REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1697/2020-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužitelja CG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Saneli Antonii Šegvić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po odvjetnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o., , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, na ročištu za objavu presude 6. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. 1)Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 584/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine zaključenog 18.10.2002.g., potvrđenog od Javnog bilježnika Zoje Puljiz, broj: OU- 633/02, 22.10.2002.g. i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedancijelihpetposto), jednokratno“.

2)Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 584/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine zaključenog 18.10.2002.g., potvrđenog od Javnog bilježnika Zoje Puljiz, broj: OU- 633/02, 22.10.2002.g. i to u dijelu koji glasi:

„U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

3)Utvrđuje se ništetnom odredba članka 22. Ugovora o kreditu broj: 584/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine zaključenog 18.10.2002.g., potvrđenog od Javnog bilježnika Zoje Puljiz, broj: OU- 633/02, 22.10.2002. i to u dijelu koji glasi: „ kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama banke“.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 750,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31.10.2002. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi propisanoj sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku, od 1. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; sve u roku od 15 dana od donošenje presude.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 363,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17.09.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; sve u roku od 15 dana od donošenja presude.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 374,55 eura sa zateznom kamatom koja na taj teče od 28.10.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; sve u roku od 15 dana od donošenja presude.

V Nalaže tuženiku da u roku od 15 dana, naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.526,54 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 29. svibnja 2020. godine tužitelj navodi da je 18. listopada 2002. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 584/2002 i to za potrebe kupnje stana, a tužitelj je taj isti kredit prijevremeno otplatio i to 28. listopada 2015. Tužitelj je bio u obvezi prihvati i ugovoren odredbe tuženika o tzv. ulaznim i izlaznim naknadama čime je tuženik iskoristio tužitelja tom nepoštenom i nesavjesnom odredbom na koju je tužitelj morao pristati kako bi ishodio kredit i riješio si stambeno pitanje. Tuženik je odobrenih 50.000,00 eura tužitelju isplatio 49.250,00 eura umanjivši za jednokratnu naknadu u iznosu od 750,00 eura, a za što nije pružio nikakvu bankarsku uslugu. Niti je tužitelju objašnjeno za što se plaća ta naknada.

1.1. Kako je tužitelj prijevremeno i djelomično isplatio kredit 17. rujna 2015. uplatom od 110.000,00 kn tuženik je za taj iznos obračunao tzv. izlaznu naknadu od 363,00 eura, a 28. listopada 2015. tužitelj je konačno platio svoj kredit za što je tuženik obračunao izlaznu naknadu u iznosu od 374,55 eura. Tuženik nikada nije obavijestio tužitelja da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi kako je u bankarskom poslovanju jasno da banka ima pravo naplatiti uslugu za izdane usluge, a koja je prethodno naznačena u tarifi naknada banke i odobrena od strane regulatora. Odredba o tim naknadama je lako razumljiva svakoj poslovnoj osobi koja postupka s dužnom pažnjom. Tuženik ujedno osporava da se o toj odredbi nije pregovaralo. Ugovorena naknada s kojom je tužitelj bio upoznat u cijelosti je sa zakonskim odredbama. Naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoren iznos naknade štete koju tuženik ima radi prijevremene otplate kredita. Tuženik ističe kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koju tuženik plaća na novčana sredstva zaprimljena od tuženika u trenutku prijevremene otplate kredita. Na okolnosti pretrpljene štete tuženik predlaže financijsko vještačenje .Tuženik ujedno prigovara zastari.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 584/2002 ( list 9-19 spisa), otplatni plan ( list 20-24 spisa), obavijesti o dospijeću prvog anuiteta prednika tuženika ( list 26 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju ( list 27 spisa),

3.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 09-187-04743-7 , saslušavanjem tužitelja te financijsko knjigovodstvenog vještačenja, saslušanjem tužitelja te svjedokinje HG, zaposlenice tuženika dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja MG i VG te je provedeno financijsko vještačenje na okolnost prouzročene štete tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.

4. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.1. Člankom 1065. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

4.2. Člankom 1068. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 3. istog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio dok je stavkom 4. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

5. Među parničnim strankama nije sporno da su 18. listopada 2002. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 584/2002 za kupnju stana , kojim je tužena banka odobrila tužiteljici kao korisnici iznos kredita od 50.000,000 EUR, rok otplate 240 mjeseca, redovnu kamatnu stopu koja je fiksna na rok od 5 godina potom promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 7,25% % godišnje.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita kao i za prijevremenu djelomičnu otplatu te prijevremenu konačnu otplatu kao što to navodi tuženik u podnesku od 21. rujna 2021. već je sporno već je sporno da li je takva odredba ništetna, te da li je nastupila zastara restitucijskog zahtjeva, da li je tužitelj potrošač i da li je tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

7. Tužitelj je kao ugovaratelj ugovora o kreditu za potrebe kupnje stana kao ugovaratelj imao status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo i to neovisno o činjenici što je u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bio predsjednik Splitsko-dalmatinske banke. Navedenim se samo potvrđuje zaključak o njegovom statusu jer bi u protivnom zaključio ugovor o kreditu u banci u kojoj je zaposlen. Prema ocjeni suda tužitelj je dokazao status potrošača, a tuženik nije dokazao suprotno.

7.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podignuo kredit za potrebe rješavanja stambenog pitanja, a zaposlenik tuženika s kojim je isključivo razgovarao prezivao se C. Nije mogao pregovarati o nijednoj odredbi ugovora te ukoliko u cijelosti je nije prihvatio ponuđeni tekst ugovora kredit mu ne bi bio odobren. Iako je u to vrijeme bio predsjednik uprave Splitsko dalmatinske banke nije mogao podignuti kredit u toj banci jer taj kredit nije bio u ponudi. Nije imao mogućnost bilo kakvog pregovaranje jer se radilo o tipiziranom obrascu ugovora kojeg mu je dao na potpis referent banke.

7.2. Svjedokinja HG, zaposlenica tuženika do 2008. godine, navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bila zaposlena u Odjelu za pravne osobe i nikada nije radila ugovore o kreditu sa fizičkim osobama pa onda nema saznanja o tim vrstama ugovora jer su za pravne osobe vrijedili drukčiji uvjeti. kupnje stana, a prilikom razgovora povodom ishođenja kredita sa zaposlenikom banke razgovarao je samo o kamatnoj stopi, a uopće nisu pričali u ulaznoj i izlaznoj naknadi. Tužitelju nije jasno kako banka uz redovan posao davanja kredita za što naplaćuje kamatu naplaćuje još i naknadu za zaključenje ugovora. Ugovor je letimično pročitao i to dio o kamatnoj stopi koji ga je najviše interesirao. Platio je ulaznu i izlaznu kamatu.

8. Članka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate ugovora o kreditu odbijaju troškovi kredita u iznosu od 1,5 % jednokratno.

8.1. Člankom 8. točkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je davatelj kredita ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d. korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita obavijestiti banku.

8.2. U odnosu na te naknade tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u Ugovor o kreditu unijela i nametnula spomenute obveze plaćanja naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu. Treba naglasiti, da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane banke, te na spomenutu odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na koji način, niti izbjeći ugovaranje ulazne naknade niti izlazne naknade. Sud je prihvatio tvrdnju tužitelja da se o tim odredbama uopće nije pregovaralo i da mu nitko nije objasnio zašto se plaća takva naknada kada je cijena kredita kamatna stopa koju plaća. Slijedom navedenog, kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost opravdanosti ulazne naknade tok dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada niti je taksativno naveo što čini troškove obrade kredit niti trošak prijevremene otplate. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo. Navodi banke da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu nisu ničim dokazani.

8.3. Osim toga za navesti je da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, valjalo je utvrditi ništetnim odredbu Ugovora u članku 3. i time obvezati tuženu vratiti tužitelju plaćene iznose po tom osnovu.

9. Slijedom iznesenog, okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP. Spomenutim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, kao ni opravdanost naknade za prijevremenu otplatu kredit. Tužiteljica je prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknadih i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

10. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ugovorenu člankom 8. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je banka ovlaštena u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate naplatiti taksu sukladno Odluci o naknadama Banke prvenstveno je za navesti kako tužitelj nije imao saznanja o visini tih taksi niti je imao mogućnost pregovaranja o toj spornoj ugovornoj odredbi odredbama što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, takva odredba je nepoštena i ništetna.

10.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio kako je imao štetu zbog prijevremene otplate kredita te kako je taj iznos unaprijed definiran iz razloga što bi utvrđivanje stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik nadalje pojašnjava da se šteta ogleda u vidu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstava zaprimljena od tuženika u trenutku prijevremene otplate kredita i to zato što sredstva primljena od tužitelja zbog prijevremene otplate nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti. Prema citiranim propisima Zakona o obveznim odnosima davatelj kredita ima pravo na naknadu štete samo je dužan dokazati kako nastanak štete tako i njenu visinu.

10.2. Iako tuženik tijekom postupka nije dostavio niti jedan materijalan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno, da nije imao mogućnosti odmah plasirati primljeni novac sud je sukladno prijedlogu tuženika odredio vještačenje na okolnost nastanka štete tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.

10.3. Stalni sudsku vještak za financije i računovodstvo Ines Lozić izradila je nalaz i mišljenje u kojem navodi da tuženiku nije nastala šteta uslijed prijevremene otplate kredita po ugovoru broj 584/2022 u pogledu negativnih kamata koje je tuženik platio drugim bankama. Isto tako vještak se za potrebe izrade nalaza i mišljenje obradio tuženiku za dostavom dokumentacije potrebne za vještačenje pa je tako tražio da mu se dostavi izvatke o stanju na računu tuženika na dan prijevremene otplate kredita odnosno 28. listopada 2015. i podatke o visini kamatne stope kod stranih banaka kod kojih tuženik drži svoja sredstva, a koja dokumentacija potrebna za utvrđivanje okolnosti štete nije dostavljena.

11. U odnosu na prigovor zastare za istaknut je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, odnosno u konkretnom slučaju zastarni rok nije niti teći.

12. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 5., članku 155. i članku 164. ZPP.

13.1. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.491,91 eura u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu pa prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) vrijednost svake radnje iznosi 100 bodova.

13.2. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to po 100 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastav tužbe od 29. svibnja 2020., te za sastav podneska od 24. rujna 2021., 20. siječnja 2022., 24. veljače 2025. i 1. prosinca 2025. po 100 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife za pristup ročištu od 28. rujna 2021., 2. veljače 2022., 15. rujna 2022., 27. siječnja 2026. po 50 bodova temeljem Tbr. 9. t. 2. Tarife za pristup ročištu od 4. svibnja 2022. po 50 bodova temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife za pristup ročištu za objavu presude od 6. ožujka 2026. što ukupno iznosi 1000 bodova, odnosno 2.000,00 eura a s obračunatim PDV-om 2.500,00 eura čemu je potrebno pridodati trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura što sveukupno iznosi 2.526,54 eura.

13.3. Tužitelju nije odmjeren trošak za sastav podneska od 2. travnja 2025. u kojem ponavlja već iznesene navode iz prijašnjih podnesaka.

13.4. Tužitelju nije obistinjen trošak sudske pristojbe na odluku jer su člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

13.5. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Splitu 6. ožujka 2026.

SUDAC

Branko Karaman

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis