REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1377/2018-74

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Ustanova ZAGREB FILM, Zagreb, Vlaška 70, OIB: 82390971460, kojeg zastupa punomoćnik Josip Tabak, odvjetnik u Zagrebu, protiv I-tuženika RG STUDIO d.o.o., Zagreb, Boškovićeva 9, OIB: 81331518913, i II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C, Circonvallazione Clodia 163/171, 00195 Roma, Lazio, Italija, radi utvrđenja, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 20. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice po zakonu I-tuženika ČE, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se odbija tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o licenciji (br. ov.500/14), zaključen 1. srpnja 2014., između I-tuženika RG STUDIO d.o.o. i II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C te se utvrđuje da je predmetni Ugovor bez ikakvog učinka ex tunc."

II/ U cijelosti se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima parnične troškove, u iznosu od 1.368,70 eur, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 28. svibnja 2018. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi, u bitnome, da je s II-tuženikom DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C 8. srpnja 2010. zaključio Ugovor o trgovinskom zastupanju broj 387/1, kojim je ugovoreno da će II-tuženik s trećim osobama pregovarati u vezi korištenja crtane serije "Profesor Baltazar" te s tim u vezi, s trećim osobama sklapati ugovore u ime i za račun tužitelja . Predmet Ugovora da je bilo zastupanje u pogledu korištenja televizijskih (tv) i video (home video) prava glede crtane serije "Profesor Baltazar", u ukupnom njezinom trajanju od 490 minuta. Tužitelj naime da je nositelj prostorno, vremenski i sadržajno neograničenih prava na iskorištavanje ove crtane serije. Ovaj Ugovor da je zaključen na određeno vrijeme, na rok od 5 godina. Međutim, da ga je tužitelje raskinuo 8. srpnja 2014., jer II-tuženik nije ispunjavao ugovorom preuzete obveze.

2./ II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C da je 1. srpnja 2014. s I- tuženikom RG Studio d.o.o. zaključio Ugovor o licenciji. Predmet ovog Ugovora da je produkcijski sadržaj "Profesor Baltazar", koji se daje na isključivo korištenje i preprodaju produkcije I-tuženiku u trajanju od 25 godina. Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o licenciji ništetan, odnosno da je bez učinka. Prije svega, smatra da ovaj Ugovor nije zaključen u vrijeme koje je na njemu naznačeno (1. srpnja 2014.), jer da je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C tužitelja tek u studenom 2014. obavijestio tužitelja da bi potonji Ugovor o licenciji bio zaključen. Da je predmetni Ugovor ništetan tužitelj smatra stoga što da su u vrijeme zaključivanja ovog Ugovora njegove stranke (tuženici) znale da je Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., zaključen između tužitelja i II-tuženika raskinut, dakle da II-tuženik više nema ovlasti zastupati tužitelja. Naime, već i tijekom 2012. da je tužitelj pozivao II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C ispuniti dospjele obveze prema tužitelju u naknadnom primjerenom roku, uz upozorenje, da će, u protivnom tužitelj predmetni Ugovor o trgovinskom zastupanju ugovor raskinuti. Ovaj tuženik niti u naknadnom primjerenom roku svoje obveze nije ispunio. Osim toga, Ugovor o licenciji da je ništetan i stoga što da je, neovisno o raskidu Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., ovaj Ugovor prestao istekom vremena na koji je zaključen, dakle da više ne proizvodi pravne učinke.

3./ Prestankom Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., bilo raskidom, bilo istekom vremena na koji je zaključen, II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C da više nije mogao valjano na treće osobe prenositi tužiteljeva prava iskorištavanja na crtanoj seriji "Profesor Balzatar", slijedom čega takva prava od II-tužitelja treći nisu mogli steći, pa niti I-tuženik RG Sudio d.o.o. na temelju Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014.

4./ Nadalje, tužitelj ukazuje da su nositelji udjela u tuženicima obiteljski povezane osobe te da I-tuženik RG Sudio d.o.o., unatoč tome što nije imao valjanog pravnog osnova od II-tuženika steći bilo kakva prava iskorištavanja na crtanoj seriji "Profesor Baltazar", dalje zaključuje ugovore kojima ova prava prenosi na treće osobe, prikazujući se kao ovlaštenim nositeljem distribucijskih prava na ovoj seriji. Konačno, tužitelj tvrdi da je Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. ništetan jer da je zaključen protivno zakonu, prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega da od samog početka nije proizvodio nikakve pravne učinke, što presudom predlaže utvrditi.

5./ U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, tuženici osporavaju da bi Ugovor o licenciji bio ništetan kako to tužitelj tvrdi. Ukazuju da je tijekom 2012. došlo do poremećaja u odnosima između tužitelja i I-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C. Ovo stoga što da je tužitelj, na temelju ugovora koji je zaključio s društvom Ultra link d.o.o., a kojim je ugovorom ovom društvu omogućio registraciju žiga "Profesor Balthazar" (broj Z20100390) onemogućio II- tuženika u izvršavanju obveza i ostvarivanju prava iz Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. Ovo stoga što da je, pozivajući se na prava iz predmetnog žiga, tijekom 2012. Ultra link d.o.o. uklonio sve oblike internetskog oglašavanja i prodaje DVD-a crtane serije "Profesor Baltazar". Osim što je time II- tuženik onemogućen u ostvarivanju Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., time da je ujedno II-tuženiku prouzročena imovinska šteta, za koju smatra da je odgovoran tužitelj. S obzirom da tužitelj i II-tuženik nisu uspjeli postići dogovor oko nastale situacije, a tužitelj je, unatoč šteti koju je na opisani način prouzročio II - tuženiku, ustrajao s ostvarivanjem prava iz Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. naplatom naknada od II-tuženika, II-tuženik da je isticao prijeboj svojih protutražbina po o osnovi naknade štete s tužiteljevim zahtjevima radi isplate naknade po osnovi Ugovora o trgovinskom zastupanju. Stoga, tuženici osporavaju da bi postojali razlozi za raskid Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., kako to tužitelj tvrdi, jer da II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C ne bi ispunjavao svoje, ovim Ugovorom, preuzete obveze, a o čemu da je II-tuženik obavijestio tužitelja po primitku (8. srpnja 2014.) njegove izjave o raskidu od 30. svibnja 2014. Stoga da Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. nije prestao raskidom 8. srpnja 2014., kako to tužitelj tvrdi. Nadalje, da predmetna tužiteljeva izjava svakako nikakve učinke nije mogla ostvarivati prije no što ju je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C zaprimio (8. srpnja 2014.). Nadalje, ova izjava da se može smatrati izjavom o otkazu, predviđenom odredbama Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. (čl. 14.), pri čemu bi tada, ovaj Ugovor prestao uz poštivanje otkaznog roka od 6 mjeseci. Tvrde da je Ugovor o licenciji zaključen upravo 1. srpnja 2014., kako je u Ugovoru i navedeno. Osim toga, ukazuju da je o zaključivanju ovog Ugovora tužitelj obaviješten i to na način kako je to redovito i činjeno za vrijeme trajanja suradnje stranaka na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju, i kako je to ovaj Ugovor o predviđao. Naime, II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C da je 2. listopada 2014., dakle po isteku tromjesečja u kojem je osporavani Ugovor o licenciji i zaključio, dostavom poruke elektroničke pošte tužiteljevog zaposlenika ŽE obavijestio, izvješćem za treće tromjesečje (srpanj, kolovoz i rujan 2014.) da je predmetni Ugovor o licenciji zaključen. Stoga, osporavaju i da bi tužitelj za osporavani Ugovor saznao tek u studenom 2014. Osim toga, u skladu sa sadržajem Ugovora o trgovinskom zastupanju, II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C da i nije bio dužan ishoditi prethodni pristanak ili odobrenje tužitelja za zaključivanje osporavanog Ugovora o licenciji.

6./ Nadalje, neovisno o načinu i vremenu prestanka Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., da se radi o prestanku njegovih učinaka ex nunc i da je stoga pogrešno shvaćanje tužitelja da bi prestankom ovog Ugovora prestali i učinci pravnih poslova zaključenih za vrijeme važenja ovog Ugovora. Konačno, ukazuju da je i sam tužitelj, nakon isteka Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., prihvaćao novčana sredstva ostvarena na temelju prethodno zaključenih ugovora, a koje je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C zaključio s trećim osobama, iz čega da je razvidno da niti tužitelj nije smatrao da bi ugovori zaključeni s trećim osobama, a na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., prestali prestankom ovog Ugovora o trgovinskom zastupanju. Tvrde da je II-tuženik RG Studio d.o.o. i sam bio tužiteljev ugovorni parter, zainteresiran za daljnji plasman i distribuciju predmetne crtane serije. Naime, da je upravo I-tuženik RG Studio d.o.o., kako bi predmetni crtani serijal bio podoban za daljnje iskorištavanje putem novih tehnologija, izvršio digitalno restauriranje ove crtane serije, a naknadu za ovaj posao da je očekivao da će ostvariti kroz daljnju distribuciju i iskorištavanje, u čemu da ga je tužitelj, zaključujući ugovor s društvom Ultra link d.o.o., onemogućio. Konačno, da je I-tuženik RG Studio d.o.o. još 2009. s tužiteljem, za teritorij Republike Hrvatske, zaključio Ugovor kojim ga je tužitelj ovlastio za distribuciju DVD izdanja crtane serije "Profesor Baltazar". Nakon što je prestao važiti Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2014., da je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C prestao predstavljati tužitelja i ostvarivati prava na temelju ovog Ugovora.

7./ Očitujući se na navode tuženika, u daljnjem tijeku postupka tužitelj ističe da je, neovisno o tome kada je primio tužiteljevu izjavu o raskidu Ugovora o trgovinskom zastupanju, II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C znao da će raskid ovog Ugovora nastupiti. Ovo stoga što ga je tužitelj i prethodno davanju ove izjave o raskidu od 30. svibnja 2014. upozoravao da će ugovor raskinuti ako II-tuženik ne ispuni svoje dospjele obveze. Osim toga, II-tuženik da je izbjegavao preuzeti preporučene poštanske pošiljke kojima mu je tužitelj izjavu o raskidu nastojao dostaviti. Tek kada je primio, putem elektroničke pošte, predmetu izjavu o raskidu, 8. srpnja 2014., II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C da je shvatio ozbiljnost situacije i da je stoga, protivno moralu, poslovnim načelima i prisilnim propisima, odlučio zaključiti osporavani Ugovor o licenciji, koji da nije zaključen 1. srpnja 2014., nego tek nakon što je II-tuženik od tužitelja elektroničkom poštom 8. srpnja 2014. primio izjavu o raskidu . S obzirom da je su tuženici povezani, jer su njihovi članovi ujedno i članovi iste obitelji, da je postupanje tuženika sklapanjem Ugovora o licenciji protivno moralu i iz nedopuštene pobude tuženika, da prisvoje prava koja im, uslijed prestanka Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., ne pripadaju. Da se radi o nemoralnom postupanju i nedopuštenoj pobudi, slijedom čega da je osporavani Ugovor ništetan odnosno bez učinka, tužitelj smatra da je razvidno i stoga što je osporavani Ugovor o licenciji zaključen na znatno dulje razdoblje no što je II-tuženik u zastupanju tužitelja inače činio, na vrijeme od 25 godina. Da je predmetni Ugovor o licenciji ništetan, odnosno bez pravnog učinka, tužitelj smatra i stoga što da II-tuženik takav ugovor nije niti bio ovlašten zaključiti, jer nije naveo da nastupa u ime i za račun tužitelja, kako je Ugovorom o trgovinskom zastupanju ovlašten, odnosno stoga što da je za ostvarivanje prava po proteku Ugovora o trgovinskom zastupanju bio dužan pribaviti tužiteljevu suglasnost, a što da nije učinio. Dakle, tužitelj smatra da osporavani Ugovor o licenciji nema nikakve učinke na stjecanje prava iskorištavanja na crtanoj seriji "Profesor Baltazar" pa, slijedom navedenih razloga, predlaže utvrditi da je ovaj Ugovor ništetan, odnosno bez pravnog učinka.

8./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. (list 6-7 spisa), Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. (list 8-10 spisa), dopis II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C od 31. srpnja 2014. (list 83-84 spisa), izvadak iz sudskog registra za I-tuženika RG Studio d.o.o. (list 95 spisa), tužiteljev dopisi II-tuženiku DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C s povratnicama od 18. srpnja 2012. (list 96-98 spisa), od 4. listopada 2012. (list 99-101 spisa), tužiteljeva izjava o raskidu od 30. svibnja 2014. s potvrdom o dostavi (list 102 - 104 spisa), Sporazumi o licenciji (od 23. prosinca 2012. (list 108-130 spisa)), (135-140 spisa) (140-145 spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 22. studenog 2006. s aneksom (list 131-134 spisa), Pravno mišljenje od 19. ožujka 2018. (list 150-158 spisa) i od 14. svibnja 2018. (list 159-160 spisa), korespondecija stranaka elektroničkom poštom (list 281-288, 390-408 spisa), Ugovor o ustupanju DVD prava za crtanu seriju Profesor Baltazar od 11. rujna 2012. (list 289-296 spisa) i od 16. veljače 2009. (list 297-299 spisa), podaci o prodaji (list 367-369 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1587/2021-3 od 28. siječnja 2022. (list 380- 384 spisa), rješenje DZIV-a od 12. studenog 2010. (list 385-389 spisa), presuda ovog suda poslovni broj P-1888/2015-27 od 12. veljače 2021. (list 412-417 spisa). Nadalje, saslušani su svjedoci ŽE (list 326-327 spisa) i ME (list 420-421 spisa). Ocjenjujući da su odlučne činjenice na temelju ovako izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri raspravljene, sud je kao nepotrebne odbio preostale dokazne prijedloge.

9./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

10./ Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014., zaključen između I-tuženika RG Sudio d.o.o. i II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C, ništetan, odnosno da je bez pravnog učinka.

11./ Prije svega, prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva, sud je imao u vidu, polazeći od razloga na kojima tužitelj zahtjev osniva, da je ništetnost jedan od oblika nevaljanosti ugovora te da je posljedica ništetnosti da je ugovor bez učinka od trenutka njegovog zaključivanja (ex tunc). Tužitelj smatra da je osporavani ugovor ništetan jer da je protivan moralu i prisilnim propisima. Međutim, u pojedinim zakonom predviđenim slučajevima, pojedini nedostaci neće imati za posljedicu ništetnost, već će ugovor biti bez učinka. S obzirom da se naime tužitelj poziva na nedopuštenu pobudu suugovaratelja osporavanog ugovora, valja u vidu imati i da je odredbom čl. 273. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) propisano da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, no ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i iako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, da će ugovor biti bez učinka. Dakle, u slučaju nedopuštene pobude prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO -a, ugovor bi u strogo formalnom smislu bio bez učinka. Stoga je shvaćanje ovog suda da je tužitelj tužbom obuhvatio, uz zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, i zahtjev za utvrđenjem da je ugovor bez učinka, bilo kao posljedica ništetnosti, bilo kao posljedica drugih nedostataka na postojanje kojih tužitelj ukazuje..

12./ U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o ništetnosti predmetnog Ugovora o licenciji, odnosno tvrdnje da osporavani Ugovor bez pravnog učinka , prije svega valja ukazati da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP-a) te je vezan činjeničnom osnovnom tužbe. Naime, pravni posao može biti ništetan, odnosno bez učinaka iz više razloga, a pravni zaključak suda o navedenim posljedicama može se temeljiti samo na ocjeni pravno odlučnih činjenica koje je stranka iznijela tijekom postupka (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-170/2011-2). Dakle, u ovoj parnici sud utvrđuje postojanje razloga ništetnosti odnosno razloga zbog kojih bi ugovor bio bez učinka samo na temelju činjenica koje je tužitelj iznio i na kojima temelji tužbeni zahtjev za utvrđenje u ovoj parnici (čl. 186. st. 1. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a). Stoga je dakle tužitelj dužan dokazati postojanje činjenica na kojima temelji tvrdnje o razlozima ništetnosti, odnosno da je ugovor bez učinka (čl. čl. 219. st. 1. ZPP-a).

13./ Po shvaćanju ovog suda, pogrešno tužitelj smatra da bi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrditi da je Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. ništetan i bez pravnog učinka bilo mjerodavno hrvatsko materijalno pravo. Naime, radi se o ugovor s međunarodnim elementom, jer su njegove stranke tuženici, dakle društva koja imaju sjedišta u različitim državama. Prema odredbi čl. 9. ovog Ugovora, stranke su kao mjerodavno za predmetni Ugovor izabrale talijansko materijalno pravo.

14./ U konkretnom su slučaju, imajući u vidu vrijeme zaključivanja osporavanog Ugovora, za pitanja vezana uz mjerodavno pravo za ugovorne obveze u primjeni odredbe Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene (dalje Uredba br. 593/2008) (čl. 25. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/17., 67/23.)). U skladu s Uredbom br. 593/2008, postojanje i valjanost ugovora ili koje njegove odredbe utvrđuje se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjan (čl. 10. st. 1. Uredbe br. 593/2008). S obzirom na načelo slobode izbora iz odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe br. 593/2008, te izvršeni odabir talijanskog materijalnog prava, talijansko materijalno pravo kao mjerodavno uređuje postojanje i valjanost, tumačenje, odnosno posljedice ništavosti ugovora (čl. 10. st. 1. i čl. 12. st. 1. Uredbe br. 593/2008).

15./ Imajući u vidu da se sadržaj mjerodavnog stranog materijalnog prava utvrđuje po službenoj dužnosti, no i da stranke mogu podnositi isprave o sadržaju ovog prava (čl. 8. st. 1. i 4. Zakona o međunarodnom privatnom pravu), tužitelj je pozvan dostaviti odgovarajuće odredbe mjerodavnog talijanskog materijalnog prava , a kojima bi bilo propisano da je, zbog razloga na koje tužitelj tijekom postupka ukazuje, osporavani Ugovor ništetan odnosno bez pravnog učinka. Tužitelj je najprije podneskom od 24. travnja 2023. tražio produljenje dodijeljenog mu roka od 60 dana za očitovanje o sadržaju mjerodavnog stranog prava, a potom se podneskom od 9. siječnja 2026. očitovao da sadržaj nije uspio pribaviti, unatoč više pokušaja, no niti je naveo niti priložio dokaze kojima bi tvrdnju o pokušajima pribave potkrijepio (kada se i kome obratio). Imajući u vidu da pribavljanje mjerodavnog stranog materijalnog prava službenim putem također tužitelju uzrokuje troškove, u prvom redu prevođenja zamolnice radi pribave, a potom, po pribavi, i dostavljenog sadržaja stranog materijalnog prava, sud je, rukovodeći se načelom ekonomičnosti u postupanju, odluku donio iako sadržaj mjerodavnog talijanskog materijalnog prava vezan nije pribavljen. Ovo stoga što je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da prije svega nisu osnovani navodi tužitelja o postojanju razloga zbog kojih tvrdi da bi ugovor bio ništetan odnosno bez učinka, odnosno da nisu osnovane tužiteljeve tvrdnje o postojanju činjenica koje je tužitelj iznio i na kojima temelji tužbeni zahtjev za utvrđenje u ovoj parnici da je ugovor ništetan odnosno bez učinka. Stoga, jer tužitelj prije svega nije dokazao postojanje razloga zbog kojih tvrdi da bi osporavani ugovor bio ništetan odnosno bez pravnog učinka, nije, radi donošenja odluke o istaknutom zahtjevu bilo potrebno pribaviti mjerodavne odredbe talijanskog materijalnog prava kojima bi bilo propisano da bi, u slučaju postojanja činjenica na kojima tužitelj osniva tvrdnje o razlozima nedostataka, pravne posljedice bile ništetnost osporavanog Ugovora, odnosno da je bez pravnog učinka.

16./ Prije svega, pri donošenju odluke u ovoj pravnoj stvari, valja u vidu imati čitav niz ugovora kojima su stranke uredile svoje odnose, a postojanje i učinci kojih među strankama nisu sporni.

17./ Naime, nastupajući kao slijednik nositelja prava na 13 epizoda crtane serije "Profesor Baltazar" (producenta), tužitelj je s II-tuženikom DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C, 22. studenog 2006. zaključio Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji , kojim je ovom tuženiku ustupio ekskluzivno pravo distribucije predmetne crtane serije, isključivo za teritorij Italije, za TV prikazivanje odnosno DVD izdanje. Ugovor je zaključen na vrijeme od 5 godina, a potom aneksima produljen do 15. travnja 2019. Za vrijeme trajanja ovog ugovora, tuženiku je dopušten prijenos prava na nakladnike elektronskih medija u Italiji (list 131-134 spisa). Ovaj je tuženik na temelju ovog Ugovora bio dužan izvršiti telekiniranje/skeniranje, restauraciju i kolor korekciju slike i tona za seriju. Dakle, proizlazi da je ovaj tuženik za izvršenu restauraciju stekao televizijska i DVD prava glede predmetne crtane serije, za područje Italije, a koja njegova prava traju do 15. travnja 2019.

18./ Presudom ovog suda poslovni broj P-1888/2015-27 od 12. veljače 2021. (list 412-417 spisa), koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1587/2021-3 od 28. siječnja 2022. (list 380-384 spisa), odbijen je zahtjev ovdje II-tuženika DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C prema tužitelju radi isplate naknade za restauraciju crtane serije "Profesor Baltazar".

19./ Nadalje, tužitelj je s II-tuženikom DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C 8. srpnja 2010. zaključio Ugovor o trgovinskom zastupanju (list 6-7 spisa), za područje cijelog svijeta, osim Republike Hrvatske i Italije, a kojim je ovom tuženiku dana isključiva ovlast zastupati tužitelja u pogledu TV i Home video prava na crtanoj seriji "Profesor Balzatar" (u trajanju od 490 minuta). Ovog je tuženika predmetnim Ugovorom tužitelj ovlastio sklapati ugovore i primati plaćanja u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun, bez njegovog prethodnog pisanog odobrenja, a primljena novčana sredstva doznačivati, u omjerima dogovorene provizije, tužitelju u roku od 30 dana od p rimitka (čl. 3. i 12. Ugovora). Ugovor je sklopljen na vrijeme od 5 godina, a neovisno o navedenom, ovaj je tuženik ovlašten ostvarivati prava i ispunjavati obveze u vezi potpisanog ugovora i nakon proteka tog roka, a uz prethodni dogovor s tužiteljem (čl. 13.).

20./ Imajući u vidu sadržaj ovog Ugovora od 8. srpanja 2010., proizlazi da je za vrijeme njegovog trajanja II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C bio ovlašten u ime i za račun tužitelja zaključivati ugovore o raspolaganju tužiteljevim pravima koja su predmet Ugovora (TV i Home video prava na crtanoj seriji "Profesor Balzatar" za područje cijelog svijeta, osim Republike Hrvatske i Italije). Prihodi koji se ostvare na temelju tako zaključenih ugovora II-tuženika s trećima se između tužitelja i II-tuženika dijele (prema omjerima iz odredbe čl. 12. Ugovora). Nakon isteka ovog Ugovora, dakle ovlaštenja II-tuženika zastupati tužitelja, II-tuženik će biti ovlašten ostvarivati prava u vezi potpisnog ugovora uz prethodni dogovor s tužiteljem (čl. 13.).

21./ Stranke su predvidjele mogućnost otkazivanja ovog Ugovora os 8. srpnja 2010., pisanom obaviješću, uz otkazni rok od 6 mjeseci (čl. 14.). Dakle, unatoč ugovorenom trajanju, stranke su predvidjele mehanizam prestanka, otkazom na temelju pisane obavijesti, bez postojanja posebnih razloga, uz otkazni rok od 6 mjeseci. S obzirom da ugovor ne sadrži posebnih odredaba, na pitanja vezana uz raskid primjenjuju se zakonske odredbe.

22./ Iako je ovim Ugovorom II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C bio ovlašten zastupati tužitelja kao neposredni zastupnik, zaključujući pravne poslove s trećima u ime i za račun tužitelja, koristeći pri tome oznaku "ovlaštenog trgovačkog zastupnika tužitelja za Profesora Baltazara" (čl. 4. Ugovora), iz priloženih ugovora koje je II-tuženik zaključio s trećim osobama razvidno je da je II-tuženik u izvršavanju predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju zaključivao, kao davatelj licencije, s trećim osobama ugovore o licenciji (od 23. prosinca 2012. (list 108-130 spisa) sa švicarskim društvom, odnosno švedskim (list 135-140 spisa) i korejskim (list 140-145 spisa), a kojim je raspolagao tužiteljevim pravima glede kojih je bio ovlašten na zastupanje. Ukupan sadržaj ostvarenih ugovora s trećima na temelju predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju naveden je u osporavanom Ugovoru o licenciji od 1. srpnja 2014. (čl. 2.) iz kojeg je razvidno da je u razdoblju od 2010. do 2014. II-tuženik zaključio 17 takvih ugovora s trećima.

23./ Stoga, po shvaćanju ovog suda, neovisno o tome što je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C prilikom zaključivanja ugovora s trećima, a u izvršavanju Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., nije navodio da nastupa u ime tužitelja kao zastupanog, takvi ugovori, jer ga je tužitelj upravo ovlastio nastupati u njegovo ime i za njegov račun, obvezuju tužitelja kao zastupanog (čl. 309. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

24./ Nadalje, valja imati u vidu i da je tužitelj 16. veljače 2009. (list 297-299 spisa), odnosno 11. rujna 2012. (list 289-296 spisa), s I-tuženikom RG Studio d.o.o. zaključio Ugovore o ustupanju DVD prava za crtanu seriju Profesor Baltazar, kojima je na ovog tuženika prenio DVD prava na seriji za područje Republike Hrvatske, s licencom u trajanju od tri godine (čl. 2. Ugovora od 11. rujna 2012.).

25./ Dakle, tužitelj je svojim pravima vezano uz iskorištavanje crtane serije "Profesor Baltazar" u odnosu s tuženicima raspolagao na način da je II-tuženika (ugovorom od 22. studenog 2006.) ovlastio na distribuciju predmetne serije putem TV- a i DVD-a za područje Italije, zatim I-tuženika je ovlastio u odnosu na DVD distribuciju za područje Republike Hrvatske (ugovorom od 16. veljače 2009., odnosno 11. rujna 2012.), a potom je II-tuženika ovlastio (na temelju ugovora od 1. srpnja 2010.) zastupati ga za sve države svijeta (osim RH i Italije) u pogledu zaključivanja ugovora s trećima radi iskorištavanja serije putem TVa i Home videa – dakle DVD-a i naplate naknade temeljem ovih ugovora s trećima. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu tvrdnje tužitelja da su bez učinaka ugovori kojima bi tuženici dalje (za korist trećih osoba) raspolagali tužiteljevim pravima i ovlaštenjima na predmetnoj crtanoj seriji, za ukazati je da, s obzirom na više različitih ugovora kojima je između stranaka odnos s rečenim u vezi bio uređen, valja u vidu imati prije svega na temelju ovlaštenja iz kojeg od navedenih ugovora koji je tužitelj s tuženicima zaključio je osnovano za korist trećeg pravo iskorištavanja.

26./ Ugovorom o licenciji od 1. srpnja 2014. (list 8-10 spisa), II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C je I-tuženiku RG Studio d.o.o. dao na korištenje remasteriranu seriju "Profesor Baltazar" za TV emitiranje i kućnu upotrebu, za globalno područje, osim za područje Republike Hrvatske. Trajanje ovim ugovorom prenesenih prava za korist I-tuženika je 25 godina, a uz plaćanje naknade II-tuženiku od 10.000,00 eur.

27./ Imajući u vidu da je II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C u zaključivanju Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014. mogao nastupati kao ovlašteni nositelj tužiteljevih prava na predmetnoj crtanoj seriji isključivo na temelju i u opsegu ovlaštenja koje mu je tužitelj dao na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 22. studenog 2006. i Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., to je, po shvaćanju ovog suda, za utvrđenje da li raspo laganja koje je II-tuženik poduzeo za korist I-tuženika, odnosno eventualno dalje I-tuženik za korist nekog trećeg (a na temelju Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014.) imaju učinaka u odnosu na tužitelja i prijenos njegovih prava na predmetnoj crtanoj seriji odlučno da li su raspolaganja poduzeta u granicama i opsegu ovlaštenja koja je tužitelj dao II-tuženiku. Ovo stoga što je II-tuženik s odgovarajućim pravnim učinkom mogao raspolagati tužiteljevim pravima, odnosno zastupati tužitelja, isključivo u granicama danih mu ovlaštenja (na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 22. studenog 2006. i Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010.). Međutim, tužitelj u ovoj pravnoj stvari uopće ne tvrdi da bi II-tuženik DVDlab s.a.s. di Radanovic Iva & C postupao raspolažući tužiteljevim pravima na crtanoj seriji "Profesor Baltazar" izvan granica danih mu ovlaštenja (na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 22. studenog 2006. i Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010.) pa da stoga Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. ne bi obvezivao tužitelja glede prenesenih prava iskorištavanja crtane serije "Profesor Baltazar", već neosnovano smatra i tvrdi da je osporavani Ugovor o licenciji ništetan odnosno bez ikakvog pravnog učinka. Ovo stoga što, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao postojanje nedostataka (razloga) na kojima osniva tvrdnje da bi ugovor bio ništetan odnosno bez ikakvog učinka , a zbog tijekom postupka navedenih nedostataka prilikom njegovog sklapanja. Nadalje, valja imati u vidu da posljedica prekoračenja granica ovlašten ja prilikom zastupanja ili prekoračenja glede raspolaganja prenesenim pravima nije ništetnost ugovora koji zaključi neovlašteni s trećom osobom niti je takav ugovor bez ikakvih pravnih učinaka zbog rečenih nedostataka. Posljedice odnosno učinci ugovora u slučaju prekoračenja ovlaštenja ili neovlaštenog raspolaganja prosuđuju se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a vezano svakog pojedinog sudionika spornog pravnog odnosa (čl. 311. i 312. te 430. ZOO-a).

28./ Po ocjeni ovog suda, nije osnovana tvrdnja tužitelja da osporavani Ugovor o licenciji ne bi bio zaključen 1. srpnja 2014., kako je u ispravi o ovom Ugovoru i navedeno. Naime, na ovu okolnost sud je saslušao svjedoke ŽE (zaposlenika tužitelja) i ME (supruga zastupnice po zakonu I-tuženika i oca zastupnice po zakonu II-tuženika), a imajući u vidu da su upravo stranke navele da se radi o osobama koje, s obzirom na poslove koje su u vezi s pravnim odnosima koji su predmet spora obavljale, imaju najneposrednija saznanja. Tuženici naime, kao i ME, tvrde da je osporavani Ugovor o licenciji zaključen 1. srpnja 2014., kako je u njemu i navedeno, dakle da nije zaključen naknadno, a u njege unesen raniji datum zaključivanja, kao tvrdi tužitelj. Iz iskaza svjedoka ŽE razvidno je da isti nema neposrednih saznanja kada je ovaj ugovor zaključen, no sjećao se da je tužitelj o postojanju ovog ugovora bio obavješten u vremenu kada je ovaj ugovor i zaključen. Dakle, ovaj svjedok nije navodio u svom iskazu nikakvih okolnosti koje bi ukazivale na njegovu sumnju da je ugovor zaključen u vrijeme koje je u njemu i navedeno. Iz korespondecije stranaka elektroničkom poštom (list 281-288 spisa), razvidno je da je tužitelj upravo putem dostave elektroničke pošte ŽE, **.**.2014., obavješten od strane ME, uz dostavu izvješća o ispunjavanju Ugovora o zastupanju za razdoblje od srpnja, kolovoza i rujna 2014., da je osporavani Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. jedini novi ugovor koji je zaključen u ovom tromjesečnom razdoblju (u ispunjavanju Ugovora o trgovinskom zastupanju od 1. srpnja 2010.). ŽE niti u prepisci elektroničkom poštom s rečenom dostavom u vezi nije ukazivao na sumnju u vrijeme zaključivanja dostavljenog Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014., niti je ukazivao da bi II-tuženik tek po proteku ugovorenog ili uobičajenog vremena o ovom ugovoru obavijestio tužitelja, već je tek tražio da se, s obzirom da je ugovor dostavljen na talijanskom, dostavi prijevod na hrvatski jezik. Također, ŽE u svojem iskazu nije navodio drugih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da je ovaj ugovor tužitelju dostavljen na neki način koji bi odstupao od uobičajenog u ranijoj suradnji stranaka. Imajući navedeno u vidu, kao i da odredbom Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. nije za dostavu realiziranog ugovora bio određen neki rok (čl. 6. st. 2. Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010.), logični su navodi tuženika da je tužitelja uobičajeno i redovito, pa tako i glede osporavanog Ugovora o licenciji, o zaključenim ugovorima obavještavao po isteku svakog tromjesečja (u roku od 30 dana od ovog isteka), a u skladu s odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora o trgovinskom zastupanju. Stoga okolnost da je II-tuženik 25. rujna 2014. obavijestio tužitelja o zaključivanju osporavanog Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014., ne čini logičnom niti uvjerljivom tvrdnju tužitelja da bi navedeno ukazivalo da ugovor nije sklopljen kako je u njemu i navedeno, nego kasnije o da je stoga tek u rujnu (dakle tek po isteku tromjesečja) II-tuženik o ugovoru obavijestio tužitelja, a to da bi bilo suprotno ugovorenom. Naime, suprotno shvaćanju tužitelja, niti iz Ugovora o trgovinskom zastupanju ne proizlazi obveza tuženika o svakom novom ugovoru obavijestiti tužitelja u roku od 30 dana od zaključivanja ugovora. Odredbu čl. 6. st. 1. i 2. Ugovora o trgovinskom zastupanju valja tumačiti, a kako proizlazi i da su stranke redovito činile, da je II-tuženik po isteku 30 dana od svakog tromjesečja dužan dostaviti izvješće o prodaji za ovo razdoblje, koje uključuje nove poslovne ponude i stanje plaćanja postojećih stranaka, a uz dostavu ovog izvješća i dostaviti na uvid novi realizirani ugovor.

29./ Dakle, utvrđeno je da je Ugovor o licenciji zaključen 1. srpnja 2014., kako je u ispravi o ovom Ugovoru i navedeno, a da suprotne tvrdnje tužitelja , da je ugovor zaključen kasnije no što je u njemu navedeno, nisu osnovane.

30./ Ne ulazeći u među strankama sporno pitanje da li je i kada nastupio raskid Ugovora o trgovinskom zastupanju od 1. srpnja 2010., s obzirom na tvrdnje tuženika da tužitelj nije imao osnovanih razloga za raskid zbog neispunjavanja od strane II - tuženika, već da je valjano mogao izjaviti otkaz uz poštivanje otkaznog roka od 6 mjeseci, jer, po shvaćanju ovog suda, ovo pitanje nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, za ukazati je da raskid, sve i kada bi tužitelj za raskid imao valjanog razloga, nije mogao nastupiti prije no što je II-tuženik zaprimio tužiteljevu izjavu o raskidu od 30. svibnja 2014. (list 102 spisa). Naime, niti tužitelj ne tvrdi da bi II-tuženik ovu izjavu primio prije 1. srpnja 2014., iako mu ju je tužitelj poštom bezuspješno ovu izjavu pokušao dostaviti, već navode u ovoj pravnoj stvari u bitnome osniva na shvaćanju da su i prije primitka ove izjave tuženici znali da će raskid nastupiti. Naime, tužitelj je, nakon bezuspješne dostave poštom (dostavnice na listu 105-107 spisa), izjavu od 20. svibnja 2014. uputio II-tuženiku 1. srpnja 2014. putem elektroničke pošte. Ne prileži međutim potvrda iz koje je bilo razvidno kada je ovaj tuženik elektroničku poštu i zaprimio (dakle saznao za dostavljeno). Svakako to nije moglo biti prije 1. srpnja 2014, u 17,39 sati kada je elektronička pošta upućena (list 104 spisa).

31./ Neodlučne su tvrdnje tužitelja da su tuženici primitak ove izjave poštom izbjegavali. Naime, tužitelj je nedvojbeno, a kao što je očito i inače činio u komunikaciji s tuženicima, ovu izjavu mogao uputiti i putem elektroničke, kao što je to u konačnici i učinio 1. srpnja 2014. pa time osigurati da tuženici budu o danoj izjavi i ranije obavješteni.

32./ S obzirom na sadržaj ove izjave od 30. svibnja 2014., nedvojbeno je da učinak raskida može najranije nastupiti po isteku naknadnog primjerenog roka o 8 dana za ispunjenje kojeg je tužitelj u izjavio odredio. Ako bi II-tuženik dospjele obveze u tom primjerenom roku ispunio, ove se izjava, prema tužiteljevoj stipulaciji, smatra izjavom o otkazu.

33./ Svakako, prije no što je II-tuženik ovu izjavu primio, raskid, sve kada bi tužitelj i mogao osnovano raskinuti Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., nije mogao nastupiti. ME iskazao je da 1. srpnja 2014., u vrijeme zaključivanja osporavanog Ugovora o licenciji, a kojem zaključivanju da je, uz suprugu i kćer, bio prisutan, tuženici još nisu imali saznanja za sadržaj tužiteljeve izjave o raskidu od 30. svibnja 2014. Dakle, tvrdi u bitnome da je osporavani Ugovor zaključen prije no što su tuženici primili odnosno saznali za sadržaj elektroničke pošte od 1. srpnja 2014., koju im je tužitelj uputio u 17,39 sati. Iako se radi o neobičnoj podudarnosti u datumima, po ocjeni ovog suda, uvjerljivi su navodi tuženika da su osporavani Ugovor zaključili prije primitka izjave o raskidu 1. srpnja 2014. Naime, kada bi tuženici postupali s namjerama kako to tužitelj tvrdi, nelogično bi bilo da tek po primitku izjave o raskidu od 1. srpnja 2014. pristupe zaključivanju Ugovora o licenciji, navodeći u njemu datum koju upućuje da je ugovor zaključen zakon što su o tužiteljevoj namjeri raskida obavješteni. Tuženici bi tek tada, ako bi postupali s namjerama kako to tužitelj tvrdi, imali razloga unijeti drugi datum zaključivanja osporavanog Ugovora, svakako neki prije 1. srpnja 2014. Stoga, po ocjeni ovog suda, opisana neobična podudarnost u datumima upravo ukazuje na uvjerljivost i životnu logičnost u navodima tuženika, da u vrijeme kada je zaključen osporavani Ugovor o licenciji 1. srpnja 2014. još nisu primili odnosno još nisu bili obavješteni o sadržaju tužiteljeve elektroničke pošte od istog dana (upućene u 17,39 sati). Konačno, da su tužiteljevi navodi vezani uz navodne manipulacije tuženika s datumom zaključivanja osporavanog Ugovora o licenciji nelogični i životno neuvjerljivi proizlazi i iz pogrešnog tužiteljevog tumačenja roka u kojem je II-tuženik, po Ugovoru o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., bio dužan o novom ugovoru obavijestiti tužitelja. Naime, ovu je obavijest, kako je prethodno izloženo, II-tuženik bio dužan dostaviti tek po isteku tromjesečja u kojem je novi ugovor sklopljen. Stoga tuženici nisu imali razloga, kako to pogrešno tužitelj smatra, zbog navodne povrede ugovorne obveze o vremenu u kojem je II-tuženik dužan obavijestiti o novom ugovoru, navoditi datum zaključivanja osporavanog ugovora drugačiji nego kada je ugovor zaista i zaključen. Naime, i u srpnju 2014., II- tuženik je mogao, u skladu s odredbom čl. 6. Ugovora o trgovinskom zastupanju, obavijestiti tužitelja o novom ugovoru zaključenom u prethodnom tromjesečju (travanj, svibanj i lipanj 2014.) pa ne bi niti stoga tuženici imali logičnih razloga navesti da je osporavani Ugovor zaključen baš 1. srpnja 2014., a ne primjerice ranije, da su postupali s namjerom kako to tužitelj tvrdi i da su, tek po saznanju za tužiteljevu odluku o raskidu odlučili zaključiti osporavani Ugovor o licenciji.

34./ Stoga, po ocjeni ovog suda, nisu osnovane tvrdnje tužitelja da bi Ugovor o licenciji od 1. srpnja 2014. tuženici zaključili u vrijeme kada je Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., a na temelju tužiteljeve izjave o raskidu od 30. svibnja 2014., već bio raskinut jer raskid svakako nije mogao nastupiti prije 8. srpnja 2014. Također, nisu osnovane tvrdnje tužitelja da bi tuženici, i prije primitka izjave tužitelja o raskidu od 30. svibnja 2014., odnosno u vrijeme zaključivanja osporavanog Ugovora o licenciji 1. srpnja 2014., znali da će tužitelj raskinuti Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. Konačno, tuženici svakako ne mogu znati za odluke tužitelja prije nego što ih i sam donese i o donesenim odlukama obavijesti. Valja imati u vidu da tužitelj, iako je na raspolaganju imao i mogućnost otkaza (čl. 14. Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010.) ovu nije, unatoč narušenim odnosima koristio sve do izjave od 30. svibnja 2014. Nadalje, i u izjavio od 30. svibnja 2014. tužitelj upućuje na ranije opomene, upućene 2012., no niti na temelju ovih, unatoč neispunjavanju od strane II-tuženika, nije ostvario pravo na raskid već je izjavom od 30. svibnja 2014. dao II-tuženiku dodatni rok od 8 dana radi ispunjenja, dakle ugovor je sve do tada održao na snazi. Konačno, opomene koje tužitelj tvrdi da je 18. srpnja 2012. i 4. listopada 2012. dostavio II-tuženiku (list 96-101 spisa), prema svom se sadržaju na odnose na raskid Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., već se u njima tužitelj poziva na raskid ugovora od 14. prosinca 2009. i 14. prosinca 2012., sve s pripadajućim aneksima. Ne proizlazi da bi se radilo o omašci u pisanju datuma jer Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., za razliku od drugih (prethodno navedenih) zaključenih između tužitelja i II-tuženika nije imao anekse.

35./ Stoga se postupanje tuženika, na način da 1. srpnja 2014., kada još nisu obavješteni o tužiteljevoj izjavio o raskidu od 30. svibnja 2014., i kada raskid na temelju ove izjave nije niti mogao nastupiti ne može tumačiti na način da su tuženici pristupili zaključivanju Ugovora o licenciji od 1. srpnja 2014. nemoralno i iz nedopuštenih pobuda, jer su znali da će Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. tužitelj raskinuti ili da ga je odlučio raskinuti/otkazati na temelju izjave od 30. svibnja 2014 . Konačno, za ukazati je da osnovano ukazuju tuženici, a što proizlazi i iz popisa ugovora sadržanog u odredbi čl. 2. osporavanog Ugovora o licenciji, da je tijekom 2014. II - tuženik postupao u ispunjavanju svojih prava i obveza iz Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., jer je 2014., osim osporavanog Ugovora o licenciji, zaključio i ugovor u zastupanju tužitelja za područje SAD-a i Kanade (prava za emisije na zahtjev Amazona).

36./ Tužitelj naime, niti u Ugovoru o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. niti kasnije nije stavljao ograničenja II-tuženiku u zastupanju, primjerice glede prava na zaključivanje novih ugovora s trećima nakon što su odnosi zbog neispunjavanja novčanih obveza od strane II-tuženika narušeni i tužitelj počinje, kako sam tvrdi, upozoravati na mogućnost raskida. Također, niti prilikom zaključivanja Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. niti kasnije tužitelj nije stavio II-tuženiku bilo kakvih ograničenja glede vremena na koje bi ugovore s trećima bio ovlašten zaključivati. Stoga, po shvaćanju ovog suda, a imajući u vidu da tužitelj ne ukazuje na neke druge razloge koji bi, zbog sadržaja prenesenih tužiteljevih prava, ukazivali na nepovoljnost osporavanog Ugovora o licenciji za tužitelja, jer da II -tuženik ne bi postupao na način kako to predviđa Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. (čl. 5.), skrbeći pri ugovaranju s trećima o interesima tužitelja, ne proizlazi, samo na temelju činjenice da je osporavani Ugovor o licenciji zaključen na vrijeme od 25 godina, a ranije da je II-tuženik ugovore s trećima zaključivao na kraće vrijeme (3, 7 ili 10 godina), da bi tuženici postupali nemoralno ili iz nedopuštenih pobuda ugovarajući trajanje od 25 godina.

37./ Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi ovaj Ugovor o licenciji bio ništetan jer u njemu II-tuženik nije naveo da nastupa kao tužiteljev zastupnik, a osobito imajući u vidu da je II-tuženik i ranije postupao na ovaj način, ne navodeći u ugovorima koje je s trećima zaključivao na temelju Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010. da nastupa kao tužiteljev zastupnik, a čemu ne proizlazi da se tužitelj protivio.

38./ Konačno, pogrešno je i shvaćanje tužitelja da bi osporavani Ugovor o licenciji bio ništetan ili bez učinka na temelju činjenice da je nakon njegovog zaključivanja prestao Ugovor o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., bilo raskidom ili otkazom na temelju tužiteljeve izjave od 30. svibnja 2014., ili pak istekom vremena na koje je zaključen. Naime, po prirodi stvari i smislu ostvarivanja odnosa zastupanja koji su stranke ugovorile Ugovorom o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., ne bi bilo niti u interesu samog tužitelja da prestankom odnosa zastupanja tužitelja i II-tuženika prestanu i ugovori koje je II-tuženik, u vrijeme kada je tužitelja bio ovlašten zastupati, zaključio s trećima. Naime, za važenje ugovora s trećima odlučno je da li je zastupnik imao potrebno ovlaštenje u vrijeme zaključivanja ugovora, a ako jest, mjerodavan je rok koji su treći i zastupnik ugovorili pa na učinke takvih ugovora svakako ne može biti od utjecaja da je naknadno prestao ugovor o zastupanju između tužitelja i II-tuženika, i to s učincima prestanka ex nunc. Osim toga, sve i kada bi se radilo o raskidu Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., valjalo bi imati u vidu s obzirom na sadržaj obveza II-tuženika, zastupati tužitelja, da se raskid, osim iznimno, ne bi odnosio i na već ispunjene obveze zastupanja (razlog iz odredbe čl. 365. ZOO-a). Na upravo ovakvo tumačenje ugovornog odnosa stranaka iz Ugovora o trgovinskom zastupanju od 8. srpnja 2010., po shvaćanju ovog suda, upućuje i odredba čl. 13. ovog Ugovora. Naime, iz sadržaja ove odredbe, logično s obzirom na svrhu zastupanja koja se ugovorom nastojala postići, proizlazi da ugovori koje je II- tuženik zaključio s trećima i dalje stvaraju prava za tužitelja (u smislu naplate prihoda od trećih na temelju ovih ugovora). No, po prestanku ugovora o zastupanju na temelju kojih ih je II-tuženik zaključio, II-tuženik je ovlašten ostvarivati prava iz ovih ugovora samo uz prethodni dogovor s tužiteljem (čl. 13. ovog Ugovora), a bez takvog dogovora, prava iz ovih ugovora s trećima izravno ostvaruje sam tužitelj.

39./ Slijedom svega navedenog, nisu osnovane tvrdnje o postojanju razloga na koje tužitelj upire, a za koje smatra da bi, da su ovi razlozi ostvareni, posljedica bila da je Ugovor o licenciji ništetan odnosno bez učinka.

40./ Konačno, za dodati je da, s obzirom na, na izloženi način, utvrđene odlučne činjenice, po ocjeni ovog suda, izvođenje dokaza koji je predložio tužitelj, saslušanjem njegovog zastupnika po zakonu JE, a na okolnost da su tuženici znali da je Ugovor o trgovinskom zastupanju raskinut i prije no što su o raskidu (tužiteljevoj izjavi od 30. svibnja 2014.) obavješteni, nije bilo potrebno jer, kako je prethodno izloženo, tuženici prije no što su o tužiteljevoj izjavi od 30. svibnja 2014. obavješteni (najranije dostavom elektroničke pošte od 1. srpnja 2014. koju im je tužitelj uputio u 17,39 sati) nisu mogli za sadržaj ove izjave i tužiteljevu odluku o raskidu znati.

41./ S obzirom da je tužiteljev zahtjev u cijelosti utvrđen neosnovani, to istu u sporu nije uspio, pa nema pravo na naknadu parničnih troškova, odnosno dužan je tuženicima naknaditi prouzročene troškove (čl. 154. st. 1. ZPP-a). U odnosu na zahtjev tuženika radi naknade parničnog troška, za ukazati je da sud odlučuje u granicama istaknutog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a). Stoga, iako su mjerodavne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa), trošak tuženika je odmjeren u visini istaknutog zahtjeva. Pri tome, s obzirom da je stranka dužan zahtjev za naknadu troška staviti najkasnije do završetka raspravljana (čl. 164. st. 3. ZPP-a), no nije dopušten zahtjev radi naknade troška koju su tuženici dostavili nakon zaključenja glavne rasprave, već je odlučeno o zahtjevu istaknutom na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena. Svakako, za dodati je da tuženici naknadnim zahtjevom zahtjev za naknadu troška po osnovi odvjetničkog zastupanja nisu povećali, a pravo na naknadu troška po osnovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu im niti ne pripada. Naime, ova se pristojba već po samom zakonu strankama odmjerava po pravomoćnom okončanju, razmjerno ostvarenom uspjehu (čl.

4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.), dakle ne radi se o trošku na naknadu kojeg stranka ima pravo na teret protivne strane već u odnosu na ovu sudsku pristojbu po samom zakonskom uređen ju svaka stranka snosi svoj dio troška po ovoj osnovi. Dakle, tuženicima je, prema vrijednosti predmeta spora, priznat trošak po osnovi odvjetničkog zastupanja (čl. 155. ZPP-a) za:

- sastav odgovora na tužbu (T.br. 8/1 u vezi s T.br. 46 Tarife), u iznosu od 456, 23 eur,

- zastupanje na ročištu 16. listopada 2019. (T.br. 9/1 u vezi s T.br. 46 Tarife) u iznosu od 456,23 eur,

- zastupanje na ročištima 4. lipnja 2019. i 16. ožujka 2021. (jer se na ovim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima (T.br. 9/1 u vezi s T.br. 46 Tarife), dakle ukupno 1.368,70 eur.

42./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženicima