime da je preplatila 86,91 € (654,83 kn), dana 31.12.2008. iznos od 3.563,52 kn čime da je preplatila 113,23 € (853,11 kn), dana 31.01.2009. iznos od 3.622,77 kn čime da je preplatila 122,48 € (922,82 kn), dana 28.02.2009. iznos od 3.637,39 kn čime da je preplatila 124,30 € (936,55 kn), dana 31.03.2009. iznos od 3.591,46 kn čime da je preplatila 118,09 € (889,74 kn), dana 30.04.2009. iznos od 3.598,75 kn čime da je preplatila 118,94 € (896,16 kn), dana 31.05.2009. iznos od 3.538,92 kn čime da je preplatila 110,89 € (835,49 kn), dana 30.06.2009. iznos od 3.487,84 kn čime da je preplatila 103,98 € (783,48 kn), dana 31.07.2009. iznos od 3.499,29 kn čime da je preplatila 105,39 € (794,04 kn), dana 31.08.2009. iznos od 3.528,70 kn čime da je preplatila 109,16 € (822,53 kn), dana 30.09.2009. iznos od 3.525,42 kn čime da je preplatila 108,60 € (818,27 kn), dana 31.10.2009. iznos od 3.497,33 kn čime da je preplatila 104,76 € (789,29 kn), dana 30.11.2009. iznos od 3.549,87 kn čime da je preplatila 111,60 € (840,85 kn), dana 31.12.2009. iznos od 3.588,20 kn čime da je preplatila 116,56 € (878,21 kn), dana 31.01.2010. iznos od 3.649,84 kn čime da je preplatila 124,60 € (938,82 kn), dana 28.02.2010. iznos od 3.633,78 kn čime da je preplatila 122,34 € (921,79 kn), dana 31.03.2010. iznos od 3.713,37 kn čime da je preplatila 132,77 € (1.000,35 kn), dana 30.04.2010. iznos od 3.695,97 kn čime da je preplatila 130,32 € (981,88 kn), dana 31.05.2010. iznos od 3.732,29 kn čime da je preplatila 134,99 € (1.017,13 kn), dana 30.06.2010. iznos od 3.973,25 kn čime da je preplatila 166,84 € (1.257,06 kn), dana 31.07.2010. iznos od 3.921,77 kn čime da je preplatila 159,88 € (1.204,57 kn), dana 31.08.2010. iznos od 4.606,66 kn čime da je preplatila 178,15 € (1.342,30 kn), dana 30.09.2010. iznos od 4.016,00 kn čime da je preplatila 172,09 € (1.296,57 kn), dana 31.10.2010. iznos od 3.921,43 kn čime da je preplatila 159,38 € (1.200,88 kn), dana 30.11.2010. iznos od 4.009,41 kn čime da je preplatila 165,66 € (1.248,22 kn), dana 31.12.2010. iznos od 4.231,86 kn čime da je preplatila 195,05 € (1.469,64 kn), dana 31.01.2011. iznos od 4.078,53 kn čime da je preplatila 174,58 € (1.315,34 kn), dana 28.02.2011. iznos od 4.134,17 kn čime da je preplatila 181,83 € (1.370,00 kn), dana 31.03.2011. iznos od 4.059,42 kn čime da je preplatila 171,76 € (1.294,17 kn), dana 30.04.2011. iznos od 4.070,66 kn čime da je preplatila 173,13 € (1.304,39 kn), dana 31.05.2011. iznos od 4.296,72 kn čime da je preplatila 199,19 € (1.500,74 kn), dana 30.06.2011. iznos od 4.316,40 kn čime da je preplatila 201,67 € (1.519,44 kn), dana 20.07.2011. iznos od 544.342,27 kn čime da je preplatila 19.798,16 € (149.169,26 kn), pa da je tužiteljica preplatila sveukupno novčani iznos od 25.529,91 eur (192.355,40 kn). Tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 25.232,51 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od: 44,99 € teku od 17.9.2007. pa do isplate, 44,32 € teku od 12.10.2007. pa do isplate, 44,80 € teku od 20.11.2007. pa do isplate, 44,37 € teku od 14.12.2007. pa do isplate, 45,11 € teku od 14.1.2008. pa do isplate, 48,00 € teku od 8.2.2008. pa do isplate, 84,80 € teku od 12.3.2008. pa do isplate, 84,96 € teku od 11.4.2008. pa do isplate, 82,94 € teku od 2.6.2008. pa do isplate, 82,32 € teku od 3.7.2008. pa do isplate, 82,47 € teku od 9.7.2008. pa do isplate, 84,00 € teku od 31.7.2008. pa do isplate, 83,48 € teku od 31.8.2008. pa do isplate, 83,75 € teku od 30.9.2008. pa do isplate, 87,12 € teku od 31.10.2008. pa do isplate, 96,20 € teku od 19.12.2008. pa do isplate, 119,97 € teku od 23.2.2009. pa do isplate, 124,58 € teku od 25.2.2009. pa do isplate, 115,89 € teku od 30.3.2009. pa do isplate, 112,97 € teku od 29.4.2009. pa do isplate, 112,72 € teku od 11.5.2009. pa do isplate, 104,39 € teku od 30.6.2009. pa do isplate, 106,40 € teku od 14.8.2009. pa do isplate, 105,59 € teku od 30.9.2009. pa do isplate, 105,69 € teku od 11.11.2009. pa do isplate, 107,58 € teku od 24.11.2009. pa do isplate, 109,11 € teku od 24.11.2009. pa do isplate, 120,46 € teku od 5.2.2010. pa do isplate, 122,38 € teku od 5.2.2010. pa do isplate, 122,25 € teku od 5.2.2010. pa do isplate, 131,75 € teku od 31.3.2010. pa do isplate, 131,20 € teku od 28.5.2010. pa do isplate, 137,73 € teku od 16.6.2010. pa do isplate, 144,22 € teku od 23.7.2010. pa do isplate, 162,86 € teku od 18.8.2010. pa do isplate, 165,45 € teku od 22.9.2010. pa do isplate, 168,74 € teku od 28.10.2010. pa do isplate, 167,89 € teku od 29.11.2010. pa do isplate, 179,74 € teku od 29.11.2010. pa do isplate, 178,33 € teku od 20.12.2010. pa do isplate, 178,39 € teku od 18.1.2011. pa do isplate, 169,80 € teku od 15.2.2011. pa do isplate, 165,66 € teku od 8.4.2011. pa do isplate, 164,99 € teku od 8.4.2011. pa do isplate, 185,24 € teku od 17.5.2011. pa do isplate, 193,12 € teku od 24.6.2011. pa do isplate, 197,74 € teku od 7.7.2011. pa do isplate, 19.696,05 € teku od 20.07.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, ističe kako je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao da je postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u eur, pa da po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi zakona, tuženik da je obračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u eur i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni dodatak ugovoru o kreditu da je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da je u čl. 19.e st. 6. propisano sljedeće: "... ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ovog zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima ..." Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što da je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja da dopušta varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VS-a da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene da su na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu da je izvršena konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka da je izmijenjen, pa da tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran, te iz razloga što da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe prigovor zastare. Nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik dodatno ističe kako slijedi. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno da je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni da su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji da su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako da navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično da nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. NM, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19), kao i prof. dr. sc. MM i doc. dr. sc. BM redoviti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). U tom smislu, ZID ZPK dovoljno da je precizan i jasan zakonodavni akt koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji da su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno da je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, ZID ZPK da je propis koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje da su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što da sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, da bi bilo protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik dalje navodi da, sukladno odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor da će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva tužitelja da je ništetnost cijelog ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu da su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor da može opstati bez njih, odnosno da ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. S obzirom na iznesene stavove Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, tuženik da se očituje u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi da valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji da se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, da do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka da jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji da su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.
... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“, te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud da time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav da zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno da se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada da se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 da je utvrdio: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno da proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Tuženik ukazuje na stajalište VSRH u odluci Gos-1/2019, te na presudu Europskog suda C-567/20 koja da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz oglednog postupka Gos-1/2019, a koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično da tužitelj ni po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, jer da je takav dokazni prijedlog, nastavno na stavove koje da je VSRH iznio u odluci Gos-1/2019, nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti. Ukoliko sud odredi izvođenje financijskog vještačenja, tuženik predlaže da se utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s kogentnim zakonskim odredbama, te da se uzmu u obzir pozitivne i negativne razlike, pri čemu da bi vještak trebao iznos eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznate prilikom konverzije. Tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP-a da ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9012015716 od 10. listopada 2006. (3-8) i I. dodatak ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. (36-38). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012015716 od 10. listopada 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao solidarni dužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz [adresa] pod brojem OU-747/06 dana 11. listopada 2006. T. 1. ugovora o kreditu tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 98.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita. Ugovor o kreditu u t. 4.1. sadrži odredbu koja glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,60 % (slovima: četiri cijelih šezdeset posto) godišnje", a u t. 4.2. odredbu koja glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Ugovor o kreditu u t. 7.2. sadrži odredbu koja glasi: "Kredit u iznosu od 98.500,00 CHF (slovima: devedesetosamtisućapetsto CHF) i kamata iz t. 4. ovog ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetreset) jednakih mjesečnim anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ugovora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje ranije odobrenog stambenog kredita. Iz ugovora ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužiteljice, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.
Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 20. srpnja 2011. iznosi ukupno 4.072,40 eur / 30.683,37 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 17. rujna 2007. 44,99 eur / 338,96 kn, 12. listopada 2007. 44,32 eur / 333,92 kn, 20. studenog 2007. 44,80 eur / 337,51 kn, 14. prosinca 2007. 44,37 eur / 334,31 kn, 14. siječnja 2008. 45,11 eur / 339,90 kn, 8. veljače 2008. 48,00 eur / 361,64 kn, 12. ožujka 2008. 84,80 eur / 638,91 kn, 11. travnja 2008. 84,96 eur / 640,10 kn, 2. lipnja 2008. 82,94 eur / 624,93 kn, 3. srpnja 2008. 82,32 eur / 620,21 kn, 9. srpnja 2008. 82,47 eur / 621,34 kn, 31. srpnja 2008. 84,00 eur / 632,88 kn, 31. kolovoza 2008. 83,48 eur / 628,96 kn, 30. rujna 2008. 83,75 eur / 630,99 kn, 31. listopada 2008. 87,12 eur / 656,38 kn, 19. prosinca 2008. 88,98 eur / 670,39 kn, 23. veljače 2009. 93,52 eur / 704,63 kn, 25. veljače 2009. 98,45 eur / 741,77 kn, 30. ožujka 2009. 96,58 eur / 727,67 kn, 29. travnja 2009. 95,89 eur / 722,49 kn, 11. svibnja 2009. 95,74 eur / 721,36 kn, 30. lipnja 2009. 93,95 eur / 707,89 kn, 14. kolovoza 2009. 94,26 eur / 710,23 kn, 30. rujna 2009. 94,00 eur / 708,25 kn, 11. studenog 2009. 93,92 eur / 707,64 kn, 24. studenog 2009. 94,19 eur / 709,70 kn, 24. studenog 2009. 94,40 eur / 711,29 kn, 5. veljače 2010. 96,58 eur / 727,66 kn, 5. veljače 2010. 96,85 eur / 729,71 kn, 5. veljače 2010. 96,71 eur / 728,66 kn, 31. ožujka 2010. 98,49 eur / 742,11 kn, 28. svibnja 2010. 98,27 eur / 740,41 kn, 16. lipnja 2010. 99,45 eur / 749,27 kn, 23. srpnja 2010. 100,62 eur / 758,10 kn, 18. kolovoza 2010. 104,20 eur / 785,11 kn, 22. rujna 2010. 104,58 eur / 787,95 kn, 28. listopada 2010. 105,09 eur / 791,78 kn, 29. studenog 2010. 104,78 eur / 789,47 kn, 29. studenog 2010. 106,98 eur / 806,03 kn, 20. prosinca 2010. 90,73 eur / 683,64 kn, 18. siječnja 2011. 90,60 eur / 682,61 kn, 15. veljače 2011. 89,03 eur / 670,83 kn, 8. travnja 2011. 88,21 eur / 664,63 kn, 8. travnja 2011. 87,96 eur / 662,74 kn, 17. svibnja 2011. 91,15 eur / 686,78 kn, 24. lipnja 2011. 80,15 eur / 603,92 kn, 7. srpnja 2011. 80,66 eur / 607,71 kn. Istim vještačenjem, kojim je izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 20. srpnja 2011 iznosi ukupno 1.464,06 eur / 11.031,06 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 19. prosinca 2008. 7,22 eur / 54,41 kn, 23. veljače 2009. 26,45 eur / 199,26 kn, 25. veljače 2009. 26,13 eur / 196,91 kn, 30. ožujka 2009. 19,31 eur / 145,49 kn, 29. travnja 2009. 17,08 eur / 128,69 kn, 11. svibnja 2009. 16,98 eur / 127,93 kn, 30. lipnja 2009. 10,44 eur / 78,64 kn, 14. kolovoza 2009. 12,14 eur / 91,46 kn, 30. rujna 2009. 11,59 eur / 87,31 kn, 11. studenog 2009. 11,77 eur / 88,71 kn, 24. studenog 2009. 13,39 eur / 100,89 kn, 24. studenog 2009. 14,71 eur / 110,87 kn, 5. veljače 2010. 23,88 eur / 179,96 kn, 5. veljače 2010. 25,53 eur / 192,33 kn, 5. veljače 2010. 25,54 eur / 192,41 kn, 31. ožujka 2010. 33,26 eur / 250,59 kn, 28. svibnja 2010. 32,93 eur / 248,13 kn, 16. lipnja 2010. 38,28 eur / 288,42 kn, 23. srpnja 2010. 43,60 eur / 328,54 kn, 18. kolovoza 2010. 58,66 eur / 441,99 kn, 22. rujna 2010. 60,87 eur / 458,64 kn, 28. listopada 2010. 63,65 eur / 479,58 kn, 29. studenog 2010. 63,11 eur / 475,52 kn, 29. studenog 2010. 72,76 eur / 548,23 kn, 20. prosinca 2010. 87,60 eur / 660,01 kn, 18. siječnja 2011. 87,79 eur / 661,45 kn, 15. veljače 2011. 80,77 eur / 608,53 kn, 8. travnja 2011. 77,45 eur / 583,52 kn, 8. travnja 2011. 77,03 eur / 580,42 kn, 17. svibnja 2011. 94,09 eur / 708,91 kn, 24. lipnja 2011. 112,97 eur / 851,16 kn, 7. srpnja 2011. 117,08 eur / 882,15 kn.
Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1015. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Uvidom u I. dodatak ugovoru o kreditu broj 9012015716 od 20. srpnja 2011. (dalje: dodatak), utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao založni dužnik. Dodatkom su ugovorne strane ugovorile promjenu valute obveze otplate kredita (dalje: konverzija kredita) iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kredit iz ugovora o kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita i produženje roka otplate nedospjele glavnice kredita iz ugovora o kreditu. Ugovoreno je da će banka konverziju valute obveze plaćanja kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu eur izvršiti dana 20. srpnja 2011. na način da će izvršiti konverziju nedospjele glavnice kredita u kredit uz novu valutnu klauzulu eur.
Sporno je da li je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.
Dodatak je sklopljen prije nego je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), pa se ovaj zakon ne primjenjuje na dodatak.
Dodatkom nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih odredbi ugovora o kreditu tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Shodno tome, sklapanjem dodatka tužiteljica nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu. Dakle, tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem dodatka, jer to nije ugovoreno.
Financijskim vještačenjem je utvrđeno slijedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 4.072,40 eura, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 1.464,06 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 20. srpnja 2011. iznosi 19.696,05 eur, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Konverzija tužiteljičinog kredita iz CHF u eur na dan 20. srpnja 2011. je provedena na način da je zatečena glavnica pretvorena u kn / eur prema tekućem tečaju CHF / kn. Ako se predmetni kredit gleda kao usporedba sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici još iznose navedene u točkama 1., 2. i 3. u cijelosti.
Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik nalaz i mišljenje vještaka osporava u cijelosti. Navodi da ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali da ima prigovore pravne prirode. Navodi, u bitnom, da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u svijetlu činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Nalaz i mišljenje vještaka da je pogrešan i neupotrebljiv, obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je ista provedena, uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije bio prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije bio postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koji je vještak primijenio je upravo metoda potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđena preplata sklapanjem dodatka uračunata prilikom konverzije CHF u eur, te je u skladu s naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a/05. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužiteljica prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već, kao što je izloženo, smatra da je vještačenje bespredmetno. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Kraj izloženog, tuženik duguje tužiteljici utuženi novčani iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Tuženik je tokom glavne rasprave naveo da je u nalazu i mišljenju vještaka utvrđena negativna razlika u kamati / tečaju u iznosu od 331,56 eur, pa da, čak i kad bi se uzelo da je tužbeni zahtjev osnovan (iako da nedvojbeno nije, što da potvrđuje brojna domaća sudska praksa drugostupanjskih sudova i samog VSRH, kao i sudska praksa Europskog suda, a što da uostalom i proizlazi iz pravne svrhe samog Zakona o konverziji), traži da se svakako uzmu u obzir i utvrđene negativne razlike (kamate / tečaja). U tom smislu, tuženik ističe prigovor radi prebijanja u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 331,56 eur (negativna razlika), te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji da obuhvaća spomenute negativne razlike.
Tuženik je ovaj prigovor radi prebijanja istaknuo tokom glavne rasprave. Prema čl. 288.a st. 6. ZPP-a, prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Kako je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo nakon toga, to nije bilo ni obveze suda da postupa po tom prigovoru.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.
6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.
Tužiteljici su, s obzirom na vrijednost predmeta spora u pojedinim fazama postupka, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 05. prosinca 2022. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 26. ožujka 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 15. travnja 2025. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 26. siječnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 29. siječnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje 24. veljače 2026. 250,00 eur (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanje na ročištu 24. veljače 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 2.), za PDV na ove radnje 893,75 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 5.162,31 eur.
Nisu joj priznati troškovi sastava tužbe u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem (prilikom podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora je iznosila 22.000,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 2.919,90 eur), pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 23. siječnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska trebala iznijeti već u tužbi i podnesku od 05. prosinca 2022., za sastav kojih su joj priznati troškovi. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi zastupanja na ročištu u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje 24. veljače 2026. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu joj priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu "po odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njen zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno koji se iznos potražuje po toj osnovi), a kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a. Nisu joj priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko joj je priznato (ostatak položenog predujma biti će joj vraćen).
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 06. ožujka 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
