REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

GUNDULIĆEVA 27

21000 SPLIT

Pr-1605/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Stupi 11, kojeg zastupa punomoćnik Mario Skejić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik u Solinu, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 26. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dne 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018.g. do 30. 9. 2024.g. u ukupnom iznosu od 252,86 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 5,84 EUR koja teče od 15. rujan 2019.

- 9,29 EUR koja teče od 15. prosinac 2019.

- 31,66 EUR koja teče od 15. travanj 2020.

- 53,58 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.

- 31,91 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

- 12,74 EUR koja teče od 15. srpanj 2020.

- 9,29 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.

- 5,84 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.

- 30,00 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.

- 8,76 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

- 11,95 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

- 6,00 EUR koja teče od 15. travanj 2023.

- 9,00 EUR koja teče od 15. studeni 2023.

- 12,00 EUR koja teče od 15. siječanj 2024.

- 15,00 EUR koja teče od 15. listopad 2024. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023.g. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 734,20 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Maria Skejića koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], s kamatama koje teku od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dne 30. listopada 2023. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate razlike naknade troškova prijevoza. U tužbi se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu stručnog savjetnika informatike pri Službi za informatiku te ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena 16,56 km od mjesta rada. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva Promet d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljičinom mjestu prebivališta pripada III. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 61,05 eura (460,00 kuna) mjesečno pa s obzirom na to da tužitelj ima organizirani javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, to ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za III. tarifnu zonu u mjesečnom iznosu od 61,05 eura (460,00 kuna), koji iznos mu nije isplaćivan već je umanjivan od strane tuženika za pojedine mjesece kada je tužitelj iz opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr. bolovanje). Nadalje, navodi kako u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020 uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije Covid -19 radi čega u tom razdoblju ima pravo na isplatu putnih troškova prema prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kn/1 km. Stoga, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što bi mu trebalo biti plaćeno sukladno odredbama čl. 66. TKU-a. Temeljem prednjeg, tužitelj predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista, evidencije rada i raspored rada za tužitelja za utuženo razdoblje, a po pribavi dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev pa predlaže obvezati tuženika isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u neto iznosu za razdoblje od 1. listopada 2018. do dana dostave podataka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate, uz troškove postupka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 30. siječnja 2024. tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora, dok tužiteljica ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak može vještačiti samo visinu, a ne i osnovu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako je sukladno čl. 66. točki 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužiteljici umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došla na radno mjesto. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Podneskom od 4. travnja 2025. tužitelj je, sukladno rješenju ovog suda od 7. ožujka 2025., uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.368,00 eura za razdoblje od 1.10.2018. do 30. 9. 2024. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na mjesečni iznos od 19,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, s time da isplata ide na račun punomoćnika tužitelja.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom obračunskih isprava za isplatu plaće, tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava Prometa d.o.o., cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata u primjeni od 15. 4. 2012., obavijesti Prometa d.o.o. o cijeni povlaštenih karata, ispisa planera putovanja Hrvatskog autokluba, odluke tuženika od 11. 9. 2018., 24. 5. 2022. i 18. 8. 2022., dopisa tuženika upućenog odvjetnici Martini Radić Šunjić od 28.3. 2024., povratnice od 2. 4. 2024., e mailova tuženika upućenih odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 29- 38 spisa), dopisa odvjetnika Martine Radić Šunjić i Marija Skejića od 27. 3. 2024. dostavljenog tuženiku 28. 3. 2024., platnih lista i evidencije rada (koje sadrže plan i raspored rada) dostavljene od strane tuženika, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, financijsko-knjigovodstvenom vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću od 15.12.2025. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

5. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu stručnog savjetnika informatike pri Službi za informatiku;

- da tužitelj ima neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi [adresa];

- da je udaljenost od tužiteljeva mjesta prebivališta do mjesta rada 17,04 km, a sve prema planeru putovanja HAK-a;

- da mjesto prebivališta tužitelja pripada III tarifnoj zoni, za koju je prema cjeniku Prometa d.o.o. mjesečna pokazna karta za građane u visini od 61,05 eura (460,00 kn);

- da u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020. nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19.

6. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza (dolazak na posao i odlazak s posla) u razdoblju od 1.10.2018. do 30. 9. 2024.

9. Naime, troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće, već oni predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR, već na ugovoru o radu i u konkretnom slučaju, Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 24/2017, 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020, 56/2022, 127/22).

10. Odredbom čl. 66. st.1. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. TKU (Narodne novine broj 56/2022, 127/22) koji se primjenjuju od 1.12.2017. propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

10.1. Odredbom čl. 66. st. 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 9. TKU/2022 propisano je ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

10.2. Odredbom čl. 66. st.17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23 TKU/2022 propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10.3. Odredbama čl.66. st.14.TKU-a propisano je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba.

11. Sukladno tumačenju br.32/18 i 33/18 od 20. 6. 2018., te br. 32/22 i 34/22 od 13. 9. 2022. zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće se uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koristi godišnji odmor.

12. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, da mu je adresa stanovanja [adresa], te da za relaciju od mjesta prebivališta ([adresa]) do mjesta rada (Split) postoji organizirani javni prijevoz. S obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za III. tarifnu zonu, prema cjeniku usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu koji je važio u utuženom razdoblju (15. 4. 2012. 460,00 kn/61,05 eura, 10. 8. 2022. 450,00 kn/59,73 eura i 16. 1. 2023. 60,00 eura), koji iznos nije isplaćivan tužitelju u visini cijene mjesečne pokazne karte, već umanjeni. Naime, tuženik je umanjivao tužitelju troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je bio spriječen doći na posao, što tuženik ni ne osporava, međutim, tužitelju je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako je to pogrešno tuženik obračunavao i isplaćivao, što tuženik na kraju nije ni osporavao.

12.1. Isto tako, a što je među strankama neprijeporno, u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020. zbog pandemije COVID-19, na relaciji [adresa] (dakle, od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada), nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza, radi čega su za to razdoblje tužitelju trebali biti obračunati troškovi prijevoza prema prijeđenim kilometrima od 17,04 km (u oba smjera 34,08 km).

13. Prema vještačenju vještaka Marijana Jovića od 15.12.2025. proizlazi kako je tuženik, a uvidom u dokumentaciju u spisu, tužitelju isplaćivao mjesečnu naknadu prijevoza za III. tarifnu zonu, a naknadu je umanjivao za pojedine mjesece u kojima tužitelj dijelom mjeseca nije dolazio na posao. Za period od 21.3. 2020. do 11. 5. 2020. naknadu je utvrdio prema prijeđenom kilometru s napomenom kako bi tužitelju u ožujku i svibnju pripadala i mjesečna karta za ostatak mjeseca. U izračunu je za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 34,08 km (tužitelj je udaljen 17,04 km od radnog mjesta u Splitu) pomnoženo s naknadom po kilometru. U tablici koja prileži nalazu prikazao je iznos isplaćene naknade prijevoza, izračun zaslužene naknade po traženju tužitelja i razliku između istih. Mjeseci u kojima je tužitelj koristio pretežiti dio godišnjeg odmora nisu uvršteni u izračun manje plaćenih naknada. Vještak je mišljenja kako je u periodu obračuna plaća od 1.10.2018. do 30. 9. 2024. tuženik kao poslodavac tužitelju isplatio manju naknadu troška prijevoza za 252,86 eura. Mjesečne iznose ukupno manje plaćenih naknada vještak je prikazao u rekapitulaciji svog nalaza.

14. Na provedeno vještačenje Marijana Jovića punomoćnici parničnih stranaka nisu imali primjedbi pa sud isto kao stručno, objektivno i dano sukladno pravilima struke prihvaća u cijelosti.

15. Podneskom od 18. prosinca 2025. tužitelj je, a sukladno provedenom vještačenju, uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje s osnova razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30. 9. 2024. isplatu iznosa od 252,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

16. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev, tuženik u podnesku od 30. prosinca 2025. ističe prigovor preinake tužbe u odnosu na pojedinačne utužene mjesečne iznose prema posljednjem tužiteljevom podnesku od 18.12.2025., koje prelaze utuženi iznos mjesečni iznos od 19,00 eura, jer se po tuženiku radi o kvantitativnom povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva, a opreza radi na razliku utuženih iznosa i iznosa iz novopostavljenog zahtjeva ističe prigovor zastare, koji prigovori po ocjeni ovog suda nisu osnovani. a koji prigovori po ocjeni ovog suda nisu osnovani.

16.1. Naime, tužitelj podneskom od 18.12.2025. nije preinačio tužbu, jer preinaka tužbe sukladno odredbi čl. 191. st.1. ZPP-a jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, već je naprotiv, a nakon provedenog financijskog vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev (tako da umjesto iznosa od 1.368,00 eura, potražuje isplatu iznosa od 252,86 eura), a smanjenje tužbenog zahtjeva ne znači preinaku tužbe.

16.2. U tom smislu je neosnovan i prigovor zastare u odnosu na razliku utuženih iznosa i iznosa iz novopostavljenog tužbenog zahtjeva. Za istaknuti je da je preinaka tužbe i bila povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, što ovdje nije slučaj, zastara se prekida podnošenjem tužbe, a ovdje je tužba podnesena 30.10.2023., a najstarije potraživanje tužitelja za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza odnosi se na kolovoz 2019., koje dospijeva na naplatu 15. rujna 2019., to je onda očito da nije nastupila zastara potraživanja, a u smislu odredbi čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23; dalje - ZR), prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina.

17. Nadalje, tuženik se protivi povlačenju tužbe u pogledu osnova, u pogledu utuženog razdoblja i u pogledu visine, dakle protivi se djelomičnom povlačenju tužbe.

17.1. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe (tako i VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., broj Su- IV- 16/2021-8) iz čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) prema kojemu se tužba može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, ali samo ako tuženik na to pristane.

17.2. Međutim, ovaj sud smatra neosnovanim protivljenje tuženika povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog financijskog vještačenja, a u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao sa svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva kao ovdje isplata razlike troškova prijevoza, koje nije realno mogao postaviti bez prethodnog financijskog vještačenja kada je moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu troškova prijevoza koju tuženik osporava pa nedopuštanje uređenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st.1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućuje zlouporabu procesnih prava u svrhu ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Imajući u vidu da je tuženik tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj nije promijenio identitet spora niti iznosi nove činjenice, radi čega se tuženikovo protivljenju smanjenju tužbenog zahtjeva ukazuje neosnovanim.

18. Imajući u vidu prednje, a kako iz nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jovića proizlazi da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje isplatio manju naknadu troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30. 9. 2024. u iznosu od 252,86 eura, navedeni iznos je tužitelju i dosuđen. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

19. Glede prigovora tuženika kako tužitelj nije prigovarao na odluke tuženika o naknadi troškova prijevoza niti se pisano izjasnio poslodavcu da je potrebna promjena korištenja prava prijevoza niti je poslodavcu priložio dokaze o prebivalištu/boravištu, vozni red i raspored svog radnog vremena za istaknuti je kako su isti neutemeljeni.

19.1. Naime, tužitelj ne traži izmjenu troškova prijevoza, već traži isplatu troškova prijevoza koji su mu odlukama tuženika priznati, ali nisu u cijelosti isplaćeni, jer je tuženik iste umanjivao za dane provedene na godišnjem odmoru ili bolovanju, što nije mogao budući da je troškove prijevoza mogao umanjiti samo za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Također, za navesti je kako pravo na naknadu troškova prijevoza nije uvjetovano dostavom dokaza o kupljenoj karti, odnosno predajom karte tuženiku jer za pravo tužitelja na naknadu troškova prijevoza nije odlučno je li on za dolazak na posao koristio osobni automobil ili pak javni prijevoz, već je valjalo utvrditi cijenu javnog prijevoznika (u ovom slučaju tvrtke Promet d.o.o.).

19.2. Isto tako, za istaknuti je kada poslodavac isplati troškove prijevoza u umanjenom iznosu, a tužitelj smatra da ga pripada više, onda nema obvezu prethodnog podnošenja zahtjeva poslodavcu, već svoj zahtjev radi isplate troškova prijevoza može tražiti izravno tužbom na sudu. Radi se o novčanom potraživanju za koje nema obvezu prethodnog obraćanja poslodavcu.

19.3. Također, za navesti je da je tužitelj tražio isplatu troškova prijevoza po kilometraži samo za razdoblje od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020., a ne kako to tuženik navodi za cijelo utuženo razdoblje, dakle potražuje samo za vrijeme pandemije Covid-19, kada nisu prometovale redovne linije međumjesnog javnog prijevoza i na posao se moglo doći samo osobnim automobilom, te po ocjeni ovog suda nije bilo za očekivati od radnika da u to vrijeme podnose zahtjeve poslodavcu o promjeni u načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 25/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje Tarifa).

20.1. Tužitelju pripada sljedeći trošak: za sastav tužbe 50,00 eura, za sastav podnesaka od 6. 3. 2024., 11. 6. 2024. i 19.12.2025. po 50,00 eura, za zastupanje na ročištu od 4. 9. 2025., 12.11.2025. i 26. 1. 2026. po 50,00 eura, za pristup ročištu za objavu i uručenje presude 25,00 eura, ukupno 375,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 93,75 eura, te troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eura, sveukupno 734,20 eura, a koji iznos će se isplatiti na račun punomoćnika tužitelja, a kao u točki II izreke presude.

20.2. Prema odredbi čl. 94. st.1. ZPP-a opseg punomoći određuje stranka, a u smislu odredbe čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa je tako ovlašten od protivne stranke primati dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog. Radi se o ovlaštenju propisanom u zakonu.

20.3. U punomoći od 16.10.2023. stranka (tužitelj) je izričito ovlastio punomoćnika da prima novčane tražbine (prima novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde), dakle i dosuđene troškove parničnog postupka na svoj račun, a to je potvrdio i u svom iskazu danom na ročištu od 12.11. 2025.

20.4. Na dosuđeni iznos troška od 734,20 eura tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 6. ožujka 2026., kao dana presuđenja, do isplate. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 4. 4. 2025. budući da se ne radi o uređenju tužbenog zahtjeva, već o tužbenom zahtjevu koji je već trebao biti postavljen u tužbi, a nije, već ga je tužitelj postavio sukladno rješenju ovog suda od 7. 3. 2025.

U Splitu 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika