Poslovni broj Psp-52/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. HN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku ŠN, odvjetniku u [adresa], te 2. ŠN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Andru Amančiću i Ivi Vukoji, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika 1. BN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. ZN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te 3. DN, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi smetanja posjeda, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 22. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika 1. tužitelja, 2. tužitelja osobno, punomoćnice 2. tužitelja i punomoćnika 1., 2. i 3. tuženika, 06. ožujka 2026. godine, javno objavivši

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su tuženici BN, ZN i DN smetali tužitelje HN i ŠN u posljednjem mirnom posjedu okućnice koju čini dvorište stambene i gospodarske zgrade u [adresa], na način da su 23. srpnja 2018. godine na sjevernom dijelu ulaza u dvorište tužitelja oznake k. č. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] prerezali crveno-bijeli metalni lanac pričvršćen lokotom na metalnom stupiću na kojem se nalazila naljepnica s natpisom OBJEKAT JE POD VIDEONADZOROM i lokot kojim je metalni stupić pričvršćen za površinu dvorišta, otrgnuli metalnu ploču sa zida gospodarske zgrade s natpisom oznake P (zabranjeno parkiranje) i riječima PRIVATNO VLASNIŠTVO, naljepnicu s natpisom OBJEKAT JE POD VIDEONADZOROM, a na južnom dijelu dvorišta na metalnim vratima koje ograđuju okućnicu tužitelja, prerezali metalni lanac kojim je pričvršćeno liljevo krilo dvorišnih metalnih vrata, izbili metalni lim iz poda na kojem se pričvršćuju dvorišna vrata, skinuli lijevo i desno krilo metalnih dvorišnih vrata, otrgnuli sa zida metalne šipke na kojima je postavljeno lijevo i desno krilo vrata, otrgnuli i uništili kvaku dvorišnih vrata, razbili vazu sa cvijećem - oleanderom te maknuli i pobacali automobilske gume i kamenje iz dvorišta tužitelja.

Nalaže se tuženicima da uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo u času smetanja na način da postave lokot kojim je metalni stupić pričvršćen za površinu dvorišta te crveno-bijeli metalni lanac pričvrste lokotom na metalni stupić, na istog postave naljepnicu s natpisom OBJEKAT JE POD VIDEONADZOROM, predaju ključeve oba lokota tužiteljima, postave na zidu gospodarske zgrade ploču veličine 45 x 30 cm s natpisom oznake P (zabranjeno parkiranje) i riječima PRIVATNO VLASNIŠTVO, naljepnicu s natpisom OBJEKAT JE POD VIDEONADZOROM, a na južnom dijelu dvorišta na metalnim vratima postave metalni lanac kojim se pričvršćuje lijevo krilo dvorišnih metalnih vrata, metalni lim na podu na kojem se pričvršćuju dvorišna vrata, postave oba krila vrata, postave kvaku dvorišnih vrata i vazu sa cvijećem – oleanderom te postave automobilske gume i kamenje do dvorišnih vrata na istom mjestu na kojem su se nalazili prije no što su prerezali i pobacali iz dvorišta, predaju tužiteljima još jednu ploču veličine 45 x 30 cm s natpisom oznake P (zabranjeno parkiranje) i riječima PRIVATNO VLASNIŠTVO.“

II. Nalaže se 1. tužitelju HN i 2. tužitelju ŠN da 1. tuženiku BN, 2. tuženici ZN i 3. tuženiku DN naknade troškove postupka, u iznosu od 1.375,00 eura (slovima: tisuću tristo sedamdeset pet eura), u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev 1. tužitelja HN za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev 2. tužitelja ŠN za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se prijedlog 1. tužitelja HN i 2. tužitelja ŠN za određivanje privremene mjere, sljedećeg sadržaja:

„Nalaže se tuženicima BN, ZN i DN da u roku od 48 sati od dana dostave ovog rješenja postave lokot kojim je metalni stupić pričvršćen za površinu na sjevernom dijelu dvorišta tužitelja te metalni lanac pričvrste lokotom na metalni stupić na istom mjestu na kojem se nalazio prije nego je prerezan na međi okućnice tužitelja prema cesti te na zidu gospodarske zgrade postave ploču veličine 45 x 30 cm s natpisom oznake P (zabranjeno parkiranje) i riječima PRIVATNO VLASNIŠTVO i naljepnicu s natpisom OBJEKAT JE POD VIDEONADZOROM.

Zabranjuje se protivnicima osiguranja da na nekretnini tužitelja poduzimaju bilo kakve daljnje takve i slične radnje kojima mogu nanijeti štetu predlagateljima osiguranja.

Ako protivnici osiguranja ne ispune bilo koju obvezu iz ovog rješenja, zaprječuje im se novčana kazna u iznosu od 30.000,00 kn svakome pojedinačno, koju će na prijedlog predlagatelja izreći sud.

Ova privremena mjera traje do pravomoćnosti odluke o smetanju posjeda u ovom predmetu ili do drugačije odluke suda ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena naknadno promijene tako da mjera više nije potrebna.

Tijek roka za žalbu kao ni žalba izjavljena protiv rješenja o privremenoj mjeri ne odgađaju provedbu privremene mjere.“

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovnog broja Gž-1055/2022-3, od 03. lipnja 2025. godine, ukinuto je rješenje koje je Općinski sud u Rijeci donio 24. lipnja 2022. godine, pod poslovnim brojem Psp-97/2018-64, te je predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak.

2. Uzimajući u obzir da je u citiranom drugostupanjskom rješenju odlučeno o žalbi tužitelja (što je jasno razvidno iz izreke tog drugostupanjskog rješenja), osnovano je spoznati da tim rješenjem nije niti došlo do ukidanja prvostupanjskog rješenja u svim njegovim dijelovima budući da je prvostupanjskim rješenjem u t. VI. i VII. njegove izreke sud odlučio o prijedlozima tuženika (za određivanje prekida postupka; do pravomoćnog završetka postupka koji se pred Upravnim sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem Usl-1692/2014 te do pravomoćnog završetka kaznenog postupka koji se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi protiv 1. tuženika i protiv 2. tuženice, radi kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona, a u kojemu je 04. ožujka 2020. godine, pod poslovnim brojem Kv-82/2020, Kov-849/2019-11, donesena mjera opreza zabrane približavanja 1. tuženika BN 2. tužitelju ŠN).

3. Pravni interes za podnošenje žalbe protiv t. VI. i VII. rješenja Psp-97/2018- 64 od 24. lipnja 2022. godine imali su isključivo tuženici, jer je tim točkama rješenja odlučeno upravo o njihovim prijedlozima, i to tako da su oni odbijeni , pa kako oni takve odluke nisu pobijali žalbom, tako ovaj sud prvog stupnja smatra da je u pogledu t. VI. i VII. rješenje Psp-97/2018-64 od 24. lipnja 2022. godine postalo pravomoćno.

4. Stoga u postupku u ponovnom suđenju sud prvog stupnja više niti nije ocjenjivao prijedloge tuženika za određivanje prekida postupka, nego je zaključio da su odluke o takvim prijedlozima tuženika iz rješenja Psp-97/2018-64 od 24. lipnja 2022. godine postale pravomoćne. Pravomoćnost je, pak, u smislu pravila iz odredbe čl. 333. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11– pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), procesna smetnja za ponovno odlučivanje o istom zahtjevu.

5. Navedeno se iznosi da bi bilo potpuno jasno što je bilo predmetom odlučivanja u postupku u ponovnom suđenju (ili u ponovnom postupku, a distinkcija između ova dva procesna pojma postoji ovisno o tome dolazi li do ukidanja prvostupanjske presude po čl. 366. st. 1. ZPP-a ili do ukidanja rješenja po odredbi čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a, s tim da ovaj sud prvog stupnja nalazi da je, u situaciji kada po odredbi čl. 129. st. 2. ZPP-a, u postupku zbog smetanja posjeda sud o tužbenom zahtjevu odlučuje rješenjem i kada je takvo rješenje ekvivalent presudi, ispravnije smatrati da je kod ukidanja rješenja o smetanju posjeda došlo do ponovnog suđenja) .

6. Iako je prije donošenja citiranog prvostupanjskog rješenja o smetanju posjeda sud proveo opsežan i prilično dugotrajan dokazni postupak, zbog činjenice da je u međuvremenu na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu ZID ZPP/19), u čijim je odredbama čl. 117. st. 2. i 3. predviđeno da se neke njegove odredbe primjenjuju i u postupcima koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ZID ZPP-a/19, sud je primijenio i pojedine od odredaba ZID ZPP-a/19 za koje je regulirano da ih je sud dužan primijeniti i u postupcima koji su pokrenuti prije no što je ZID ZPP/19 stupio na snagu, pa tako i pravilo iz novelirane odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a.

7. Naime, odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a izmijenjena je kroz članak 58. ZID ZPP-a/19, a iz odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP-a/19 slijedi da se odredba čl. 58. ZID ZPP-a/19 primjenjuje i na sve postupke u tijeku. Kako je ZID ZPP/19 na snagu stupio 01. rujna 2019. godine, tako treba spoznati da i kod donošenja predmetne odluke sud mora primijeniti (i) novelirani čl. 338. st. 4. ZPP-a iz ZID ZPP-a/19, a prema njemu je u obrazloženju presude sud dužan samo sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile (…).

8. Zbog upravo iznijete okolnosti u sadržaju konkretnog rješenja o smetanju posjeda koje, kako je već pisano, po odredbi čl. 129. st. 2. ZPP -a, predstavlja ekvivalent presudi jer objema od ovih odluka sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, sud prvog stupnja učinio je upravo to, koncentrirajući obrazloženje tog rješenja o smetanju posjeda na one okolnosti koje su bile važne u postupku u ponovnom suđenju.

9. No, svakako je važno napisati da je, zbog izričitog utanačenja iz odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a, u postupku u ponovnom suđenju sud prvog stupnja raspravio ona sporna pitanja na koja je upozorio Županijski sud u Rijeci u ranije navedenom drugostupanjskom rješenju, od 03. lipnja 2025. godine. Taj je drugostupanjski sud, naime, upozorio ovaj prvostupanjski sud da ponovno ocijeni sve dokaze koji su važni za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu i da ponovno utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke za pružanje posjedovne zaštite (t. 23. rješenja Gž-1055/2022-3), pri čemu je nužno utvrditi činjeničnu osnovu posjeda predmetne nekretnine, odnosno jesu li tuženici u suposjedu predmetne nekretnine ili u posjedu prava stvarne služnosti prolaza preko tužiteljeve nekretnine (t. 20. rješenja Gž-1055/2022-3).

10. U postupku u ponovnom suđenju sud je obavio uvid u isprave priložene spisu te je (iznova) ocijenio i dokaze koji su se ticali saslušanja svjedoka: HNG (list 132. sudskog spisa), ĆN (list 134. sudskog spisa), UN (list 140. sudskog spisa), LN (list 142. sudskog spisa), VN (list 162. sudskog spisa) te ČN (list 163. sudskog spisa), saslušanja 1. tužitelja, 2. tužitelja, 1. tuženika, 2. tuženice i 3. tuženika te uviđaja.

11. Unatoč tome što su stranke predlagale da se u postupku u ponovnom suđenju provede dokaz dopunskim saslušanjem stranaka i svih svjedoka koji su već bili saslušani prije donošenja rješenja poslovnog broja Psp-97/2018-64 od 24. lipnja 2022. godine, sud je takve dokazne prijedloge odbio, nalazeći iz suvišnima za presuđivanje pored rezultata već provedenog dokaznog postupka. Osim toga, svi su ti dokazi neposredno već izvedeni pred sudom u istom sastavu u kojem je taj sud odlučivao u postupku u ponovnom suđenju pa, stoga, nije postojao valjani razlog da taj sud ponovno izvodi one dokaze koje je sam već proveo. Zaključno, no ne i najmanje važno, od zbivanja koja su predmetom presuđivanja protekao je znatan vremenski period (jer su se ona odigrala 23. srpnja 2018. godine, a konkretno rješenje o smetanju posjeda u postupku u ponovnom suđenju donosi se 06. ožujka 2026. godine, dakle po proteku gotovo 8 godina od trenutka kada su se ta zbivanja odvijala) pa je životno iznimno malo vjerojatno da bi se svjedoci, ali i same stranke, tih zbivanja bolje sjećali u postupku u ponovnom suđenju nego u postupku koji je prethodio donošenju rješenja Psp-97/2018-64 od 24. lipnja 2022. godine.

12. U postupku u ponovnom suđenju bila je sporna sljedeća okolnost:

- jesu li tuženici u suposjedu predmetne nekretnine ili u odnosu na tu nekretninu imaju posjed prava stvarne služnosti prolaza preko nekretnine tužitelja.

13. Prilikom razrješenja navedenog spornog pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pritom je sud poklonio vjeru svim ispravama u koje je obavio uvid, jer njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka u sporu nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave međusobno sukladne pa djeluju uvjerljivo. Isto tako, sud je prihvatio iskaze svih osoba saslušanih tijekom predmetne parnice, nalazeći da su u dijelovima bitnim za presuđivanje ti iskazi podudarni.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i u postupku u ponovnom suđenju.

15. U rješenju Gž-1055/2022-3 od 03. lipnja 2025. godine Županijski sud u Rijeci smatrao je da je ocjena iz rješenja koje je 24. lipnja 2022. godine, pod poslovnim brojem Psp-97/2018-64, donio Općinski sud u Rijeci, a koja se tiče izostanka uvjeta iz odredbe čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZV) prihvatljiva ako su tuženici ostvarivali suposjed predmetne nekretnine, dakle ako njihova prava nisu bila ograničena samo na vršenje prava služnosti prolaza.

16. Iz takvog motrišta drugostupanjskog suda razabire se da taj sud nalazi da suposjed može postojati isključivo onda kada se dvije strane, u ovom slučaju 1. tužitelj i 2. tužitelj s jedne strane te 1. tuženik, 2. tuženica i 3. tuženik s druge strane, nalaze u pogledu predmeta posjedovanja u istoj pravnoj poziciji, i to ili tako da glede tog predmeta imaju posjed stvari ili tako da glede tog predmeta imaju posjed prava (u predmetnom slučaju posjed prava stvarne služnosti prolaza).

17. Međutim, način na koji sud prvog stupnja tumači suposjed odudara (pravno) od motrišta suda drugog stupnja.

18. Naime, iz odredbe čl. 10. st. 5. ZV-a proizlazi da je s posjedom stvari izjednačen posjed prava, dok je odredbom čl. 10. st. 6. ZV -a utanačeno da onda kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici.

19. Iz upravo citiranih odredaba materijalnog prava nije moguće zaključiti da se suposjed razlikuje u situaciji u kojoj jednoj strani pripada pravo na posjed stvari, a drugoj pravo na posjed prava. Upravo suprotno, odredbom čl. 10. st. 5. ZV -a decidirano je propisano da su posjed stvari i posjed prava izjednačeni.

20. Stoga ovaj sud prvog stupnja drži da je za postojanje suposjeda potpuno (pravno) irelevantno imaju li neke osobe posjed stvari, a druge osobe posjed prava, već da je samo važno da posjed postoji u odnosu na istu stvar, u ovom postupku u odnosu na nekretninu, i to onu koja predstavlja dvorište zgrade na adresi [adresa] u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina]. Upravo ta nekretnina, naime, predstavlja prijepor.

21. Osim toga, distinkciju između posjeda stvari i posjeda prava, u smislu postojanja suposjeda, ne radi niti odredba čl. 24. st. 1. ZV-a jer ta odredba piše isključivo o suposjedu, ne spominjući niti suposjed stvari niti suposjed prava, a kamo li, pak, da bi pod suposjedom podrazumijevala samo onu situaciju u kojoj dvije strane imaju ili suposjed stvari ili suposjed prava.

22. Zbog svega toga sud prvog stupnja čvrstog je pravnog uvjerenja da su suposjed i isključenje po odredbi čl. 24. st. 1. ZV-a relevantni i onda kada jedna strana ima posjed stvari, a druga posjed prava, s tim da je bitno da njihov suposjed postoji u odnosu na isti predmet, a njega u ovoj parnici predstavlja prijepor.

23. Utoliko je i u postupku u ponovnom suđenju sud došao do istih onih zaključaka koje je prethodno već izveo i koje je elaborirao u rješenju o smetanju posjeda koje je donio 24. lipnja 2022. godine, pod poslovnim brojem Psp-97/2018-64.

24. No, kako bi bilo potpuno jasno što je glede tuženika sud utvrdio u postupku u ponovnom suđenju, tako nije naodmet napisati da iz svih dokaza koji su provedeni tijekom konkretne parnice, nepobitno, slijedi da su tuženici glede prijepora imali posjed prava - prava stvarne služnosti prolaza (a ne posjed stvari).

25. Na takav zaključak navode tvrdnje koje su tuženici iznijeli već u sadržaju odgovora na tužbu u kojemu su istaknuli da dio dvorišta koje predstavlja prijepor oni koriste kao prilazni put do nekretnine u kojoj stanuju, a koja se nalazi na adresi [adresa] u [adresa], s tim da je takva njihova tvrdnja potkrijepljena svim izvedenim personalnim dokazima u ovom sporu; iskazima svjedoka i stranaka.

26. Međutim, kada se pomno promotri stranački iskaz 1. tužitelja i kada se on dovede u vezu s fotografijama u sudskom spisu, i to posebno s onima koje je sud snimio tijekom uviđaja obavljenog u predmetnom postupku, tada je dvojbeno i jesu li sami tužitelji u odnosu na prijepor nisu imali posjed stvari.

27. Prilikom iznošenja stranačkog iskaza 1. tužitelj je, naime, nedvosmisleno iskazao da su on, a prije njega i njegovi prednici – djed HN, otac AN i stric EN – prije zbivanja od 23. srpnja 2018. godine prijepor koristili za prilaz stanu na katu zgrade na adresi [adresa] u [adresa]. Takvom njegovom iskazu u potpunosti se priklonio i 2. tužitelj kada ga je sud saslušao u svojstvu stranke.

28. Iz toga se razabire da čak i sam i tužitelji smatraju da im u odnosu na prijepor ne pripada posjed stvari, već posjed prava (služnosti prolaza).

29. U kontekstu takvog zaključka suda prvog stupnja nije nebitno navesti da se prilikom provođenja uviđaja u ovom sporu sud prvog stupnja neposredno, vjerno i pregledno osvjedočio u to da su i nekretnina u kojoj žive tužitelji (kuća na adresi [adresa] u [adresa]) i nekretnina u kojoj stanuju tuženici (zgrada na adresi [adresa] u [adresa]) od samog prijepora odijeljene ogradama te da prijepor i za jednu i za drugu od navedenih nekretnina ne predstavlja ništa drugo do li put do nekretnina u kojima stanuju. Prijepor je asfaltirani dio pa je teško vjerovati da bi se, osim za prolaz njime, on u naravi i mogao koristiti na bilo koji drugi način.

30. Tužitelji u ovom sporu nisu tražili zaštitu posjeda prava (služnosti prolaza), nego zaštitu posjeda stvari (nekretnine) pa izvan onoga o čemu su oni sami smatrali da sud treba odlučiti kroz postavljeni tužbeni zahtjev nije niti bilo moguće donijeti odluku (pružanjem zaštite posjeda prava, a ne posjeda stvari) jer bi, u suprotnom, sud povrijedio pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

31. No, i kada bi se pošlo od toga da tužitelji glede prijepora imaju posjed prava, a da isto pravo pripada i tuženicima (što glede tuženika ovaj sud smatra nedvojbeno utvrđenim, i to posebno ponovnom ocjenom dokaza u postupku u ponovnom suđenju), niti tada tužbeni zahtjev ne bi bio pravno utemeljen jer radnjama od 23. srpnja 2018. godine tuženici tužitelje nisu niti potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda niti su im bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

32. Isto tako, i kada bi se uzelo da tužitelji glede prijepora imaju posjed stvari (na što se pozivaju u ovom sporu), a tuženici posjed prava (stvarne služnosti prolaza), i tada bi se, po odredbama čl. 10. st. 5. i st. 6. ZV-a, radilo o suposjedu jer, kao što je prethodno već pisano, suposjed postoji i onda kada jedna osoba (u ovom slučaju tužitelji) ima posjed stvari, a druga osoba (u konkretnom predmetu tuženici) raspolaže posjedom prava (stvarne služnosti prolaza).

33. Ponavlja se da odredba čl. 10. st. 5. ZV-a decidirano izjednačava posjed stvari s posjedom prava.

34. Kako u okolnostima konkretnog slučaja posjed (glede tužitelja posjed stvari, a glede tuženika posjed prava) postoji u odnosu na potpuno istu nekretninu - dvorište zgrade na adresi [adresa] u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina], koja predstavlja prijepor, tako u primjenu dolazi i pravilo iz odredbe čl. 24. st. 1. ZV-a.

35. Radnjama od 23. srpnja 2018. godine tuženici, naime, tužitelje nisu isključili od dotadašnjeg suposjeda niti su im bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti pa zato tužitelji nemaju pravo na zaštitu suposjeda.

36. Dakle, sumarno, u postupku u ponovnom suđenju utvrđeno je da prijepor predstavlja dvorište, i to kako dvorište zgrade na adresi [adresa] u [adresa], u kojoj žive tužitelji, tako i dvorište zgrade na adresi [adresa] u [adresa], u kojoj stanuju tuženici, da i tužitelji i tuženici u odnosu na prijepor imaju posjed (tužitelji posjed stvari, a tuženici posjed prava stvarne služnosti), da su 23. srpnja 2018. godine radnje koje se opisuju u tužbenom zahtjevu poduzeli tuženici (oni to niti ne spore, no o tome kazuju i svi dokazi izvedeni za potrebe konkretnog spora), ali da tim radnjama tužitelji niti su potpuno isključeni od dotadašnjega suposjeda niti su bitno ograničeni u dotadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti, zbog čega, posljedično, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 24. st. 1. ZV-a, tužiteljima ne pripada ovlast zaštite suposjeda.

37. Zato se i u postupku u ponovnom suđenju tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim pa je odbijen i odlučeno je kao u t. I. izreke rješenja (o smetanju posjeda).

38. Sudu prvog stupnja nije ostalo nezamijećeno da su se tijekom predmetnog spora tužitelji pozivali na to da prijepor čini sastavni dio čestice 2749 iz K. O. [katastarska općina] i da je ova čestica u njihovom vlasništvu.

39. No, vlasništvo neke nekretnine u posjedovnoj parnici nije relevantno jer se, po izričitoj regulaciji iz odredbe čl. 22. st. 2. ZV-a, u takvoj parnici raspravlja samo o posljednjem stanju posjeda i o nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed. Kako je pravo na posjed jedno od četiri vlasnička ovlaštenja (čl. 30. st. 2. ZV -a), tako pravo na posjed, kao jedno od četiri ovlaštenja koja pripadaju vlasniku neke nekretnine (uz pravo uporabe, korištenja i raspolaganja), nužno treba razlikovati od samog posjeda (stvari ili prava po odredbi čl. 10. st. 1. ZV-a).

40. Stoga vlasnička prava za koja nalaze da im pripadaju u odnosu na prijepor tužitelji mogu štititi izvan ove posjedovne parnice.

41. Dapače, sud prvog stupnja nalazi da upravo na taj način mogu ostvariti ono što su kanili postići postavljanjem lokota i lanca te metalnih dvorišnih vrata .

42. U odnosu na tvrdnje tuženika da je prijepor javni put (iako u postupku u ponovnom suđenju to nije više problematizirano), za pojasniti je sljedeće.

43. Da je prijepor javni put tuženici su u postupku bili dužni dokazati jer je, u smislu načela stranačke istine, proklamiranom u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, teret dokaza u tom pravcu bio pridržan upravo za njih. Oni to nisu učinili niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa je njihova tvrdnja o suprotnom, dakle o tome da prijepor predstavlja javni put, ostala na razini pretpostavke koja u ovom postupku nije dokumentirana na pravno prihvatljiv način – dokazima.

44. S druge strane, iz dokaza koje su sami tuženici podnijeli sudu, točnije iz neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige za z. k. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] (s lista 26. sudskog spisa) slijedi da je čestica 576/3, za koju su tuženici tvrdili da se na njoj nalazi prijepor, upisana kao dvorište s ekonomskom zgradom u vlasništvu 1. tužitelja.

45. Iz toga je jasno da, protivno stajalištu tuženika, prijepor ne predstavlja javni put.

46. Da je prijepor javni put, on bi u zemljišnim knjigama bio upisan kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske, i to na temelju pravomoćne uporabne dozvole. To slijedi iz regulacije sadržane u odredbi čl. 3. st. 6. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13, 54/13,148/13, 92/14, 110/19 i 144/21).

47. Dakle, sumarno, tuženici nisu dokazali da je prijepor javni put.

48. Da su oni to učinili, bili bi u pravu u svojoj tvrdnji da smetanje posjeda ne može biti učinjeno na javnom putu.

49. No, kako tuženici ni na koji način nisu dokazali da prijepor predstavlja javni put, tako je suprotan prigovor kojim su osporavali tužbeni zahtjev otklonjen kao pravno neutemeljen.

50. Uz sve prigovore kojima su se suprotstavljali tužbenom zahtjevu, tuženici su se tijekom konkretne parnice zalagali za dopuštenu samopomoć.

51. Iako bi tuženicima, kao utvrđenim suposjednicima, pripadalo pravo na zaštitu suposjeda kroz dopuštenu samopomoć (čl. 27. st. 1. ZV-a), takvo bi pravo oni mogli ostvarivati isključivo u rokovima iz čl. 21. st. 3. ZV-a. To je, naime, striktno predviđeno u odredbi čl. 27. st. 1. ZV-a koja utanačuje institut dopuštene samopomoći.

52. Iz iskaza svih saslušanih osoba (1. tužitelja, 2. tužitelja, 1. tuženika, 2. tuženice, 3. tuženika, svjedokinje HNG, svjedoka ĆN, svjedokinje UN, svjedokinje LN, svjedokinje VN i svjedoka ČN) proizlazi da su sve ono što su kroz čin od 23. srpnja 2018. godine tuženici uklonili tužitelji postavili najkasnije par mjeseci prije 23. srpnja 2018. godine.

53. Budući da su tuženici svakodnevno prolazili prijeporom, koristeći ga kao prolaz do svojih stanova u zgradi na adresi [adresa] u [adresa], po ocjeni ovog prvostupanjskog suda oni su isti čas kada su tužitelji povukli žutu liniju na kolniku, postavili stupiće i bijelo-crveni lanac, oznake o privatnom vlasništvu i o video nadzoru objekta te dvokrilna željezna vrata, gume i vaze sa cvijećem, sve to nepobitno morali i trebali vidjeti, odnosno nije im moglo ostati nezamijećeno da su tužitelji opisano postavili na prijepor.

54. Kako se, pak, po odredbi čl. 27. st. 1. ZV-a, pravo na dopuštenu samopomoć ostvaruje u rokovima iz čl. 21. st. 3. ZV-a, kako subjektivni rok za pribjegavanje dopuštenoj samopomoći iznosi 30 dana od dana saznanja za smetanje i za počinitelja te kako tuženicima nije moglo ostati nepoznato da su tužitelji najkasnije nekoliko mjeseci prije 23. srpnja 2018. godine na prijepor postavili sve ono što su tuženici maknuli kroz čin od 23. srpnja 2018. godine, tako treba spoznati da dopuštenu samopomoć tuženici nisu poduzeli u okviru 30-dnevnog, subjektivnog roka iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a.

55. Dapače, iz stranačkih iskaza tuženika suglasno slijedi da su tužitelji žutu liniju na kolniku povukli 2016. godine, da su stupiće i lanac postavili 2017. godine te da su „portun“ (dvokrilna željezna vrata) tužitelji montirali u srpnju 2017. godine (2. tuženica čak tvrdi da je „portun“ postavljen 04. srpnja 2017. godine, ukazujući na to da je točan datum zapamtila jer se radi o godišnjici smrti njezina oca, što joj sud, /i/ iskustveno vjeruje jer je notorno da prosječan čovjek i te kako dobro pamti datum smrti svog roditelja).

56. Iz takvih stranačkih iskaza tuženika vidi se da im je za dopuštenu samopomoć protekao ne samo subjektivni, 30-dnevni rok iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV- a, već vrlo vjerojatno i objektivni, 1-godišnji rok iz iste odredbe materijalnog prava.

57. Stoga sud nalazi da se postupanje tuženika od 23. srpnja 2018. godine nikako ne može okarakterizirati kao dopuštena samopomoć iz jednostavnog razloga jer su u odnosu na tuženike za to istekli rokovi iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV -a u okviru kojih se (su) posjed smije štititi uz primjenu dopuštene samopomoći.

58. Zato po toj osnovi tužbeni zahtjev ne bi bio neosnovan. Ponavlja se da je on neutemeljen jer nisu ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 24. st. 1. ZV-a.

59. Zaključno treba ponoviti sljedeća utvrđenja i zaključke do kojih je sud došao tijekom predmetne posjedovne parnice (i u postupku u ponovnom suđenju):

- da su tužitelji i tuženici prije događaja od 23. srpnja 2018. godine u odnosu na prijepor bili suposjednici (tužitelji kao posjednici stvari, a tuženici kao posjednici prava)

- da su tuženici počinili ono što je u tužbi opisano i što je vezano uz zbivanja od 23. srpnja 2018. godine

- da ta zbivanja ne predstavljaju dopuštenu samopomoć jer se pravom na nju tuženici nisu poslužili u rokovima iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a

- da kroz čin od 23. srpnja 2018. godine tuženici tužitelje nisu niti isključili od suposjeda koji su u odnosu na prijepor tužitelji imali prije 23. srpnja 2018. godine niti su im bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti

- da, posljedično, nisu ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 24. st. 1. ZV-a te

- da se zbog toga tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

60. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke rješenja o smetanju posjeda i tužbeni zahtjev odbijen i u postupku u ponovnom suđenju.

61. Tužitelji su u ovom sporu tražili određivanje privremene mjere, i to one koja je predviđena u odredbi čl. 347. st. 1. t. 6., odnosno u odredbi čl. 347. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22; u daljnjem tekstu: OZ).

62. Odredbom čl. 347. st. 1. t. 6. OZ-a propisano je da se, radi osiguranja nenovčanih tražbina, može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja, a osobito zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja te zabrana da se provedu promjene na stvarima na koje je upravljena tražbina, dok iz odredbe čl. 347. st. 2. OZ -a slijedi da, ako je to nužno radi sprječavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnoga reda, sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama.

63. Odredbom čl. 346. st. 1. t. 1. i 2. OZ-a predviđeno je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

64. Zbog činjenice da tužitelji, kao predlagatelji osiguranja, nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine, u okolnostima konkretnog slučaja nije ispunjena osnovna pretpostavka uz koju sud može odrediti privremenu mjeru.

65. Slijedom iznijetoga i prijedlog za određivanje privremene mjere odbijen je i odlučeno je kao u t. V. izreke rješenja.

66. Odluka o naknadi troškova postupka iz t. II. dispozitiva rješenja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

67. Tužitelji su u cijelosti izgubili parnicu pa su dužni tuženicima naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni radi vođenja parnice.

68. Troškovi tuženika sastoje se od jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak, bez obzira na broj poduzetih radnji, u visini od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), od povišenja tarifnih stavaka za zastupanje više osoba, u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 40. st. 1. Tarife/23, te od PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 137,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

69. Budući da je u Tbr. 7. st. 2. t. 3. Tarife/23 predviđeno da se postupak povodom ukinute odluke smatra novim prvostupanjskim postupkom u kojem odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 7. st. 2. Tarife/23, dakle nagrada od 500,00 eura (250,00 bodova, a po Tbr. 54. Tarife/23 vrijednost boda je 2,00 eura), i za postupak u ponovnom suđenju tuženicima je priznato pravo na jednokratnu nagradu, u visini od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 2. Tarife/23, povišenje tarifnih stavaka za zastupanje više osoba, u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 40. st. 1. Tarife/23, te PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 137,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

70. U postupku u ponovnom suđenju tuženici su zahtjev za troškove postupka istaknuli na ročištu od 22. siječnja 2026. godine i tom prigodom tražili su samo one troškove koje im je sud ovom odlukom i priznao.

71. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnog rješenja o smetanju posjeda, točnije 06. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

72. Budući da su tužitelji u cijelosti izgubili ovu parnicu, ne pripada im niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tuženika, zbog čega je odlučeno kao u t. III. i IV. dispozitiva rješenja o smetanju posjeda.

U Rijeci 06. ožujka 2026 .

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv rješenja o smetanju posjeda, kao i protiv ostalih odluka iz dispozitiva rješenja, kao odluka donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od osam (8) dana od dana dostave prijepisa rješenja (čl. 443. st. 2. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsko rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da rješenje postane pravomoćno u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP-a).

Protiv rješenja o prijedlogu za izdavanje privremene mjere dopuštena je žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja. Ta žalba neće se slati protivnoj stranki na odgovor (čl. 352. st. 1. OZ-a).

DNA:

- pun. 1. tužitelja (odvjetniku ŠN)

- pun. 2. tuženika (s lista 270.)

- pun. 1., 2. i 3. tuženika

na način određen u zapisniku o objavi odluke

PRISTOJBE:

- nadležnost ovlaštenog službenika u sudu, određenog godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), no voditi računa da su pristojbe u dosadašnjem tijeku spora plaćene, a da za ovo rješenje o smetanju posjeda nema pristojbe (Napomena br. 3. uz Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi; Narodne novine broj 53/19 i 92/21)

U Rijeci 06. ožujka 2026.

S u t k i nj a