Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-266/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Anki Jakovljević Grizelj odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Toniju Smrček odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe u članku 2. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 16. 05. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu, pod brojem: OV- 8414/2007, dana 18.05.2007. godine, koji glasi: "u iznosu od 70.000,00 CHF (slovima: sedamdesettisuća CHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."

II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 2. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 16. 05. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu, pod brojem: OV- 8414/2007, dana 18.05.2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF (slovima: sedamdesettisuća CHF). "

III. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 3. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 16. 05. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu, pod brojem: OV- 8414/2007, dana 18.05.2007. godine, koji glasi: " u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja."

IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 4. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 16. 05. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu, pod brojem: OV- 8414/2007, dana 18.05.2007. godine, koji glasi: „obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja ".

V. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od dana 16. 05. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova, pod brojem: OV- 8414/2007, dana 18.05.2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope."

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplatiti iznos od 2.596,79 eura (koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike od 7.446,88 eura), u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplatiti iznos od 3.417,42 eura kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.10.2015. godine pa do isplate, s time da zakonska zatezna kamata do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. 1. 2023. do 31.12.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. god. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VIII. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu

od 7,07 eura.

IX. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.295,48 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana donošenja presude, tj. od 6. ožujka 2026., pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Đakovo dana 16. 05. 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Nikoli Brač u [adresa] dana 18.05.2007. godine, broj ovjere: OV- 8414/2007, kojim se Ugovorom banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj podnosi ovu tužbu protiv tuženika kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, obzirom da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

2. Predmetnim Ugovorom o kreditu, tužitelj je preuzeo sve eventualne rizike promjene valutne klauzule i kamatne stope. Međutim, unatoč predmetnoj ugovorenoj odredbi, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, po svakom mjesečnom anuitetu, od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 3.358,16 eur / 25.302,14 kn. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuiteti porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

3. Nadalje tužitelj se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

4. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 - u daljnjem tekstu: Zakon), tuženik je omogućio tužitelju predmetni ugovor o kreditu konvertirati iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon čega su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz Ugovoru o kreditu broj: 5140030250- 61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, prilikom čega je tužitelj trebao biti izjednačen s korisnicima kredita, koji su u isto vrijeme ugovarali kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima. Predmetnim Aneksom Ugovora je utvrđeno, kako je tužitelj na dan 30.09.2015. godine, nakon provedene konverzije kredita, na ime kredita preplatio svoju obvezu više za iznos od 30.753,15 kn.

5. Međutim, unatoč činjenici što je provedba konverzije kredita trebala predstavljati temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u švicarskim francima, prilikom zaključivanja Aneksa uz Ugovor o kreditu, te izrade izračuna konverzije od strane tuženika nije uzeta u obzir činjenica da je prvotni ugovor o kreditu prije denominacije sadržavao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, i u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zbog čega tužitelj provedbom konverzije od strane tuženika nije namiren u cijelosti.

6. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tvrdnju tužitelja potvrdili su Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broj Rev-2868/2018, te Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet OŽ protiv Erste bank Hungary Zrt), a koje odluke tužitelj dostavlja u prilogu ove tužbe. Konkretno, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet OŽ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove navedenih sudova, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak tužitelj je obvezu po kreditu na dan 30.09. 2015. godine platio više za iznos od 56.055,29 kn. Tuženik je tužitelju u konverziji, priznao iznos od 30.753,15 kn, koji iznos tužitelj oduzima od svog potraživanja. Prema navedenome, preostali nenamireni iznos tužiteljevog potraživanja iznosi 25.302,14 kn, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od 01.10.2015.g. do isplate. Tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose preplate po osnovi tečajne razlike (25.302,14 kn) u svakom od anuiteta, računajući od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa u kojima je iskazana preplata, pa do dana 30.09.2015. godine.

8. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, te prvenstveno naveo da sud odbaci tužbu iz razloga što tužba ne ispunjava osnovne pretpostavke da bi sud po njoj mogao postupiti a u smislu čl. 186. ZPP-a. Navodi da se tužitelj u tužbi ne poziva niti na jedan zakonski članak na kojem temelji svoj kondemnatorni zahtjev kojim traži isplatu iznosa zateznih kamata na iznos od 56.055,29 kn, te isplatu iznosa od 3.358,16 eura/25.302,14 kn, pa je tužbeni zahtjev neodređen. Nadalje, tuženik osporava tužitelju status potrošača definiran zakonom o zaštiti potrošača, a koji status je preduvjet da tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare utuženih iznosa, budući je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla te se tuženik poziva i na odluku Vrhovnog suda RH u presudi br. Rev-183/11, a što znači da su sva potraživanja tužitelja iz tužbe zastarjela, kao i tražbina zateznih kamata jer taj iznos predstavlja sporednu tražbinu temeljem čl. 223. ZOO-a te je kao takva u zastari.

9. Tuženik nadalje navodi da je s tužiteljem 22. siječnja 2016. godine zaključio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora i promijenjeni su učinci ugovora o kreditu na način da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a konverzija je izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je dužnost za sklapanje aneksa, tj. provođenja konverzije posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a i ZZP-a, a provedba konverzija nije ovisila o volji tuženika već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju, a tužitelj je htio izvršiti konverziju. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj, a nakon što mu je ponuđena konverzija, imao potpuno slobodu ne prihvatiti takav izračun te nastaviti otplatu kredita prema do tada važećim odredbama ugovora o kreditu. Budući je tužitelj htio izvršiti konverziju, tužitelj i tuženik su aneksom ugovorili promjenu sadržaja ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope, pa sklapanjem aneksa prestajali su postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojale odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjiva kamatna stopa, jer su zamijenjeni odredbama aneksa ugovora pa sud ne može postupiti ocijeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje niti da su ikada postojale, pa predlaže, a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu, da sud tužbu odbaci ili odbije jer tužitelj nema pravnog interesa.

10. Tuženik nadalje navodi da je volja zakonodavca bila da se položaj potrošača koji su ugovorili kredite u valuti CHF izjednači s položajem onih potrošača koji su zaključili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te je i sam zakonodavac izričito naveo da dužnici koji su se odlučili na konverziju ne smiju dovesti u povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

11. Nadalje, tuženik navodi da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-632/17 od 14. lipnja 2018. godine, budući da prednik tužitelja, tj. Slavonska banka d.d. Osijek, u parnici potrošač nije sudjelovala kao stranka i nije se odlučivalo o nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba koje je s potrošačima zaključila Slavonska banka d.d. Osijek. Nadalje, tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli lako razumljiva i lako uočljiva, te kao takva ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 81. ZZP-a/03, te se tuženik i poziva na pravna shvaćanja suda Europske unije u predmetu br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, a u kojoj presudi je sud Europske unije postavio kriterije prema kojima se svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli mora procjenjivati. Takva procjena treba se vršiti od slučaja do slučaja i na pojedinačnoj osnovi, a djelatnik banke je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, a također je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer se radi o zakonom dopuštenoj mogućnosti ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne odredbe u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu navodno stečenog bez osnove i visinu tužbenog zahtjeva za isplatu tuženik ističe da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, a u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a, pa čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U odnosu na zakonske zatezne kamate tuženik navodi da tužitelj, a u smislu čl. 1115. ZOO-a nije ovlašten zahtijevati zatezne kamate niti kao glavni zahtjev, niti kao sporedni zahtjev jer je tuženik bio pošten stjecatelj.

12. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 16. svibnja 2007. godine, Aneks ugovora, otplatni plan, pročitao nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu nalaza istog vještaka, pročitao iskaz vještaka i tužitelja, te podneske stranaka.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

14. Tužitelj LŽ u svom iskazu je naveo da je Kredi s prednikom tuženika zaključi u svibnju 2007. godine te mu je odobren kredit u visini od 70.000,00 CHF, a kredit je bio odobren za kupnju i adaptaciju obiteljske kuće. U početku mu je rata kredita iznosila oko 2.100,00 do 2.200,00 kn da bi mu tijekom otplate kredita iznos rate bio povećan i do 3.000,00 kn zbog čega je bio primoran zaključiti aneks ugovora o kreditu, a kojeg je zaključio u siječnju 2016. godine. Kada je zaključivao prvi ugovor njemu su upravo u banci sugerirali da zaključi ugovor u valuti CHF jer je takva vrsta kredita imala najnižu kamatnu stopu a i rečeno mu je da neće biti većih odstupanja od rate kredita. Ugovor je načelno pročitao a posebno skrenuo pozornost na ono što je njemu bitno a to je iznos kredita i mjesečna rata kredita. U vrijeme zaključenja tog ugovora bio je zaposlenik Hrvatske vojske i nedugo nakon toga je otišao u mirovinu. Nadalje je naveo da kada su mu počele rate kredita visoko rasti otišao je u banku da vidi u čemu je problem te mu je rečeno da mu oni ne mogu pomoći i da je to jednostavno tako. Naveo je da je on prilikom zaključenja aneksa ugovora nije odrekao daljnjih potraživanja prema tuženiku. Naveo je da nikada ne bih potpisao kredit u valuti CHF da je mogao i pretpostaviti da će mu rata kredita toliko naglo rasti, a on i sada sa svojom obitelji živi u toj kući. Nadalje je naveo da nema a niti je imao registriran obrt, a niti je bio a niti je član trgovačkog društva, a nekretnina koja je i predmet ugovora o kreditu je obiteljska kuća i nikada ju nije davao u najam ili zakup. Naveo je da je ugovor o kreditu u valuti CHF potpisao jer mu je tada bio najpovoljniji u pogledu visine rate, te je i očekivao da tečaj može varirati nešto gore ili dolje, ali ne na način kako se to dogodilo da mu se rata poveća i više od 1.000,00 kn koja mu je na kraju iznosila i do 3.500,00 kn. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao štednju u niti jednoj valuti. Naveo je da prilikom sačinjavanja aneksa ugovora nije imao prigovora te je više puta išao u banku gdje su mu oni objasnili da to jednostavno mora biti tako ili nikako.

15. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 16. svibnja 2007. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.596,79 eura (a koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na pretplaćeni iznos s osnove tečajne razlike od 7.446,88 eura), te iznos od 3.417,42 eura sa zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. godine do isplate.

16. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je tužitelj sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Đakovo dana 16. 05. 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-61000070628/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Nikoli Brač u [adresa] dana 18.05.2007. godine, broj ovjere: OV-8414/2007, kojim se Ugovorom banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj podnosi ovu tužbu protiv tuženika kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, obzirom da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

17. Nadalje nije sporno da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile Aneks ugovora o kreditu 22. siječnja 2016. godine, te je tuženik sukladno citiranom zakonu omogućio tužitelju da predmetni ugovor o kreditu konvertira iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je predmetnim aneksom ugovora utvrđeno da je tužitelj na ime kredita pretplatio svoju obvezu više za iznos od 30.753,15 kn.

18. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa ugovora od 22. siječnja 2016. godine (solemniziran kod javnog bilježnika 22. siječnja 2016. godine br. OV-709/16) primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.

19. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 22. siječnja 2016. godine Aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 16. svibnja 2007. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

20. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 16. svibnja 2007. godine, da sklapanje Aneksa ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Anekse iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

21. Prigovor zastare nije osnovan.

22. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

23. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 12. lipnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

24. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 16. svibnja 2007. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja. Također su neosnovani navodi tuženika da Slavonska banka d.d. Osijek, a s kojom je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu, nije bila stranka postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa, tzv. Franak, valja reći da nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima, jer je tuženica pripajanjem Slavonske banke 2009. godine kao univerzalna pravna slijednica preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženicu neovisno o tome je li ona ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.

25. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

26. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 16. svibnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

27. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

28. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

29. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

30. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

31. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

32. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. toč. 3. i 4. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

33. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

34. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

35. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

36. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzeo ovaj stambeni kredit za adaptaciju kuće, te posebno dijela iskaza gdje navodi da s njim nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa a upravo su mu u banci sugerirali uzimanje kredita u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz logičan, uvjerljiv i neposredan, a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti predložio dokaze da je djelatnik banke s tužiteljem pregovarao ili da mu je objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

37. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneska ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

38. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

39. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

40. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

41. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

42. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

43. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

44. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

45. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

46. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

47. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.

48. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

49. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

50. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

51. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

52. Valja reći da iako je u smislu odredbe ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, dali je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, tj. prihvatiti konverziju ili odbiti, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostavno promjenjivim kamatnim stopama, a na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Navodi tuženika da su stranke provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, te da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, su neosnovani i u suprotnosti je sa standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda koji je u naprijed citiranom predmetu raspravljao o činjenično sličnoj situaciji unutar Mađarskog nacionalnog prava i pitanja njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To nadalje znači da činjenica provođenja konverzije sama po sebi ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđene i odgovor na pitanje jeli njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

53. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužitelj, niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

54. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 22. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 30.753,15 kuna/4.081,64 eura, sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

55. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

56. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu pretplatu iz Aneksa ugovora provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog.

57. Vještak Lidija Balog dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 14. studenog 2024. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost utvrđivanja činjenica koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu na način da vještak utvrdi svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja za period od dana sklapanja ugovora o kreditu, tj. od 16. svibnja 2007. godine pa do rujna 2015. godine izraženo u kunama obzirom da su uplate bile u kunama protuvrijednost valute EUR. Također je zadatak vještaka bio da iskaže iznos koji predstavlja ukupan zbroj pretplate po osnovi tečajne razlike umanjen za iznos priznat u konverziji, kao i da utvrdi ispravnost provedene konverzije, odnosno umanjenje u odnosu na obveze tužitelja.

58. Vještak u svom nalazu od 14. studenog 2024. godine (list spisa 721 do 734) navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu 16. svibnja 2007. godine, kredit je odobren u iznosu protuvrijednosti 70.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina, da je ugovorena kamatna stopa 4,40%, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama banke bez posebnog zaključenja aneksa ugovora. Tužitelj zahtjeva povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB.

59. Iz nalaza vještaka proizlazi da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu 22. siječnja 2016. godine, te je tuženik izračunom konverzije utvrdio da je tužitelj do 30. rujna 2015. godine pretplatio kredit u iznosu od 30.753,15 HRK a što primjenom tečaja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 4.029,46 EUR (1 EUR = 7,632078 HRK). Nadalje vještak objašnjava da je aneksom ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se pretplata ne iskoristi u cijelosti, te je vještak konstatirao da je tužitelj, a što proizlazi iz specifikacije uplata nakon provedene konverzije plaćao 50% iznosa anuiteta. Sukladno čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona za potrošačkom kreditiranju tuženik je specificirao način izračuna konverzije radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran kredit, a sukladno citiranom članku iznos početno ugovorene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF preračunat je u iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju važećem na dan isplate kredita, te je tuženik sačinio novi otplati plan u eurima uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na odobrene kredite denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima. Sve uplate tužitelja uplaćene radi namirenja početno ugovorenih anuiteta u CHF preračunate su u EUR po tečaju važećem na dan uplate, a zbroj ukupno uplaćenih iznosa u EUR koji je veći od ukupno dospjelih mjesečnih iznosa anuiteta sukladno simuliranom otplatnom planu u EUR smatra se pretplatom, i tako je utvrđen iznos pretplate u EUR preračunat u HRK po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine. Vještak navodi da je takav način provedene konverzije u skladu s odredbama ZID ZPK, te je konverzija napravljena zakonito i računski točno te da je točan iznos pretplate kojeg je tuženik priznao tužitelju.

60. Sukladno zadatku suda vještak navodi da je pretplata utvrđena konverzijom manja od prethodno izračunate pretplate anuiteta nastale temeljem promjene tečaja na dan dospijeća anuiteta u odnosu na važeći tečaj na dan isplate kredita. Vještak navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 56.055,29 HRK/7.439,81 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne stavke ukupna tečajna razlika iznosi 56.108,56 HRK/7.446,88 EUR. Pretplata priznata konverzijom iznosi 30.753,15 HRK/4.029,46 EUR. Vještak zaključuje da tečajna razlika po kreditu tužitelja, uključujući samo pozitivne stavke umanjena za konverziju priznatu pretplatu na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.417,42 EUR.

61. Na nalaz vještaka tužitelj nije imao primjedbi te je u podnesku od 20. prosinca 2024. godine i specificirao tužbeni zahtjev. Tužitelj potražuje iznos od 2.596,79 EUR a koji iznos predstavlja zakonsku zateznu kamatu na pretplaćeni iznos s osnove tečajne razlike, te nakon umanjenja priznatog u konverziji preostali nenamireni iznos od 3.417,42 EUR sa zateznom kamatom od svog potraživanja pa do isplate, što znači da je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka i isti povisio u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, a s obzirom na sudsku prasku u pogledu izračuna visine tužbenog zahtjeva u činjenično pravno istovjetnim predmetima, tužitelj je predložio da vještak nadopuni nalaz i mišljenje na način da u posebnoj tablici iskaže zateznu kamatu od svakog pojedinog pretplaćenog iznosa kojeg je vještak utvrdio od 30. svibnja 2015. godine.

62. Postupajući po navodima tužitelja vještak je sačinio dopunu od 5. ožujka 2025. godine, te utvrdio da zatezna kamata na izračunate pretplate tečajne razlike počevši od dana plaćanja pojedinog pretplaćenog anuiteta pa do dana konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi 2.596,79 EUR, slijedom čega je tužitelj onda na takav način i specificirao tužbeni zahtjev.

63. U podnesku od 23. siječnja 2025. godine tuženik se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome kao već i u odgovoru na tužbu, da se naloženim zadatkom vještaku krenulo od krive premise da je ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana jer je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva budući je isti učinjen nakon zaključenja prethodnog postupka, te istakao i prigovor zastare u odnosu i na povećani tužbeni zahtjev. Također je tuženik istakao prigovor radi prebijanja i negativne razlike, budući je vještak u nalazu utvrdio negativne tečajne razlike u iznosu od 7,07 EUR. U podnesku od 29. siječnja 2025. godine tuženik je naveo da je uspio izraditi vlastiti matematički izračun te istakao matematičke prigovore na nalaz vještaka i naveo da je vještak u svom izračunu prikazao veći iznos razlike zbog toga što je koristio tečaj na dan dospijeća umjesto na dan plaćanja kako je navedeno u ugovoru.

64. Na ročištu održanom 27. siječnja 2026. godine saslušana je vještakinja Lidija Balog te navela da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te posebno navela, a s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da je koristila tečaj na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a prilikom izrade zatezne kamate, zatezna kamata je računata od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

65. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

66. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

67. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

68. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

69. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

70. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

71. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

72. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

73. Stoga je sud u cijelosti priznao tužbeni zahtjev tužitelja, kako u pogledu utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi o kreditu, tako i za isplatu, te dosudio tužitelju isplatu zateznih kamata u iznosu od 2.596,79 eura, a koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na pretplaćeni iznos s osnove tečajne razlike od 7.446,88 eura počevši od dana plaćanja pojedinog pretplaćenog anuiteta pa do dana konverzije 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno nalazu vještaka, te iznos od 3.417,42 eura, a koji iznos je nastao nakon umanjenja pretplate priznate u konverziji, po osnovi tečajne razlike.

74. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja. Ovo prije svega jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa stoga ni ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužitelj kao stranka Ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi, već upravo suprotno, prednik tuženika je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, stoga tuženik ne može ni tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot, tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

75. Štoviše, ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek možebitno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a, jedan od vidova štete. Međutim, za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje sljedećih preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak same štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku niti postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

76. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 12. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 20. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 25. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 18. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 27. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 27. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, te trošak vještačenja 415,45 eura, sudska pristojba na tužbu 80,03 eura, tj. ukupno 2.295,48 eura.

U Đakovu, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku