Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-338/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Šimeku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 3. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te objave presude dana 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5103013953, sklopljenog između tužitelja RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.089,02 eura (slovima: tri tisuće osamdeset devet eura i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 187,77 eura od 1. kolovoza 2006.

- 0,26 eura od 1. srpnja 2009.

- 12,53 eura od 1. kolovoza 2009.

- 12,53 eura od 1. rujna 2009.

- 12,53 eura od 1. listopada 2009.

- 12,53 eura od 1. studenog 2009.

- 12,53 eura od 1. prosinca 2009.

- 12,53 eura od 1. siječnja 2010.

- 12,53 eura od 1. veljače 2010.

- 12,53 eura od 1. ožujka 2010.

- 12,53 eura od 1. travnja 2010.

- 12,53 eura od 1. svibnja 2010.

- 12,53 eura od 1. lipnja 2010.

- 12,53 eura od 1. srpnja 2010.

- 12,53 eura od 1. kolovoza 2010.

- 49,30 eura od 1. rujna 2010.

- 48,37 eura od 1. listopada 2010.

- 68,28 eura od 1. studenog 2010.

- 44,39 eura od 1. prosinca 2010.

- 44,39 eura od 1. siječnja 2011.

- 44,39 eura od 1. veljače 2011.

- 44,39 eura od 1. ožujka 2011.

- 44,39 eura od 1. travnja 2011.

- 44,39 eura od 1. svibnja 2011.

- 44,39 eura od 1. lipnja 2011.

- 90,71 eura od 1. srpnja 2011.

- 70,93 eura od 1. kolovoza 2011.

- 84,20 eura od 1. rujna 2011.

- 84,20 eura od 1. listopada 2011.

- 84,20 eura od 1. studenog 2011.

- 84,20 eura od 1. prosinca 2011.

- 84,20 eura od 1. siječnja 2012.

- 84,20 eura od 1. veljače 2012.

- 84,20 eura od 1. ožujka 2012.

- 84,20 eura od 1. travnja 2012.

- 84,20 eura od 1. svibnja 2012.

- 84,20 eura od 1. lipnja 2012.

- 84,20 eura od 1. srpnja 2012.

- 84,20 eura od 1. kolovoza 2012.

- 84,20 eura od 1. rujna 2012.

- 84,20 eura od 1. listopada 2012.

- 84,20 eura od 1. studenog 2012.

- 84,20 eura od 1. prosinca 2012.

- 752,58 eura od 24. prosinca 2012., u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 5103013953 za iznos kredita od 24.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, a sklopljenog između tužitelja RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, u dijelu u kojem je ugovorena odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te da navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 151,15 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 0,24 eura od 2. srpnja 2006. pa do isplate

- 1,11 eura od 2. kolovoza 2006. pa do isplate

- 0,04 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate

- 0,68 od 2. prosinca 2006. pa do isplate

- 2,78 od 2. siječnja 2007. pa do isplate

- 4,18 od 2. veljače 2007. pa do isplate

- 3,53 od 2. ožujka 2007. pa do isplate

- 3,91 od 2. travnja 2007. pa do isplate

- 7,47 od 2. svibnja 2007. pa do isplate

- 8,35 od 2. lipnja 2007. pa do isplate

- 9,50 od 2. srpnja 2007. pa do isplate

- 9,49 od 2. kolovoza 2007. pa do isplate

- 7,91 od 2. rujna 2007. pa do isplate

- 10,26 od 2. listopada 2007. pa do isplate

- 10,32 od 2. studenog 2007. pa do isplate

- 8,67 od 2. prosinca 2007. pa do isplate

- 8,85 od 2. siječnja 2008. pa do isplate

- 5,39 od 2. veljače 2008. pa do isplate

- 3,01 od 2. ožujka 2008. pa do isplate

- 0,66 od 2. travnja 2008. pa do isplate

- 6,17 od 2. svibnja 2008. pa do isplate

- 7,70 od 2. lipnja 2008. pa do isplate

- 6,03 od 2. srpnja 2008. pa do isplate

- 9,36 od 2. kolovoza 2008. pa do isplate

- 8,62 od 2. rujna 2008. pa do isplate

- 5,32 od 2. listopada 2008. pa do isplate

- 1,60 od 2. prosinca 2008. pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju RP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.687,50 eura (slovima: tisuću šesto osamdeset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d.

1.1. Tužitelj navodi kako je s tuženikom 5. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 5103013953 za iznos 24.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 96 mjeseci. Tužitelj je kredit tuženiku isplatio u cijelosti.

1.2. Ističe kako je predmetni Ugovor zaključen s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a koja odredba je nepoštena i ništetna jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu.

1.3. Tužitelj upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U- III-2521/2015, kao i u rješenje, poslovni broj: U-I-3685/2015 te se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj P-1401/12. S obzirom na to da je tužitelj vratio cjelokupni iznos kredita, obračunavajući anuitete prema valuti CHF i sukladno odlukama banke o povećanju kamatne stope, tužitelj tvrdi da je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, a kako je to prethodno opisano pod točkom 2. tužbe, pa je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je prema vlastitom, nestručnom, izračunu utvrdio da je tuženik od tužitelja, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, neosnovano primio ukupno iznos od najmanje 3.089,02 eura.

1.4. Iz izloženih razloga tužitelj smatra da su ugovorne odredbe članka 2. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.089,02 eura po osnovi valutne razlike zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjestu sjedišta Banke odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Rijeci.

3. Sud je rješenjem broj P-338/2023-7 od 28. listopada 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5350/2024-3 od 12. ožujka 2025.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

4.1. Tuženik ponajprije ističe kako je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača te pružiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

4.2. Pored tog prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

4.3. Tuženik prije svega ističe da smatra da su odluke na koje se poziva tužitelj nepravilne i nezakonite, a što, prema stajalištu tuženika, osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik zaključuje kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

4.4. Nadalje, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama te da su potencijalni korisnici kredita dobili brošure s prikazom kretanja tečaja pojedine valute u višegodišnjem razdoblju, a iz čega da proizlazi kako su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Osim toga, tuženik uz odgovor na tužbu dostavlja pisani iskaz gđe. GP (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također dostavlja i mail korespondenciju JP upućenu nadležnim službama tuženika.

4.5. Tuženik također ističe kako tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Nespornim ističe kako je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Smatra kako je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Iz navedenog zaključuje kako se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

4.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

4.7. Naposljetku, tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 151,15 eura / 1.138,99 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) te predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s pripadajućim zateznim kamatama s tražbinom tužitelja.

4.8. Predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

5. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 14. listopada 2025. (stranica 256-258 spisa) u odnosu na toč. I. i III. tužbenog zahtjeva te podneskom od 2. prosinca 2025. (stranica 263-265 spisa) u odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva i to samo u pogledu pojedinačnih iznosa tražbine i zakonske zatezne kamate koju potražuje na svaki pojedini iznos.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 8-45 spisa), dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (stranica 62-199 spisa) te proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 250 spisa). Sud nije proveo dokaz pribavom dokumentacije od tuženika koja je potrebna za provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj odustao od navedenih dokaznog prijedloga, a visina tražbine u konačnici između stranaka nije bila sporna.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), u vezi sa člankom 221.a ZPP, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke dana 5. lipnja 2006. zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103013953 te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu. U konačnici nije bila sporna niti visina tražbine.

9. Među strankama je sporno svojstvo potrošača na strani tužitelja, jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Dakle, sporna je osnova tužiteljeve tražbine.

10. Iz iskaza tužitelja RP proizlazi kako je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za adaptaciju obiteljske kuće odnosno kao stambeni kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlenik tvrtke Grafičar, nije bio vlasnik OPG-a, obrta niti tvrtke. Nije bio klijent tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ali se istom obratio jer je nudio najbolje uvjete. Djelatnica banke u poslovnici u Koprivnici ponudila mu je ugovor o kreditu u CHF, pojašnjavajući da je kredit u CHF najisplativiji, a na njegovo pitanje postoji li rizik, odgovorila je da ne postoji i da je to za njega najbolja opcija. Raspitivao se o kreditima u valuti euro i valuti kuna, međutim, djelatnica banke je rekla da svi uzimaju kredit u CHF i da je to najbolje i sigurno. Nije primio bilo kakve brošure banke o kreditima u CHF niti je upućen iste pročitati na Web stranici tuženika. Nakon što je pribavio traženu dokumentaciju i predao zahtjev za kredit, pozvan je u poslovnicu u Koprivnici. Ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije imao mogućnost pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora pa niti o odredbi o valutnoj klauzuli. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali nije imao mogućnost dati primjedbe na bilo koju odredbu ugovora. Djelatnica banke je rekla da se radi o tipiziranom ugovoru, da je za sve isti i da nema potrebe brinuti. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio svjestan da se tečaj CHF može promijeniti, posebice ne u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnica tuženika na to upozorila. U početku je rata kredita iznosila oko 1.500,00 kuna, da bi u konačnici dosegla iznos od 2.100,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen 2012.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. S obzirom na to da tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, upućuje se na odredbu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a prema kojem je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., R, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe, adaptaciju obiteljske kuće, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, a teret dokaza o suprotnom je na tuženiku. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

13.1. Sud je na okolnost informiranosti potrošača pročitao letke i brošure te mail korespondenciju GP sa zaposlenicima tuženika, a koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranica 76-96, 111-116 i 120 spisa), međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s navedenim brošurama i lecima upoznao tužitelja prije sklapanja ugovora te se stoga ne može smatrati da je postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik je tijekom postupka priložio upute koje je djelatnica tuženika JP, kao voditeljica Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije i direktorica Direkcije podrške prodaji, elektroničkom poštom poslala svim zaposlenicima, međutim, mail korespondencija upućena nadležnim službama tuženika predstavlja samo općenit način postupanja djelatnika tijekom sklapanja ugovora o kreditu te stoga predloženi dokaz mail korespondencija ne predstavlja dokaz o tome da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o pojedinoj odredbi ugovora odnosno u ovom slučaju o odredbi ugovora o valutnoj klauzuli odnosno da je istom ponuđeno dovoljno informacija da može procijeniti ekonomske posljedice tih odredbi za njegove financijske obveze. U pogledu ovjerenog pisanog iskaza JP (stranica 109-110 spisa), djelatnice tuženika koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radila kao v.d. direktora Direkcije podrške prodaji i bila nadležna za upravljanje proizvodima, valja reći da iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi ista osobno pregovarala s tužiteljem o predmetnom ugovoru o kreditu već samo općenit način postupanja djelatnika tijekom sklapanja ugovora o kreditu te stoga isti ne predstavlja dokaz o tome da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o pojedinoj odredbi ugovora odnosno u ovom slučaju o odredbi ugovora o valutnoj klauzuli niti da je tužitelju ponuđeno dovoljno informacija da može procijeniti ekonomske posljedice tih odredbi za njegove financijske obveze.

14. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., na koju se tužitelj poziva tijekom postupka, a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. I odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine“ 19/22., broj dalje: ZZP/22), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

20. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

21. Temeljem odredbe članka 53. stavka 4. ZZP/22, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

23. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

24. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

25. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužitelj je snosio sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i 40% više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 5. lipnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. travnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik tijekom postupka nije dokazao te se ovdje upućuje na toč. 13. i 13.1. obrazloženja ove odluke.

27. Slijedom navedenog, ovaj sud je u toč. I. izreke ove presude prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to odredbe 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

28. Stoga kako sud smatra da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

29. Nastavno na navedeno proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

30. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštena i ništetna ugovorna odredba nije postojala. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koji je preplatio po osnovi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

31. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetna je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

32. Naime, prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem u kunskoj protuvrijednosti anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

33. Na okolnost visine tražbine sud nije provodio dokaze jer u konačnici visina tražbine između stranaka nije bila sporna.

34. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

35. Sud je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.089,02 eura sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, u vezi sa člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene od datuma preplate pojedinih iznosa kako to navodi tužitelj u specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 2. prosinca 2025., a koji tuženik nije osporavao, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

36. Nadalje, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužitelj nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti ugovorene valute u CHF iz odredbe članka 2. predmetnog ugovora o kreditu, a koja se odnosi na dio kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. U odredbi 2. Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" je navedeno: "=24.000,00 CHF (dvadesetčetiritisućeCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Županijski sud u Varaždinu je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.“ Slijedom svega navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

37. Prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tužitelja s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da su negativne tečajne razlike uključene u izračun (na ročištu održanom 1. srpnja 2025., stranica 244-246 spisa), a koje navode tuženik tijekom postupka nije osporavao, a niti je visina tužbenog zahtjeva u konačnici bila sporna. Neovisno o tome, valja istaknuti da tuženik, u konkretnom slučaju, negativnu tečajnu razliku potražuje s osnove ništavosti navedene odredbe potrošačkog ugovora pa stoga ne može u predmetnoj parnici ostvariti korist u kojoj je utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Osim toga, plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na negativnu razliku, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Tuženik dakle, u konkretnom slučaju nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u ukupnom iznosu od 151,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je tuženik to potraživao u odgovoru na tužbu od 23. listopada 2023., te je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom u cijelosti, a u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

38.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa), sastav podneska od 4. prosinca 2023. u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za sastav podneska od 14. listopada 2025. kojim tužitelj precizira tužbeni zahtjev, iznos od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 14. listopada 2025. nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife (tako i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj Gž-1323/2024 od 23. prosinca 2024., Županijski sud u Varaždinu broj Gž-251/2025 od 11. ožujka 2025, Županijski sud u Zadru broj Gž-773/2024 od 13. svibnja 2025. i dr.). Za zastupanje na ročištima održanim 5. rujna 2024., 1. srpnja 2025., 10. rujna 2025. i 3. veljače 2026. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.687,50 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.687,50 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

38.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. prosinca 2025. u iznosu od 250,00 eura kojim je tužitelj precizirao točku II. tužbenog zahtjeva, a budući da je navedeno mogao učiniti i podneskom od 14. listopada 2025. kojim je precizirao točku I. i III. tužbenog zahtjeva i koji je tužitelju priznat. Greškom tužitelja istim podneskom nije točno precizirao i toč. II. tužbenog zahtjeva te stoga navedeni trošak nije bio potreban za parnicu niti je tuženik u obvezi isti podmiriti tuženiku. Nije priznat ni trošak zastupanja tužitelja na ročištu 3. prosinca 2025. jer isto nije održano, a niti trošak sastava podneska od 8. prosinca 2025. kojim tužitelj predlaže odgodu ročišta određenog za dan 21. siječnja 2025. zbog spriječenosti njegovog punomoćnika za pristup na ročište, a budući da isti po ocjeni suda nije potreban za parnicu. Naposljetku, nije priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu u iznosima od po 38,67 eura i to neovisno o tome što je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu. Naime, temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa te stoga tuženik nije u obvezi tužitelju naknaditi navedeni trošak.

38.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. V. izreke.

Đurđevac, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćnik tužitelja Zlatko Šimek, odvjetnik iz Koprivnice

2. punomoćnik tuženika Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, na broj: EBP 3498p