REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-343/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, 21000 Split, OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 06. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 3.249,70 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

20,86 EUR teče od 15. svibanj 2018.

45,4 EUR teče od 15. lipanj 2018.

57,39 EUR teče od 15. srpanj 2018.

49,4 EUR teče od 15. kolovoz 2018.

12,17 EUR teče od 15. rujan 2018.

53,39 EUR teče od 15. listopad 2018.

57,39 EUR teče od 15. studeni 2018.

45,4 EUR teče od 15. prosinac 2018.

49,4 EUR teče od 15. siječanj 2019.

53,39 EUR teče od 15. veljača 2019.

45,4 EUR teče od 15. ožujak 2019.

53,39 EUR teče od 15. travanj 2019.

20,86 EUR teče od 15. svibanj 2019.

61,38 EUR teče od 15. lipanj 2019.

49,4 EUR teče od 15. srpanj 2019.

33,42 EUR teče od 15. kolovoz 2019.

24,34 EUR teče od 15. rujan 2019.

45,4 EUR teče od 15. listopad 2019.

45,4 EUR teče od 15. studeni 2019.

29,42 EUR teče od 15. prosinac 2019.

49,4 EUR teče od 15. siječanj 2020.

57,39 EUR teče od 15. veljača 2020.

29,42 EUR teče od 15. ožujak 2020.

41,41 EUR teče od 15. travanj 2020.

12,16 EUR teče od 15. svibanj 2020.

26,84 EUR teče od 15. lipanj 2020.

26,84 EUR teče od 15. srpanj 2020.

18,85 EUR teče od 15. kolovoz 2020.

9,25 EUR teče od 15. rujan 2020.

14,85 EUR teče od 15. listopad 2020.

18,85 EUR teče od 15. ožujak 2021.

3,62 EUR teče od 15. travanj 2021.

22,84 EUR teče od 15. lipanj 2021.

22,84 EUR teče od 15. rujan 2021.

26,84 EUR teče od 15. listopad 2021.

22,84 EUR teče od 15. studeni 2021.

18,85 EUR teče od 15. prosinac 2021.

30,83 EUR teče od 15. siječanj 2022.

42,82 EUR teče od 15. veljača 2022.

30,83 EUR teče od 15. ožujak 2022.

46,81 EUR teče od 15. travanj 2022.

42,82 EUR teče od 15. svibanj 2022.

36,02 EUR teče od 15. lipanj 2022.

23,31 EUR teče od 15. srpanj 2022.

41,7 EUR teče od 15. kolovoz 2022.

104,39 EUR teče od 15. rujan 2022.

29,43 EUR teče od 15. listopad 2022.

88,21 EUR teče od 15. studeni 2022.

88,21 EUR teče od 15. prosinac 2022.

104,39 EUR teče od 15. siječanj 2023.

94,19 EUR teče od 15. veljača 2023.

61,32 EUR teče od 15. ožujak 2023.

90,22 EUR teče od 15. travanj 2023.

75,77 EUR teče od 15. svibanj 2023.

66,14 EUR teče od 15. lipanj 2023.

35,21 EUR teče od 15. srpanj 2023.

55,3 EUR teče od 15. kolovoz 2023.

36,61 EUR teče od 15. rujan 2023.

89,61 EUR teče od 15. listopad 2023.

54,69 EUR teče od 15. studeni 2023.

12,47 EUR teče od 15. prosinac 2023.

51,69 EUR teče od 15. siječanj 2024.

36,61 EUR teče od 15. veljača 2024.

45,06 EUR teče od 15. ožujak 2024.

82,69 EUR teče od 15. travanj 2024.

67,34 EUR teče od 15. svibanj 2024.

92,93 EUR teče od 15. lipanj 2024.

75,77 EUR teče od 15. srpanj 2024.

3,53 EUR teče od 15. kolovoz 2024.

61,32 EUR teče od 15. rujan 2024.

75,77 EUR teče od 15. listopad 2024. . do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.640,45 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi predanoj ovom sudu dana 02. svibnja 2023. godine tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja radionice-smjene u Službi za tehničke poslove, te da ima prebivalište na adresi [adresa], a koje da je udaljeno 15,05 km od mjesta rada Spinčićeva 1, Split. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., da autobusna postaja koja je najbliža tužiteljičinom mjestu prebivališta pripada III. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 460,00 kuna mjesečno. Ističe se da je odredbom iz čl.66.st.1.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.1.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra, a da je odredbom iz čl.66.st.7.TKU- a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.9.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g., propisano ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Navodi se da obzirom na činjenicu da tužiteljica ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU- a da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za III. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 460,00 kuna, a koji iznos da nije isplaćivan tužiteljici, već umanjeni. Nadalje se navodi da obzirom da tužiteljica ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.23 TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g., da je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora pa da je tužiteljici naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, ista ističe da se mjesečna karta kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini, pa da naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužiteljica zbog opravdanih razloga bila spriječena dolaziti na posao (npr.bolovanje), kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Tužiteljica napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovila linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega tužitelj u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kn/1 km. Zaključno tužiteljica ističe da tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što joj je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 21.10.2025. (list 111-115 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 13 spisa) ističe da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da je tuženik tužiteljici isplaćivao troškove prijevoza sukladno ugovoru o radu kojeg je s njom sklopio sukladno odredbama Zakona o radu i odredbama važećih Kolektivnih ugovora. Tuženik je podneskom od 05.09.2023. postavio i protutužbeni zahtjev. Sud je na ročištu od 14.04.2025.godine donio odluku da će se odvojeno raspravljati o tužbeni i protutužbi. Tuženik-protutužitelj se odrekao protutužbenog zahtjeva podneskom tuženika od 10.09.2025.godine (list 99 spisa).

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom obračunskog listića plaće tužiteljice za ožujak 2020.godine (list 4 spisa); potvrde HAK-a o udaljenosti (list 6 spisa); Tarifnih zona Promet d.o.o. (list 7 spisa); cjenika usluga prijevoza putnika u javnog gradskom i prigradskom prometu tvrtke Promet d.o.o. (list 8 spisa); cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata; obavijesti Prometa d.o.o. Split (list 10 spisa); odluke tuženika od 16.03.2016.godine (list 14 spisa); odluke tuženika od 29.06.2018.godine (list 15 spisa); odluke tuženika od 24.05.2022.godine (list 16-17 spisa); odluke tuženika od 18.18.2022.godine (list 18-19 spisa); podataka o cijeni javnog gradskog prijevoza (list 74 spisa); platnih lista i evidencija radnog vremena (koje sadrže plan i raspored rada) tužiteljice za utuženo razdoblje (11-93 spisa); pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jović (list 101-105 spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice (list 95-96 spisa).

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu razlike troškova prijevoza za utuženo razdoblje od 01.04.2018.godine do 30.09.2024.godine.

6. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika najprije na radnom mjestu voditeljice radionice smjene u službi za tehničke poslove, a da je nadalje kod tuženika zaposlena kao radnik u praonici koja je odvojena od tehničke službe, a koja činjenica proizlazi i iz iskaza saslušane tužiteljice u ovom postupku. Sporno je da li je tuženik isplaćivao u utuženom razdoblju tužiteljici naknadu troškova prijevoza u iznosu manjem od pripadajućeg sukladno važećim odredbama TKU-a za državne službenike i namještenike, te da li je slijedom navedenog osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice za ožujak 2020.godine (list 4 spisa) je razvidno da je tuženik tužiteljici isplaćivao trošak mjesnog prijevoza u visini karte I Tarifne zone budući joj je u ožujku 2020.godine na ime troška prijevoza isplatio iznos od 290,00 Kuna, a što prema cjeniku usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava (list 8 spisa) i iznosi 290,00 Kuna za I Tarifnu zonu premda je tužiteljičino prebivalište u [adresa] (III Tarifna zona).

8. Iz pregledane potvrde HAK-a (list 6 spisa) proizlazi da od mjesta tužiteljičinog prebivališta u [adresa] do mjesta rada je duljina puta 15,05 km.

9. Iz pregledanih Tarifnih zona poduzeća Promet d.o.o. Split (list 7 spisa) proizlazi da [adresa], pa tako i prebivalište tužiteljice u [adresa] spadaju u III Tarifnu zonu, dok iz pregledanog cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava tvrtke Promet d.o.o. (list 8 spisa) proizlazi da je cijena mjesečne pokazne karte za građane za neograničen broj putovanja 460,00 Kuna za III Tarifnu zonu.

10. Tužiteljici je najprije odlukom tuženika od 16.03.2016.godine utvrđeno da je pripada pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak sa posla i to 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ali i po mjesečnoj pokaznoj karti, te se tada tužiteljica izjasnila poslodavcu da za dolazak na posao i odlazak s posla koristi osobni automobil, a što je razvidno iz pregledane odluke tuženika od 16.03.2016.godine (list 14 spisa).Prema odluci tuženika od 29.06.2018.godine (list 15 spisa), a kojom su stavljene van snage sve ranije odluke o troškovima prijevoza proizlazi da je tužiteljici tom odlukom priznato pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese njenog prebivališta u [adresa] do mjesta rada u KBC Split, Spinčićeva 1 i to upravo u cijeni pokazne karte za 3 zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o, te je za tu odluku navedeno da stupa na snagu 01.06.2018.godine. Tuženik je u odnosu na radnike KBC-a Split, a kojima je odlukom poslodavca priznato pravo na naknadu za trošak prijevoza od adrese prebivališta do mjesta rada u visini od 1,00 kn/km počevši od 01.svibnja 2022.godine odlučio odlukom od 24.05.2022.godine da će se takvim radnicima počevši od 01.svibnja 2022.godine isplaćivati naknada za trošak prijevoza u visini od 1,35 kn/km. Zaključno, iz odluke tuženika o prijevozu od 18.08.2022.godine (list 18-19 spisa) proizlazi da je tuženik istakao da radnicima tuženika kojima je odlukom tuženika priznato pravo na naknadu za trošak prijevoza od adrese prebivališta do mjesta rada u visini cijene mjesečne pokazne karte za I, II, III; IV/ zonu tvrtke promet Split da će im se počevši od 01.kolovoza 2022.godine naknada za trošak prijevoza isplaćivat u visini cijene mjesečne pokazne karte tvrtke Promet d.o.o. za relaciju od mjesta prebivališta do mjesta rada.

11. Iz iskaza saslušane tužiteljice UM proizlazi da je kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice radionice smjene u službi za tehničke poslove, a da i sada i nadalje radi u istoj radionici i praonici ali ne više u službi za tehničke poslove nego kao radnik na pripremi deterdženta, vode i otpadne vode, te ističe da je to do prije mjesec dana bila tehnička služba, a da je onda odvojena tehnička služba i navedena praonica. Tužiteljica navodi da joj je stalno prebivalište u [adresa]. Navodi nadalje da radi kroz jutro i kroz poslijepodne, te se radi o radnom vremenu od 6:00-14:00 i od 14:00-22:00 sati. Nadalje tužiteljica ističe da na relaciji od Srinjiina do Splita, do njenog radnog mjesta, postoji javni prijevoz autobusom ali da taj prijevoz nije adekvatan njenom radnom vremenu jer da kad radi u jutarnjoj smjeni da bi trebala biti na autobusnoj stanici već u 04:45 da bi mogla u 6:00 sati biti na radnom mjestu, a da bi u popodnevnoj smjeni mogla stići na radno mjesto javnim prijevozom, ali da to ne bi bilo moguće vikendom – subotom i nedjeljom jer da tada nema redovitih linija prijevoza. Navodi da je zbog činjenice da ne može uvijek koristiti autobusni prijevoz do radnog mjesta iz mjesta prebivališta ona i kupila osobni automobil pa da iz tog razloga stalno ide na radno mjesto osobnim automobilom, budući javni prijevoz ne odgovara radnom vremenu njenog radnog mjesta, te ukoliko bi koristila javni prijevoz najčešće ne bi na vrijeme mogla doći na posao. Tužiteljica ističe da joj je tuženik plaćao troškove prijevoza u utuženom razdoblju u visini cijene mjesečne pokazne karte za I. zonu te da joj je pri tome i umanjivao vrijednost mjesečne pokazne karte za dane kada nije dolazila na posao npr. zbog godišnjeg odmora ili bolovanja. Tužiteljica navodi da u vrijeme pandemije corona virusa posebno u periodu od 21.03.2020. do 11.05.2020. nije postojao redovan javni prijevoz na relaciji [adresa] pa da u tom periodu pogotovo nije mogla doći na posao javnim prijevozom. Nadalje, tužiteljica navodi da ukoliko bi se vozila autobusom na radno mjesto u Split navodi da bi ona ujutro trebala biti, kad bi tako htjela putovati, na autobusnoj stanici u 04:45 sati i da bi stigla u Split u 05:10 sati, a u popodnevnoj smjeni iza posla da bi imala autobus u 22:30 ali je pitanje bi li na njega stigla, budući da ona dok raspremi sve na poslu po završetku popodnevne smjene, da to zna potrajati pa nije sigurna da bi mogla stići na javni prijevoz koji polazi u 22:30 sati, a da iz istih razloga može istaći da bi teško u jutarnjoj smjeni mogla uhvatiti autobus za povratak kući u 14:30 sati.

12. Temeljem odredbe članka 66.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/18, 123/19, 66/20-u daljnjem tekstu TKU- a), a koji se TKU primjenjuje od 01.12.2017.godine, te odredbe članka 65.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''NN'' br. 56/2022, 127/22- u daljnjem tekstu TKU-a) koji se primjenjuje od 01.svibnja 2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje, temeljem odredbe članka 66.stavka 7. TKU-a (''NN'' 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te članka 65.stavka 9. TKU-a (''NN'' br. 56/22, 127/22) je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 17. TKU-a (''NN'' 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te odredbom članka 65.stavka 23. TKU-a (''NN'' br. 56/22,127/22) propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte zbog korištenja godišnjeg odmora da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Također je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

13. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da od mjesta prebivališta tužiteljice na adresi [adresa], do mjesta rada tužiteljice kod tuženika nije postojao odgovarajući javni prijevoz s kojim bi tužiteljica mogla uredno redovno dolaziti na posao i vraćati se s posla . Naime, tužiteljica je u iskazu istakla da joj je stalno prebivalište u [adresa], a radno vrijeme kod tuženika u jutarnjoj smjeni od 6.00-14,00 i od 14:00-22:00, a koje činjenice tuženik nije osporavao. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da na relaciji od njenog mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada postoji međumjesni javni prijevoz, ali da nije adekvatan njezinom radnom vremenu pa se u tom smislu ne može smatrati organiziranim javnim prijevozom, a koji bi prijevoz bio usklađen s mogućnošću njenog dolaska na radno mjesto kao ni sa mogućnošću vraćanja iste s posla u adekvatnom vremenu budući je citiranom odredbom članka 66.stavka 9. TKU-a (''NN'' 128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te članka 65.stavka 11. TKU-a (''NN'' br. 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023) i članka 75. st. 12. TKU-a (''NN'' 29/2024) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do od završetka radnog vremena do polaska redovne linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Naime, iz iskaza tužiteljice na ročištu od 07.srpnja 2025. nesporno proizlazi da kad bi se ona koristila za dolazak na posao kod tuženika postojećim autobusnim prijevozom da bi u jutarnjoj smjeni, a obzirom na radno vrijeme kod tuženika u jutarnjoj smjeni u 6,00 sati morala biti na autobusnoj stanici u 04:45 da bi stigla na vrijeme na posao koji joj u jutarnjoj smjeni počinje u 6:00, a u popodnevnoj smjeni ne bi ni mogla doći da posao javnim prijevozom vikendom (subotom i nedjeljom) budući tada nema redovitih linija prijevoza. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupila osobni automobil kako bi mogla na vrijeme doći na posao osobnim automobilom. Pored navedenog, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice u vrijeme pandemije corona virusa u periodu od 21.03.2020.godine do 11.05.2020.godine nije postojao redovan javni prijevoz na relaciji [adresa], a što je općepoznata činjenica pa je jasno da tužiteljica u tom razdoblju posebice nije mogla doći na vrijeme na posao autobusnim prijevozom. Da se autobusni prijevoz od mjesta prebivališta tužiteljice u [adresa] do mjesta rada kod tuženika ne može smatrati organiziranim javnim prijevozom koji je usklađen s radnim vremenom tužiteljice proizlazi i iz dijela iskaza tužiteljice iz kojeg je razvidno da vozni red na relaciji od mjesta prebivališta tužiteljice u [adresa] do mjesta rada nije organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ukoliko bi ista htjela putovati na posao autobusnim prijevozom da bi morala biti na autobusnoj stanici u [adresa] već u 04:45, a da bi u Split došla tad u 05:10 što znači da bi trebala čekati od dolaska u mjesto rada u Split do početka radnog vremena duže od 45 minuta, a da u popodnevnoj smjeni bi imala autobusni prijevoz u 22,30 za povratak kući, ali da ona po završetku popodnevne smjene zbog vremena potrebnog za raspremanje na poslu ne bi stigla uopće na autobus. U navedenom smislu je razvidno da premda na relaciji od mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta njenog rada kod tuženika postoji autobusni prijevoz isti se ne može smatrati adekvatnim ni organiziranim budući nije usklađen s radnim vremenom tužiteljice pa ista ne bi mogla uredno i redovito takvim prijevozom dolaziti na radno mjesto i vraćati se sa radnog mjesta kući, a s obzirom na svoje radno vrijeme. Tužiteljica je uvijek imala prebivalište na adresi [adresa] u [adresa] što među strankama nije sporno, a pravo na naknadu troškova prijevoza ista ima budući je njeno mjesto prebivališta u [adresa] do mjesta rada kod tuženika udaljeno više od 2 km i to 15,05 km kako proizlazi iz potvrde HAK-a. Već tijekom 2016.godine tuženik je utvrdio sve relevantne činjenice vezano za troškove prijevoza tužiteljici, a koja činjenica i proizlazi iz pregledane odluke tuženika o troškovima prijevoza od 16.03.2016.godine (list 14 spisa) kad je tužiteljici između ostaloga priznao ne samo pravo na troškove prijevoza prema mjesečnoj pokaznoj karti već i pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak sa posla po prijjeđenom kilometru i to u iznosu od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Sam tuženik je u obrazloženju tog rješenja naveo da je mjesto prebivališta tužiteljice u [adresa] na adresi [adresa], te je naveo da se tužiteljica svojom izjavom izjasnila poslodavcu da za dolazak na posao i povratak s posla koristi vlastiti prijevoz. Tuženik prema iskazu tužiteljice plaća trošak prijevoza tužiteljici od mjesta prebivališta do mjesta rada sukladno broju dolazaka na posao i to prema cijeni mjesečne pokazne karte tvrtke Promet d.o.o. za 3 zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o. Međutim, navedene troškove prijevoza ne plaća tužiteljici prema onome što je sam utvrdio svojom odlukom od 29.06.2018.godine prema cijeni mjesečne pokazne karte za 3 zonu, već joj je utuženom razdoblju plaćao troškove prijevoza u visini mjesečne pokazne karte za prvu zonu, premda mjesto prebivališta tužiteljice u [adresa] spada u 3 Tarifnu zonu prema podacima tvrtke Promet d.o.o. (list 7 spisa). Navedeno proizlazi iz iskaza saslušane tužiteljice, a isto proizlazi i iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice (list 4 spisa) budući je razvidno iz te obračunske liste da je tuženik tužiteljici prilikom obračuna i isplate plaće za ožujak 2020.godine platio trošak prijevoza u visini karte u iznosu od 290,00 kuna, a iz cjenika karata tvrtke Promet (list 8 spisa) proizlazi da je upravo toliko iznosila mjesečna pokazna karta za I Tarifnu zonu. Iz iskaza saslušane tužiteljice jasno proizlazi da ona ne može navedenim javnim prijevozom ni dolaziti na radno mjesto na vrijeme ni vraćati se s radnog mjesta jer da se vrijeme javnog prijevoza ne poklapa s njenim radnim vremenom jer da bi morala ukoliko bi postojao organizirani javni prijevoz rano ujutro ustajati za dolazak na radno mjesto, te čekati do početka rada duže od 45 minuta, a u popodnevnoj smjeni za povratak s radnog mjesta ne bi mogla stići na autobus koji polazi u 22,30. Iz navedenog dijela iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se tužiteljica u utuženom periodu prema vlastitom iskazu koristila osobnim automobilom budući u utuženom razdoblju nije postojao adekvatni organizirani prijevoz od mjesta njenog prebivališta u [adresa] do mjesta rada, a koji bi joj omogućio normalan redovit dolazak na posao na vrijeme i odlazak s posla, a iz čega je razvidno da se tužiteljica u utuženom razdoblju na relaciji od mjesta njenog prebivališta do mjesta rada nije iz navedenih razloga koristila javnim prijevozom već je na posao i s posla dolazila oduvijek i isključivo osobnim automobilom budući je to bila u navedenoj situaciji jedina mogućnost, a ista se od početka poslodavcu izjasnila da putuje na posao osobnim automobilom čemu se poslodavac nije protivio jer joj je svojom odlukom iz 2016.godine radi toga između ostalog i odobrio plaćanje troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. U navedenom smislu tužiteljici je u utuženom razdoblju tuženik na cjelokupnoj relaciji prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada trebao plaćati troškove prijevoza po prijeđenom kilometru budući na relaciji [adresa] nije postojao adekvatni organizirani javni prijevoz s kojim bi tužiteljica mogla redovito doći na posao i vratiti se sa posla, a u skladu sa radnim vremenom tužiteljice. Naime, sukladno odredbi članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Tuženik pogrešno smatra da je tužiteljica trebala u konkretnoj pravnoj stvari podnijeti tuženiku pisani zahtjev-izjavu i uz istu priložiti vozni red i raspored radnog vremena a kao dokaz da ima pravo na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru i to sve pozivom na odredbu članka 66.stavka 15 TKU-a, a kojom je propisano da se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza zaposlenik svom poslodavcu treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, ako dođe do promjene korištenja toga prava ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta zaposlenika. Naime, iz iskaza saslušane tužiteljice je razvidno da kod iste nije došlo ni do kakve promjene načina prijevoza na radnom mjestu kod tuženika niti do promjene prebivališta ili boravišta tužiteljice. Tužiteljica cijelo vrijeme živi u [adresa] na adresi [adresa], a ista je izjavu o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza dala tuženiku kao poslodavcu još 2016.godine kad je u toj izjavi istakla da za dolazak na posao i odlazak sa posla koristi osobni automobil, a takav način dolaska na posao je bio tužiteljičina jedina mogućnost jer ista nema javni prijevoz adekvatan njenom radnom vremenu kod tuženika. Poslodavac je tu činjenicu evidentirao i utvrdio sve potrebne činjenice uvidom u kadrovsku evidenciju i izjavu tužiteljice o načinu korištenja prijevoza, a izvršio je i uvid u uvjerenje o prebivalištu, te je sukladno svemu tome odlukom od 16.03.2016.godine priznao tužiteljici između ostalog i pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužiteljica na relaciji od mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada nema adekvatan javni prijevoz budući javni prijevoz – vozne linije ne odgovaraju njenom radnom vremenu pa u navedenom smislu tužiteljica ima pravo da joj se u cijelom utuženom razdoblju troškovi prijevoza plaćaju po prijeđenom kilometru. Opravdanost i racionalnost određene vrste prijevoza kao jedan od kriterija za osiguranje prijevoza ne može se ocjenjivati samo sa gledišta jedne strane i to tuženika kao poslodavca koji osigurava prijevoz već je u konkretnom slučaju ovaj sud uzeo u obzir i sve okolnosti istaknute od strane tužiteljice kao radnika vezane za prijevoz.

14. Iz pregledanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića (list 101-105 spisa) proizlazi da je bilo potrebno izvršiti uvid u evidenciju rada tužiteljice kako bi se utvrdio broj dolazaka na posao i platne liste u kojima je evidentan isplaćeni iznos naknade troškova prijevoza. Uvidom u podatke u spisu vještak navodi da je evidentno kako je tužiteljičino mjesto prebivalište udaljeno 15,05 kilometra od radnog mjesta u Splitu. Ističe da je u svom izračunu za svaki dan dolaska na posao obračunao naknadu prijevoza za 30,10 kilometara pomnoženo s naknadom po prijeđenom kilometru. U drugoj opciji navodi da je je obračun zaslužene naknade prijevoza izračunat u visini cijene mjesečne pokazne karte Promet Split d.o.o., međutim ne po redovnoj cijeni, već po cijeni iz potvrde prijevoznika iz koje da je evidentno kako su rezidenti [adresa] imali povlaštenu tarifu (list 74 spisa). Navodi se da u mjesecima u kojima je tužiteljica pretežno koristila godišnji odmor cijena mjesečne karte je svedena na nulu. Navodi da je dokumentacija u spisu bila dovoljna za utvrđivanje broja radnih dana, iznosa isplaćene naknade troška prijevoza, kao i cijene mjesečne pokazne karte Promet d.o.o. Split. U tablici koja prileže nalazu da je prikazan iznos isplaćene naknade prijevoza, te izračun različitih varijanti eventualno zaslužene naknade po traženju suda, te razlika između istih. Ističe se da je tuženik tužitelju isplaćivao naknadu s naznakom međumjesne karte koju je umanjivao za dio mjeseca kada tužiteljica nije radila. Istaknuto je da je evidentno kako je tuženik u određenim mjesecima isplatio tužiteljici manju, a u većini mjeseci višu naknadu za prijevoz u varijanti plaćanja međumjesne karte, te da je u predmetnom nalazu prikazana niža isplata. Istaknuto je da bi za tužiteljicu najpovoljnija bilo plaćanje po prijeđenom kilometru gdje je u pravilu isplaćivana niža naknada, te su iznosi manje isplaćenih naknada po mjesecima prikazani u rekapitulaciji u Tablici koja prileže vještvu. Vještak navodi da u odnosu na protutužbeni zahtjev zbog isplate nepripadnog troška prijevoza odredbe TKU-a govore da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec u godini, te da je tuženik u navedenim mjesecima od kolovoza 2018. -do srpnja 2024.godine isplatio naknadu u visini karte u ukupnom iznosu od 236,86 Eur-a. Zaključno iz nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jović proizlazi da je vještak uvidom u priloženu dokumentaciju na osnovi podataka i izvršenog obračuna utvrdio da je u utuženom razdoblju od 01.04.2018.godine do 30.09.2024.godine tuženik kao poslodavac tužiteljici isplatio manju naknadu troškova prijevoza i to u prvoj varijanti po prijeđenim kilometrima u iznos od 3.249,70 Eur-a, u drugoj varijanti prema cijeni međumjesne pokazne karte u iznosu od 88,36 Eur-a, a da isplaćena naknada troškova prijevoza u protutužbenom zahtjevu iznosi 236,86 Eur-a. Vještak je naveo da su mjesečni iznosi ukupno manje isplaćenih naknada prikazani u rekapitulaciji nalaza vještaka.

15. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića ovaj sud smatra u cijelosti vjerodostojnim i logičnim budući je zasnovan na relevantnoj dokumentaciji (platnim podacima koje je u predmetni spis dostavio tuženik) i nalogu ovog suda. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jović, a tužiteljica je podneskom od 21.10.2025.godine (list 111-115 spisa) uredila tužbeni zahtjev tako da potražuje razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za utuženo razdoblje prema drugoj varijanti izračuna iz nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jović u ukupnom iznosu od 3.249,70 Eur-a a koja varijanta je izračunata prema prijeđenom kilometru.

16. Iz iskaza tužiteljice te podataka HAK-a (list 6 spisa) proizlazi nedvojbeno da je tužiteljičino mjesto prebivališta cijelo utuženo razdoblje [adresa], te da od mjesta rada u Spinčićevoj 1, Split 15,05 km, a što znači da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada više od 2 km. U navedenom smislu, a budući je udaljenost od tužiteljičinog prebivališta do mjesta rada duže od dva kilometra tužiteljicu pripada naknada troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla sukladno citiranim odredbama članka 66.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/18, 123/19, 66/20-u daljnjem tekstu TKU-a), te 65.stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''NN'' br. 56/2022, 127/22- u daljnjem tekstu TKU-a) za cijelo utuženo razdoblje od 01.04.2018.godine do 30.09.2024.veljače. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica nema adekvatan javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada kojim može redovno dolaziti na posao i vraćati se sa posla jer navedeni prijevoz nije adekvatan njezinom radnom vremenu te ukoliko bi ista koristila takav prijevoz od vremena dolaska u mjesto rada do početka rada trebala bi čekati duže od 45 minuta, a ukoliko radi u popodnevnoj smjeni ne bi uspjela stići na autobus u 22,30, dok vikendom autobusnom linija iz [adresa] nije redovna pa ne tužiteljica ne bi tada uopće mogla koristiti autobusni prijevoz. U navedenom smislu budući na relaciji od tužiteljičinog mjesta prebivališta do mjesta rada nema adekvatnog autobusnog prijevoza kojim bi tužiteljica mogla u mjesto rada doći na način da ne čeka duže od 45 minuta na početak rada prilikom dolaska u mjesto rada i da ne dođe prerano ujutro na autobusnu stanicu te da budući ista nema adekvatan javni prijevoz vikendom i za povratak kući obzirom na njen rad u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni istu pripada prema mišljenju ovog suda za cijelo utuženo razdoblje naknada troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru sukladno onome što je propisano odredbom članka 66.stavka 12. navedenog TKU-a. Upravo se i vještak Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju izjasnio da bi za tužiteljicu najpovoljnije bilo plaćanje troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. U tom smislu obzirom da iz svih provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da tužiteljicu prema izračunu vještaka Jović iz varijante 1 njegovog nalaza i mišljenja pripada naknada troškova prijevoza iz varijante 1 njegovog nalaza i mišljenja i to na ime manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2018. do 30.09.2024. ukupan iznos od 3.249,70 Eur- a. Na priznati iznos glavnice potraživanja od 3.249,70 Eur-a tužiteljicu pripada i zakonska zatezna kamata temeljem odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz nalaza i mišljenja vještaka Buljan petnaestog dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a prema članku 84. stavku 3. ZR/09, odnosno 92. stavku 3. ZR/14. Tužiteljicu ne pripadaju zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće jer isti do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) slijedom čega su tužiteljici na priznati iznos glavnice dosuđene zatezne kamate osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

17. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno je kao u točki I/ izreke ove presude.

18. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom tuženik joj je sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a dužan u cijelosti naknaditi parnične troškove. U navedenom tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 23.08.2023.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 11.09.2023.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 24.02.2025.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 04.03.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanje na ročištu od 14.04.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanje na ročištu od 07.07.2025.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 21.10.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 27.01.2026.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a što ukupno iznosi 950 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.900,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 475,00 Eur-a ukupno iznosi 2.375,00 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 265,45 Eur-a ukupno iznosi 2.640,45 Eur-a, a koji iznos tužiteljicu pripada na ime parničnih troškova zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude. Tuženik se u podnesku od 04.11.2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom od 04.03.2025.godine potraživala iznos od 1.794,00 Eur-a (list 32-34 spisa), a da podneskom od 21.10.2025.godine (list 111-115 spisa) kojim je konačno uredila tužbeni zahtjev više ne potražuje mjesečne isplate pod 23,00 Eur-a. Međutim, u predmetnom slučaju se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe u vidu smanjenja tužbenog zahtjeva. Naime, iz postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužiteljice podneskom od 04.03.2025.godine (list 44-51 spisa) je razvidno da tužiteljica prilikom podnošenja tužbe nije raspolagala cjelokupnom dokumentacijom , a zbog čega je u tom podnesku i navela da pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedbe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ista je po nalogu suda sa pripremnog ročišta od 24.02.2025. postavila kondemnatorni zahtjev citiranim podneskom od 04.03.2025.godine potražujući iznos glavnice od ukupno 1.794,00 Eur- a s time da je u navedenom podnesku istakla da će specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Iz svega navedenog je razvidno da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe i uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 04.03.2025.godine nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za uređenje tužbenog zahtjeva (platnim podacima, evidencijama o radu i rasporedu), a kojima je raspolagao tuženik, te u tom smislu nije mogla konačno precizirati tužbeni zahtjev bez provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je tek po nalogu ovog suda sa ročišta od 14.04.2025. podneskom od 19.05.2025.godine dostavio obračune plaća i evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, te je vještak Marijan Jović temeljem tih podataka izradio nalaz i mišljenje, a kojim se precizno utvrdio dug tuženika prema tužiteljici s osnova naknade troškova prijevoza u dvije varijante od kojih je prva prema prijeđenim kilometrima, a druga prema cijeni međumjesne pokazne karte. Tužiteljica je citiranim podneskom od 21.10.2025.godine specificirala tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Budući tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom u konačnici potražuje veći iznos sukladno nalazu i mišljenju vještaka Jović u odnosu na svoj raniji tužbeni zahtjev od 04.03.2025.godine ne radi se o smanjenju tužbe (djelomičnom povlačenju zahtjeva), kako to ističe tuženik već o povećanju-preinaci tužbenog zahtjeva iz istog činjeničnog osnova, a kojoj se preinaci tuženik ne može protiviti. (članak 191.stavak 2. ZPP-a) Naime, tužiteljica je u tužbi već iznijela činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev te sad iz istog činjeničnog osnova potražuje drugi iznos, te je u tom smislu citiranim podneskom od 21.10.2025.godine konačno uredila tužbeni zahtjev. U navedenom smislu tuženik neosnovano prigovara djelomičnom povlačenju tužbe budući se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak kako je i potraživala na račun punomoćnice tužiteljice budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP- a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove primitaka računajući i primitak parničnih troškova i to na račun punomoćnice i za nju osobno. U punomoći koju je tužiteljica izdala odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 5 spisa) proizlazi da je ista izričito ovlastila istu na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ju je ovlastila da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužiteljice. Tužiteljica je i na ročištu od 07.srpnja 2025.godine na tom ročištu potvrdila činjenicu da je ovlastila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da može primiti troškove parničnog postupka putem svog računa. Radi navedenog dosuđen je tužiteljici parnični trošak na račun njene punomoćnice, a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

U Splitu, 6. ožujka 2026.

SUDAC

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku