REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4100/2025-16

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Cvjetku Lupi, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 04. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Cvjetka Lupi, odvjetnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 06. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) i valutnoj klauzuli u CHF (švicarskim francima) sadržane u Ugovoru o kreditu broj 207544, zaključenom dana 11.05.2007.g. između tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., [adresa], OIB: 87939104217 (kao pravnog sljednika iza Nove hrvatske banke d.d. i Sberbank d.d.) i tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., [adresa], OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sljedeće iznose:

- 5,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.4.2008.

- 4,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.5.2008.

- 4,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.6.2008.

- 4,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.7.2008.

- 4,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.8.2008.

- 4,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.9.2008.

- 5,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.10.2008.

- 5,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.11.2008.

- 5,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2008.

- 8,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.1.2009.

- 8,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.2.2009.

- 8,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.3.2009.

- 8,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.4.2009.

- 8,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.5.2009.

- 8,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.6.2009.

- 8,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.7.2009.

- 8,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.8.2009.

- 8,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.9.2009.

- 11,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.10.2009.

- 11,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2009.

- 11,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2009.

- 11,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.1.2010.

- 12,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.2.2010.

- 12,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.3.2010.

- 12,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.4.2010.

- 12,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.5.2010.

- 12,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.6.2010.

- 13,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.7.2010.

- 13,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.8.2010.

- 13,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.9.2010.

- 13,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.10.2010.

- 13,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2010.

- 13,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2010.

- 13,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.1.2011.

- 13,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.2.2011.

- 13,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.3.2011.

- 13,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.4.2011.

- 14,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.5.2011.

- 14,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.6.2011.

- 15,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.7.2011.

- 16,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.8.2011.

- 15,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.9.2011.

- 220,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.9.2011., sve do isplate, kao i sljedeće iznose:

- 0,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.08.2007.

- 0,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.09.2007.

- 1,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2007.

- 3,35 EUR od 16.01.2008.

- 2,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.02.2008.

- 7,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.03.2008.

- 6,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.04.2008.

- 0,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2008.

- 2,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.06.2008.

- 0,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.07.2008.

- 0,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.08.2008.

- 0,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2008.

- 7,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.10.2008.

- 11,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.11.2008.

- 5,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2008.

- 21,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.01.2009.

- 22,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.02.2009.

- 16,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.03.2009.

- 17,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.04.2009.

- 18,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.05.2009.

- 15,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.06.2009.

- 16,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.07.2009.

- 14,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.08.2009.

- 16,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.09.2009.

- 14,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.10.2009.

- 15,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2009.

- 15,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2009.

- 20,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.01.2010.

- 22,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.02.2010.

- 22,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.03.2010.

- 25,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.04.2010.

- 30,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.05.2010.

- 31,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.06.2010.

- 37,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.07.2010.

- 37,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.08.2010.

- 50,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2010.

- 42,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.10.2010.

- 44,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2010.

- 52,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.12.2010.

- 53,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.01.2011.

- 50,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.02.2011..

- 52,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.03.2011.

- 52,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.04.2011

- 57,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.05.2011.

- 68,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.06.2011.

- 81,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.07.2011.

- 95,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.08.2011.

- 73,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2011.

- 2.168,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.09.2011., sve do isplate,

kao i nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.138,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.03.2026. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24.05.2021. koju je podnio protiv tuženika Sberbank d.d. navodi da je na temelju Ugovora o kreditu broj 207544 od 11.05.2007.g. sklopljenog sa tuženikom tužitelj je koristio kredit od 21.813,34 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu CHF. Predmetnim ugovorom obvezan je tužitelj platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, koja iznosi 5,20 % godišnje, ugovorena je efektivna kamatna stopa od 6,50 % godišnje. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga, navedeni uglavci o promjenljivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i 125/07.), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a na koju sud mora paziti i po službenoj dužnosti (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača, Zakon o obveznim odnosima). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Tužitelj podnosi tužbu slijedom okolnosti da su predmetnim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbe koja se odnose na ugovorenu kamatu i valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, slijedom čega je cjelokupno postupanje tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora predstavljalo zavaravajuću i nepoštenu poslovnu praksu.

2. Tužitelj navodi da je tuženik primijenio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem položaju se nalazio zbog nesporne okolnosti da je profesionalno novčarsko društvo, nezakonito je i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe u svezi ugovorene kamate te valutne klauzule u CHF, te tako doveo tužitelja koji je u smislu financijskog (bankovnog) poslovanja neuka i nestručna osoba u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Presudom koja je pravomoćna i ovršna poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da su poslovne banke među kojima je i tuženik u ovom predmetu u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima u kojima su koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora poslovne banke među kojima i tuženik kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to ovdje tuženik od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na ovaj način tužitelj je pretrpio značajnu razliku u kamati i tečaju, isplatu kojih traži ovom tužbom.

3. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama te ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kojom je nezakonito ugovorena valutna klauzula vezana za CHF. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

4. Tužitelj navodi da, kao korisnik kredita, ne raspolaže dokumentacijom temeljem koje mu je moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti s osnove razlike u kamati i tečaju, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju. Stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 10.001,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog, sukladno odredbama članka 186. b stavak 3. ZPP-a, tužitelj predlaže donošenje presude:

- kojom se nalaže tuženiku Sberbank d.d. isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koji se iznos zbog ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli u CHF (švicarskim francima) ima vratiti tužitelju i čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje (tužitelj dodaje da će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi nadležni sud, u kojem je slučaju, sukladno odredbama članka 186.b. stavak 4. i 5. ZPP-a, ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora).

- kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Tuženik Sberbank d.d. u odgovoru na tužbu od 30.07.2021. navodi kako smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a.) potraživanje tužitelja je u zastari; b.) utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; c.) sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d.) sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e.) tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f.) ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); g.) prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tuženik u nastavku obrazlaže svaki od navedenih razloga.

6. Tuženik smatra da je potraživanje tužitelja je u zastari. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 24.05.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga, sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovao i na ostale navode tužitelja.

7. Tuženik smatra da se utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.

8. Tuženik smatra da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 2207544 na razdoblje od 84 mjeseci u iznosu od 21.813,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,20 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a tuženik smatra da nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991- 70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a tuženik smatra da nije) pozivanje na istu bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.

9. Tuženik smatra da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

10. Tuženik smatra da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: 1.) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; 2.) da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, 3.) da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te a je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora.

11. Nadalje, tuženik navodi da s obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima odgovora na tužbu. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

12. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

13. Tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

14. Tuženik smatra da čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: 1.) nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2.) a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

15. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.

16. Tuženik prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

17. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

18. Nakon što je sud rješenjem od 13.01.2023. usvojio manifestacijski zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da dostavi dokumentaciju koju je tužitelj tražio, nakon što je tuženik podneskom od 13.02.2023. dostavio traženu dokumentaciju, te nakon što je sud rješenjem od 07.04.2023. pozvao tužitelja da ispravi i dopuni tužbu na način da određeno postavi tužbeni zahtjev, tužitelj je u podnesku od 26.04.2023. postavio određen tužbeni zahtjev navodeći da predlaže donošenje presude:

- (Ad I) kojom se utvrđuju ništetnim i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) i valutnoj klauzuli u CHF (švicarskim francima) sadržane u Ugovoru o kreditu broj 207544, zaključenom dana 11.05.2007.g. između tuženika Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 i tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

- (Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju s osnove razlike anuiteta sljedeće iznose (iskazane u valuti EUR i HRK) s zateznom kamatom koja teče od: 5,03 EUR 37,91 kn 16.4.2008.

4,87 EUR 36,67 kn 15.5.2008.

4,93 EUR 37,13 kn 16.6.2008.

4,88 EUR 36,77 kn 11.7.2008.

4,87 EUR 36,69 kn 18.8.2008.

4,87 EUR 36,68 kn 16.9.2008.

5,05 EUR 38,08 kn 17.10.2008.

5,17 EUR 38,94 kn 17.11.2008.

5,01 EUR 37,72 kn 16.12.2008.

8,73 EUR 65,75 kn 15.1.2009.

8,73 EUR 65,81 kn 16.2.2009.

8,50 EUR 64,04 kn 17.3.2009.

8,55 EUR 64,44 kn 16.4.2009.

8,56 EUR 64,53 kn 15.5.2009.

8,47 EUR 63,83 kn 16.6.2009.

8,49 EUR 63,95 kn 16.7.2009.

8,41 EUR 63,37 kn 19.8.2009.

8,51 EUR 64,11 kn 15.9.2009.

11,64 EUR 87,68 kn 16.10.2009.

11,74 EUR 88,42 kn 16.11.2009.

11,72 EUR 88,30 kn 16.12.2009.

11,98 EUR 90,29 kn 18.1.2010.

12,15 EUR 91,56 kn 16.2.2010.

12,12 EUR 91,29 kn 16.3.2010.

12,28 EUR 92,55 kn 16.4.2010.

12,59 EUR 94,88 kn 14.5.2010.

12,66 EUR 95,37 kn 16.6.2010.

13,02 EUR 98,10 kn 16.7.2010.

13,01 EUR 98,01 kn 20.8.2010.

13,76 EUR 103,67 kn 16.9.2010.

13,32 EUR 100,37 kn 19.10.2010.

13,42 EUR 101,14 kn 16.11.2010.

13,90 EUR 104,71 kn 16.12.2010.

13,94 EUR 105,03 kn 17.1.2011.

13,77 EUR 103,76 kn 18.2.2011.

13,87 EUR 104,53 kn 16.3.2011.

13,88 EUR 104,57 kn 18.4.2011.

14,19 EUR 106,92 kn 16.5.2011.

14,85 EUR 111,92 kn 16.6.2011.

15,61 EUR 117,61 kn 18.7.2011.

16,43 EUR 123,82 kn 17.8.2011.

15,13 EUR 114,02 kn 16.9.2021.

217,90 EUR 1.641,78 kn 16.9.2021.

te s osnove razlike tečaja sljedeće iznose (iskazane u valuti EUR i HRK) s zateznom kamatom koja teče od:

0,55 EUR 4,16 kn 16.11.2007.

2,86 EUR 21,57 kn 16.1.2008.

1,99 EUR 14,97 kn 15.2.2008.

7,02 EUR 52,91 kn 17.3.2008.

5,93 EUR 44,68 kn 16.4.2008.

2,08 EUR 15,65 kn 16.6.2008.

0,25 EUR 1,88 kn 11.7.2008.

6,81 EUR 51,34 kn 17.10.2008.

11,09 EUR 83,52 kn 17.11.2008.

5,02 EUR 37,80 kn 16.12.2008.

21,39 EUR 161,16 kn 15.1.2009.

21,56 EUR 162,44 kn 16.2.2009.

16,06 EUR 121,00 kn 17.3.2009.

17,32 EUR 130,51 kn 16.4.2009.

17,57 EUR 132,41 kn 15.5.2009.

15,40 EUR 116,04 kn 16.6.2009.

15,78 EUR 118,90 kn 16.7.2009.

13,97 EUR 105,29 kn 19.8.2009.

16,28 EUR 122,64 kn 15.9.2009.

13,72 EUR 103,36 kn 16.10.2009.

15,37 EUR 115,82 kn 16.11.2009.

15,11 EUR 113,83 kn 16.12.2009.

19,57 EUR 147,46 kn 18.1.2010.

22,44 EUR 169,05 kn 16.2.2010.

21,82 EUR 164,38 kn 16.3.2010.

24,66 EUR 185,83 kn 16.4.2010.

29,88 EUR 225,14 kn 14.5.2010.

31,00 EUR 233,57 kn 16.6.2010.

37,13 EUR 279,78 kn 16.7.2010.

36,93 EUR 278,22 kn 20.8.2010.

49,64 EUR 374,01 kn 16.9.2010.

42,23 EUR 318,21 kn 19.10.2010.

43,95 EUR 331,12 kn 16.11.2010.

51,99 EUR 391,71 kn 16.12.2010.

52,71 EUR 397,12 kn 17.1.2011.

49,84 EUR 375,56 kn 18.2.2011.

51,58 EUR 388,61 kn 16.3.2011.

51,67 EUR 389,30 kn 18.4.2011.

56,95 EUR 429,12 kn 16.5.2011.

68,19 EUR 513,77 kn 16.6.2011.

80,97 EUR 610,09 kn 18.7.2011.

94,93 EUR 715,21 kn 17.8.2011.

72,89 EUR 549,22 kn 16.9.2021.

2.154,46 EUR 16.232,77 kn 16.9.2021.,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

19. Tuženik se na podnesak tužitelja od 26.04.2023. nije očitovao.

20. Kako je tijekom ovog postupka ranije naznačeni tuženik Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595 pripojen Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, uslijed čega je Nova hrvatska banka d.d. prestala postojati (ovo je među strankama nesporno, a i isto proizlazi i iz izvadaka iz sudskog registra za Novu hrvatsku banku d.d. i Hrvatsku poštansku banku d.d. koje je sud pribavio, (list 91 - 156 spisa), to je sud rješenjem od 26.09.2024. posl. br. P-4364/2021-19 utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je prestao postojati tuženik Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, uslijed pripajanja trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217., odlučeno je da će se postupak u ovoj pravnoj stvari nastaviti kada pravni slijednik tuženika preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti pozove da to učini, te je pozvan pravni slijednik tuženika, i to Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, na preuzimanje ovog postupka na strani tuženika, a citirano rješenje o prekidu postupka od 26.09.2024. postalo je pravomoćno dana 16.10.2024. Nakon toga, ovaj sud je rješenjem od 03.04.2025. posl. br. P- 4364/2021-24 nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari koji je bio prekinut, a sa Hrvatskom poštanskom bankom d.d. kao tuženikom u ovom postupku, te je rješenje o nastavku postupka postalo pravomoćno dana 23.04.2025., a postupak je nastavljen pod novim poslovnim brojem P-4100/2025 (umjesto dotadašnjeg P-4364/2021).

21. Tužitelj je u podnesku od 20.10.2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelji nije imao primjedbi u i skladu s kojim specificirao tužbeni zahtjev, konačno postavio tužbeni zahtjev navodeći da predlaže donošenje slijedeće presude:

''I./ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) i valutnoj klauzuli u CHF (švicarskim francima) sadržane u Ugovoru o kreditu broj 207544, zaključenom dana 11.05.2007.g. između tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., [adresa], OIB: 87939104217 (kao pravnog sljednika iza Nove hrvatske banke d.d. i Sberbank d.d.) i tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

II./ Nalaže se Hrvatskoj poštanskoj banci, [adresa], OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike anuiteta sljedeće iznose sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

– 5,03 EUR od 16.4.2008

– 4,87 EUR od 15.5.2008

– 4,93 EUR od 16.6.2008

– 4,88 EUR od 11.7.2008

– 4,87 EUR od 18.8.2008

– 4,87 EUR od 16.9.2008

– 5,05 EUR od 17.10.2008

– 5,17 EUR od 17.11.2008

– 5,01 EUR od 16.12.2008

– 8,73 EUR od 15.1.2009

– 8,73 EUR od 16.2.2009

– 8,50 EUR od 17.3.2009

– 8,55 EUR od 16.4.2009

– 8,56 EUR od 15.5.2009

– 8,47 EUR od 16.6.2009

– 8,49 EUR od 16.7.2009

– 8,41 EUR od 19.8.2009

– 8,51 EUR od 15.9.2009

– 11,64 EUR od 16.10.2009

– 11,74 EUR od 16.11.2009

– 11,72 EUR od 16.12.2009

– 11,98 EUR od 18.1.2010

– 12,15 EUR od 16.2.2010

– 12,12 EUR od 16.3.2010

– 12,28 EUR od 16.4.2010

– 12,59 EUR od 14.5.2010

– 12,66 EUR od 16.6.2010

– 13,02 EUR od 16.7.2010

– 13,01 EUR od 20.8.2010

– 13,76 EUR od 16.9.2010

– 13,32 EUR od 19.10.2010

– 13,42 EUR od 16.11.2010

– 13,90 EUR od 16.12.2010

– 13,94 EUR od 17.1.2011

– 13,77 EUR od 18.2.2011

– 13,87 EUR od 16.3.2011

– 13,88 EUR od 18.4.2011

– 14,19 EUR od 16.5.2011

– 14,85 EUR od 16.6.2011

– 15,61 EUR od 18.7.2011

– 16,43 EUR od 17.8.2011

– 15,13 EUR od 16.9.2011

– 220,63 EUR od 16.9.2011,

te s osnove razlike tečaja sljedeće iznose:

– 0,46 EUR od 16.08.2007

– 0,44 EUR od 17.09.2007

– 1,04 EUR od 16.11.2007

– 3,35 EUR od 16.01.2008

– 2,47 EUR od 15.02.2008

– 7,51 EUR od 17.03.2008

– 6,42 EUR od 16.04.2008

– 0,23 EUR od 15.05.2008

– 2,56 EUR od 16.06.2008

– 0,74 EUR od 11.07.2008

– 0,35 EUR od 18.08.2008

– 0,28 EUR od 16.09.2008

– 7,30 EUR od 17.10.2008

– 11,57 EUR od 17.11.2008

– 5,50 EUR od 16.12.2008

– 21,88 EUR od 15.01.2009

– 22,05 EUR od 16.02.2009

– 16,55 EUR od 17.03.2009

– 17,81 EUR od 16.04.2009

– 18,06 EUR od 15.05.2009

– 15,89 EUR od 16.06.2009

– 16,27 EUR od 16.07.2009

– 14,46 EUR od 19.08.2009

– 16,76 EUR od 15.09.2009

– 14,21 EUR od 16.10.2009

– 15,86 EUR od 16.11.2009

– 15,59 EUR od 16.12.2009

– 20,06 EUR od 18.01.2010

– 22,92 EUR od 16.02.2010

– 22,30 EUR od 16.03.2010

– 25,15 EUR od 16.04.2010

– 30,37 EUR od 14.05.2010

– 31,49 EUR od 16.06.2010

– 37,62 EUR od 16.07.2010

– 37,41 EUR od 20.08.2010

– 50,13 EUR od 16.09.2010

– 42,72 EUR od 19.10.2010

– 44,43 EUR od 16.11.2010

– 52,48 EUR od 16.12.2010

– 53,19 EUR od 17.01.2011

– 50,33 EUR od 18.02.2011

– 52,06 EUR od 16.03.2011

– 52,16 EUR od 18.04.2011

– 57,44 EUR od 16.05.2011

– 68,67 EUR od 16.06.2011

– 81,46 EUR od 18.07.2011

– 95,41 EUR od 17.08.2011

– 73,38 EUR od 16.09.2011

– 2.168,20 EUR od 16.09.2011,

kao i nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, sve u roku od EUR od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

22. Tuženik se na podnesak tužitelja od 20.10.2025. nije očitovao.

23. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložen po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 207544 od 11.05.2007. (list 7 – 13 spisa), informativni otplatni plan po kreditu (list 70 – 71 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 72 – 74 spisa), karticu prometa po kreditu (list 75 – 80 spisa), te izvatke iz sudskog registra za Novu hrvatsku banku d.d. i Hrvatsku poštansku banku d.d. (list 91 - 156 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 25.09.2025. (list 181 – 196 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 207 – 208 spisa).

24. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u podnesku od 20.10.2025. u cijelosti osnovan.

25. Sud nije cijenio članak naslova "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu" autora GM objavljen u časopisu Pravo i porezi broj 9/18, a koji stručni članak je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu kako bi obrazložio pravnu osnovu svog odgovora na tužbu, sve primjenom odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a i temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, te imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25).

26. Među strankama nije sporno da je ovdje tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb pravni slijednik Volksbank d.d., Zagreb, a isto proizlazi i iz izvadaka iz sudskog registra za Novu hrvatsku banku d.d. i Hrvatsku poštansku banku d.d. (list 91 - 156 spisa).

27. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 207544 od 11.05.2007. (list 7 – 13 spisa) i u informativni otplatni plan po kreditu (list 70 – 71 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu dana 11.05.2007. prednik tuženika Volksbank d.d. (dalje u tekstu: tuženik), kao banka i kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 207544 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran (potvrđen) dana 11.05.2007. kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem ovjere Ov-13791/07, s ugovorenim iznosom kredita od 21.813,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, a namjena kredita je bila kupnja vozila. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF) i odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostrukom odlukom tuženika, a za koje odredbe tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

-odredbu iz članka 8. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i

- odredbu iz članka 2.1. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika.

28. Iako je odredbom čl. 2.1. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 11.6. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora, tj. tuženika sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi Odluku o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika i opće akte tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi akti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ovi opći akti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu, a tuženik iste i nije dostavio tijekom ove parnice, pa sudu i nije poznat sadržaj istih. Uz to tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, pa je stoga, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud utvrdio da isti opći uvjeti tuženika, a primjenom odredbi čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

29. Uvidom u informativni otplatni plan po kreditu (list 70 – 71 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 72 – 74 spisa) i u karticu prometa po kreditu (list 75 – 80 spisa), a s time da niti ovo među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen dana 16.05.2007., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu, da je tužitelj 16.09.2011. prijevremeno otplatio predmetni kredit, a da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta izmijenio na više (na više od prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje) kamatnu stopu po kojoj je prednik tužiteljice vršio isplate, pa su se tako promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 5,20% godišnje do EUR od 15.03.2008., 6,10% godišnje do EUR od 15.12.2008., 6,70% godišnje do EUR od 15.09.2009. i 7,40% godišnje do dana prijevremene otplate kredita. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove (povećane) kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

30. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 207 – 208 spisa), te je njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer je on iskazivao okolnosno, jasno, logično i suglasno sadržaju pregledane dokumentacije. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da su njemu uvjete kredita prezentirali u autokući, a da je u banci bio samo jedanput prije sklapanja Ugovora o kreditu i to neposredno prije samog potpisivanja Ugovora o kreditu, da ga niti djelatnici banke, a niti djelatnici autokuće nisu upozorili na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuci švicarski franaka, a niti je išta razgovarao s djelatnicima banke ili autokuće o ugovornoj odredbi vezanoj za promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, a niti su mu objasnili parametre temeljem kojih će banka mijenjati kamatnu stopu, a niti je banka s njim pregovarala svaki puta kada je mijenjala kamatnu stopu, da je ugoro o kreditu pripremila i sastavila banka, da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen u firmi Pro Leksis d.o.o. na radnom mjestu grafičkog urednika, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil koji je koristio za osobne svrhe.

31. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u firmi Pro Leksis d.o.o. na radnom mjestu grafičkog urednika, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil koji je koristio za osobne svrhe, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

32. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

33. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 25.09.2025. (list 181 – 196 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje na okolnost: 1) pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 5,20% godišnje, izraženo u kunama i u eurima po mjesecima i ukupno; te 2) pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama i eurima po mjesecima i ukupno, s tim da je zadatak vještaka bio preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno. U Svom pisanom nalazi i mišljenju vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke kako slijedi: pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 663,24 EUR,

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 3.424,99 EUR.

Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu, posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 4.088,23 EUR, s tim da je vještak prikazao pojedine mjesečne iznose preplata i datum plaćanja svake u Tabelama 1 i 2 svog nalaza i mišljenja.

34. Sud je provedeno financijsko vještačenje prihvatio u cijelosti, jer je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, a niti stranke nisu imale primjedbi na isti.

35. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

36. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

37. U odnosu na ovdje tuženika, odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak i odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, tj. tuženika su ništetnim i nepoštenim pravomoćno utvrđene presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019. Naime, a odnosu na tuženika, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno) te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povreda traje i nadalje, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.

38. Stoga, primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, odnosno imajući u vidu gore citiranu odluku suda u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, te i iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da tuženik, kao banka, nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita, ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljem pregovarao svakom prilikom kada je prednik tuženika mijenjao kamatnu stopu, a niti je tuženik tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.

39. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

40. Ocjenjujući ovdje sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz članka 2. st. 1. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da su iste odredba neodređene i neodreive, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz članka 2.1. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82.i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj oduci tuženika ništetna.

41. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Nadalje, sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužitelja nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 8. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP- a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetna.

42. Kako su ugovorne odredbe iz čl. 2.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika i o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne, a upravo temeljem istih je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih preplata, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iznos od ukupno 4.088,23 EUR, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita i iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika i o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

43. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018., pravomoćno je odlučeno u odnosu na tuženika o nedopuštenosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banke, te je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom, te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s oba ova osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22) posl. br. Su-IV-33/2022-2. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24.05.2021., to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

44. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju i temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. od 155. i od 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR (koliko je tužitelj i platio), sudske pristojbe na presudu u iznosu od 87,33 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 02.12.2021., 26.04.2023. i 20.10.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 03.09.2025. i 04.02.2026. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za zastupanje na ročištu od 02.02.2022. (Tbr. 9/2) od 50 bodova, što ukupno iznosi 650 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.300,00 EUR, a u uz PDV u iznosu od 325,00 EUR, to ukupno iznosi 1.625,00 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja i sudskih pristojbi, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.138,87 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. EUR od 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci II u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

45. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za: sastav podneska od 16.01.2025., jer se radi o požurnici, a koja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice.

46. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 06. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja – uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 87,33 EUR

2. Tuženiku