Pr-1673/2020-43
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijalistice Natalije Đurašinović, u pravnoj stvari tužiteljice ĐAC, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] zastupana po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u [adresa], protiv Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Spinčićeva 1, Split, kojeg zastupa pun.Ivica Zaradić, odvj. u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11.veljače 2026. u nazočnosti zam. pun. tužitelja i pun. tuženika, po objavi dana 6.ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.628,64 EUR-a neto zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od:
- 2,74 EUR koja teče od 15. lipanj 2017.
- 14,08 EUR koja teče od 15. lipanj 2019.
- 92,76 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.
- 140,64 EUR koja teče od 15. kolovoz 2019.
- 51,47 EUR koja teče od 15. rujan 2019.
- 119,49 EUR koja teče od 15. listopad 2019.
- 89,24 EUR koja teče od 15. studeni 2019.
- 35,41 EUR koja teče od 15. prosinac 2019.
- 97,37 EUR koja teče od 15. siječanj 2020.
- 50,03 EUR koja teče od 15. veljača 2020.
- 11,56 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.
- 12,85 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.
- 59,60 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.
- 85,43 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.
- 41,18 EUR koja teče od 15. rujan 2020.
- 85,43 EUR koja teče od 15. listopad 2020.
- 76,58 EUR koja teče od 15. studeni 2020.
- 58,88 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.
- 17,99 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.
- 50,03 EUR koja teče od 15. veljača 2021.
- 8,99 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.
- 16,70 EUR koja teče od 15. travanj 2021.
- 8,41 EUR koja teče od 15. svibanj 2021.
- 9,69 EUR koja teče od 15. lipanj 2021.
- 14,13 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.
- 19,27 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.
- 19,27 EUR koja teče od 15. rujan 2021.
- 17,99 EUR koja teče od 15. listopad 2021.
- 12,85 EUR koja teče od 15. studeni 2021.
- 10,28 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.
- 12,85 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.
- 14,13 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.
- 12,85 EUR koja teče od 15. travanj 2022.
- 15,42 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.
- 13,37 EUR koja teče od 15. lipanj 2022.
- 42,79 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.
- 36,67 EUR koja teče od 15. kolovoz 2022.
- 31,89 EUR koja teče od 15. rujan 2022.
- 38,27 EUR koja teče od 15. listopad 2022.
- 29,36 EUR koja teče od 15. studeni 2022.
- 24,20 EUR koja teče od 15. prosinac 2022.
- 9,31 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.
- 15,37 EUR koja teče od 15. veljača 2023.
- 1,82 EUR koja teče od 15. ožujak 2023.
- 97,37 EUR koja teče od 15. siječanj 2020.
- 50,03 EUR koja teče od 15. veljača 2020.
- 11,56 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.
- 12,85 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.
- 59,60 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.
- 85,43 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.
- 41,18 EUR koja teče od 15. rujan 2020.
- 85,43 EUR koja teče od 15. listopad 2020.
- 76,58 EUR koja teče od 15. studeni 2020.
- 58,88 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.
- 17,99 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.
- 50,03 EUR koja teče od 15. veljača 2021.
- 8,99 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.
- 16,70 EUR koja teče od 15. travanj 2021.
- 8,41 EUR koja teče od 15. svibanj 2021.
- 9,69 EUR koja teče od 15. lipanj 2021.
- 14,13 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.
- 19,27 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.
- 19,27 EUR koja teče od 15. rujan 2021.
- 17,99 EUR koja teče od 15. listopad 2021.
- 12,85 EUR koja teče od 15. studeni 2021.
- 10,28 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.
- 12,85 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.
- 14,13 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.
- 12,85 EUR koja teče od 15. travanj 2022.
- 15,42 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.
- 13,37 EUR koja teče od 15. lipanj 2022.
- 42,79 EUR koja teče od 15. srpanj 2022.
- 36,67 EUR koja teče od 15. kolovoz 2022.
- 31,89 EUR koja teče od 15. rujan 2022.
- 38,27 EUR koja teče od 15. listopad 2022.
- 29,36 EUR koja teče od 15. studeni 2022.
- 24,20 EUR koja teče od 15. prosinac 2022.
- 9,31 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.
- 15,37 EUR koja teče od 15. veljača 2023.
- 1,82 EUR koja teče od 15. ožujak 2023.
do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženo u iznosu od 1.289,52 eura zahtjev tužitelja odbija.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.468,57 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa] , sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 22.studenoga 2020. tužiteljica navodi da je kod tuženika zaposlena od travnja 2017. te da ima prebivalište u [adresa], koje da je od mjesta rada udaljeno 36,08 km. Na radno mjesto da dolazi osobnim automobilom. Tužitelju je isplata naknade za trošak prijevoza regulirana Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU). Odredbom čl.67. st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66. st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Odredbama čl.67. st.13.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66. st.13. TKU-a (NN br.24/2017), te čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) je propisano da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba. Sukladno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla): - za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 54,12 kuna; - za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 72,16 kuna. Međutim, tuženik je u utuženome razdoblju isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, protivno odredbama TKU-a. Stoga potražuje razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe.
2.U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je tuženik tužitelju troškove prijevoza isplaćivao sukladno Ugovoru o radu te odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora.
3.Tužiteljica je podneskom od 26.rujna 2024. prvi put postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je potraživala isplatu iznosa od 2.918,16 eura, da bi kasnije sukladno nalazu i mišljenju vještaka potraživala isplatu iznosa od 1.628,64 eura.
4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: čitanjem Odluke KBC Split od 13.travnja 2017., ugovora o radu od 11.travnja 2017., dopisa AK Split od 28.11.2023., evidencije radnog vremena i platnih lista za tužiteljicu, dopisa AK Split od 12.06.2024., dopisa AK Split od 19.02.2025., saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke, te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije.
5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan na način određen u izreci presude.
Stranke su popisale parnični trošak.
6.Tužiteljica tužbom potražuje razliku na ime troškova prijevoza za razdoblje od travnja 2017. pa na dalje.
7.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II (NN 92/19) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-važio do 12. prosinca 2016., 128/17, 47/18, 2/19, dalje: TKU), Dodatak II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 150/13).
8.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU/17).
9.Odredbom čl.66. st.1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.
9.1.Odredbom čl.67. st.18. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br.141/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a („Narodne novine“ br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a („Narodne novine“ br..128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl.67. st.6.TKU-a („Narodne novine“ br. 141/2012, 150/2013), odnosno čl.66. st.6. TKU-a („Narodne novine“ br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017. propisano je da ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, da poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66. st.12.TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017. propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.
9.2.Odredbom čl.66. st.16. TKU/17, propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.
9.3.Odredbom čl.66. st.17. TKU/17, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.
10.Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke iskazala je prije svega da radi u smjenama na način kada je dnevna smjena radi od 7-19, a noćna od 19-7 ujutro s tim da smjenski rad uključuje i rad vikendima. Što se tiče dolaska i odlaska na posao i s posla putuje automobilom upravo iz razloga udaljenosti mjesta prebivališta i radnog mjesta zbog čeka ne bi mogla između ostalog obaviti ni primopredaju smjene. Što se tiče organiziranog javnog prijevoza od adrese prebivališta do mjesta rada, koliko joj je poznato ne postoji organizirani prijevoz od [adresa] do Sinja, ali od autobusnog kolodvora Sinj do Splita postoji prijevoz, međutim takav način prijevoza joj ne odgovara s obzirom da sigurno ne bi na vrijeme stigla na posao. U vezi plaćanja prijevoza od strane poslodavca, taj iznos da se razlikovao od mjeseca do mjeseca, posebice je to ovisilo o odrađenim smjenama. Isto tako navodi da se djelatnicima različito plaćao prijevoz na način da je nekom vršena isplata po kilometru nekom po autobusnoj karti s tim da joj nije poznato na temelju čega je to poslodavac određivao. Njoj da je prijevoz isplaćivan po prijeđenom kilometru na relaciji [adresa], a od Sinja do Splita prema cijeni autobusne karte, s tim da je to cijelo vrijeme putovala vlastitim automobilom. Što se tiče razdoblja Covida (od 21.03.2020. do 11.05.2020.) nije postojala nikakva redovita linija pa je i tada kao i prije na posao dolazila vlastitim automobilom. Tužiteljica nadalje navodi da se obraćala poslodavcu vezano za isplatu naknade prijevoza i to kadrovskoj službi budući joj nije bilo jasno na koji način poslodavac obračunava putni trošak, ali nije dobila nikakav konkretan odgovor.
11.Tužiteljica je podneskom od 26.rujna 2024. postavila i uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.918,16 eura za razdoblje od svibnja 2017.-veljače 2023. Tuženik se na tako uređeni i postavljeni tužbeni zahtjev očitovao na ročištu od 11.studenoga 2024. na način da je iskazao kako ne osporava visinu te da nije potrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem, da bi u podnesku od 18.veljače 2025. izričito naveo da se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva.
12.Stoga je u daljnjem tijeku postupka izveden dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, a koje kao stručno, argumentirano i objektivno ovaj sud prihvaća. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju naveo da je uvidom u dokumentaciju u spisu evidentno kako je tužiteljičino mjesto prebivališta udaljeno 36,08 kilometra od radnog mjesta u Splitu, Spinčićeva 1. Radila je ili redovno osmosatno vrijeme ili je po dva ili tri dana uzastopno radila po 12 sati, te bi potom bila slobodna dva dana. U svom je izračunu za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 72,16 kilometra pomnoženo s naknadom po kilometru. Dokumentacija u spisu je bila dostatna za utvrđivanje broja dana dolazaka na posao i iznosa isplaćene naknade troška prijevoza. Tuženik da je tužiteljici isplaćivao naknadu prijevoza po cijeni međumjesne karte, u pravilu u nižim iznosima od izračunatih od strane vještaka. U tablici koja je sastavni dio nalaza i mišljenja da je prikazan iznos razlike isplaćene naknade prijevoza. Dakle, u razdoblju obračuna plaća od 14. travnja 2017. do 30.travnja 2024. tuženik kao poslodavac je tužiteljici u pojedinim mjesecima isplatio manju naknadu troška prijevoza u ukupnom iznosu od 1.628,64 eura.
12.1.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 1.628,64 eura.
12.2.U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao i na uređeni tužbeni zahtjev, tuženik se detaljno očitovao podneskom od 12.siječnja 2026. i to kako slijedi. Prvenstveno ističe kako je tužiteljica tijekom postupka postavila više različitih tužbenih zahtjeva potražujući najprije isplatu iznosa od 2.918,16 EUR (za razdoblje od 86 mjeseci), a kasnije iznosa od 1.628,64 EUR (za razdoblje od 44 mjeseca) što znači da tužitelj djelomično povlači tužbu za iznos od 1.289,52 eura za utuženo razdoblje od 42 mjeseca. Posljednjim uređenim tužbenim zahtjevom da su neki pojedini mjesečni iznosi manji neki viši od utuženih iznosa prema podnesku tužitelja od 26.09.2024. Stoga tuženik da ističe prigovor preinake tužbe u odnosu na pojedine više utužene mjesečne iznose jer da se radi o kvantitativnom povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva. Opreza radi ističe i prigovor zastare. Tuženik ističe kako se protivi povlačenju tužbe u pogledu osnova, u pogledu utuženog razdoblja te u pogledu visine tj. tuženik se protivi opisanom djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja. Nadalje, smatra da je pisani nalaz i mišljenje vještaka kao takav bespredmetan. Naime, iz predmetnog vještva proizlazi osnovanost navoda i prigovora tuženika da tužitelj značajnije vremensko razdoblje nije radio pak utoliko nije imao niti ima pravo na putne troškove za takvo utuženo razdoblje. Tužitelj da u tužbi ne utužuje putne troškove po prijeđenom kilometru, već tužitelj da utužuje razliku cijene putne mjesečne autobusne karte i iznosa koji je tuženik plaćao tužitelju po osnovu putnih troškova. Tužitelj je pokušao naknadno preinačiti tužbeni zahtjev utužujući putne troškove po prijeđenom kilometru, međutim, tuženik se protivio takvom (preinačenom) tužbenom traženju tužitelja. Tuženik se protivi i tužbenom zahtjevu iz toč. II., posebno u dijelu u kojem se traži da se presudom naloži tuženiku isplatiti parnične troškove na račun punomoćnika-odvjetnika tužitelja. Nadalje, tuženik ističe kako je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari na tužitelju. Tužitelj se nije tuženiku kao poslodavcu pisano izjasnio da je potrebna promjena korištenja prava prijevoza niti mu kao dokaze priložio dokaz o prebivalištu/boravištu, vozni red i raspored svog radnog vremena. Nadalje, da radnik ne može tužbom tražiti troškove ili razliku troškova prijevoza ako se prethodno nije pisano obratio poslodavcu sa takvim zahtjevom odnosno priložio tražene dokaze što da potvrđuje i sudska praksa. Tužitelj nikada nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluka tuženika kojima mu se određivala naknada za troškove prijevoza. Sada tužitelj, nakon što nije u roku pisanim putem osporavao odluke tuženika te nakon što se cijelo utuženo višegodišnje razdoblje nije pisanim putem obratio tuženiku za izmjenu naknade troškova prijevoza, niti je cijelo utuženo višegodišnje razdoblje tuženiku dostavio vozni red niti dostavio raspored radnog vremena, traži retroaktivno isplatu troškova prijevoza po prijeđenim kilometrima.
13.Sud je tijekom postupka utvrdio slijedeće činjenice:
- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika od 13.travnja 2017. prema dostavljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto medicinska sestra na Klinici za unutarnje bolesti
- da je tužiteljici adresa prebivališta u trenutku zaposlenja kao i u cijelom utuženom razdoblju [adresa],
- da je po zaposlenju tužiteljice donesena Odluka poslodavca klasa:121-01/17-01/04, urbroj:2181-147-02/ZD-17-107 od 13.travnja 2017. kojom je tužiteljici utvrđena udaljenost od adrese stanovanja do adrese rada, da će se naknada troškova međumjesnog prijevoza obračunati u iznosu od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. U obrazloženju navedene odluke stoji pak da se tužiteljica izjasnila da će na dolazak na posao i povratka s posla koristiti vlastiti prijevoz.
- da tužiteljica radi u turnusnim smjenama, dakle rad koji je organiziran kao 12-satni rad: dnevni od 7:00-19,00 i noćni od 19:00-7:00, a takav rad uključe i rad vikendima, praznicima i ostalim blagdanima.
14.Tužiteljica se odmah pri zasnivanju radnog odnosa kod tuženika izjasnila da će na posao dolaziti vlastitim automobilom, a tuženik je u svojoj odluci od 13.04.2017. priznao putni trošak međumjesnog prijevoza u iznosu od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Nadalje, suprotno navodima tuženika, tužiteljica je već u samoj tužbi zatražila isplatu razlike troškova prijevoza po prijeđenom kilometru kao što je to naznačila i u prvom uređenom tužbenom zahtjevu od 26.rujna 2024. U tom smislu su netočni navodi tuženika iz podneska od 12.siječnja 2026. u kojem isti navodi da tužitelj u tužbi ne utužuje troškove po prijeđenom kilometru već da utužuje razliku putne mjesečne karte i iznosa koji je tuženik plaćao tužitelju, te da je vještak odstupio od tužbe na način da bi vještačio po drugom osnovu od onog od tužbe. Suprotno navodima tuženika, vještak je vještačio upravo onako kako je to tužbom i zatraženo, navodeći i sam u svojem nalazu i mišljenju da je izračun napravljen po prijeđenom kilometru, a da je tuženik tužiteljici isplaćivao naknadu prijevoza po cijeni međumjesne karte, u pravilu u nižim iznosima od izračunatih od strane vještaka. Samim time nije došlo do naknadne preinake tužbenog zahtjeva kako to tuženik navodi u svom podnesku, zbog čega je takav prigovor neosnovan.
14.1.Nadalje, tuženik se u podnesku od 21.prosinca 2025. usprotivio provedenom vještačenju smatrajući da ja takav obračun mogao iskazati i sam tužitelj. I ti navodi tuženika su promašeni. Đ, tužiteljica i jest sama postavila i uredila tužbeni zahtjev podneskom od 26.rujna 2024. kojem se tuženik prvotno nije usprotivio u pogledu visine da bi kasnije osporavao i osnovu i visinu radi čega je bilo neophodno provesti upravo financijsko vještačenje. Štoviše, vještak je u svojem nalazu i mišljenju utvrdio manju visinu na ime razlike neisplaćenog troška po prijeđenom kilometru od onog iznosa kojeg je tužiteljica sama postavila. Sve navedeno ide u prilog činjenici da se ne radi o jednostavnom matematičkom izračunu već da je za isto potrebno znanje stalnih sudskih vještaka radi čega se isti i angažiraju u parničnim postupcima sve prema čl.250 ZPP.
15.Iz Odluke tuženika od 13.travnja 2017. proizlazi da je tuženik priznao pravo tužiteljici da joj se naknada troškova prijevoza od trenutka zaposlenja obračunava prema prijeđenom kilometru ovisno o broju dolazaka na posao budući se ista i sama izjasnila da će na posao dolaziti vlastitim automobilom. U tom smislu su neosnovani navodi tuženika da se tužiteljica trebala pisano izjasniti svojem poslodavcu na početku kalendarske godine ako dođe do promjene korištenja toga prava. Kako tužiteljica tijekom utuženog razdoblje točnije od trenutka zaposlenja nije mijenjala niti adresu prebivališta niti način korištenja prava na naknadu troškova prijevoza odnosno načina dolaska na posao od izjašnjenja koje je dala odmah po zasnivanju radnog odnosa, nije ni postojala potreba da se pismeno izjašnjava niti više obraća poslodavcu jer do nikakve promjene nije niti došlo.
16.Pod pojmom međumjesnog javnog prijevoza podrazumijeva se prijevoz od mjesta stanovanja do mjesta rada kada je mjesto stanovanja različito od mjesta rada. Pregledom dostavljenog voznog reda na relaciji [adresa] (list spisa 27) od strane AK Split razvidno je da se vozni red odvija radnim danom (od ponedjeljka do petka) polaskom iz [adresa] ujutro prvim autobusom u 05:40 koja linija dolazi u Split u 6:45, dok bi ta linija iz Splita kretala u 14:30 i 18:30. Dakle, u situaciji kada tužiteljica radi tzv. dnevnu turnusnu smjenu (7:00-19:00) ukoliko bi ista krenila s autobusom iz [adresa] u 05:40, u Split (točnije na autobusni kolodvor u Splitu) bi stigla u najidealnijim vremenskim i cestovnim uvjetima u 06:45, a radno vrijeme joj počinje u 7:00. S druge strane kada se gleda povratak s posla, ukoliko radi dnevnu turnusnu smjenu od 7-19, autobus iz Splita radnim danom kreće u 18:30 sati (dakle za vrijeme trajanja smjene). Stoga, takav međumjesni prijevoz ne omogućava tužiteljici redoviti dokazak na posao kao ni povratak s posla posebice kada turnusnu smjenu radi vikendom, praznikom ili drugim blagdanom. To je posebice vrijedilo za vrijeme trajanja krize uzrokovane Covidom-19 kada prijevoznici nisu bili dužni održavati linije, sve prema odlukama nadležnih Ministarstava.
16.1.Iz svega gore navedenog proizlazi da bi u slučaju da je tužiteljica koristila javni prijevoz, vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena prelazilo 45 minuta, kao i od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu tužiteljice. Stoga tužiteljica prema odredbi čl. 66. st. 9. TKU/17, nema osigurani javni prijevoz za redoviti dolazak na posao i povratka s posla pa joj pripada pravo na temelju tih odredbi i odredbi 66. st. 1. TKU/17.
16.2.Nadalje, iz provedenog postupka proizlazi da tužiteljici nije isplaćivana naknada prijevoza za one dane kada bi bila opravdano odsutna s posla jedan dan, a što je protivno odredbi čl.66. st.16 TKU/17, iz čega proizlazi da je tuženik tužiteljici isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza.
16.3.U tom smislu su netočni navodi tuženika da je pisani nalaz i mišljenje vještaka kao takav bespredmetan jer da tužiteljica značajnije vremensko razdoblje nije niti radila (točnije od 27.09.2017. -08.11.2018. i 01.03.2023. -31.05.2024.). Pregledom samog nalaza i mišljenja vještaka (list spis 77-78) vještak je utvrdio da ne postoji potraživanje na ime troškova prijevoza za travanj, lipanj-prosinac 2017., za cijelu 2018., siječanj-travanj 2019., veljaču i ožujak 2020., siječanj 2022., ožujak- prosinac 2023., kao i za zatraženi dio 2024., pa sukladno tom nalazu i mišljenju tužiteljica nije posljednjim uređenim tužbenim zahtjevom niti potraživala isplatu za one mjesece i razdoblje koje je sam tuženik naveo, kada je ista bila u većem dijelu na bolovanju.
17.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, pa je u presudi pod točkom I. odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza neto iznos od 1.628,64 eura. Naime, prema odredbi čl. 135. st. 1.ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak na temelju platnih lista tužiteljice i odjelnih lista utvrdio manje isplaćen trošak prijevoza primjenom odredbi TKU-a i same odluke tuženika, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.
18.Tužiteljica je podneskom od 26.rujna 2024. postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.918,16 eura specificirano po mjesecima za razdoblje od 05/2017. do 02/2023. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos teče od 15. -og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate. Konačno, a nakon provedenog vještačenja i zaprimanja vještakovog pisanog nalaza i mišljenja, tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev. Vještak je pak u svojem nalazu i mišljenju utvrdio da tužiteljici pripada ukupni neto iznos od 1.628,64 eura.
18.1.Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužitelj nema potrebnog financijskog znanja da bi u potpunosti ispravno matematički postavio određeni tužbeni zahtjev.
19.U situaciji kada tužitelj tužbom prvotno potražuje isplatu iznosa od 2.918,16 eura pa potom, po dostavi nalaza i mišljenja sudskog vještaka, snižava tužbeni zahtjev tako da potražuje 1.628,64 eura, dakle povlači dio tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 26.travnja 2021. radilo bi se o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se primjenjuju odredbe o povlačenju po čl.193 ZPP-a, a s obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženika (Županijski sud u Varaždinu Gž-1601/24, Županijski sud u Puli-Pola Gž-1405/21, Županijski sud u Zagrebu Gž R-1281/22).
20.Naime, ako se gleda ukupan iznos koji je tužiteljica potraživala prvotno uređenim tužbenim zahtjevom (2.918,16 eura), te konačno uređenim tužbenim zahtjevom (1.628,64 eura), ista je djelomično povukla tužbu neovisno o tome što su se prema posljednjem uređenom tužbenom zahtjevu izmijenili pojedini mjesečni iznosi u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Shodno tome nije došlo do preinake tužbe u smislu povećanja pojedinačnih mjesečnih iznosa (istovjetnost tužbenog zahtjeva je ostala neizmijenjena) jer tužiteljica u konačnom zbroju svih pojedinačnih mjesečnih potraživanja nije povećala ukupno potraživanje već je isto smanjila i to za 1.289,52 eura, pa ne bi radilo o preinaci već o djelomičnom povlačenju prema pravnom shvaćanju VS RH. U tom pogledu ne bi bio ni osnovan prigovor zastare. Kako je tužba podnesena dana 22.studenoga 2020. a najstarije potraživanje je dospjelo 15.lipnja 2017., prigovor zastare je neosnovan. Naime, iz odredbe čl.139. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) proizlazi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako nije drugačije određeno.
21.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza u utuženom razdoblju, pa je isti prihvaćen kao osnovan na način kako je to određeno u toč.I izreke na način da je dosuđen iznos od 1.628,64 eura, a odbijen za iznos od 1.289,52 eura zbog tuženikova protivljenja djelomičnom povlačenju.
22.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st.3. ZR/14).
23.Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl.154. -155. Zakona o parničnom postupku.
23.1.Prema odredbi članka 154. stavak 2., ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
23.2.Naime, kada stranka djelomično uspije u sporu, tada prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva, odnosno treba uzeti u obzir ne samo kvantitativni uspjeh s tužbenim zahtjevom već i kvalitativni.
23.3.Tijekom postupka tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovu, tužitelj je s istom uspio u cijelosti, dok u odnosu na visinu nije uspjela u cijelosti već u omjeru od 55%, pa je gledano sveukupno tužiteljica djelomično uspjela u postupku. Time se uspjeh tužitelja umanjuje, pa kad se uzme u obzir osnova i visina, tužitelj je u postupku uspio sa 77,5%, dok bi uspjeh tuženika s druge strane onda bio 22,5%. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.
23.4.Tužitelju je priznat slijedeći trošak: sastav tužbe-100 bodova, sastav podneska od 03.08.2021. i 26.09.2024.-100 bodova, zastupanje na ročištu od 20.11.2023., 28.05.2024., 11.11.2024., 27.03.2025.11.02.2026. -svako po 100 bodova, sastav podneska od 23.12.2025.-25 bodova (Tbr.8. toč.4-nije obrazloženi podnesak), pristup na ročište za objavu presude-50 bodova, ukupno 875 bodova (1 bod=2,00 eura), što daje 1.750,00 eura+PDV=2.187,50 eura. S obzirom da je razlika uspjeha tužiteljice i tuženika 55%, tužiteljici pripada 55% od 2.187,50 eura što iznosi 1.203,12 eura+trošak vještačenja od 265,45 eura, ukupno 1.468,57 eura.
23.5.Navedeni stav vezano za izračun uspjeha i troškova postupka zauzet je u odlukama Županijskog suda u Vukovaru (Gž R-55/2025, Gž R-57/2025), a upravo u odnosu na (djelomični) uspjeh stranaka (protiv istog tuženika u istoj vrsti radnih sporova), a glede izjavljenih žalbi na parnični trošak. Sukladno navedenom valjalo je donijeti i odluku o trošku u ovom postupku.
24.U odnosu na prigovor da se parnični trošak isplati na svoj račun pun.tužiteljice, odlučeno je kao u toč.II izreke sukladno čl.94. st.1. Zakona o parničnom postupku, prema kojem opseg punomoći određuje stranka, pa ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne strane primiti dosuđene troškove (rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž R-138/2024, od 07.02.2025., Županijskog suda u Osijeku Gž R-302/2024 od 18.02.2025., Županijskog suda u Varaždinu Gž R-29/2025 od 24.03.2025.). Štoviše, tužiteljica je na ročištu na kojem je saslušana izjavila kako je opunomoćila odvjetnicu da trošak postupka primi na svoj račun.
25.S obzirom na sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci.
Split, 6.ožujka 2026.
SUTKINJA
Jerka Kovačić Garac
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun.tuženika
