REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3647/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Željki Babarović, uz sudjelovanje zapisničarke Andreje Fortunić, u upravnom sporu tužitelja CRKZ, rođenog **.**.2002., državljanina Sijera Leone, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji trenutno boravi na adresi u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenici CR, magistra prava u Hrvatskom pravnom centru, Zagreb, Bednjanska 8a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nakon održane usmene rasprave, 06. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25-06/6048, Urbroj: 511-01-212-25-5 od 09. rujna 2025. g. II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati Hrvatskom pravnom centru, Zagreb, Bednjanska 8a, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, te za pristup na ročište 02.03.2026. g. iznos od 500,00 EUR, dakle ukupno iznos od 1.000,00 EUR (slovima: tisuću eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216-03/25- 06/6048, Urbroj: 511-01-212-25-5 od 09. rujna 2025. g. odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenja činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede procesnih pravila. Utvrđeno činjenično stanje je nepotpuno, netočno i stoga pogrešno, a nije vidljivo na koji način je provedena individualna procjena naznačenih okolnosti iz obrazloženja pobijanog rješenja. Naime, tužitelj je dana 22.3.2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, nakon čega je uslijedilo saslušanje na zapisnik od 27.11.2024. godine gdje je detaljnije ispitan o okolnostima i činjenicama vezanim za zahtjev za međunarodnu zaštitu a koje su vezane uz probleme s društvom (skupinom) C. Nadalje, u rješenju donesenom 6.3.2025. tuženik je ocijenio tužiteljeve tvrdnje kao kontradiktorne i neuvjerljive također navodeći da nema nikakve dokaze za ozljede nožem koje je naveo kao posljedicu prisilne inicijacije od strane sporne skupine. U svezi s tim doneseno je rješenje kojim se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu. Nadalje, u rješenju tuženik, u dijelu koji se odnosi na procjenu budućeg rizika, navodi podatke ACLED izvještaja o broju smrtnih slučajeva u svezi sa sigurnosnim incidentima. Tužitelj je, smatrajući da je odluka tuženika donesena protivno zakonu, pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu. Sud je dana 15.7.2025. donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, bez prethodnog saslušanja tužitelja u sudskom postupku. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj tijekom upravnog postupka imao dvije prilike iznijeti svoje navode i očitovati se o okolnostima podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Nezadovoljan ishodom upravnog postupka i upravnog spora, a uslijed straha od povratka u zemlju podrijetla, uključujući rizik od ozbiljne štete i posljedica koje bi mogao pretrpjeti zbog napuštanja zemlje podrijetla, tužitelj je dana 28.8.2025. podnio naknadni zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite. Prilikom uzimanja naknadnog zahtjeva vrlo je kratko ali eksplicitno iznova ukazao na činjenicu zbog koje podnosi zahtjev, ali su njegovi navodi paušalno ocijenjeni te je donesen sud prema kojem je naknadni zahtjev ocijenjen kao nedopušten i s te osnove odbačen. Tuženik se u obrazloženju spornog rješenja selektivno referira samo na činjenicu da tužitelj nema nikakve dokaze da ima trudnu suprugu S te da to i jest istina, ta činjenica nije ni u kakvoj korelaciji s njegovim razlozima za traženje međunarodne zaštite. Nadalje, tuženik u rješenju citira UNHCR-ov priručnik o postupcima azila oslanjajući se na terminološke razlikovanje definicije riječi migrant i izbjeglica te sadržaja navedenih pojmova ne dovodeći citirane pojmove u svezu sa osobom tužitelja. Tuženik je prilikom ocijene osnovanosti naknadnog zahtjeva propustio uzeti u obzir izjavu tužitelja da je međunarodnu zaštitu zatražio u Republici Hrvatskoj smatrajući je najsigurnijom zemljom te u odnosu na pitanje kako je saznao nove okolnosti vezane za njegov predmet propustio je detaljnije ispitati odgovor tužitelja koji je glasio da je nove informacije saznao putem Interneta. lako prethodno vođeni postupak po prvotnom zahtjevu za međunarodnu zaštitu formalno nije predmet ovog tužbenog zahtjeva, tužitelj smatra kako je nužno uzeti u obzir sve navode i obrazloženja iznesena u tom postupku. Naime, isti predstavljaju sastavni dio šire činjenične situacije koja je neposredno povezana s okolnostima aktualnog slučaja, a ishod prethodnog postupka u bitnome je utjecao na odluku tužitelja da podnese naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tuženik je izjave tužitelja ocijenio kontradiktornima i nevjerodostojnima, pozivajući se na određena odstupanja između navoda iznesenih prilikom podnošenja zahtjeva i onih danih tijekom saslušanja. Međutim, valja uzeti u obzir da je između dana podnošenja zahtjeva i dana održavanja saslušanja proteklo ukupno 251 dan. Usto, posebnu pažnju treba posvetiti psihičkom stanju tužitelja, koji se, kao tražitelj međunarodne zaštite, nalazi u nepoznatom pravnom i kulturnom okruženju strane države te istodobno trpi intenzivan strah za ishod postupka i vlastitu budućnost. U tom kontekstu, moguća odstupanja u navodima ne bi se smjela automatski tumačiti kao pokazatelj nevjerodostojnosti, već ih je nužno sagledati u okviru šireg konteksta razloga zbog kojih tužitelj traži zaštitu, kao i specifičnih okolnosti pod kojima su iskazi davani. Dodatno, određeni aspekti postupanja tuženika ukazuju na manjkavosti u obrazlaganju odluka. Tako je, primjerice, u rješenju donesenom povodom zahtjeva od 6. ožujka 2025., tuženik naveo statističke podatke o broju smrtnih slučajeva uzrokovanih sigurnosnim incidentima, no bez navođenja jasnog metodološkog okvira, definicija i objašnjenja na koji su način ti podaci relevantni za odlučivanje u konkretnom predmetu. Time je izostala nužna veza između navedenih statistika i zaključaka koje je tuženik iz njih izveo, što dovodi u pitanje transparentnost i utemeljenost samog zaključka. Sve navedeno je upravo u suprotnosti sa smjernicama danim u Priručniku o postupku i uvjetima utvrđivanja statusa izbjeglica, na koje se između ostalog poziva tuženik u osporavanom rješenju. Naime, sukladno smjernicama sadržanim u dijelu B. Utvrđivanje činjenica (1) Načela i metode, teret dokazivanja činjenica u postupku je na samom podnositelju zahtjeva, ali iste često nije moguće dokazati te tada dužnost utvrđivanja i procijene činjenica podijeljena između podnositelja zahtjeva i ispitivača. Upravo zbog činjenice progona osoba često može osjećati strah i bojati se dati potpun i točan prikaz svog slučaja te upravo zbog toga ne treba ustrajati na krutom dokazivanju svih navoda. Isto tako, uvodni razgovor služi za općenito objašnjavanje okolnosti slučaja te je upravo obveza ispitivača da eventualne nedosljednosti i proturječnosti koje se jave u naknadnim razgovorima razjasni. Neistinite tvrdnje same po sebi ne mogu biti razlog za odbijanje statusa nego je odgovornost ispitivača da uzme u obzir sve činjenice i iste ocijeni u skladu sa svim okolnostima slučaja. S obzirom na sve ranije navedeno, razvidno je da se tuženik prilikom provođenja postupka i prilikom donošenja pobijanog rješenja nije vodio navedenim smjernicama. Naime, prema informacijama sadržanim u izvješću pod nazivom Sierra Leone: Fear of forced initiation into the Poro Secret Society in Freetown, svaka lokalna skupina društva Poro posjeduje svojevrsno sveto mjesto, najčešće smješteno u šumovitom području ili na farmama, na kojem se provodi ritual inicijacije s ciljem simboličkog prijelaza mladića u odraslu mušku dob. Ritual inicijacije obuhvaća i tjelesno označavanje pripadnika specifičnim znakovima društva. Nadalje, izvješće navodi da pripadnici društva Poro nerijetko pribjegavaju vandalizmu te fizičkim napadima na članove obitelji osoba koje odbiju pristupiti društvu, a dokumentirani su i slučajevi otmica osoba koje su predviđene za inicijaciju, ali su istu odbile. Također, u pojedinim slučajevima policija je bila pravodobno obaviještena o otmicama, no nije poduzela učinkovite mjere kako bi spriječila provedbu prisilne inicijacije. Nadalje, dijeljenje informacija o djelovanju društva s osobama koje nisu njegovi članovi od strane članova društva smatra se kažnjivim djelom. Ove okolnosti u potpunosti su u skladu s navodima tužitelja iznesenima tijekom prethodnog postupka za odobrenje međunarodne zaštite, te dodatno potvrđuje vjerodostojnost njegovih tvrdnji o rizicima kojima bi bio izložen u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Kako tužitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, uslijed toga smatra da je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo:

nije bilo mjesta primjeni čl. 47. st. 6. u svezi s čl. 43. st. 2. ZMPZ jer tuženik nije brižljivo i s dužnom pažnjom pristupio činjenicama koje je tužitelj iznio u naknadnom zahtjevu, a koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu te nije odlučio o osnovanosti i biti naknadnog zahtjeva;

Tuženik je počinio nekoliko bitnih povreda pravila postupka:

propustio je pravilno primijeniti čl. 28. ZMPZ, jer nije uzeo u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti, posebno položaj i osobne okolnosti tužitelja koje je iznio tijekom postupka, i aktualne činjenice o zemlji podrijetla s tim u vezi;

nije primijenio čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21), odnosno načelo utvrđivanja materijalne istine, temeljem kojeg je u upravnom postupku potrebno utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari; tuženik je propustio savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pa je time povrijedio i načelo propisano čl. 9. ZUP-a. Na temelju svega navedenog, tužitelj smatra da je riječ o odbacivanju naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju neutemeljenog i nedovoljno obrazloženog rješenja, koje je samim tim i nezakonito. Kao što je već ranije istaknuto u tužbenom zahtjevu, tuženik je prilikom odlučivanja o naknadnom zahtjevu tužitelja postupio selektivno i parcijalno, pri čemu je svoje razmatranje koncentrirao gotovo isključivo na okolnosti vezane uz tužiteljev partnerski i obiteljski odnos u Republici Hrvatskoj. Time je zanemario niz drugih relevantnih iskaza, navoda i činjenica koje se izravno odnose na razloge zbog kojih tužitelj traži međunarodnu zaštitu, a koji se tiču ozbiljne opasnosti s kojom bi se suočio u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Tuženik nije dao valjano obrazloženje zbog čega su drugi dijelovi tužiteljevih iskaza - osobito oni koji se odnose na prijetnje prisilnom inicijacijom u tajno društvo Poro, neaktivnost nadležnih tijela u zemlji podrijetla, kao i prethodna iskustva s progonima - ocijenjeni kao manje relevantni ili nevjerodostojni. Umjesto sveobuhvatne analize, tuženik se odlučio isključivo fokusirati na element tužiteljevog osobnog života u Republici Hrvatskoj, pritom umanjujući važnost ostalih navoda koji čine stvarnu srž njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Nesporno je da je činjenica očekivanja djeteta za tužitelja osobno od velike važnosti, te je razumljivo da je želio ukazati i na tu životnu okolnost. Međutim, taj podatak ne predstavlja ni osnovu ni ključni pravni temelj njegovog zahtjeva, već je riječ o sporednoj okolnosti koja nikako ne može zamijeniti dubinsku procjenu stvarnog rizika od progona ili nečovječnog postupanja u zemlji podrijetla. Dodatno, tuženik se poziva na razlikovanje pojmova "migrant" i "izbjeglica", no to čini bez ikakvog jasnog obrazloženja u čemu se ta distinkcija konkretno ogleda u odnosu na položaj i osobnu situaciju tužitelja. U tom smislu, tuženik zanemaruje obvezu utvrđenu člankom 28. ZMPZ-a koji propisuje da se prilikom odlučivanja moraju uzeti u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti pojedinog slučaja. U obrazloženju osporenog rješenja izostaje bilo kakva konkretna i individualizirana analiza navoda tužitelja u kontekstu uvjeta u zemlji podrijetla, zbog čega predmetna odluka ne udovoljava propisanim standardima.

Zbog svega navedenoga predlaže poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba neosnovana u cijelosti. Tužitelj navodi da je, iako nije predmet tužbenog zahtjeva, bilo nužno uzeti u obzir sve navode i obrazloženja iznesena u prethodno vođenom postupku. U nastavku tužbe navodi da o prethodnom zahtjevu trebalo drugačije odlučiti navodeći razloge za takvo shvaćanje. Tuženik navodi da je o osnovanosti prethodnog zahtjeva već pravomoćno odlučeno te bi ponovno odlučivanje o istome bilo ne samo nezakonito već bi doprinijelo i pravnoj nesigurnosti. Tuženik je bio dužan uzeti u obzir navode u prvotnom zahtjevu samo u svrhu ocjene radi li se o novim činjenicama u naknadnom zahtjevu i jesu li one relevantne za odobrenje međunarodne zaštite što je u obrazloženju pobijanog rješenja i učinio.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Sud je dana 02. ožujka 2026. g. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja, opunomoćenika tuženika i sudskog tumača za engleski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024).

S rasprave je isključena javnost radi razloga zaštite privatnosti sukladno odredbi članka 90. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

Na raspravi je proveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je na poseban upit suda zašto je došao u Hrvatsku naveo kako je imao problema u svojoj zemlji sa Društvom imena "Poro" koje animira ljude da uđe u njega i upravlja njihovim životima, a on to ne želi jer njime upravlja Ć. Na poseban upit suda kako je došao u Hrvatsku naveo je da je prvo bio u Grčkoj pa je preko Bosne i Hercegovine došao u Hrvatsku ilegalno. Na poseban upit suda što se promijenilo od prvog zahtjeva za međunarodnu zaštitu do danas naveo je da je problem u oba zahtjeva isti, a promjena je što mu je supruga zatrudnila i brzo treba roditi.

Opunomoćenik tuženika je naveo kako je supruga hrvatska državljanka.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u osporavano rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Klasa: UP/I-216- 03/25-06/6048, Urbroj: 511-01-212-25-5 od 09. rujna 2025. g. Sud je utvrdio kako je istim odbačen kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, s obrazloženjem kako s obzirom na to da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza u njegovom obrazloženju, a u svezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku, izvršenje uvid u spis predmeta prethodnog zahtjeva Klasa: UP/I-216- 03/23-06/29194. Na zahtjevu je izjavio da je zemlju podrijetla napustio jer su pripadnici društva Poro željeli da postane njihov član što on nije želio. Povodom njegovog zahtjeva doneseno je rješenje Klasa: UP/I-216-03/23-06/29194, Urbroj:

511-01-212-25-12 od 06.03.2025. Protiv istog je tražitelj pokrenuo upravni spor te je Upravni sud u Zagrebu dana 15.07.2025. donio presudu UsI-1020/2025-6 kojom se odbija tužbeni zahtjev za poništenjem Ministarstva. Navedeno rješenje postalo je izvršno 06.08.2025. g. Naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Procjenom naknadnog zahtjeva utvrđeno je da izjave tražitelja ne sadržavaju relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti prethodne odluke, a koje bi bile od značaja za odobrenje međunarodne zaštite. Tražitelj nema nikakav dokaz da ima trudnu suprugu S, međutim čak i da takav dokaz posjeduje, takva činjenica nije ni u kakvoj vezi za njegovim traženjem međunarodne zaštite jer se razlozi traženja međunarodne zaštite ispituju u odnosu na njegovu zemlju podrijetla i opasnost od povratka u istu. Tako se i u UNHCR-ovom priručniku o postupcima azila razlikuju ,,migranti“ i ,,izbjeglice“: „Migrant je osoba koja, zbog razloga koji nisu sadržani u definiciji (pojma izbjeglice), dobrovoljno napusti svoju zemlju kako bi se nastanila negdje drugdje. Može biti potaknut željom za promjenom ili avanturom, obiteljskim ili nekim drugim razlogom privatne naravi.“ Slijedom navedenog, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tražitelj međunarodne zaštite podnio nedopušteni naknadni zahtjev u kojemu nije iznio nove relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, Ministarstvo je temeljem članka 47. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti riješilo kao u izreci rješenja.

8. Odredbom članka 47. stavka 1. točke 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji zahtjev odbijen sukladno članku 38. ovoga Zakona.

9. Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da se obrazloženje naknadnog zahtjeva predaje u Prihvatilištu neposredno u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik ako je osoba nepismena. Ministarstvo odlučuje o naknadnom zahtjevu najkasnije u roku od 15 dana od dana njegovog zaprimanja.

10. Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

11. Stavkom 4. navedenog članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

12. Stavkom 5. navedenog članka Zakona propisano je da ako se utvrdi da je naknadni zahtjev dopušten, ponovno će se odlučivati o osnovanosti zahtjeva, a prijašnja odluka će se ukinuti.

13. Stavkom 6. navedenog članka Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

14. Prema ocjeni suda, iz stanja spisa proizlazi da tužitelj u naknadnom zahtjevu zaista nije iznio bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, već je u svom iskazu ponovio iste činjenice navedene u prethodnom tužiteljevu zahtjevu za međunarodnu zaštitu dodavši jedino da mu je supruga u međuvremenu zatrudnjela, što svakako nije po zakonu razlog za davanje međunarodne zaštite. Sud je stoga zakonitim ocijenio osporavano rješenje, a navode iz tužbe i iskaza samog tužitelja pred ovim sudom nerelevantnima i neutemeljenima, što je sve argumentirano obrazloženo u osporavanom rješenju koje Sud u cijelosti prihvaća.

15. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50%.

16. Kako je tarifnim brojem 27. važeće Tarife propisano da u upravnim sporovima za sastav tužbe i zastupanje na raspravi u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada 500 bodova, a vrijednost boda prema tarifnom broju 50. citirane Tarife iznosi 2,00 EUR, to je Sud točkom III. izreke presude naložio tuženiku da isplati Hrvatskom pravnom centru, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR, te za pristup na ročište dana 02.03.2026. g. iznos od 500,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR.

17. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 06. ožujka 2026.

Sutkinja:

Željka Babarović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. CR, Hrvatski pravni centar, [adresa] Zagreb, Bednjanska 8 a,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335,

3. U spis