REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2778/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Igora Metelka, odvjetnika i punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika, 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužiteljici RZ iznos od EUR 17.536,93 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,87 EUR od 23.07.2008. do isplate,

- na iznos od 0,98 EUR od 23.09.2008. do isplate,

- na iznos od 50,23 EUR od 23.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,08 EUR od 24.11.2008. do isplate,

- na iznos od 37,43 EUR od 23.12.2008. do isplate,

- na iznos od 72,77 EUR od 23.01.2009. do isplate,

- na iznos od 84,01 EUR od 23.02.2009. do isplate,

- na iznos od 68,30 EUR od 23.03.2009. do isplate,

- na iznos od 73,05 EUR od 23.04.2009. do isplate,

- na iznos od 57,88 EUR od 23.05.2009. do isplate,

- na iznos od 58,62 EUR od 23.06.2009. do isplate,

- na iznos od 61,43 EUR od 23.07.2009. do isplate,

- na iznos od 60,55 EUR od 24.08.2009. do isplate,

- na iznos od 58,28 EUR od 23.09.2009. do isplate,

- na iznos od 54,20 EUR od 23.10.2009. do isplate,

- na iznos od 62,03 EUR od 23.11.2009. do isplate,

- na iznos od 65,73 EUR od 23.12.2009. do isplate,

- na iznos od 79,64 EUR od 23.01.2010. do isplate,

- na iznos od 82,30 EUR od 23.02.2010. do isplate,

- na iznos od 93,12 EUR od 23.03.2010. do isplate,

- na iznos od 93,98 EUR od 23.04.2010. do isplate,

- na iznos od 90,50 EUR od 24.05.2010. do isplate,

- na iznos od 119,82 EUR od 23.06.2010. do isplate,

- na iznos od 141,15 EUR od 23.07.2010. do isplate,

- na iznos od 160,45 EUR od 23.08.2010. do isplate,

- na iznos od 155,19 EUR od 23.09.2010. do isplate,

- na iznos od 145,72 EUR od 23.10.2010. do isplate,

- na iznos od 153,43 EUR od 23.11.2010. do isplate,

- na iznos od 213,86 EUR od 23.12.2010. do isplate,

- na iznos od 180,39 EUR od 24.01.2011. do isplate,

- na iznos od 193,73 EUR od 23.02.2011. do isplate,

- na iznos od 191,17 EUR od 23.03.2011. do isplate,

- na iznos od 190,60 EUR od 23.04.2011. do isplate,

- na iznos od 212,92 EUR od 23.05.2011. do isplate,

- na iznos od 244,61 EUR od 24.06.2011. do isplate,

- na iznos od 276,02 EUR od 23.07.2011. do isplate,

- na iznos od 311,39 EUR od 23.08.2011. do isplate,

- na iznos od 245,24 EUR od 23.09.2011. do isplate,

- na iznos od 240,11 EUR od 24.10.2011. do isplate,

- na iznos od 237,36 EUR od 23.11.2011. do isplate,

- na iznos od 249,27 EUR od 23.12.2011. do isplate,

- na iznos od 265,49 EUR od 23.01.2012. do isplate,

- na iznos od 268,04 EUR od 23.02.2012. do isplate,

- na iznos od 267,99 EUR od 23.03.2012. do isplate,

- na iznos od 271,29 EUR od 23.04.2012. do isplate,

- na iznos od 279,13 EUR od 23.05.2012. do isplate,

- na iznos od 276,68 EUR od 23.06.2012. do isplate,

- na iznos od 272,49 EUR od 23.07.2012. do isplate,

- na iznos od 267,94 EUR od 23.08.2012. do isplate,

- na iznos od 251,98 EUR od 24.09.2012. do isplate,

- na iznos od 268,71 EUR od 23.10.2012. do isplate,

- na iznos od 275,88 EUR od 23.11.2012. do isplate,

- na iznos od 270,73 EUR od 24.12.2012. do isplate,

- na iznos od 252,76 EUR od 23.01.2013. do isplate,

- na iznos od 260,35 EUR od 23.02.2013. do isplate,

- na iznos od 266,96 EUR od 23.03.2013. do isplate,

- na iznos od 271,33 EUR od 23.04.2013. do isplate,

- na iznos od 241,91 EUR od 23.05.2013. do isplate,

- na iznos od 251,19 EUR od 24.06.2013. do isplate,

- na iznos od 247,51 EUR od 23.07.2013. do isplate,

- na iznos od 251,93 EUR od 23.08.2013. do isplate,

- na iznos od 261,86 EUR od 23.09.2013. do isplate,

- na iznos od 260,49 EUR od 23.10.2013. do isplate,

- na iznos od 267,79 EUR od 23.11.2013. do isplate,

- na iznos od 268,88 EUR od 23.12.2013. do isplate,

- na iznos od 226,02 EUR od 23.01.2014. do isplate,

- na iznos od 236,46 EUR od 24.02.2014. do isplate,

- na iznos od 236,93 EUR od 24.03.2014. do isplate,

- na iznos od 231,27 EUR od 23.04.2014. do isplate,

- na iznos od 230,67 EUR od 23.05.2014. do isplate,

- na iznos od 229,36 EUR od 23.06.2014. do isplate,

- na iznos od 234,25 EUR od 23.07.2014. do isplate,

- na iznos od 238,83 EUR od 23.08.2014. do isplate,

- na iznos od 240,97 EUR od 23.09.2014. do isplate,

- na iznos od 244,85 EUR od 23.10.2014. do isplate,

- na iznos od 248,75 EUR od 24.11.2014. do isplate,

- na iznos od 247,09 EUR od 23.12.2014. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.01.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.02.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.03.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.04.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.05.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.06.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.07.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 24.08.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.09.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.10.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.11.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.12.2015. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.01.2016. do isplate,

- na iznos od 225,34 EUR od 23.02.2016. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice RZ u dijelu koji glasi: ''Nalaže se tuženome da tužitelju isplati iznos od EUR 9.833,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.3.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. u iznosu od 4.447,38 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužiteljici RZ parnični trošak u iznosu od 3.383,60 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjeva tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.125,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 19. travnja 2023. tužiteljica navodi kako je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj br. 312674 od 6. lipnja 2008. kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 176.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Dana 11. veljače 2016. sklopljen je Aneks gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 4.3.2016. u iznosu od 141.461,57 CHF, odnosno 1.026.614,91 kn. Konverzijom kredita u EUR, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 41.394,51 EUR, odnosno 318.737,74 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 4.3.2016. u iznosu od 91.932,10 EUR, odnosno 707.877,17 kn. Navodi kako je stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnim uvjetima, uslijed ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila 633.786,17 kn, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 74,091.00 kn, odnosno 9,833.57 EUR. Navodi kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obavještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice. Upućuje na presude donesene u kolektivnom sporu. Navodi kako, s obzirom da je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te jednostrano promjenjiva kamatna stopa za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.- 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Upućuje i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dolazi do anuliranja izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata te joj je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Provedenom konverzijom, obzirom da to nije bila niti njezina svrha, niti je u tom trenutku valutna klauzula CHF bila suđena kao ništetna, nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepripadno i nepošteno stečenih koristi tuženika koje je generirala valuta CHF, a kako je na to već ukazao Sud EU u toč. 43. i 44. presude C-118/17. Odredba koja je proglašena nepoštenom i ništetnom, ima se smatrati kao da nikada nije niti postojala, sa učinkom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila da takva odredba ne postoji, niti je postojala, sa naglaskom na povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala takve nepoštena odredba. Konverzijom i odredbama ZID ZPK izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnih ugovornih odredaba kojima je regulirana valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena regulira se samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove. Potražuje preplatu s osnova tečajnih razlika te razliku između preostale, neotplaćene konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, odnosno manje priznate glavnice. Podredno postavljenim zahtjevom potražuje zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, počev od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 7. siječnja 2025. predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.536,93 EUR (s osnova ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu), iznos od 9.833,57 EUR (s osnova manje priznate preostale neotplaćene glavnice), sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Podrednim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.073,87 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba je u cijelosti neosnovana. Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 312674 dana 6. lipnja 2008. Sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je svrha konverzije sukladno odredbama ZID ZPK da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi kako je postupio sukladno navedenom te je tužiteljici poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Aneksa br. 2. Ugovoru o kreditu. Tužiteljica je prihvatila ponudu te je sklopljen Aneks br 2. Ugovoru o kreditu, kojim je utvrđen iznos preplate tužiteljice. Navedenim Aneksom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužiteljice, a tužiteljica je pristala na promjenu valute uz koju se veže njezina kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Navodi kako se rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/19 sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Smatra kako uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi Ugovora o kreditu. Nadalje navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ne može biti predmetnom ocjene poštenosti. Tužiteljica je prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Potpisom Ugovora potvrdila je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. S obzirom da je sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti prema kriterijima iz članka 96 ZZP-a nije dopuštena. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 94. ZZP-a, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti). Prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Predlaže uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Ističe prigovor radi prebijanja tražbine tužiteljice i preplate koju je tuženik isplatio tužiteljici u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneks broj 2. Ugovora o kreditu i to u iznosu od 4.447,38 EUR. Iznose utvrđene preplate koristio je za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužiteljici isplatio utvrđeni iznos preplate. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužiteljica bi dva puta bila namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 4.447,38 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od 11. veljače 2016. do isplate. Predlaže donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljičinih i tuženikovih uzajamnih potraživanja te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3. Kako je tijekom postupka tuženik Nova Hrvatska banka d.d. prestao postojati te je temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. i Odluke Glavne skupštine Nove hrvatske banke d.d. od 14. lipnja 2023., pripojen društvu Hrvatska poštanska banka d.d., to je na ročištu, pravomoćnom rješenjem od 16. travnja 2024. utvrđen prekid postupka, pozvana je Hrvatska poštanska banka d.d. preuzeti postupak te je postupak nastavljen.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Aneks broj 2 Ugovora o kreditu br. 312674 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 11. veljače 2016. (list 11-15), otplatni plan od 11. veljače 2016. (list 16-22), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 23), otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR (list 24-28), izvod otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. (list 29) prometnu kartica po kreditu (list 30-38), otplatnu tablicu (list 39-45, 47-49), nalog za isplatu (list 46), plan otplate u jednakim anuitetima (list 50-54), Ugovor o kreditu br. 312674 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. lipnja 2008. (list 55-64), izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 90-91), financijskim vještačenje po vještaku Darku Prpiću (list 96-109).

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan te da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu br. 312674 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 6. lipnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno ni da je sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu br. 312674 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 11. veljače 2016. (dalje: Aneks Ugovoru o kreditu) provedena konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Sporno je i pripada li tužiteljici pravo potraživati razliku između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice, kao i postoji li tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja.

7. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost 176.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan korištenja. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

8. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

11. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. U svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužiteljice prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i pregovaranja s tuženikom, saslušana je tužiteljica. U svom iskazu navodi da je, kad je donijela odluku o kupnji stana, otišla u nekoliko banaka raspitivati se za uvjeta kreditiranja. Kod svih banaka situacija je bila ista, svi su nudili valutu CHF kao najpovoljniju. Govorili su da se radi o stabilnom tečaju koji se nije mijenjao. Odlučila se zaključiti ugovor s Volksbank d.d. Raspitivala se i za kredit s valutnom klauzulom u EUR, ali uvjeti po tom kreditu nisu bili tako povoljni. U Volksbank d.d. su joj rekli da se radi o stabilnoj valuti s kojom se nikad ništa nije dogodilo. Nisu joj govorili ništa o rizicima ugovaranja s valutnom klauzulom. Početna rata je iznosila oko 4.900,00 kn, to je bilo 2008., a 2011. je iznosila oko 7.100,00 kn. U nekom trenutku donesen je zakon i pristupilo se konverzijama te je zaključila dodatak ugovoru. Nakon sklapanja dodatka ponudili su joj novi ugovor kojim bi zatvorila raniji, ali ponuđeni uvjeti za nju nisu bili prihvatljivi. Zbog toga je zaključila ugovor s Hrvatskom poštanskom bankom d.d. i zatvorila ovaj raniji ugovor o kreditu i to 2016. U konverziji joj je priznat iznos od oko 4.900,00 EUR. Tim iznosom su trebale biti umanjene njezine buduće rate koje je trebala podmirivati. O sadržaju odredbi aneksa ugovora nije bilo moguće pregovarati. To je sve bila jednostrana odluka banke. Nije mogla utjecati niti na jednu ugovornu odredbu kako dodatka ugovoru tako i osnovnog ugovora. Kreditom je kupila stan u kojem još uvijek živi.

13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Na temelju njezinog iskaza i sadržaja Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe. Sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

14. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti dijela odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' br. 35/05 – dalje: ZOO).

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

16. Na temelju iskaza tužiteljice te svih okolnosti konkretnog slučaja, sud je utvrdio da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužiteljica nije imala mogućnost o odredbama istoga pregovarati s tuženikom. Stoga, kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17. Radi navedenog, kako odluka o tome jesu li dijelovi odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovora valuta CHF uz koju je vezana glavnica i otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan dospijeća anuiteta ništetni, predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice za isplatom, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, ovaj sud utvrdio ništetnima dijelove odredbi čl. 1. i čl. 7. prijepornog Ugovora o kreditu.

18. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor o kreditu konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. U toj odluci izneseno je pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. U odluci se nadalje navodi kako treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Ovaj sud smatra kako tužiteljica, neovisno o zaključenom Aneksu Ugovoru o kreditu, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

21. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' br. 102/15 - dalje ZID ZPK), odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati na umu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno na temelju njezinog iskaza.

22. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

23. Pri odlučivanju sud je uzeo u obzir i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i pravno shvaćanje Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“. Pri odlučivanju sud je imao na umu i odluke VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., Rev 1096/2022-2, kao i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

24. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovoru o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i pravnih shvaćanja Suda Europske unije i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i otplati kredita uz valutnu klauzulu. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik nije dokazao u tijeku ovog postupka da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije.

25. U odluci Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena pravna shvaćanja, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako će uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

26. Na okolnost visine tražbine tužiteljice, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica plaćala prema tečaju CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i iznosa koje bi platila prema početnom tečaju CHF, izračuna razlike između preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije i one po početnom otplatnom planu, izračuna zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita te izračuna pri vršenju prijeboja tražbine tužiteljice i tražbine tuženika za koju je istaknut prigovor radi prebijanja primjenom pravila o uračunavanju prijeboja propisanog u čl. 202., u vezi s čl. 171. i 172. ZOO-a, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću.

27. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, iznosi 17.536,93 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, iznosi -2.38 EUR. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 9.833,57 EUR. Aneksom Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete u EUR iznosi 4.447,38 EUR. Ukupne zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana 11. veljače 2016. iznose 6.073,87 EUR.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno obrazložen, jasan i u skladu s drugim izvedenim dokazima. Uostalom ni stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka.

29. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju vještaka, u pogledu preplate uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, uzimajući u obzir samo tzv. pozitivne razlike, odnosno samo iznose koje su više plaćeni bez uračunavanja negativnih razlika koje su nastale s osnova nižeg tečaja od početno ugovorenog, jer tužiteljica nije nepoštena stjecateljica. Ovo iz razloga što je u postupku utvrđeno da je tuženik sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Osim toga, plaćanjem anuiteta, prema nižem tečaju od početnog, tužiteljica nije ništa primila, niti je bilo što stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati predmetna tražbina.

30. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem otplate kredita prema tečaju koji je važio na dan dospijeća, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezne kamate tužiteljici su priznate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

32. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. pa do isplate sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

33. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

34. To znači da zastara zahtjeva za isplatom teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 19. travnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

35. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice od 9.833,57 EUR sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2016. do isplate. U odnosu na visinu glavnice utvrđene sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno usuglasile i ona nije bila predmetnom ispitivanja u kolektivnom sporu pa ona nije obuhvaćena razlozima ništetnosti, niti je to tužiteljica tijekom postupka dokazivala (tako i Županijski sud u Puli-Pola u odlukama posl. br. Gž- 1681/2025-2 od 30. siječnja 2026. i posl. br. Gž-459/2025-2 od 7. listopada 2025.). Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužiteljici dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF do dana konverzije te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK (za buduće razdoblje), to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

36. Neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja njegove tražbine u iznosu 4.447,38 EUR i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. U tom smislu valja ponoviti da je u ovom postupku utvrđeno da je osnovano potraživanje tužiteljice temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i po kojoj osnovi je u razdoblju do konverzije oštećena za ukupan iznos od 17.536,93 EUR, zajedno sa zateznim kamatama. Da bi se izvršio prijeboj s tim potraživanjem tužiteljice, nužno je utvrditi raspolaže li tuženik istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužiteljice u ovom postupku. Sud utvrđuje kako tuženik, u smislu čl. 333. st. 3. ZPP-a, nema potraživanje koje bi se moglo staviti u prijeboj s potraživanjem tužiteljice. Da bi se neko potraživanje moglo staviti u prijeboj ono mora biti istovrsno i dospjelo. Iznos od 4.447,38 EUR koji tuženik predlaže staviti u prijeboj, a koji je utvrđen kao preplata u konverziji prema simuliranom izračunu, zapravo ne predstavlja potraživanje tuženika tj. banke, već je riječ o iznosu razlike između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije. Dakle, iznos utvrđenog viška konverzijom ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika prema tužiteljici, već iznose koje je tužiteljica više uplatila na dan 30. rujna 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije.

37. Tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje tog novčanog iznosa koji je tužiteljici priznat u konverziji. Tuženik isti zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove, no, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnice kredita. Slijedom navedenog, sud je utvrdio kako ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici u iznosu 4.447,38 EUR uvećanom za zatezne kamate koje teku od 11. veljače 2016.

38. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sud utvrđuje da je tužiteljica uspjela sa 64,07% svog zahtjeva u pogledu visine, dok je u odnosu na osnovu njezin uspjeh 100,00% pa proizlazi da je ukupan uspjeh tužiteljice 82,04%, dok je tuženik uspio u preostalom dijelu od 17,96%. Kad se od postotka tužiteljice koja je u većoj mjeri uspjela u sporu oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu, tada se utvrđuje da je preostali postotak 64,08%.

39. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužiteljice predanom na ročištu održanom 20. siječnja 2026. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 250 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 19. travnja 2023., 10. prosinca 2024. i 8. siječnja 2025. u visini 250 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 16. travnja 2024., 21. listopada 2024. i 20. siječnja 206. u visini 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 1.800 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (3.600,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (900,00 EUR), ukupno iznosi 4.500,00 EUR.

40. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 16. travnja 2024. jer je istog dana održano i ročište na kojem je tužiteljica mogla iznijeti sve navode iz tog podneska, a tužiteljici je priznat trošak zastupanja na tom ročištu.

41. Sukladno uspjehu tužiteljice u sporu pripada joj pravo na naknadu navedenih troškova u iznosu od 2.883,60 EUR kojem iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, koji je tužiteljici dosuđen u cijelosti jer je isti bio neophodan za predmetni postupak. Na tako ukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 3.383,60 EUR tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 6. ožujka 2026. do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

42. Uslijed toga odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.

43. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnku