Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-2/2026-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, i objave 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.012,96 eura (slovima: dvije tisuće dvanaest eura i devedeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećane stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

– 6,95 eura od 1. srpnja 2010.

– 32,04 eura od 1. kolovoza 2010.

– 37,65 eura od 1. rujna 2010.

– 38,27 eura od 1. listopada 2010.

– 31,59 eura od 1. studenog 2010.

– 44,45 eura od 1. prosinca 2010.

– 35,75 eura od 1. siječnja 2011.

– 35,38 eura od 1. veljače 2011.

– 52,54 eura od 1. ožujka 2011.

– 47,97 eura od 1. travnja 2011.

– 48,48 eura od 1. svibnja 2011.

– 42,33 eura od 1. lipnja 2011.

– 70,27 eura od 1. srpnja 2011.

– 46,89 eura od 1. kolovoza 2011.

– 51,76 eura od 1. rujna 2011.

– 69,00 eura od 1. listopada 2011.

– 68,37 eura od 1. studenog 2011.

– 67,29 eura od 1. prosinca 2011.

– 71,68 eura od 1. siječnja 2012.

– 75,55 eura od 1. veljače 2012.

– 76,06 eura od 1. ožujka 2012.

– 73,39 eura od 1. travnja 2012.

– 74,70 eura od 1. svibnja 2012.

– 76,41 eura od 1. lipnja 2012.

– 74,34 eura od 1. srpnja 2012.

– 74,87 eura od 1. kolovoza 2012.

– 73,31 eura od 1. rujna 2012.

– 70,01 eura od 1. listopada 2012.

– 73,59 eura od 1. studenog 2012.

– 75,29 eura od 1. prosinca 2012.

– 74,06 eura od 1. siječnja 2013.

– 67,30 eura od 1. veljače 2013.

– 72,54 eura od 1. ožujka 2013.

– 82,88 eura od 1. travnja 2013., u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu od 86,87 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.236,68 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto trideset šest eura i šezdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ČČ (ranije Č) je 31. ožujka 2022. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 2. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 146-68/2006 temeljem kojeg ugovora je prednik tuženika odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 23.820,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica nadalje navodi kako prednik tuženika prilikom sklapanja ugovora ni na koji način nije upozorio tužiteljicu na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Upućuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Tuženik da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 2.099,83 eura / 15.821,19 kuna[1] odnosno iznos koji tužiteljica potražuje ovom tužbom. Također navodi da se između parničnih stranaka ranije vodio parnični postupak kod ovog suda broj P-453/2019 radi preplate po istom kreditu nastale uslijed ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope te ističe kako tužiteljica ovom tužbom ne potražuje novčani iznos koji je bio predmet tog ranijeg parničnog postupka. Naposljetku navodi, a budući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koju dostavlja uz tužbu. Kako tuženik nije tužiteljici vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos tužiteljica podnosi ovom sudu tužbu i predlaže da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.099,83 eura / 15.821,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do isplate kao i trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio istoj u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove, tako i u odnosu na visinu, s tim da je u opširnom odgovoru na tužbu osporavao ništetnost valutne klauzule navodeći svoje razloge zbog kojih smatra da ova ugovorna odredba nije ništetna, već naprotiv, ističe da je ista zakonita i valjana te da se u konkretnom slučaju tužiteljica neosnovano poziva na gore navedenu presudu, a tužiteljica u ovom slučaju se poziva na utvrđenje ništetnosti, isticao je i prigovor zastare potraživanja tužiteljice navodeći da su sukladno odredbi članka 262. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, što je u ovom slučaju tako, zastarijevaju za tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja pa je nesporno da je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, kao i da ukoliko tužiteljica smatra da se ovdje radi o stjecanju bez osnove za koji institut nije propisan nikakav poseban zastarni rok njezino potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a prema prevladavajućoj sudskoj praksi izraženoj u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-183/2011 od 16. listopada 2013. gdje je zauzet stav da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Smatra kako je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati te obzirom da više ne postoje odredbe o valutnoj klauzuli, iste se više ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Nadalje smatra da ugovorena valutna klauzula u predmetnom ugovoru nije ništetna jer je ugovaranje iste izričito dozvoljeno temeljem zakona, da ju nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) i da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP-a jer nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, da je tužiteljica dobrovoljno prema vlastitoj procjeni pristala na rizik promjenjivosti tečaja i imala je pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika te ni na koji način nije bila prisiljena sklapati ovaj Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, a da članak 84. ZZP izričito propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako uočljive i razumljive što je u konkretnom slučaju upravo tako, a posebno napominje da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom i s potencijalnim rizicima promjene tečaja, što dalje znači, da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a što se tiče pregovaranja tvrdi da se između tužiteljice i tuženika pregovaralo koji točno kreditni proizvod bi tužiteljica uzela pa kada je tužiteljica razmotrila sve prijedloge i informirala se u svim aspektima kreditnih proizvoda iz ponude tuženika odlučila se upravo za ovakav kredit povrata glavnice vezane za tečaj CHF i kao takva nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik ističe kako nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF te stoga po njegovoj ocjeni nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. Podneskom od 16. listopada 2023. (stranica 580-582 spisa) tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladila s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.097,66 eura, odnosno 2,17 eura manje nego li je prvotno utužila te je radi navedenog smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 2,17 eura i odrekla se tog dijela tužbenog zahtjeva.

3.1. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 27. studenog 2023. (stranica 610-612 spisa), nakon Dopune Nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 21. studenog 2023. (stranica 600-607 spisa), odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladila s Dopunom Nalaza i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.012,96 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku, time da je tužiteljica na ročištu održanom 19. ožujka 2024. ispravila tužbeni zahtjev jer je u podnesku od 27. studenog 2023. došlo do očite pogreške u pisanju tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na iznos dospio na naplatu 30. rujna 2012. te umjesto iznosa od 70,00 eura valja ispravno stajati 70,01 eura. S obzirom na to da je navedenim podneskom snižen postavljen tužbeni zahtjev od 16. listopada 2023. koji je iznosio 2.097,66 eura, a sada iznosi 2.012,96 eura odnosno za daljnji iznos od 84,70 eura, to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio podneskom od 9. veljače 2024. U procesnoj situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu, a tuženik se usprotivio tom povlačenju tužbe, sud mora meritorno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4. U ovom predmetu je donesena presuda broj P-126/2022-56 od 26. travnja 2024. kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.012,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u toč. I. izreke presude te da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.424,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. travnja 2024. do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu od 86,87 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

4.1. Povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Splitu je rješenjem broj Gž- 2218/2024-3 od 11. prosinca 2025. prihvatio žalbu tuženika, ukinuo presudu Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu broj P-126/2022-56 od 26. travnja 2024. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U nastavku postupka, na raspravi održanoj 11. veljače 2026. zamjenica punomoćnika tužiteljice ostala je kod tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva od 27. studenog 2023. te ispravljenog na ročištu održanom 19. ožujka 2024., kao i svih dokaznih prijedloga.

5.1. Zamjenica punomoćnika tuženika navodi da ostaje kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora istaknutih tijekom postupka.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužiteljice dostavljenu uz tužbu (stranica 5-30 spisa), dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu od 27. travnja 2022. (stranica 64-450 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 486 spisa) te izvršio uvid u spis Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu broj P-453/2019. Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku Centru poslovnih analiza Čakovec d.o.o., po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić.

6.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice na okolnost da je tužiteljica od strane javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima spornog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze jer je isti neprikladan. Naime, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (citirana odluka odluka Ustavnog suda UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

6.2. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu, a na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF predložio saslušanje svjedoka, ne navodeći ime, prezime i adresu istog, te uvid u dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja, prema navodima tuženika, potvrđuje navedene činjenice. Nakon zaključenja prethodnog postupka (stranica 475-476 spisa), tuženik u podnesku od 10. studenog 2022. (stranica 482-483 spisa) predlaže da se umjesto saslušanja pročita ovjerena izjava ČČJ odnosno ako sud ne prihvaća ovakvu pisanu izjavu, predlaže saslušanje svjedokinje MČ ČČJ i to na okolnost navedenu u odgovoru na tužbu, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF/HRK. Valja istaknuti da tuženik uz navedeni podnesak ne dostavlja navedenu ovjerenu izjavu, iako u podnesku navodi da izjavu dostavlja u privitku podneska. Nakon što je tuženiku na glavnoj raspravi održanoj 13. prosinca 2022. (stranica 485-487 spisa) po sudu predočeno da uz podnesak od 10. studenog 2022. ne prileži izjava predložene svjedokinje ČČJ, isti u spis predaje izjavu na koju se poziva u podnesku. Također, tuženik se nije mogao izjasniti iz kojeg razloga navedeni dokaz nije predložio do zaključenja prethodnog postupka (u odgovoru na tužbu je na opisanu okolnost predloženo samo saslušanje svjedoka). Sukladno članku 299. stavku 3. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud nije uzeo u obzir dokazni prijedlog tuženika, Izjavu svjedoka ČČJ od 24. kolovoza 2020., a budući da se tuženik nije izjasnio iz kojeg razloga navedeni dokaz nije predložio do zaključenja prethodnog postupka. Iako bez utjecaja na donošenje odluke, valja istaknuti da sud ne prihvaća dokazne prijedloge da se umjesto saslušanja pročita izjava predloženog svjedoka iz razloga jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno načelo neposrednosti kao i načelo ravnopravnosti stranaka budući da sud neposredno saslušava svjedoke te tužiteljici na taj način ne bi bilo omogućeno postavljanje pitanja i prigovora. Sud nije proveo ni dokaz saslušanjem svjedokinje ČČJ, ocjenjujući isti kao nepotreban, a budući da okolnost na koju je ista predložena, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF/HRK, nije od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke. Također valja istaknuti, iako bez utjecaja na donošenje odluke, kako predložena svjedokinja nije osobno pregovarala s tužiteljicom već je ista u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska).

6.3. Naposljetku, sud nije saslušao niti osobnog bankara svjedokinju SČ jer je tuženik na ročištu održanom 21. travnja 2023. odustao od provođenja predloženog dokaza.

6.3.1. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka, ne navodeći ime, prezime i adresu istog, a na okolnost da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s navedenim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njezine kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF (toč. 45. odgovora na tužbu, stranica 49 spisa).

6.3.2. Na pripremnom ročištu održanom 3. studenog 2022. (stranica 475-476 spisa) sud je naložio tuženiku da u roku od 8 dana dostavi ime, prezime i adresu svjedoka kreditnog referenta. Podneskom od 10. studenog 2022. (stranica 482 spisa) tuženik je dostavio podatke o svjedokinji SČ, [adresa], a za koju je tuženik tvrdio da je sudjelovala u postupku sklapanja predmetnog ugovora i osobno pregovarala s tužiteljicom (stranica 485-486 spisa).

6.3.3. Sud je odredio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara svjedokinje SČ za dan 18. siječnja 2023. (neuredna dostava), 23. veljače 2023. (neuredna dostava) te za dan 21. travnja 2023. (uredna dostava putem poslodavca, stranica 532-540 spisa). Međutim, na ročište za glavnu raspravu održano dana 21. travnja 2023. (stranica 556-557 spisa) svjedokinja SČ, iako uredno pozvana, nije pristupila niti je opravdala svoj izostanak te je tuženik izjavio da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje SČ. Budući da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara kao zaposlenika tuženika, sud navedeni dokaz nije proveo.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

8. Tijekom postupka nisu bile sporne aktivna i pasivna legitimacija stranaka te činjenica da je tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 146-68/2006 te da je isti isplaćen. Nije bilo sporno da je prednik tuženika tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.820,74 CHF uz primjenu valutne klauzule. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 2. ožujka 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 146-68/2006 između prednika tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita te FČ, kao sudužnika, da je kredit odobren na iznos od 23.820,74 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Među strankama je sporno jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužiteljica poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara predmetnog potraživanja te je sporna visina tužbenog zahtjeva. Dakle, sporna je osnova i visina tužiteljičine tražbine.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je djelatnik autokuće, nakon što je odabrala vozilo u autokući Šavora u Koprivnici, predočio ugovor tuženika, tada Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. Odgovarala joj je kamatna stopa, a djelatnik autokuće joj je objasnio da se radi o najpovoljnijem kreditu. Nadalje ju je uputio da će ugovor biti spreman nakon par dana. Ponovno je, nakon par dana pristupila u autokuću, ugovor o kreditu je bio spreman na način da je bio potpisan od strane banke i njezina obveza je bila ovjeriti potpis na ugovoru kod javnog bilježnika i vratiti ugovor u autokuću, a što je tužiteljica i učinila. Kod javnog bilježnika ugovor joj je pročitan, no javni bilježnik joj ništa nije objašnjavao. Niti u jednoj fazi sklapanja ugovora nije bila u poslovnici tuženika, niti joj je objašnjeno o čemu ovisi promjena tečaja CHF u odnosu na kunu odnosno nije upozoravana na rizik od eventualnog rasta tečaja od strane djelatnika banke. Rata kredita da je u početku iznosila 1.500,00 kuna, a kasnije tijekom otplate i do 2.200,00 kuna. Nadalje, proizlazi kako je prije sklapanja ugovora o kreditu bila upoznata s pojmom valutna klauzula na razini poznavanja, međutim djelatnici banke, obzirom da u istoj nije niti bila prilikom sklapanja ugovora, nisu joj objasnili o čemu ovisi promjena tečaja niti je upozorena na rizik od eventualnog rasta. Također ističe kako joj je ponuđen samo taj ugovor koji je sklopila s valutnom klauzulom u CHF i u tom trenutku su joj ponuđeni uvjeti ugovora odgovarali.

11. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a prema kojem je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., M, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe, kupovinu novog motornog vozila, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, niti je svojstvo tužiteljice kao potrošača između stranaka bilo sporno, a teret dokaza o suprotnom je na tuženiku. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Analizirajući iskaz tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da pravni prednik tuženika prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, time da prema navodima tužiteljice, a koje tuženik tijekom postupka ničime nije osporio, tužiteljica u niti jednoj fazi sklapanja ugovora o kreditu nije pristupila u poslovnicu prednika tuženika već je sve vezano uz kredit dogovarala s djelatnikom autokuće u kojoj je kupila vozilo. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C- 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

13.1. Sud je na okolnost informiranosti potrošača pročitao dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s navedenom dokumentacijom upoznao tužiteljicu prije sklapanja ugovora te se stoga ne može smatrati da je postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. („Narodne novine“ broj 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Stoga su neosnovani prigovori tuženika da se utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu jer da se radi o kreditu koji je isplaćen. Naime, činjenica da je ugovor o kreditu isplaćen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno da se utvrdi ništetnost pojedinih odredbi takvog ugovora. Ovo stoga, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi o kreditu. Osim toga, presuda u kolektivnom sporu odnosi se ne samo na ugovore u tijeku već i na ugovore koji su isplaćeni i ne odnosi se samo na stambene već i na sve druge potrošačke ugovore, a odlučno je vremensko razdoblje u kojemu je ugovor sklopljen. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. I odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14., 110/15. i 14/19.), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

20. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

21. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

23. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

24. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

25. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) nije mogla pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužiteljica je snosila sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i 40% više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. ožujka 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

27. Nastavno na navedeno proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

28. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru poslovnih analiza d.o.o. [adresa], po vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu broj 146-68/2006 od 2. ožujka 2006., na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa s osnova promjene tečaja CHF, uzimajući u obzir srednji tečaj prednika tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita.

29. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljenog 5. listopada 2023. proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 146-68/2006 koje se odnose na promjenu tečaja CHF. Posljedično, tužiteljica traži od tuženika da joj isplati razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene tečaja CHF u razdoblju otplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovor o kreditu broj 146-68/2006 Addiko bank d.d. (ranije Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) odobrila kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 23.820,74 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 5,25% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 339,49 CHF, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit da je isplaćen 6. ožujka 2006. po tečaju koji je iznosio 4,665000 kuna za 1 CHF. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog uz promjenu kamatnih stopa koristi slijedeća metodologija: utvrđuju se iznosi anuiteta uz promjenjivu kamatnu stopu i u valuti HRK (preračunato po tečaju na dan isplate kredita), utvrdit će se iznos uplaćenih anuiteta od strane tužiteljice u kunama po promjenjivim kamatnim stopama koje je obračunavao tuženik i utvrdit će se razlika u kunama. U tabeli 1 prikazala je promjene kamatnih stopa po kreditu. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike po parametrima iz točke c.3) Nalaza i navela da je u razdoblju od 30. travnja 2006. do 31. ožujka 2013. tužiteljica tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila 2.097,66 eura. Razliku od 2.097,66 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

30. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je podneskom od 16. listopada 2023. uskladila tužbeni zahtjev s nalazom vještaka, time da je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 2,17 eura te se odrekla tog dijela zahtjeva.

31. Tuženik uz podnesak od 6. studenog 2023. dostavlja simulirani izračun te prigovara nalazu vještaka navodeći kako iznosi nisu istovjetni s iznosima do kojih je vještak došao. Iz priloženog izračuna da je vidljivo kako je vještak koristio pogrešan tečaj na dan isplate kredita te u prilogu dostavlja i isplatni nalog. Nadalje navodi kako vještak pogrešno u svom izračunu nije od tečajne razlike na određeni datum oduzeo tečajnu razliku uključenu u preplati kamate zbog čega je došlo do dupliranja iznosa u vještakovom nalazu. Naposljetku ističe kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku. Tuženik je mišljenja da se u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli valja primijeniti kamatna stopa koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite jer bi se po mišljenju tuženika stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite.

32. Prigovor tuženika je dostavljen na očitovanje vještakinji koja je 21. studenog 2023. dopunila svoj nalaz i mišljenje od 5. listopada 2023. navodeći kako je omaškom u Nalazu došlo do iskazivanja pogrešnog datuma isplate i pogrešnog tečaja te navedenom dopunom isto ispravlja. Ističe kako u izračun (niti Nalaz niti ova dopuna) nisu uključene tečajne razlike koje se odnose na preplatu kamate, a isto je vidljivo iz toga što se za usporedbu s izvršenim uplatama tužiteljice koristi iznos anuiteta po promjenjivim (većim) kamatnim stopama, a ne isključivo po kamatnoj stopi koja je ugovorena. Navedeno da je vidljivo u koloni 3 tabele 2. Istaknula je da se mijenja toč. c.2. Nalaza od 5. listopada 2023. te navodi da je kredit isplaćen 7. ožujka 2006. po tečaju koji je iznosio 4,687000 kuna za 1 CHF. Nadalje ističe kako se mijenja točka c.4) Nalaza od 5. listopada 2023. u dijelu koji se odnosi na tečaj CHF koji je na dan isplate kredita iznosio 4,687000 za 1 CHF. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike po parametrima iz točke c.3) Nalaza i navela da je u razdoblju od 30. travnja 2006. do 31. ožujka 2013. tužiteljica tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila 2.012,96 eura. Razliku od 2.012,96 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

33. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 19. ožujka 2024. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 5. listopada 2023. osim u dijelu koji je ispravljen dopunom nalaza od 21. studenog 2023. i u kojem je ujedno očitovanje na prigovor tuženika. Vezano uz tzv. negativne razlike izjavljuje da su uključene u izračun.

34. Stranke nisu imale primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja. Ocjenjujući nalaz i mišljenje te dopunu nalaza stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Vještakinja se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodila uputom suda po kojoj je trebala primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještakinja nije Ugovor o kreditu ocijenila kao "kunski kredit" nego je postupila po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita.

35. Naime, prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

36. Po stavu ovog suda neosnovani je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tuženika od 14. lipnja 2018. Predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena dana 31. ožujka 2022. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018.

37. Tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu je u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te je sud tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.012,96 eura sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, u vezi sa člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene od sljedećeg dana od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u Nalazu, sukladno zahtjevu tužiteljice i odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

38. Tužiteljica je u toč. II. odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 86,87 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naime, tužbeni zahtjev u iznosu od 84,70 eura previsoko je i neosnovano postavljen, a imajući na umu izračun vještakinje, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 2,17 eura, a u kojem dijelu se tužiteljica podneskom od 16. listopada 2023. odrekla tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev odbijen sukladno odredbi članka 331.a stavka 1. ZPP-a, kojom je propisano ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev.

39. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužiteljica nije uspjela s iznosom od 86,87 eura te je stoga tužiteljica uspjela sa 95,86% zahtjeva (osnova 100% i visina 95,86%, 100 + 95,86 = 195,86 : 2 = 97,93, 97,93 - 2,07= 95,86), pa sud utvrđuje da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

39.1. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podnesaka od 13. svibnja 2022. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za sastav podneska od 27. studenog 2023. kojim tužiteljica precizira tužbeni zahtjev, iznos od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužiteljice od 27. studenog 2023. nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužiteljici za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife (tako i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj Gž-1323/2024 od 23. prosinca 2024., Županijski sud u Varaždinu broj Gž-251/2025 od 11. ožujka 2025, Županijski sud u Zadru broj Gž- 773/2024 od 13. svibnja 2025. i dr.). Za zastupanje na ročištima održanim 3. studenog 2022., 13. prosinca 2022., 21. travnja 2023., 19. ožujka 2024. i 11. veljače 2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.937,50 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,73 eura, sukladno Tar. br. 1. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19. i 92/21.) i članku 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i vrijednosti predmeta spora za tužbu u iznosu od 2.099,83 eura te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.236,68 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

39.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 15. veljače 2023. u iznosu od 250,00 eura, kojim je tužiteljica potraživanje iskazala dvojno u kunama i eurima, a što nije bilo potrebno za vođenje postupka budući da je odredbom članka 48. stavka 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 88/22.) propisano da je sud obveznik dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 16. listopada 2023. koji po ocjeni suda nije potreban za vođenje parnice jer tužiteljica navedenim podneskom precizira tužbeni zahtjev, a koji je precizirala i podneskom od 27. studenog 2023., trošak kojeg je tužiteljici priznat.

40. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Đurđevac, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice Krunoslav Vuljak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica

2. pun. tuženika Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović &

Partneri j.t.d. Zagreb, na broj: A-22/1617