Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-387/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Martin, zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupani po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Milenka Vulića, odvjetnika iz Našica, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 6. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 5. točke 2. Ugovora o kreditu br. 794-51008804 od 03.12.2010. sklopljenog između tužitelja i tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, minimalno 1.000,00 kn...“

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (OIB:14036333877), da tužitelju DI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa]), [adresa], isplati iznos od 912,29 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16.12.2010. do isplate, po kamatnoj stopi do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku prouzročeni trošak u iznosu od 187,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 14. studenog 2024. podnio ovome sudu tužbu u kojoj navodi da je dana 03. prosinca 2010. s tuženikom (tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. Zagreb) sklopio Ugovor o kreditu br. 794-51008804 na iznos od 62.000,00 €, s rokom otplate do 31.12.2015. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 03.12.2010. ugradio odredbu (članak 5. točka 2.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Smatra da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (čl.5. t.2.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita od 16.12.2010. naplatio od tužitelja naknadu od 1,50 % od iznosa kredita 62.000,00 EUR, što je iznosilo 6.873,63 HRK. Sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužitelj temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio, odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate., tj. od 16.12.2010.g.do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznosila od 6.873,63 HRK, odnosno 912,29 €.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor zastare. Smatra da imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 62.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 912,29 EUR, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ističe da U čl. 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Navodi da čl. 1022., st. 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Smatra da je članak 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu Ističe da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

3. Tužiteljica se svojim podneskom od 18. prosinca 2024. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivila svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023, broj Rev-1051/2023. i Revd- 1601/2024.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 794- 51008804 od 3. prosinca 2010. ( list spisa 5-13), Odgovor na zahtjev Addiko bank od 5. studenog 2024. (list spisa 14), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list spisa 76-77).

5. Radi ekonomičnosti postupka nije izveden dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja utvrđenja visine naknade obrade kredita (ulazne naknade) jer je sud istu utvrdio na temelju sadržaja isprava koje se nalaze u spisu i to iz: Ugovora o kreditu broj: 794-51008804 od 3. prosinca 2010. i Odgovor na zahtjev Addiko bank od 5. studenog 2024.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22., 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka ugovornu odredbu čl. 5. t. 2. Ugovora o kreditu broj: 794-51008804 od 3. prosinca 2010. u dijelu u kojem je tužitelj dužan platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita kao i dio članka uz zahtjev da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 912,29 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 3. prosinca 2010. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 794-51008804 na iznos od 62.000,00 EUR s rokom otplate do 31. prosinca 2015. Nesporno je da je u čl. 5. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 1.000,00 kuna. Također nije sporno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 6.873,63HRK dana 16. prosinca 2010.

9. Sporno je osnova i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

10. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je saslušao tužitelja.

10.1. Saslušan kao stranka u postupku, tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu sklopio radi uređenja vlastite kuće u kojoj i danas prebiva. Kuća je zahtijevala veliku adaptaciju i to je bio glavni razlog podizanja kredita. Prije potpisivanja Ugovora „brzinski“ je pročitao ugovor, ali nije sve ugovorne odredbe detaljno iščitavao i analizirao, jedino je obratio pažnju na iznos dobivenog kredita i eventualne rate kredita. Ne sjeća se da li mu je javni bilježnik protumačio i upoznao sa svim odredbama Ugovora. Sjeća se da prije potpisivanja Ugovora o kreditu djelatnik banke ga nije upozorio i ukazao na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita te da mu nitko od djelatnika banke nije u nominalnom iznosu iskazao iznos naknade koja će biti obračunata i oduzeta od iznosa dobivenog kredita. Također u saslušanju je naveo da nije pokušao zatražiti ponudu od drugih banaka da li imaju povoljnije uvjete jer je bio tada stalni klijent tuženika. Kada mu je banka rekla da su ostvareni uvjeti za dobivanje kredita ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovora jer je ugovor unaprijed bio pripremljen od strane tuženika i takav ugovor je bio uvjet za dobivanje kredita.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 794-51008804 od 3. prosinca 2010. utvrđeno je da je isti sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb s jedne strane i MI, vlasnika obrta [obrt] kao korisnika kredita i mjeničnog dužnika, [adresa], MB: [matični broj], broj obrtnice: [broj obrtnice] i MI, [adresa] kao jamca-platca i založnog dužnika i Ružice Umiljanović, Martin, [adresa] kao založnog dužnika. Daljnjim čitanjem utvrđeno je da je čl. 2. Ugovora banka odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa do 62.000,00EUR te se obvezuje korisnik kredita odobrena sredstva koristiti za reprogramiranje dospjelih i nedospjelih glavnica po kreditnim partijama 25192069, 44900079, 51004728, 25101050 i dospjelog overdrafta br. 57900352. Nadalje, u čl. 5. Ugovora u st. 2. ugovoreno je da se korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 1.000,00 kuna.

12. Uvidom u Odgovor na zahtjev, Addiko Bank d,d, od 5. studenog 2024., utvrđeno je da je dana 16. listopada 2010. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za Ugovor o kreditu broj 794-51008804.

13. Odredbom čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, dalje u tekstu: ZZP ) a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora je propisano da je u smislu tog Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je obrtnik bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Odredbom čl. 1 st. 1. Zakona o obrtu (Narodne novine, broj: 77/1993, 90/1996, 102/1998, 64/2001, 71/2001, 68/2007, 79/2007, 40/2010, dalje u tekstu: ZO) o

brt u smislu ovoga Zakona je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, dok je st. 3. istog čl. Propisano da obrtnik u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

15. Uzevši u obzir citirane odredbe ovaj sud zaključuje kako tužitelj nije potrošač, odnosno kako tužitelj nije sklopio Ugovor u svojstvu potrošača. Naime uvidom u Ugovor je utvrđeno kako je taj Ugovor sklopio tužitelj kao vlasnik obrta te je Ugovor ovjeren pečatom navedenog obrta čiji je vlasnik tužitelj. Dakle tužitelj je kao korisnik kredita sklopio Ugovor u svojstvu vlasnika obrta odnosno u ime i za račun obrta a u kojem je Ugovoru tužitelj osobno kao fizička osoba zapravo jamac platac i založni dužnik pored CI kao založnog dužnika, zbog čega ovaj sud zaključuje kako je taj Ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve djelatnosti. Drugim riječima tužitelj nije dokazao da je taj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti u kojem slučaju bi tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st 1 ZZP-a. Nadalje, iako tužitelj u svojem iskazu danom na ročištu dana 17. veljače 2026. iskazao da je navedena kreditna sredstva iskoristio za uređenje vlastite kuće u kojoj prebiva, sud navedenom činjeničnom utvrđenju iz iskaza nije povjerovao jer je isti u suprotnosti sa Ugovorom u kreditu u kojem je jasno određena namjena kredita i to reprogramiranje dospjelih i nedospjelih glavnica po kreditnim partijama 25192069, 44900079, 51004728, 25101050 i dospjelog overdrafta br. 57900352.

16. Slijedom navedenog ugovor kojeg je sklopila fizička osoba, ali u svojstvu obrtnika predstavlja trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i 41/08; dalje ZOO) jer je sklopljen u obavljanju djelatnosti koja čine predmet njegovog poslovanja i ne može se smatrati potrošačkim ugovorom stoga pravna osnova na kojoj se temelji tužbeni zahtjev nije pravilna, odnosno nepravilno je pozivanje na zakonske odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

17. Odredba o naknadama nije ništetna ni sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 - dalje: ZOO) odnosno na drugoj pravnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj, a na koju pazi sud po službenoj dužnosti sukladno čl. 327. st. 1. ZOO.

17.1. Sukladno čl. 322. st. 1 istoga Zakona, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a sukladno st. 2 ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

17.2. Prema odredbi čl. 324. st.1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17.3. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17.4. Odredbom čl. 1022. st.1. ZOO-a propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

17.5. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

18. Treba naglasiti i to da Ugovor o kreditu nastaje u trenutku kad se strane suglase o bitnim sastojcima, iznosima i uvjetima davanja kredita (čl. 1021. u vezi s čl. 247. ZOO-a). Stoga ugovorne odredbe o troškovima kredita predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora bez kojih ugovor može opstati. Tužitelj je potpisivanjem Ugovora pristao i na plaćanje naknade za obradu kredita na ime jednokratnih troškova te nema dvojbe da je tužitelj potpisivanjem Ugovora pristao na plaćanje te naknade koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 1,5% od iznosa kredita. Tužitelj je bio dužan pri sklapanju ugovora upotrijebiti povećanu pažnju, uključujući i procjenu rizika sve kao dobar gospodarstvenik jer u poslovnim odnosima nastupa kao trgovac. Ako su stranke obveznog odnosa ugovorile način ispunjenja dužnikove obveze, vjerovnik iz obveznog odnosa ne može od svog dužnika zahtijevati drugačiji način ispunjenja njegove obveze kao što tu mogućnost nema dužnik prema vjerovniku. Obveza obje strane u dvostrano obveznom ugovornom odnosu sastoji se upravo u izvršenju dužne radnje te izvršenje ugovorene obveze je pravna dužnost obje ugovorene strane.

19. Zbog iznijetog je riješeno kao u točci I. izreke.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a. Tuženik je u cijelosti osporio zahtjeve tužitelja, radi čega je sud donio odluku da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 187,50 EUR. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, 138/23, dalje Tarife), a kojem iznosu treba dodati PDV ( Tbr. 46). Tuženiku nije priznat trošak u iznosu od 150,00 EUR uvećan za iznos PDV-a za sastav podneska od 28. studenog 2025. (Tbr.8.1. Tarife) jer u istom nije iznosio drugačije nego u odgovoru na tužbu te je zapravo s navedenim podneskom dostavio popis pitanja za tužitelja koje bi postavio na ročištu. Stoga je odlučeno kao u točci II. izreke.

Našice, dana 6. ožujka 2026.

SUDAC

Dario Ručević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika