1              Poslovni broj: Gž-1173/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1173/2023-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja Doma zdravlja, sa sjedištem u S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika I. T., vlasnika stomatološke ordinacije u J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u J., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: Povrv-973/2019-20 od 23. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj: Povrv-973/2019-20 od 23. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 2.115,20 eura (preko iznosa od 705,16 eura) kao i u odluci o trošku sadržanoj pod točkom II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud donio presudu kojom je održao snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. Š. iz S., pod poslovnim brojem Ovrv-217/2019 od 21. svibnja 2019., kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti novčani iznos od 21.250,00 kuna/ 2.820,36 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te mu je naložio naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.280,49 eur (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik i pobija ju pod točkom I. preko dosuđenog iznosa od 705,16 eura zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu sukladno žalbenim navodima, a podredno predlaže ukinuti ju i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu neplaćenih zakupnina za razdoblje od listopada 2017. do siječnja 2019. za tužiteljev poslovni prostor u J., kojeg tuženik kao zakupnik koristi za obavljanje djelatnosti stomatološke zdravstvene zaštite.

 

6. Osnova tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna: tuženik ne poriče kako je s tužiteljem 9. ožujka 2010. sklopio Ugovor o zakupu (str. 24-34 spisa) na neodređeno vrijeme, niti spori da koristi zakupljeni prostor. U tijeku prvostupanjskog postupka, a i u žalbi, spori isključivo visinu tražbine, koju tužitelj temelji na vjerodostojnoj ispravi- izvodu iz otvorenih stavki.

 

7. Visinu mjesečne zakupnine stranke su regulirale odredbama čl. 19. Ugovora o zakupu, pa je tako ugovoreno da će zakupac plaćati najvišu mjesečnu cijenu zakupnine koju propisuje Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske (čl. 19. st. 1. ugovora), a u vrijeme sklapanja ugovora bila je propisana najviša zakupnina od 1.250,00 kuna mjesečno (čl. 19. st 2. ugovora). Odredbom čl. 19. st. 3. ugovora stranke su ugovorile tzv. korektivni faktor: za slučaj da nadležno Ministarstvo promjeni iznos najviše zakupnine, ugovoreno da će i zakupodavac od prvog sljedećeg mjeseca izvršiti promjenu zakupnine tako da će ista biti jednaka tom (izmijenjenom) najvećem iznosu zakupnine.

 

8. Prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu nakon što je utvrdio da među strankama nesporno egzistira ugovor o zakupu od 9. ožujka 2010., koji nije izmijenjen niti raskinut, te da je tužitelj tuženiku u predmetnom razdoblju ispostavljao račune za plaćanje najamnine na iznos od 1.250,00 kuna mjesečno, koje račune tuženik nije plaćao niti djelomično (premda tijekom postupka nije sporio da bi tužitelj bio ovlašten naplatiti mjesečnu zakupninu u iznosu od 312,50 kuna, tj. 250,00 kuna + PDV). Primjenom odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, sud je održao na snazi predmetni platni nalog.

 

9. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nedospjelosti tražbine, kojeg je tuženik istaknuo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi. Odredbom čl. 19. st. 4. ugovora propisano je da će zakupnik plaćati zakupninu u roku od 10 dana od uplate Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO), koju odredbu je tuženik tumačio tako da mu rok od 10 dana teče od dana kad mu HZZO uplati sredstva za troškove zakupnine. Kako HZZO takve uplate nije vršio, tuženik drži da niti tužiteljeve tražbine nisu dospjele. Protivno takvom tumačenju, HZZO ne vrši uplate iznosa za zakupninu, nego pružatelju primarne zdravstvene zaštite isplaćuje jedinstveni novčani iznos iz kojih je on sam dužan izdvojiti iznose potrebne za pojedine troškove njegove djelatnosti, kako to obrazlaže prvostupanjski sud u toč. 24. obrazloženja prvostupanjske presude.

 

10. Tuženik je isticao u tijeku postupka, a ističe i u žalbi, kako je zbog stupanja na snagu Odluke Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe od 6. svibnja 2015., („Narodne novine“, broj 55/15) tužitelj bio u obvezi od lipnja 2015. izmijeniti iznos mjesečne zakupnine te istu od tada naplaćivati 312,50 kuna (250,00 kuna + pripadajući PDV).

 

11. Tuženik je, kako to proizlazi iz stanja u spisu, 26. travnja 2011. sa Splitsko-dalmatinskom županijom (dalje: SDŽ) sklopio Ugovor o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti dentalne medicine (str. 98-101 spisa). Sukladno odredbama čl. 5 ugovora o koncesiji naknada za koncesiju iznosi 1.250,00 kuna mjesečno, a ista je utvrđena sukladno Odluci nadležnog ministarstva o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe (Narodne novine, 89/09), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o koncesiji.

 

12. Donošenjem nove Odluke Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“, broj 55/15) od 6. svibnja 2015., koja je stupila na snagu 28. svibnja 2015., nadležno ministarstvo izmijenilo je najviše iznose naknade za koncesiju. Iz sadržaja nove odluke proizlazi da bi pružatelji primarne zdravstvene zaštite koji zakupninu plaćaju u mjesečnom iznosu od 1.001,00 kuna do 1.250,00 kuna bez PDV-a (u koji razred spada tuženik), trebali plaćati najviši iznos naknade za koncesiju u iznosu od 249,00 kuna.

 

13. U cilju provedbe te odluke, tužitelj je 10. srpnja 2015. donio odluku (koja odluka se primjenjuje od 1. lipnja 2015.) da se iznos zakupnine za ordinacije, između ostalog, i dentalne medicine, koje djelatnost obavljaju na temelju koncesije u prostoru Doma zdravlja, utvrđuje u mjesečnom iznosu od 250,00 kuna. SDŽ, koja je ujedno i osnivač tužitelja, odobrila je takvu odluku, obrazlažući kako je ista donesena s ciljem provedbe odluke ministarstva („Narodne novine“, broj 55/15) od 6. svibnja 2015.

 

14. Dakle, iako iz odluke nadležnog Ministarstva („Narodne novine“, broj 55/15) proizlazi kako je izvorna intencija bila sniziti koncesijsku naknadu onima koji plaćaju najveći iznos zakupnine; tužitelj je donio, a SDŽ odobrio odluku, da se isti cilj za pružatelje zdravstvene zaštite ostvaruje tako da koncesijska naknada ostane ista, ali da se razmjerno snizi zakupnina.

 

15. U opisanoj situaciji, tuženik u žalbi inzistira na svojim tvrdnjama: da je tužitelj od 1. lipnja 2015. bio dužan izvršiti izmjenu zakupnine i to automatizmom i bez sklapanja novog ugovora s tuženikom. Smatra da sve odredbe predmetnog ugovora valja tumačiti u njegovu korist, budući da je ugovor unaprijed sastavio tužitelj kao jača ugovorna strana. Kako je odredbom čl. 19. st. 3. ugovora predviđen tzv. korektivni faktor, drži da nije bilo nikakve osnove sklapati novi ugovor s izmijenjenim iznosom zakupnine, ili sklapati aneks osnovnom ugovoru. S obzirom na to da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge zašto sud smatra da je sklapanje novog ugovora ili aneksa postojećem bilo potrebno, tuženik upire na počinjenje bitne povrede postupovnih odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

16. Točno je da je prvostupanjski sud propustio izrijekom obrazložiti svoj stav o navedenim tuženikovim prigovorima, ali taj propust može otkloniti ovaj sud koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373. a ZPP-a.

 

17. Prema odredbi čl. 519. ZOO-a, ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Prema tome, bitni su sastojci ugovora o zakupu: stvar koja se daje na korištenje i iznos zakupnine.

 

Odredbama čl. 4. st. 2. i 3. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 91/96., 124/97., 174/04., 38/09., 125/11., dalje: ZZPPP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zakupu, propisao je da se ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklapa u pisanom obliku, te ako nije sklopljen u pisanom obliku, ništav je. Naglasiti je da je ista odredba sadržana i u kasnijem ZZPPP-u („Narodne novine“, broj 125/11., 64/15., 112/18.).

 

Prema odredbi čl. 268. st. 2. ZOO-a, čija je supsidijarna primjena propisana čl. 1. st. 2. ZZPPP-a, zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora.

 

18. S obzirom na izneseno materijalno pravo, zaključiti je kako su ugovorne strane trebale izmjenu visine zakupnine, kao bitnog sastojka ugovora o zakupu, izvršiti u pisanom obliku, unatoč sadržaju odredbe čl. 19. st. 3. ugovora. Budući da iz spisa nesporno proizlazi kako je tužitelj u listopadu 2015. pozivao tuženika na sastavljanje novog ugovora s izmijenjenom visinom zakupnine (tužiteljev podnesak od 5. siječnja 2023., str 176. spisa, tuženikov podnesak od 22. ožujka 2022., str 139. spisa), te da se tuženik na takav poziv oglušio (tužiteljev dopis od 10. veljače 2016., str. 197. spisa), i ovaj sud smatra da je između stranaka u utuženom razdoblju bio na snazi neizmijenjeni ugovor o zakupu od 9. ožujka 2010.

 

19. Prema tome, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je tuženik dužan platiti utužene iznose tužitelju jer je između stranaka u utuženom razdoblju još uvijek na snazi ugovor o zakupu s visinom mjesečne zakupnine od 1.250,00 kuna, koju je zakupninu tuženik imao priliku izmijeniti da je postupio s pažnjom dobrog gospodarstvenika i očitovao se na tužiteljev prijedlog.

 

20. U odnosu na tuženikovo ustrajno isticanje kako samim ugovorom nije predviđeno sklapanje niti aneksa niti novog ugovora promijeni li se iznos zakupnine, naglasiti je da takvo što nije predviđeno niti ugovorom o koncesiji kojeg je tuženik 26. travnja 2011. sklopio sa SDŽ, pa ipak iz tuženikovih navoda i spisa predmeta proizlazi da je on takvu izmjenu pokušao postići upućivanjem dopisa od 28. srpnja 2017. SDŽ, koji mu je zahtjev odbijen (str. 109. spisa).

 

21. Zbog svega iznesenog, tuženikova se žalba ukazuje neosnovanom, pa je u skladu s odredbom čl. 373a. st. 1. ZPP-a žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu.

 

22. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje odluku o troškovima u granicama razloga istaknutih u žalbi. Tuženik pobija odluku o troškovima smatrajući da je donesena nezakonitom primjenom odredbe Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

 

23. Prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 126/22.), vrijednost boda iznosi 15,00 kuna. Zbog toga, u vrijeme kad je prvostupanjski sud donosio odluku o parničnom trošku, vrijednost boda je za sve radnje bila 1,99 eura, odnosno 15,00 kuna pa su neosnovani tuženikovi navodi da se radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni odredbi Tarife.

 

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 26. listopada 2023.