Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pn-162/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja LL, dipl. iur., te uz javnu objavu presude, 6. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 13.501,61 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana"

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja ĆL u prometnoj nesreći od 30. rujna 2025. zadobio teške tjelesne ozljede, pa da je po toj osnovi tužitelj ĆL rješenjem br. 194888 od 13. kolovoza 2009. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale zbog ozljede na radu, počevši od 26. ožujka 2009. Nadalje, tužitelj navodi da je prometnu nesreću prouzročio ŽL, na način u Slatini, Ulica Vladimira Nazora, upravljao osobnim automobilom marke „Ford Escort“, reg. oznake [registarska oznaka], te je u jednom trenutku prešao na suprotni kolnički trak kojim se kretao osobni automobil marke „Fiat Punto“, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao EL, a u kojem se kao putnik nalazio osiguranik tužitelja ĆL, te je došlo do sudara u kojem je ĆL zadobio teške tjelesne ozljede, a ŽL je smrtno stradao. U trenutku štetnog događaja, naveo je, osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] je bilo osigurano kod tuženika br. police 010205066224 te je tuženik, ističe, odgovoran za naknadu štete koja mu nastaje isplatom navedene invalidske mirovine. Isto tako, naveo je da je protiv tuženika već vodio postupke za naknadu štete po istom osnovu za prethodna razdoblja počevši od 26. ožujka 2009. te je tuženik po odštetnim zahtjevima i po sudskim presudama naknadio štetu tužitelju zaključno do 31. kolovozom 2019., dok je za posljednje utuženo razdoblje (od 01. rujna 2019. do 31. kolovoza 2022.) u tijeku parnični postupak pred ovim sudom pod posl.br. Pn- 159/2022. Tužitelj je istaknuo da podnosi tužbu radi naknade daljnje štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguraniku ĆL za razdoblje od 01. rujna 2022. do 30. lipnja 2025., a u kojem razdoblju je isplaćeno ukupno 13.506,61 EUR-a. Nadalje, naveo je da s obzirom da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, to je tuženik temeljem odredbe čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju odgovoran za naknadu štete u iznosu od 13.506,61 EUR-a, slijedom čega je predložio sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tužitelj se podneskom od 5. rujna 2025. očitovao na odgovor na tužbu tuženika, navodeći da je tuženik u odgovoru na tužbu priznao štetni događaj, pasivnu legitimaciju te odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, a da tužbeni zahtjev osporava zbog uzročno-posljedične veze između ozljeda koje je u prometnoj nezgodi zadobio tužiteljev osiguranik i njegovog odlaska u invalidsku mirovinu. Nadalje, naveo je da ističe da je njegovom osiguraniku rješenjem u upravnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu, a kojom odlukom, sukladno čl.12. ZPP-a, je parnični sud vezan i ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku niti može provjeravati činjenice na kojima se temelji odluka o invalidnosti osiguranika u upravnom postupku niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju i tome je tako sve dok takvo rešenje postoji, pri čemu nije od značaja je li stranka iz parničnog postupka sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučilo o nekom pravu ili obvezi, obzirom da odluke upravnog tijela djeluju erga omnes, dodajući da liječnička vještačenja provedena u parničnom postupku ne mogu utjecati na procjenu invalidske komisije tužitelja, a postojanje uzročno-posljedične veze proizlazi iz rješenja o invalidnosti, ukazujući i na to da je takav stav decidirano zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama br. Rev-2038/2019 od 20. srpnja 2021., Revt-614/2017 od 30. ožujka 2021., Rev x 425/2017 od 05. veljače 2019. i Rev x 140/2018 od 02. listopada 2019., kao i Ustavni sud u svojoj odluci br. U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao ŽL. Isto tako, naveo je da je nesporan nastanak prometne nezgode od 30. rujna 2005., u kojoj je osiguranik tužitelja ĆL zadobio tjelesne ozljede, te da je nesporna i odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode. Međutim, tuženik je naveo da je u cijelosti sporan cjelokupni tužbeni zahtjev tužitelja, kako po osnovu, tako i po visini, navodeći da je u odnosu na osnovu, sporna uzročna veza između ozljeda koje je u prometnoj nezgodi iz 2005. zadobio osiguranik tužitelja i odlaska u invalidsku mirovinu istoga s danom 26. ožujka 2009. Nadalje, tuženik je naveo da smatra da ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u navedenoj prometnoj nezgodi nisu uzrokom njegova umirovljenja, odnosno, nisu uzrokom njegove profesionalne nesposobnosti utvrđene u postupku koji je proveo tužitelj, dodajući da su se po predmetnom štetnom događaju već vodile ranije parnice, u kojima je isticao taj prigovor te je u tim parnicama je i utvrđena osnovanost tog prigovora, pa je tako je u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku, u predmetu pod poslovnim brojem P-955/2010, među istim parničnim strankama, vezano uz isti šteni događaja i za isplaćene iznose invalidske mirovine istom osiguraniku, samo za ranija razdoblja, provedeno medicinsko vještačenje po vještaku specijalisti medicine rada, radi utvrđivanja uzroka odlaska osiguranika tužitelja u mirovinu te da iz nalaza i mišljenja vještaka specijaliste medicine rada, dr. sc. DL, proizlazi da ozljede koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi nisu bile takve prirode i težine da bi zbog istih morao otići u invalidsku mirovinu, odnosno, iste nisu uzrokom njegove profesionalne nesposobnosti za rad, te da su uzroci njegove profesionalne nesposobnosti zdravstvene tegobe koje nisu u uzročnoj vezi s ozljedama iz prometne nezgode, dodajući da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja ocijenio da su ozljede iz prometne nezgode doprinijele njegovom umirovljenju u omjeru od 15%, u kojem omjeru je sud i utvrdio postojanje njegove obveze, dok je pretežit dio postavljenog tužbeno zahtjeva odbijen kao neosnovan. Slijedom navedenog, tuženik je naveo da smatra da ne postoji uzročna veza između ozljeda osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi i priznanja istome prava na invalidsku mirovinu, predlažući sudu da i u ovom postupku koristi nalaz i mišljenje dr.sc. DL. Nadalje, pod zaštitom prigovora nedostatka uzročne veze između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi i odlaska u invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja, naveo je, u ovoj pravnoj stvari sporno je i pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01. rujna 2022. do zaključno 30. lipnja 2025., navodeći da šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po njegovom (tuženikovu) osiguraniku, te da je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama, odnosno da se radi o ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova njegove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti, dodajući da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, te je temeljem samo tog propisa moguće utvrditi sadržaj njegove obveze, kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju (ukazujući na odredbu čl 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu). Temeljem odredbe čl. 27. ZOOP-u, naveo je, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine, a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, no kako je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, tuženik je istaknuo da smatra da tužitelj ne trpi nikakvu štetu, jer ne postoji razlika koju bi bio u obvezi platiti tuženik sukladno već odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, pozvao se na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-90/2023 od 04. travnja 2023., kao i druge odluke VSRH-a. Nadalje, naveo je da s obzirom da iz pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, je evidentno da ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao rješenje HZMO od 13. kolovoza 2009. (str. 3 do 5 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (str. 7 do 10 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (str. 11 do 12 spisa), službenu zabilješku MUP, PU Virovitičko podravske, PP Slatina od 21. listopada 2025. (str. 13 do 15 spisa), prijava o ozljedu na radu (str. 16 do 19 spisa), dopis HZMO od 18. srpnja 2025. (str. 20 spisa), dopis HZMO, Područna služba u Osijeku (str. 29 spisa).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za isplatu iznosa od 13.501,61 EUR-a sa zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguraniku ĆL za razdoblje od 01. rujna 2022. do 30. lipnja 2025.

7. Među parničnim strankama nije sporna pasivna legitimacija, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, kao ni činjenica da je osiguranik tužitelja ĆL u navedenom štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede. Nesporan je i nastanak prometne nezgode od 30. rujna 2005.

8. Tijekom postupka sporno je primjenjuje li se na konkretni slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u nastavku: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., u nastavku:ZOOP), te visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, sporna je uzročna veza između ozljeda koje je u prometnoj nezgodi iz 2005. zadobio osiguranik tužitelja i odlaska u invalidsku mirovinu istoga s danom 26. ožujka 2009., te pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01. rujna 2022. do zaključno 30. lipnja 2025.

9. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Naime, u konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP-a.

9.1. U vezi primjene navedenih zakona potrebno je reći da je iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, proizlazi da za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u nastavku:HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

10. U vezi tužiteljevih navoda da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP potrebno je reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. Nadalje, ZOOP propisano je pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je (st. 1.) da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Dakle, tužitelj je trebao dokazati da postoji razlika invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U vezi s navedenim potrebno je reći da je isti stav izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja (isto i u odluci Rev 174/2022, Rev-881/2022).

12.1. Ovdje se ističe da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina zbog ozljede na radu, pa je tužitelj trebao dokazati da postoji razlika koju bi bio u obvezi platiti tuženik sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a. Tužitelj je da bi dokazao svoje navode, tijekom postupka sudu dostavio izračun isplaćene invalidske imovine za razdoblje od 1. rujna 2022. do 30. lipnja 2025. (list spisa 20) iz koje nije moguće utvrditi prethodno navedenu razliku iz čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, a tužitelj nije predlagao provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja postoji li razlika između isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.2. Prema ocjeni ovoga suda, a s obzirom na to da je osiguraniku tužitelja upravo isplaćivana invalidska mirovina zbog ozljede na radu, a tužitelj nije predložio dokaz financijskim vještačenjem, prema ocjeni ovoga suda tužitelj na kome je teret dokaza sukladno čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) da trpi štetu i u kojoj visini, nije dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke presude.

14. Sud je odbio tuženikov dokazni prijedlog za provođenjem vještačenja po vještaku specijalistu medicine rada na okolnost utvrđenja uzroka radne nesposobnosti te postojanju uzročne veze između ozljeda u prometnoj nesreći i odlaska u invalidsku mirovinu. Naime, sud je prvo utvrđivao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno postoji li uopće razlika između isplaćene mirovine osiguraniku tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. S obzirom da tužitelj na kojemu je teret dokaza, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji navedena razlika iz čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, prema ocijeni ovoga suda nije bilo potrebno niti provoditi vještačenje na okolnost utvrđenja uzroka radne nesposobnosti te postojanja uzročne veze između ozljeda u prometnoj nesreći i odlaska u invalidsku mirovinu. Iz istih razloga, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za pribavom spisa tužitelja broj 194888, vezano za priznanje prava na invalidsku mirovinu osiguraniku ĆL, kao i da se obveže tužitelj na dostavu cjelokupne medicinske dokmentacije ĆL, kao i da se pribavi od HZZO podatke o liječniku medicine osiguranika ĆL, te pribavu njegovog zdravstvenog kartona.

15. Tužitelj i tuženik nisu potraživali naknadu troška postupka.

Osijek, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Tužitelju

2. Tuženiku