REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-274/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 20.veljače 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja, zamjenika njegovog punomoćnika Danijela Skrčevića, odvjetnika u Požegi i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĆVO, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos od 4.569,66 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 226/2006 sklopljenom na dan 20.travnja 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

30,92 EUR od 10.10.2010. pa do isplate

42,43 EUR od 10.11.2010. pa do isplate

50,46 EUR od 10.12.2010. pa do isplate

63,28 EUR od 10.01.2011. pa do isplate

49,36 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

53,52 EUR od 10.03.2011. pa do isplate

48,21 EUR od 10.04.2011. pa do isplate

59,77 EUR od 10.05.2011. pa do isplate

70,51 EUR od 10.06.2011. pa do isplate

73,34 EUR od 10.07.2011. pa do isplate

119,67 EUR od 10.08.2011. pa do isplate

76,16 EUR od 10.09.2011. pa do isplate

70,77 EUR od 10.10.2011. pa do isplate

71,13 EUR od 10.11.2011. pa do isplate

71,15 EUR od 10.12.2011. pa do isplate

77,16 EUR od 10.01.2012. pa do isplate

80,68 EUR od 10.02.2012. pa do isplate

81,13 EUR od 10.03.2012. pa do isplate

78,84 EUR od 12.04.2012. pa do isplate

79,96 EUR od 10.05.2012. pa do isplate

82,56 EUR od 10.06.2012. pa do isplate

79,54 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

79,79 EUR od 10.08.2012. pa do isplate

74,59 EUR od 10.09.2012. pa do isplate

76,30 EUR od 10.10.2012. pa do isplate

80,02 EUR od 10.11.2012. pa do isplate

78,87 EUR od 10.12.2012. pa do isplate

80,72 EUR od 10.01.2013. pa do isplate

75,92 EUR od 10.02.2013. pa do isplate

74,54 EUR od 10.03.2013. pa do isplate

79,50 EUR od 10.04.2013. pa do isplate

75,51 EUR od 10.05.2013. pa do isplate

73,55 EUR od 10.06.2013. pa do isplate

68,58 EUR od 10.07.2013. pa do isplate

72,07 EUR od 10.08.2013. pa do isplate

74,33 EUR od 10.09.2013. pa do isplate

77,26 EUR od 10.10.2013. pa do isplate

77,51 EUR od 10.11.2013. pa do isplate

79,26 EUR od 10.12.2013. pa do isplate

75,93 EUR od 10.01.2014. pa do isplate

80,30 EUR od 10.02.2014. pa do isplate

81,62 EUR od 10.03.2014. pa do isplate

80,63 EUR od 10.04.2014. pa do isplate

78,81 EUR od 10.05.2014. pa do isplate

78,45 EUR od 10.06.2014. pa do isplate

79,91 EUR od 10.07.2014. pa do isplate

82,61 EUR od 10.08.2014. pa do isplate

83,59 EUR od 10.09.2014. pa do isplate

82,82 EUR od 10.10.2014. pa do isplate

85,81 EUR od 10.11.2014. pa do isplate

86,60 EUR od 10.12.2014. pa do isplate

86,91 EUR od 10.01.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.02.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.03.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.04.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.05.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.06.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.07.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.08.2015. pa do isplate

87,10 EUR od 10.09.2015. pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, Nikšić Tomislav, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose preplate priznate u sporazumu o konverziji 28. siječnja 2016., obračunate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

4,04 EUR od 15.11.2008. pa do 12.02.2016

16,48 EUR od 15.01.2009. pa do 12.02.2016

16,68 EUR od 15.02.2009. pa do 12.02.2016

10,04 EUR od 15.03.2009. pa do 12.02.2016

12,02 EUR od 15.04.2009. pa do 12.02.2016

11,87 EUR od 15.05.2009. pa do 12.02.2016

9,25 EUR od 15.06.2009. pa do 12.02.2016

9,71 EUR od 15.07.2009. pa do 12.02.2016

7,53 EUR od 15.08.2009. pa do 12.02.2016

10,31 EUR od 15.09.2009. pa do 12.02.2016

7,12 EUR od 15.10.2009. pa do 12.02.2016

9,21 EUR od 15.11.2009. pa do 12.02.2016

8,90 EUR od 15.12.2009. pa do 12.02.2016

14,81 EUR od 20.01.2010. pa do 12.02.2016

17,74 EUR od 15.02.2010. pa do 12.02.2016

16,99 EUR od 15.03.2010. pa do 12.02.2016

21,00 EUR od 16.04.2010. pa do 12.02.2016

26,73 EUR od 17.05.2010. pa do 12.02.2016

28,08 EUR od 15.06.2010. pa do 12.02.2016

35,48 EUR od 15.07.2010. pa do 12.02.2016

35,23 EUR od 15.08.2010. pa do 12.02.2016

50,58 EUR od 15.09.2010. pa do 12.02.2016

10,11 EUR od 10.10.2010. pa do 12.02.2016

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju Nikšić Tomislav, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.148,17 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6.ožujka 2026. do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆV podnio je 9.lipnja 2019. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. tužbu radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom traži isplatu iznosa od 4.977,57 EUR (37.503,52 HRK).

1.1. Tužitelj u tužbi, ispravljenoj podneskom od14.lipnja 2023., navodi da je s tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj 226/2006 sklopljenim 20.travnja 2006., za odobreni kreditni iznos od 70.600,00 CHF.

1.2. Tužitelj ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. izreke u odnosu na tuženu banku da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Točkom 9. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, naloženo je tuženoj banci da prekine s opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.4. Točkom 10. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.5. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.6. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.7. Pod točkom III. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.8. Pod točkom IV. Iste presude djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.9. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

1.10. Navedena presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta je donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.11. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

1.12. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima je suđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te im je naloženo da prekinu s navedeni postupanjem.

1.13. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.14.Tužitelj ističe da je on potrošač iz navedenog ugovora o kreditu pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužena banka kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

1.15. Stoga se tužitelj ovom tužbom, u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak te ističe kako je sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.16. Ističe da je tužena banka prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.17. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru kojih bi bila sadržana ugovorna klauzula na temelju koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.18. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.19. Tužitelj napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranihu chf i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13.,9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.20. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 4.977,57 EUR kao iznos naplaćen primjenom valutne klauzule CHF na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 226/2006 od 20.travnja 2006. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do isplate te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 12.veljače 2016.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda, tužitelju osporava svojstvo potrošača te ističe prigovor zastare u odnose na sve iznose koji su dospjeli prije 9.lipnja 2018.

2.1. Ističe da je Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Ističe da tužitelj u tužbi ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.2. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.3. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 19. e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15) koja jasno propisuje da “iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač”. Isto tako, predmetna konverzija provedena je sukladno zakonu, te je također izračun konverzije izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. Uostalom, tužitelj navedeno niti ne osporava. Slijedom navedenog, smatra razvidnim da tužitelju ne pripada pravo na isplatu navedenih iznosa te ističe prigovor zastare na navedeno potraživanje tužitelja.

2.4. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 226/2006 od 20.travnja 2006., u dodatak ugovora o kreditu od 29.srpnja 2008., dodatak ugovora o kreditu od 12.veljače 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Filipa Tolića od 18.veljače 2025., dopunu nalaza od 19.svibnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 20.travnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 70.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 12.veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.)- konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim ima li tužitelj svojstvo potrošača.

7. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

7.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 9.lipnja 2023. godine te je stoga sud prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

8. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.3. Uvidom u navedeni Ugovor o namjenskom kreditu od 20.travnja 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.600,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 30 godina.

8.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena primjena valutne klauzule.

8.5. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao u CHF jer su tada svi tako podizali kredite. Kredit u drugoj valuti mu nije ni nuđen. Nije ništa pregovarao s bankom i nitko mu nije ništa objašnjavao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nego mu je samo dan ugovor na potpis. Kredit je podigao za kupnju kuće u kojoj i sada živi. Prihvatio konverziju kredita u EUR jer mu je rata počela nekontrolirano rasti i ne sjeća se točno koliko je iznosila niti je li se smanjila nakon konverzije. Kuću nije iznajmljivao niti je na toj adresi imao bilo kakvo trgovačko društvo niti obrt.

9.1. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kupnja kuće. Iz iskaza tužitelja proizlazi da i danas živi u navedenoj kući koju nikada nije iznajmljivao niti je u istoj imao prijavljen obrt ili trgovačko društvo pa prema tome tužitelj ima svojstvo potrošača.

9.2. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 20.travnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03)), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

10.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

11.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

11.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

11.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

12. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

12.1. Financijski vještak Filip Tolić je u svom nalazu od 18.veljače 2025. u Tablici 3. (list spisa 301-303) sačinio izračun razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja Ugovora o kreditu (prema Prometu po kreditu broj 7103107345 i Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. god. koji se nalaze u spisu).Vještak ej utvrdio da je tužitelj na dan 10.rujna 2015. više platio iznos od 37.367,72 kuna ili 4.959,57 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (početni mjesečni anuitet 1.737,91 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. U Tablici 4.(list spisa 304-306) sačinio je specifikaciju ukupne preplate po primijenjenom tečaju CHF (po mjesecima i ukupno) i utvrdio da ista iznosi 4.959,57 EUR. U Tablici 5. (list spisa 306-307) sačinio je specifikaciju ukupno potplaćenog iznosa po tečaju CHF (manje plaćeno) i utvrdio daje tužitelj na dan 10.rujna 2015.manje platio iznos o ukupno 138,18 EUR. Navedeni iznosi nisu uračunati u preplatu po valutnoj klauzuli iskazanoj u tablici 4.

12.2. Vještak je također utvrdio da je sukladno čl. 5. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 12. veljače 2016. god. utvrđena pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 2.937,74 HRK. Navedenu pretplatu nije umanjivao od utvrđene pretplate, ali je naveo da bi, ako bi se utvrđena pretplata umanjila za iznos pretplate priznat u izračunu konverzije, konačna pretplata bila 34.429,98 HRK.

13. Vještak je 19.svibnja 2025. dopunio svoj nalaz i mišljenje na način da je utvrđenom preplatom u izračunu konverzije u iznosu od 2.937,74 HRK (389,90 EUR), zatvarao najstarije ukupne preplate dok nije iscrpio iznos priznat konverzijom i nakon toga utvrdio da preplata na dan 30.rujna 2015. iznosi 4.569,66 EUR.

14. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali smatra da tužitelj nema pravo na nikakvu restituciju.

15. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te podneskom od 7.travnja 2025. usklađuje svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka i od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 5.348,72 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute CHF na glavnicu kredita, umanjen za iznos koji je kao preplata priznat tužitelju u konverziji, s pripadajućim zakonskim zateznom kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do isplate.

16. Podneskom od 15.travnja 2025. tužitelj je ispravio svoj tužbeni zahtjev jer je došlo do pogreške u ukupnom iznosu potraživanja jer je u podnesku od 7.travnja 2025. kao ukupni iznos preplaćenih anuiteta naveo iznos od 5.348,72 EUR, dok je pravilnim zbrajanjem pojedinačno navedenih stavki utvrđenih vještačenjem proizlazi stvarni ukupni iznos od 4.569,66 EUR.

17. Tuženik se opreza radi protivi uređenju tužbenog zahtjeva, ali se uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ne smatra preinakom te za isto nije potreban pristanak tuženika.

18. Budući je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka sud je prihvatio njegov tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 4.569,66 EUR kao iznosa više naplaćenog zbog primjene valutne klauzule odlučivši kao u točki I izreke presude.

19.Tužitelj ima pravo i nakon provedene konverzije zahtijevati isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita u ukupnom iznosu glavnice od 2.937,74 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro od 7,5345 iznosi 389,91 EUR, obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom, te je stoga sud odlučio kao u točki II izreke presude.

20. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

21. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.148,17 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), sastav obrazloženih podnesaka od 6.listopada 2023., 7.travnja 2025., 15.travnja 2025., 16.lipnja 2025. (4x200,00 EUR), sve s PDV-om (350,00 EUR) te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR.

22. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 6.ožujka 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb