REPUBLIKA HRVATSKA

P-1729/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivana Lukšić Šimić odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Toni Marinac odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 12. veljače 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Ivana Lukšić Šimić odvj. u Splitu, i pun. tuženika Toni Marinac odvj. u Splitu, dana 06. ožujka 2026. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je povučen istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., u dijelu, i to:

- stavak 1. podnaslov d) članka 10. u dijelu kojim je utvrđeno da će se mjesečni anuiteti uplaćivati„...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

- stavak 2. podnaslov d) članka 10. u dijelu kojim je utvrđeno da ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti „prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima“, te u dijelu kojim je utvrđeno da će se na prijevremene uplate primijeniti „prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća“.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se iznos glavnice kredita od CHF 30.365,00 (tridesettisućatristošezdesetpetšvicarskihfranaka) isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., kojom je utvrđena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u visini 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a koja naknada se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 11. Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., u dijelu koji glasi: "... platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora."

IV Dužan je tuženik, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 3.939,75 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

Na iznos od EUR / od datuma

118,89 06.03.2006.

0,07  10.04.2006.

5,39  18.04.2006.

0,09  10.05.2006.

7,94  15.05.2006.

0,03  12.06.2006.

7,81  19.06.2006.

4,97  18.07.2006.

0,00  16.08.2006.

2,68  16.08.2006.

0,08  11.09.2006.

6,13  18.09.2006.

0,08  10.10.2006.

5,40  18.10.2006.

0,05  10.11.2006.

2,91  14.11.2006.

0,12  11.12.2006.

4,14  14.12.2006.

0,06  10.01.2007.

0,11  17.01.2007.

0,06  12.02.2007.

0,03  12.03.2007.

0,78  16.03.2007.

0,44  11.02.2008.

2,30  10.03.2008.

5,63  18.03.2008.

0,66  10.04.2008.

2,09  16.04.2008.

2,04  10.10.2008.

4,10  16.10.2008.

4,33  10.11.2008.

9,40  17.11.2008.

2,89  10.12.2008.

3,59  17.12.2008.

6,29  12.01.2009.

22,88 16.01.2009.

4,56  10.02.2009.

31,13 18.02.2009.

1,07  10.03.2009.

21,24 17.03.2009.

1,39  10.04.2009.

0,18  10.04.2009.

22,14 16.04.2009.

1,76  13.05.2009.

18,11 13.05.2009.

3,17  22.05.2009.

0,04  10.06.2009.

18,63 16.06.2009.

1,64  13.07.2009.

2,13  13.07.2009.

1,92  14.07.2009.

17,44 16.07.2009.

3,57  10.08.2009.

14,62 14.08.2009.

4,29  10.09.2009.

16,52 15.09.2009.

3,70  12.10.2009.

13,43 15.10.2009.

4,77  10.11.2009.

15,80 16.11.2009.

4,51  10.12.2009.

14,41 16.12.2009.

6,60  11.01.2010.

20,49 15.01.2010.

6,02  10.02.2010.

26,30 15.02.2010.

3,64  10.03.2010.

26,83 15.03.2010.

1,19  09.04.2010.

1,71  12.04.2010.

30,90 15.04.2010.

4,20  19.04.2010.

5,21  10.05.2010.

37,21 14.05.2010.

2,46  20.05.2010.

5,70  10.06.2010.

35,18 16.06.2010.

3,24  29.06.2010.

6,78  12.07.2010.

45,40 16.07.2010.

5,31  19.07.2010.

5,87  10.08.2010.

45,76 16.08.2010.

6,50  26.08.2010.

8,14  10.09.2010.

55,13 16.09.2010.

9,22  22.09.2010.

7,21  11.10.2010.

49,12 15.10.2010.

6,19  26.10.2010.

0,09  10.11.2010.

7,02  10.11.2010.

51,16 15.11.2010.

7,84  19.11.2010.

0,14  10.12.2010.

8,02  10.12.2010.

60,60 15.12.2010.

14,12 22.12.2010.

9,53  10.01.2011.

62,23 14.01.2011.

13,22 21.01.2011.

8,03 10.02.2011.

58,02 17.02.2011.

8,46 10.03.2011.

3,56 16.03.2011.

59,05 16.03.2011.

6,50 11.04.2011.

17,02 13.04.2011.

10,95 13.04.2011.

57,78 14.04.2011.

9,26 10.05.2011.

0,41 13.05.2011.

65,33 13.05.2011.

29,43 09.06.2011.

10,34 10.06.2011.

73,50 15.06.2011.

22,21 17.06.2011.

0,40 11.07.2011.

10,19 11.07.2011.

84,09 15.07.2011.

30,87 20.07.2011.

14,56 10.08.2011.

95,72 16.08.2011.

43,63 05.09.2011.

9,09 12.09.2011.

78,43 15.09.2011.

26,25 21.09.2011.

10,61 10.10.2011.

71,88 14.10.2011.

20,43 21.10.2011.

10,48 10.11.2011.

72,75 14.11.2011.

21,47 25.11.2011.

10,33 12.12.2011.

73,95 15.12.2011.

22,68 22.12.2011.

11,30 10.01.2012.

78,93 13.01.2012.

25,52 19.01.2012.

11,52 10.02.2012.

80,31 15.02.2012.

26,96 22.02.2012.

12,40 12.03.2012.

78,93 15.03.2012.

25,23 16.03.2012.

11,75 10.04.2012.

78,96 13.04.2012.

26,04 25.04.2012.

11,39 10.05.2012.

79,75 15.05.2012.

27,41 21.05.2012.

11,63 11.06.2012.

80,85 14.06.2012.

26,83 27.06.2012.

0,30  10.07.2012.

8,97  10.07.2012.

79,37 13.07.2012.

28,17 24.07.2012.

0,51  10.08.2012.

10,60 10.08.2012.

78,16 14.08.2012.

26,12 30.08.2012.

10,86 10.09.2012.

74,89 14.09.2012.

21,80 17.09.2012.

0,40  10.10.2012.

10,43 10.10.2012.

78,48 15.10.2012.

25,49 18.10.2012.

0,72  12.11.2012.

10,43 12.11.2012.

79,67 14.11.2012.

26,88 15.11.2012.

0,31  10.12.2012.

10,73 10.12.2012.

78,38 14.12.2012.

25,73 24.12.2012.

0,43  10.01.2013.

10,76 10.01.2013.

76,92 15.01.2013.

23,84 21.01.2013.

11,28 11.02.2013.

25,03 12.02.2013.

72,61 14.02.2013.

V Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 941,61 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 04. svibnja 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je tuženiku je sukladno Rješenju Trgovačkog suda u Splitu, broj: Tt- 18/9779-4 i Tt-18/9778-3 pripojena Societe Generale-Splitska banka d.d., koja je slijednik Splitske banke d.d, a čiji je prednik bila HVB Splitska banka d.d. Split.

Tužitelj je s prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d., dana 01. ožujka 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 15477/06 (dalje: Ugovor) s rokom otplate 84 mjeseca, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja.

Tužitelj je dana 14. veljače 2013. godine u cijelosti otplatio predmetni kredit bez određene namjene (s time da je dijelom kredita ugašen raniji kredit koji je tužitelj imao kod prednika tuženika).

Odredbom članka 1. utvrđeno je da tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu CHF 30.365,00 (tridesettisućatristošezdesetpetšvicarskihfranaka), a stavkom 2. članka 1. Ugovora je utvrđeno da „će se kredit isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja“.

Nadalje je u odredbi članka 10. podnaslovu d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate stavku 1. utvrđeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa „u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća“, dok je stavkom 2. utvrđeno da ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti „prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima“, a na prijevremene uplate primijenit će se „prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća“.

Odredbom članka 5. predmetnog Ugovora utvrđena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u visini 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a koja naknada se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

Odredbom članka 11. predmetnog Ugovora utvrđeno je da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i „platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora“.

U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., donio Presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika (kao tuženik ad. 7.):

- u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve na štetu potrošača, pa je time prednik tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, pa do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i žalba pravnog prednika tuženika.

Dakle pravomoćnom Presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je pravni prednik tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka.

Kao što je već naprijed navedeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača je odlučeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače (pa tako i tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tužitelj, kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Zbog toga tužitelju kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive.

Pravni prednik tuženika je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je za njega povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima uz navođenje da je švicarski franak sigurna valuta. Međutim banke, pa tako i prednik tuženika, nisu potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Banke su međutim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični.

S obzirom da je tužitelj kao potrošač taj koji je svoj kredit otplatio u kunama jer u toj valuti zarađivao, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćivao u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj i to ne znajući za opisani rizik.

Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

Odredba predmetnog Ugovora kojom je utvrđeno da je tužitelj kao Korisnik kredita dužan platiti Kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa dobivenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora je također nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, pa mu je tuženik dana 06. ožujka 2006. godine naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,391,81 kunu što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 303,65 CHF (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

Naime, parnične stranke sklopile su Ugovor u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05).

Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a koji stav je i zauzeo Sud EU, u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

Odredba predmetnog Ugovora kojom je utvrđeno da tužitelj može samo uz suglasnost i uz uvjete tuženika prijevremeno otplatiti kredit, također je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorene odredbe, a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine. Sporna ugovorna odredba ima neodređenu formulaciju po kojoj je upravo tuženik ovlašten donijeti odluku o visini naknade, a tužitelj je preuzeo neodređenu obvezu što ukazuje na opisanu neravnotežu među ugovornim strankama.

Navedene nepoštene ugovorne odredbe djeluju ex tunc-unatrag od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati da takve odredbe nikada nisu niti bile ugovorene pa u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne mogu imati učinak.

Tako je, osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj preplatio iznos od 3.830,86 EUR/28.788,50 kuna, a koja neravnoteža u pravima obvezama ugovornih stranaka nije otklonjena.

Iz naprijed navedenoga proizlazi kako tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, pripada subjektivno pravo na restituciju, odnosno da mu tuženik vrati sve ono što je primio na temelju naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2006. godine, pa tako:

- ukupan iznos od 3.830,86 EUR/28.788,50 kuna na ime pretplate mjesečnih anuiteta po valuti obračunatih u razdoblju od ožujka 2006. godine do zaključno veljače 2013. godine

- iznos od 184,72 EUR/1.391,81 kuna na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Naprijed navedeni iznosi utvrđeni su Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Ante Beusa od 01. lipnja 2019. godine, a na koje iznose tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti i stečenom bez osnove, te pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, donese slijedeću presudu;

"I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., u dijelu, i to:

- članka 1. u dijelu u kojem se iznos glavnice kredita od CHF 30.365,00 (tridesettisućatristošezdesetpetšvicarskihfranaka)isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja;

- stavak 1. podnaslov d) članka 10. u dijelu kojim je utvrđeno da će se mjesečni anuiteti uplaćivati„...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“

- stavak 2. podnaslov d) članka 10. u dijelu kojim je utvrđeno da ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primjeniti „prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima“, te u dijelu kojim je utvrđeno da će se na prijevremene uplate primjeniti „prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća“.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., kojom je utvrđena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u visini 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kuna, a koja naknada se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 11. Ugovora o kreditu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., pravnog prednika OTP banke d.d., u dijelu koji glasi: "... platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora."

IV. Dužan je tuženik, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 4.005,58 EUR-a/30.180,31 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

-na iznos od 184,72 Eur od 06.03.2006.

-na iznos od 0,07 Eur od 10.04.2006.

-na iznos od 5,39 Eur od 18.04.2006.

-na iznos od 0,09 Eur od 10.05.2006.

-na iznos od 7,94 Eur od 15.05.2006.

-na iznos od 0,03 Eur od 12.06.2006.

-na iznos od 7,81 Eur od 19.06.2006.

-na iznos od 4,97 Eur od 18.07.2006.

-na iznos od 2,68 Eur od 16.08.2006.

-na iznos od 0,08 Eur od 11.09.2006.

-na iznos od 6,13 Eur od 18.09.2006.

-na iznos od 0,08 Eur od 10.10.2006.

-na iznos od 5,40 Eur od 18.10.2006.

-na iznos od 0,05 Eur od 10.11.2006.

-na iznos od 2,91 Eur od 14.11.2006.

-na iznos od 0,12 Eur od 11.12.2006.

-na iznos od 4,14 Eur od 14.12.2006.

-na iznos od 0,06 Eur od 10.01.2007.

-na iznos od 0,11 Eur od 17.01.2007.

-na iznos od 0,06 Eur od 12.02.2007.

-na iznos od 0,03 Eur od 12.03.2007.

-na iznos od 0,78 Eur od 16.03.2007.

-na iznos od 0,44 Eur od 11.02.2008.

-na iznos od 2,30 Eur od 10.03.2008.

-na iznos od 5,63 Eur od 18.03.2008.

-na iznos od 0,66 Eur od 10.04.2008.

-na iznos od 2,09 Eur od 16.04.2008.

-na iznos od 2,04 Eur od 10.10.2008.

-na iznos od 4,10 Eur od 16.10.2008.

-na iznos od 4,33 Eur od 10.11.2008.

-na iznos od 9,40 Eur od 17.11.2008.

-na iznos od 2,89 Eur od 10.12.2008.

-na iznos od 3,59 Eur od 17.12.2008.

-na iznos od 6,29 Eur od 12.01.2009.

-na iznos od 22,88 Eur od 16.01.2009.

-na iznos od 4,56 Eur od 10.02.2009.

-na iznos od 31,13 Eur od 18.02.2009.

-na iznos od 1,07 Eur od 10.03.2009.

-na iznos od 21,24 Eur od 17.03.2009.

-na iznos od 1,39 Eur od 10.04.2009.

-na iznos od 0,18 Eur od 10.04.2009.

-na iznos od 22,14 Eur od 16.04.2009.

-na iznos od 1,76 Eur od 13.05.2009.

-na iznos od 18,11 Eur od 13.05.2009.

-na iznos od 3,17 Eur od 22.05.2009.

-na iznos od 0,04 Eur od 10.06.2009.

-na iznos od 18,63 Eur od 16.06.2009.

-na iznos od 1,64 Eur od 13.07.2009.

-na iznos od 2,13 Eur od 13.07.2009.

-na iznos od 1,92 Eur od 14.07.2009.

-na iznos od 17,44 Eur od 16.07.2009.

-na iznos od 3,57 Eur od 10.08.2009.

-na iznos od 14,62 Eur od 14.08.2009.

-na iznos od 4,29 Eur od 10.09.2009.

-na iznos od 16,52 Eur od 15.09.2009.

-na iznos od 3,70 Eur od 12.10.2009.

-na iznos od 13,43 Eur od 15.10.2009.

-na iznos od 4,77 Eur od 10.11.2009.

-na iznos od 15,80 Eur od 16.11.2009.

-na iznos od 4,51 Eur od 10.12.2009.

-na iznos od 14,41 Eur od 16.12.2009.

-na iznos od 6,60 Eur od 11.01.2010.

-na iznos od 20,49 Eur od 15.01.2010.

-na iznos od 6,02 Eur od 10.02.2010.

-na iznos od 26,30 Eur od 15.02.2010.

-na iznos od 3,64 Eur od 10.03.2010.

-na iznos od 26,83 Eur od 15.03.2010.

-na iznos od 1,19 Eur od 09.04.2010.

-na iznos od 1,71 Eur od 12.04.2010.

-na iznos od 30,90 Eur od 15.04.2010.

-na iznos od 4,20 Eur od 19.04.2010.

-na iznos od 5,21 Eur od 10.05.2010.

-na iznos od 37,21 Eur od 14.05.2010.

-na iznos od 2,46 Eur od 20.05.2010.

-na iznos od 5,70 Eur od 10.06.2010.

-na iznos od 35,18 Eur od 16.06.2010.

-na iznos od 3,24 Eur od 29.06.2010.

-na iznos od 6,78 Eur od 12.07.2010.

-na iznos od 45,40 Eur od 16.07.2010.

-na iznos od 5,31 Eur od 19.07.2010.

-na iznos od 5,87 Eur od 10.08.2010.

-na iznos od 45,76 Eur od 16.08.2010.

-na iznos od 6,50 Eur od 26.08.2010.

-na iznos od 8,14 Eur od 10.09.2010.

- na iznos od 55,13 Eur od 16.09.2010.

-na iznos od 9,22 Eur od 22.09.2010.

-na iznos od 7,21 Eur od 11.10.2010.

-na iznos od 49,12 Eur od 15.10.2010.

-na iznos od 6,19 Eur od 26.10.2010.

-na iznos od 0,09 Eur od 10.11.2010.

-na iznos od 7,02 Eur od 10.11.2010.

-na iznos od 51,16 Eur od 15.11.2010.

-na iznos od 7,84 Eur od 19.11.2010.

-na iznos od 0,14 Eur od 10.12.2010.

-na iznos od 8,02 Eur od 10.12.2010.

-na iznos od 60,60 Eur 15.12.2010.

-na iznos od 14,12 Eur od 22.12.2010.

-na iznos od 9,53 Eur od 10.01.2011.

-na iznos od 62,23 Eur od 14.01.2011.

-na iznos od 13,22 Eur od 21.01.2011.

-na iznos od 8,03 Eur od 10.02.2011.

-na iznos od 58,02 Eur od 17.02.2011.

-na iznos od 8,46 Eur od 10.03.2011.

-na iznos od 3,56 Eur od 16.03.2011.

-na iznos od 59,05 Eur od 16.03.2011.

-na iznos od 6,50 Eur od 11.04.2011.

-na iznos od 17,02 Eur od 13.04.2011.

-na iznos od 10,95 Eur od 13.04.2011.

-na iznos od 57,78 Eur od 14.04.2011.

-na iznos od 9,26 Eur od 10.05.2011.

-na iznos od 0,41 Eur od 13.05.2011.

-na iznos od 65,33 Eur od 13.05.2011.

-na iznos od 29,43 Eur od 09.06.2011.

-na iznos od 10,34 Eur od 10.06.2011.

-na iznos od 73,50 Eur od 15.06.2011.

-na iznos od 22,21 Eur od 17.06.2011.

-na iznos od 0,40 Eur od 11.07.2011.

-na iznos od 10,19 Eur od 11.07.2011.

-na iznos od 84,09 Eur od 15.07.2011.

-na iznos od 30,87 Eur od 20.07.2011.

-na iznos od 14,56 Eur od 10.08.2011.

-na iznos od 95,72 Eur od 16.08.2011.

-na iznos od 43,63 Eur od 05.09.2011.

-na iznos od 9,09 Eur od 12.09.2011.

-na iznos od 78,43 Eur od 15.09.2011.

- na iznos od 26,25 Eur od 21.09.2011.

-na iznos od 10,61 Eur od 10.10.2011.

-na iznos od 71,88 Eur od 14.10.2011.

-na iznos od 20,43 Eur od 21.10.2011.

-na iznos od 10,48 Eur od 10.11.2011.

-na iznos od 72,75 Eur od 14.11.2011.

-na iznos od 21,47 Eur od 25.11.2011.

-na iznos od 10,33 Eur od 12.12.2011.

-na iznos od 73,95 Eur od 15.12.2011.

-na iznos od 22,68 Eur od 22.12.2011.

-na iznos od 11,30 Eur od 10.01.2012.

-na iznos od 78,93 Eur od 13.01.2012.

-na iznos od 25,52 Eur od 19.01.2012.

-na iznos od 11,52 Eur od 10.02.2012.

-na iznos od 80,31 Eur od 15.02.2012.

-na iznos od 26,96 Eur od 22.02.2012.

-na iznos od 12,40 Eur od 12.03.2012.

-na iznos od 78,93 Eur od 15.03.2012.

-na iznos od 25,23 Eur od 16.03.2012.

-na iznos od 11,75 Eur od 10.04.2012.

-na iznos od 78,96 Eur od 13.04.2012.

-na iznos od 26,04 Eur od 25.04.2012.

-na iznos od 11,39 Eur od 10.05.2012.

-na iznos od 79,75 Eur od 15.05.2012.

-na iznos od 27,41 Eur od 21.05.2012.

-na iznos od 11,63 Eur od 11.06.2012.

-na iznos od 80,85 Eur od 14.06.2012.

-na iznos od 26,83 Eur od 27.06.2012.

-na iznos od 0,30 Eur od 10.07.2012.

-na iznos od 8,97 Eur od 10.07.2012.

-na iznos od 79,37 Eur od 13.07.2012.

-na iznos od 28,17 Eur od 24.07.2012.

-na iznos od 0,51 Eur od 10.08.2012.

-na iznos od 10,60 Eur od 10.08.2012.

-na iznos od 78,16 Eur od 14.08.2012.

-na iznos od 26,12 Eur od 30.08.2012.

-na iznos od 10,86 Eur od 10.09.2012.

-na iznos od 74,89 Eur od 14.09.2012.

-na iznos od 21,80 Eur od 17.09.2012.

-na iznos od 0,40 Eur od 10.10.2012.

-na iznos od 10,43 Eur od 10.10.2012.

-na iznos od 78,48 Eur od 15.10.2012.

-na iznos od 25,49 Eur od 18.10.2012.

-na iznos od 0,72 Eur od 12.11.2012.

-na iznos od 10,43 Eur od 12.11.2012.

-na iznos od 79,67 Eur od 14.11.2012.

-na iznos od 26,88 Eur od 15.11.2012.

-na iznos od 0,31 Eur od 10.12.2012.

-na iznos od 10,73 Eur od 10.12.2012.

-na iznos od 78,38 Eur od 14.12.2012.

-na iznos od 25,73 Eur od 24.12.2012.

-na iznos od 0,43 Eur od 10.01.2013.

-na iznos od 10,76 Eur od 10.01.2013.

-na iznos od 76,92 Eur od 15.01.2013.

-na iznos od 23,84 Eur od 21.01.2013.

-na iznos od 11,28 Eur od 11.02.2013.

-na iznos od 25,03 Eur od 12.02.2013.

-na iznos od 72,61 Eur od 14.02.2013."

U odgovoru na tužbu od 22.prosinca 2025. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 2013.

Nadalje navodi da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK.

Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj:

Rev-2221/18 od 03.09.2019., pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Za napomenuti je i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a.

Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud ipak prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je da bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime preplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno tome kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Nadalje, točkom II. tužbenog zahtjeva tužitelj između ostaloga traži da se ništetnom utvrdi i odredba o naknadi troškova obrade kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada). Tužitelj očito zanemaruje načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati sa suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Preciznije, tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetno jer niti jednom odredbom niti jednog propisa, nije bilo zabranjeno naplaćivanje takve naknade, kao što nije niti propisano da bi kamatna stopa trebalo uključivati takvu naknadu.

Odredbom članka 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obveznopravnog odnosa, pa su tako, između ostaloga, odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s obradom kreditnog zahtjeva. Štoviše, riječ je o više no uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom „Kamatna stopa / Naknade“.

Tom odredbom ugovorne stranke suglasno su i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i potpuno određena pa stoga pravno valjana.

Tuženik dodatno ističe da, u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u pravnom prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno tom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % odobrenog kredita.

Osim toga, činidbe koje ugovorne strane preuzimaju na temelju ove odredbe potpuno su određene odnosno odredive. Tuženik je preuzeo obvezu obrade kreditnog zahtjeva, dok je tužitelj preuzeo obvezu platiti naknadu za to u iznosu od 1,00% iznosa odobrenog kredita.

Nadalje, dok ugovorna kamata predstavlja samo „cijenu novca“, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a nekmoli da bi ta ravnoteža bila značajna. Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika.

Dakle, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO- a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Slijedom naprijed navedenoga, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita pravno je valjana, a tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iste i isplatu po tom osnovu je neosnovan.

U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da tužitelj radi utvrđivanja ove činjenice nije pružio niti jedan dokaz, niti je obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo ništetno.

Ugovorne stranke su sklopljenim ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju će Banka naplatiti naknadu u skladu sa općim aktima – Tarifom naknada za poslove s građanima, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio, a prihvat i upoznatost s Općim uvjetima banke izrijekom potvrdio (čl. 18.1. i 19.2. Ugovora o kreditu).

Odredbom članka 1022. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične stranke postupile su u skladu s prednjom odredbom, te su suglasno sklopile predmetni Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obveznopravnog odnosa, pa i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi prijevremene otplate kredita.

Tuženik ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno ovom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu te se izrijekom i bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita platiti ugovorenu naknadu.

Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita, odnosno u skladu s odredbama ZPK-a izrijekom je, pod određenim uvjetima dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (članak 16. ZPK). Ova ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO- a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom članka 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Slijedom naprijed navedenoga sporna ugovorna odredba pravno je valjana, a tužitelj na kojem je teret dokaza, ne nudi niti jedan dokaz da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a te dokaze ne nudi, jer on pogrešno smatra da je ova ugovorna odredba ništetna eo ipso.

Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

U podnesku od 22. siječnja 2026. god., tuženik navodi da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo osnovanost istog na način da ustaje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu, te sada dodatno ističe prigovor radi prebijanja.

Tuženik ističe da ne bi trebalo biti sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima

– početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita.

S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, tuženik smatra da kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, da se ne može banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla, što znači da je prilikom odlučivanja o visini preplate potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

Dakle, tuženik smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev- 1277/22 od 08.03.2023.).

Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 65,83 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 0,69 od 10.4.2007

-na iznos od 5,34 od 10.5.2007

-na iznos od 4,92 od 11.6.2007

-na iznos od 8,13 od 10.7.2007

-na iznos od 4,70 od 10.8.2007

-na iznos od 4,82 od 10.9.2007

-na iznos od 8,77 od 10.10.2007

-na iznos od 5,54 od 12.11.2007

-na iznos od 6,85 od 10.12.2007

-na iznos od 2,48 od 10.1.2008

-na iznos od 1,28 od 12.5.2008

-na iznos od 1,75 od 10.6.2008

-na iznos od 2,76 od 10.7.2008

-na iznos od 4,32 od 11.8.2008

-na iznos od 3,48 od 10.9.2008

Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju.

Stajalište tuženika potvrđeno je i u recentnoj odluci odnosno presudi Županijskog suda u Bjelovaru pod brojem Gž-722/2025 od 18. rujna 2025. godine. Predmet spora bio je restitucijski zahtjev za vraćanje razlike više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i prigovor radi prebijanja negativnih tečajnih razlika kada je tečaj CHF bio ispod onog važećeg na dan isplate kredita.

Tom je presudom utvrđeno postojanje tražbine tuženika, te su se te dvije tražbine prebijale u iznosu tuženikove tražbine koja je manja (negativne razlike) te je u konačnici tužitelju dosuđen iznos preplate umanjen za iznos tuženikove tražbine po osnovi negativnih tečajnih razlika.

U predmetnoj presudi zauzeto je sljedeće stajalište: „Pogrešan je i zaključak da tužitelj od tuženika nije ništa stekao. Naime, stjecanje bez osnove u smislu čl.1111. ZOO-a postoji, ne samo onda kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, već i onda kada se izvršenom radnjom stekne neka korist. Nema sumnje da je tužitelj, u onim mjesecima u kojima je platio kreditni anuitet u manjem iznosu zbog nižeg tečaja valute CHF u odnosu na tečaj prema kojem je kredit isplaćen i prema kojem je utvrđen iznos preplate na koju tužitelj ima pravo, ostvario korist u onom iznosu za koji je platio tuženiku manje. Kako su navedeni manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja, jednako kao i više plaćeni iznosi zbog višeg tečaja, posljedica primjene ugovorne odredbe o anuitetnoj otplati kredita prema neizvjesnom budućem tečaju važećem na dan plaćanja, za koju sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je ništetna, ona je ništetna u odnosu prema obje ugovorne stranke, i u odnosu na tužitelja i u odnosu na tuženika, pa stoga i posljedice ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vidu vraćanja primljenog.“

Dakle, tuženik ostaje kod svih argumenata i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu kada je u pitanju osnova tužbenog zahtjeva smatrajući isti neosnovanim, no za slučaj da sud ipak nađe osnovanim tužbeni zahtjev upućuje da je nužno postupiti na opisan način te izvršiti prebijanje negativnih razlika.

Slijedom svega dosad navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.

Tužitelj u podnesku od 03. veljače 2026. god., navodi da je, kao potrošač, dana 04. svibnja 2023. godine podnio tužbu radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita Ugovora o kreditu broj 15477/06 (dalje: Ugovor) od 01. ožujka 2006. godine. Istom tužbom tužitelj je zatražio da mu tuženik vrati sve novčane iznose koje je potonji primio na temelju naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi. Tužitelj je dana 14. veljače 2013. godine u cijelosti otplatio predmetni kredit bez određene namjene s time da je dijelom kredita ugašen raniji kredit koji je tužitelj imao kod prednika tuženika.

Dakle tužitelj, koji nikada nije imao obrt ili bio član trgovačkog društva, je sklopio predmetni Ugovor o kreditu za zadovoljavanje njegovih potrošačkih potreba, a što je i tuženik potvrdio dopustivši tužitelju nakon svih svojih provjera da sklopi potrošački kredit.

Navodi da je dana 22. prosinca 2025. godine dao odgovor na tužbu, a koji odgovor je tužitelj zaprimio dana 22. siječnja 2025. godine, pa ovim podneskom tužitelj daje očitovanje na navedeni odgovor, ali i na podnesak tuženika od 22. siječnja 2025. godine, zaprimljen 02. veljače 2026. godine, sve s pozivom na odredbu članka 299. a. stavka 5. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik pogrešno i neosnovano navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer da je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 2013. godine. Stoga prema stajalištu tuženika, u ovom postupku, sukladno odredbama članka 326. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj kao „potrošač koji nastoji u biti ostvariti svoj pojedinačni interes naspram tuženika“ ne bi imao pravo isticati ništetnost jer da je ugovor u cijelosti ispunjen.

Međutim, sama visina uređenog tužbenog zahtjeva u visini od 3.939,75 EUR-a demantira ove tuženikove tvrdnje, te ukazuje na činjenicu da zabrane koje su izazvale ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita nisu od manjeg značaja.

Naposljetku i sam postupak kolektivne zaštite potrošača u kojem je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a koja se, sukladno odredbi članka 502. c Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na tuženika i na predmetni kredit, ukazuje da se ovdje zasigurno ne bi radilo o zabranama manjeg značenja koje su uzrokovale ništetnost.

Stoga je očito da je, osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, te o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, uz obračunate negativne razlike u korist tuženika, tužitelj preplatio ukupni iznos od 3.939,75 EUR-a, a koja neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka nije do danas otklonjena, pa se ustraje u predmetnom tužbenom zahtjevu.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu nastoji dokazati da je, suprotno utvrđenjima iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, pa da je nedvojbeno tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi mogli za njega proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Prvenstveno se ističe kako naprijed navedeni navodi tuženika nisu istiniti, te se ukazuje sudu da u ovom postupku, s iznimkom provođenja dokaza pregleda isprava i vještačenja po vještaku za financije i knjigovodstvo, te eventualno saslušanje tužitelja, uistinu nije potrebno provoditi nikakve druge dokaze, no ne iz razloga koji navodi tuženik već zbog primjene odredbe članka 502. c ZPP-a.

O tom pitanju je Vrhovni sud RH donio pravno shvaćanje u Presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. godine, u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su spomenute udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije ovlaštene štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Tako se u obrazloženju presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine (str. 62), navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Isto stajalište podržao je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine.

Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, odnosi i na tuženika, te je predmetni kredit zaključen upravo u razdoblju na koje se ista presuda odnosi, nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine).

Nadalje je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u pogledu potrebe saslušanja javnog bilježnika i zaposlenika banaka u čitavom nizu svojih odluka (U-III- 3446/2021 i U-III-5475/2021).

Tužitelj, ipak, opreza radi ustraje u svim dokazima predloženim u tužbi.

Slijedom svega navedenog, jedini predloženi dokaz koji bi bilo potrebno provesti u daljnjem tijeku ovog postupku, a radi potvrde visine kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, jest vještačenje po vještaku za financije i knjigovodstvo, međutim kako tuženik u podnesku od 22. siječnja 2026. godine više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, to nije potrebno provoditi niti ovaj dokaz.

Ovdje tužitelj još jednom ukazuje, te pojašnjava svoje navode iz tužbe, kako se u predmetnom Ugovoru zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru (u njegovom članku 1.) se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama, pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

Nakon što je tuženik kune plasirao tužitelju istovremeno je povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

Sam tuženik je razradio, sastavio i ponudio tužitelju ugovor koji je sadržavao više nepoštenih odredbi koje su, svaka sam za sebe, ali i u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj kredit godinama uredno plaćao, štoviše plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

Prva, ključna odredba je nepoštena odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu tuženik je povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti tužitelja, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope mogla se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a taj jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

Naprijed opisane ništetne odredbe u kombinaciji s anuitetnom otplatom su dodatno omogućile tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Dakle, jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, pa su takve ugovorne odredbe, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07, ništetne jer su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

S druge strane, tužitelj je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Naime, tuženik tužitelju nije prezentirao nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti vezani za švicarski franak prezentirali kao najbolji i najpovoljniji način rješenja pitanja kupnje motornog vozila ili dr. životnih potreba. Osim toga u to vrijeme su banke tvrdile da je klijent kreditno nesposoban za kredit u kunama i za kredit u eurima, a da je istodobno kreditno sposoban za kredit u švicarskim francima, kao što je bio slučaj i kod tužitelja.

Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informaciju o kreditu koji diže, već mu je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše, kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja na CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju.

Naprijed opisano ponašanje tuženika je suprotno odredbi članka 10. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je isti kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ž i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i hrvatske sudove. U toj presudi utvrđuje se da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

Na kraju se još ukazuje kako je sve naprijed navedene navode o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskom franku potvrdio još jednom i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci i Rješenju poslovni broj U-III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. godine.

U pogledu navoda tuženika iz odgovora na tužbu vezano za tzv. „ulaznu naknadu“, tužitelj ističe kako su isti neosnovani iz svih razloga već iznesenih u tužbi, a kao još jedan argument u korist tužitelja ukazuje se i na recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine u kojoj je jasno zauzeto stajalište iz kojeg proizlazi osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva.

Što se tiče navoda tuženika iz odgovora na tužbu u pogledu tzv. „izlazne naknade“, tužitelj ističe kako su isti neosnovani iz svih razloga već iznesenih u tužbi, a kao još jedan argument u korist tužitelja ukazuje se i na odluku suda Europske unije u predmetu C-383/18 Lexitor sp.z.o.o. protiv Spółdzielcza Kasa Oszczędnościowo – Kredytowa im. UĆ i dr., a koja presuda obvezuje i hrvatske sudove, te koja navodi: „

Članak 16. stavak 1. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, treba tumačiti na način da pravo potrošača na sniženje ukupnog troška kredita u slučaju prijevremene otplate kredita uključuje sve troškove nametnute potrošaču.“

Također se ukazuje i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu ovog pitanja (Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/18 od 09. ožujka 2022. godine - dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda, Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. godine- dostupna je na mrežnoj stranici navedenog suda).

U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, tužitelj navodi kako je isti neosnovan s pozivom na članak 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Članak 245. stavak 1. ZOO-a, propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavak 3. istoga članka ističe da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Kako je naprijed istaknuto, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je dana 04. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i radi isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te je Sud u tom slučaju vezan za ta utvrđenja u posebnoj parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, iako tužitelj osobno nije podnio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten učiniti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.

Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe dana 04. travnja 2012. godine u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći trenutkom pravomoćnosti Presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i to u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. godine, s time da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

Navedeno stajalište je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a isto je podržao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj U-III-2922/2018 od dana 20. veljače 2020. godine i poslovni broj U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 04. svibnja 2023. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

Nastavno na naprijed navedeno u pogledu tuženikovog prigovora zastare ukazuje se i na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022. godine.

Ovo stajalište u cijelosti potvrđuje odluku Vrhovnog suda RH u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine te se prilikom donošenja istog posebno imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a, propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Naprijed spomenuto Objedinjeno mišljenje Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine je još nadodalo svemu naprijed navedenom da se stajalište izraženo u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine ne kosi sa pravnim stajalištem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine donesenom u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito prema kojem „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Tako je bez ikakve sumnje i nedoumice Vrhovni sud izrazio stajalište koje u potpunosti deplasira sve tuženikove prigovore, a koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Naposljetku, Ustavni sud Republike Hrvatske je svojom Odlukom broj: U-III- 3202/2023 i U-III-3204/2023 od 26. rujna 2024. godine, potvrdio naprijed navedeno stajalište Vrhovnog suda RH.

Dakle, imajući na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, kako je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, odluka u povodu tužbe postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. godine), a predmetna tužba je podnesena dana 04. svibnja 2023. godine, to je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Naposljetku, u odnosu na prigovor zastare ukazuje se da praksa europskog suda čak stoji na stajalištu da bi zastara počinjala teći tek u trenutku utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju bez obzira na odluku u postupku kolektivne zaštite.

Pa tako Sud EU u presudi C-484/21 nedvojbeno odgovara na pitanje vezano za zastaru na način da se ne može i ne smije smatrati da je potrošač u zastari sa svojom tužbom, ako je već prije u nekom postupku sud utvrdio ništetnost po identičnom predmetu, a u međuvremenu je prošao zakonski rok za potraživanje koji u Hrvatskoj iznosi 5 godina od saznanja o ništetnosti. Pa se tako u spomenutoj odluci navodi: „29 U tom kontekstu, Sud je presudio da primjena zastarnog roka koji počinje teći nakon potpisivanja ugovora u mjeri u kojoj ona podrazumijeva da potrošač može zahtijevati povrat iznosa koje je podmirio u okviru izvršenja ugovorne odredbe koja je proglašena nepoštenom samo u određenom roku nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li on znao ili razumno mogao znati za nepoštenost te ugovorne odredbe – može pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača koje on ima na temelju Direktive 93/13 i stoga povrijediti načelo djelotvornosti, u vezi s načelom pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 91.; vidjeti isto tako analogijom presudu od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia, C485/19, EU:C:2021:313, t. 63.).

40 Utvrđivanje toga da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od datuma na koji je nacionalni vrhovni sud donio presudu kojom je standardiziranu ugovornu odredbu koja odgovara odredbi iz spornog ugovora proglasio nepoštenom u brojnim bi slučajevima omogućilo prodavatelju robe odnosno pružatelju usluge da zadrži iznose koje je potrošač neopravdano podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe, što bi bilo nespojivo sa zahtjevom koji proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, prema kojoj početak tog roka ne može biti određen neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati za nepoštenost te ugovorne odredbe na kojoj se temelji pravo na povrat a da pritom prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge nema obvezu dužne pažnje i obavješćivanja u odnosu na potrošača, čime se naglašava njegov slabiji položaj koji Direktiva 93/13 nastoji premostiti.

41 Usto, budući da u tom pogledu ne postoji obveza obavješćivanja koju bi imao prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge, ne može se pretpostaviti da je potrošač razumno mogao znati za to da odredba sadržana u njegovu ugovoru ima jednak doseg kao i standardizirana ugovorna odredba čiju je nepoštenost utvrdio nacionalni vrhovni sud.

42 Naime, iako sudska praksa vrhovnog suda države članice može, pod uvjetom dostatne javnosti, omogućiti potrošaču da sazna za nepoštenost tipske ugovorne odredbe umetnute u njegov ugovor s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, ipak se od tog potrošača, kojeg Direktiva 93/13 nastoji zaštititi s obzirom na njegovu nepovoljniju situaciju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge, ne može očekivati da poduzme korake koji zapravo spadaju u pravno istraživanje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., Banco Santander (Upućivanje na službeni indeks), C-265/22, EU:C:2023:578, t. 60.).

45 Iz tih razmatranja proizlazi da se od prosječnog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan ne može zahtijevati ne samo da se samoinicijativno redovito informira o odlukama nacionalnog vrhovnog suda o standardiziranim odredbama sadržanima u ugovorima iste prirode kao što su oni koje je mogao sklopiti s prodavateljima robe ili pružateljima usluge, nego ni da usto na temelju presude nacionalnog vrhovnog suda odredi je li ugovorna odredba poput one koja je umetnuta u poseban ugovor nepoštena.

46 Usto, bilo bi u suprotnosti s Direktivom 93/13 da prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge ima koristi od svoje pasivnosti u odnosu na nezakonitost koju je utvrdio nacionalni vrhovni sud. Naime, u okolnostima poput onih u glavnom predmetu, prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge koji ima svojstvo kreditne institucije u načelu ima pravnu službu koja je specijalizirana za određeno područje, koja je sastavila ugovor o kojem je riječ u ovom predmetu i koja je u stanju pratiti razvoj sudske prakse tog suda i iz toga izvući zaključke o ugovorima koje je ta institucija već sklopila. Takva bankovna ustanova u načelu ima i službu za klijente koja raspolaže svim informacija nužnima za jednostavno kontaktiranje klijenata o kojima je riječ.

47 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma na koji je nacionalni vrhovni sud donio raniju presudu u različitom predmetu kojom je standardiziranu ugovornu odredbu koja odgovara toj odredbi tog ugovora proglasio nepoštenom.“

Dakle, Sud EU inzistira da trgovci odnosno banke uvijek moraju vratiti ono što su nepošteno stekle, i da se potrošače ne smije u tome sprječavati zastarnim rokovima koji im otežavaju njihova prava. Prije svega je tako zbog toga jer banka nema nikakvu obvezu obavijestiti potrošače o tomu da potrošači imaju određena prava na temelju, u konkretnom hrvatskom slučaju, kolektivne sudske presude. Potrebno je naglasiti da u Hrvatskoj nitko nije obavijestio potrošače slanjem na njihove kućne adrese informacija o njihovim pravima. To nisu učinile banke, to nije učinio regulator Hrvatska narodna banka, a to nije učinila niti sudska, niti izvršna, niti zakonodavna vlast. Drugim riječima, informacije su bile isključivo medijski dostupne, a upravo su bankarski predstavnici medijski konstantno govorili o dugotrajnosti i skupoći postupaka, o njihovoj nesigurnosti i time značajno utjecali na shvaćanja potrošača o njihovim pravima. S druge strane, niti jedna institucija nije potrošačima davala do znanja da bankari u biti ne govore istinu i da jedino što trebaju jest podnijeti tužbu.

Nadalje je Sud EU u svojoj presudi C-810/21 stao na identično stajalište u pogledu zastare potraživanja potrošača i to kako slijedi:

„56 Drugim dijelom prvog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, prilikom utvrđivanja početka roka zastare za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat iznosa koji su neosnovano plaćeni prilikom izvršenja nepoštene ugovorne odredbe, na temelju postojanja ustaljene nacionalne sudske prakse o ništetnosti sličnih odredbi može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se odnosi na znanje predmetnog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe i njezinim pravnim posljedicama.

57 U tom pogledu, kao prvo, treba podsjetiti na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na [trgovca] kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je [trgovac] prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presuda od **.**.2014., U i EĆ, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 39. i navedena sudska praksa). 58 Kao drugo, povlašteni položaj u kojem se trgovac nalazi u pogledu količine informacija kojima raspolaže traje i nakon sklapanja ugovora. Stoga, kada se prema ustaljenoj nacionalnoj sudskoj praksi utvrdi nepoštenost određenih standardiziranih odredbi, od bankarskih se institucija može očekivati da o tome budu obaviještene i da djeluju u skladu s tim (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., CAJASUR Banco, C 35/22, EU:C:2023:569, t. 32.).

59 Nasuprot tomu, ne može se pretpostaviti da potrošačeva informiranost, koja je manja od trgovčeve, uključuje poznavanje nacionalne sudske prakse u području prava zaštite potrošača, čak i ako je ta sudska praksa ustaljena.

60 U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz teksta članka 2. točke (b) Direktive 93/13 proizlazi da zaštita koju pruža ta direktiva ovisi o potrebama za koje fizička osoba nastupa, odnosno o potrebama koje nisu dio njezine profesionalne djelatnosti. Međutim, iako se od trgovaca može zahtijevati da se informiraju o pravnim aspektima odredaba koje se na njihovu inicijativu navode u ugovorima koje sklapaju s potrošačima u okviru uobičajene poslovne aktivnosti, osobito s obzirom na nacionalnu sudsku praksu koja se odnosi na takve odredbe, od potrošača se slično ponašanje ne može očekivati, s obzirom na to da oni rijetko, odnosno iznimno, sklapaju ugovor s takvom odredbom.

61 S obzirom na prethodno navedeno, na drugi dio prvog pitanja valja odgovoriti tako da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem se, prilikom utvrđivanja početka roka zastare za podnošenje potrošačeve tužbe za povrat iznosa koji su neosnovano plaćeni prilikom izvršenja nepoštene ugovorne odredbe, na temelju postojanja ustaljene nacionalne sudske prakse o ništetnosti sličnih odredbi može zaključiti da je ispunjen uvjet koji se odnosi na znanje predmetnog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe i njezinim pravnim posljedicama.“

Dakle, imajući na umu sve naprijed navedeno u pogledu nacionalne sudske prakse, ali posebno i one evropske sudske prakse prema kojoj bi zastara potraživanja čak morala teći od dana utvrđenja ništetnosti u konkretnom pojedinačnom predmetu, a ne samo od dana pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, jasno je da u ovom predmetu u kojem je tužba podnesena 04. svibnja 2023. godine, ni po kojoj sudskoj praksi, nije nastupila zastara, pa je prigovor u tom pogledu svakako neosnovan.

Tužitelj se, nadalje, ovim podneskom detaljnije očituje na prigovor radi prijeboja tuženika istaknut u odgovoru na tužbu od 24. studenoga 2025. godine s osnove tražbine na ime tzv. negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi u visini od 1.398,30 kuna odnosno 185,59 EUR, a koji zahtjev je uređen podneskom tuženika od 22. siječnja 2026. godine na iznos od 65,83 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama, a koji zahtjev tužitelj, uzevši u obzir recentnu sudsku praksu, te visinu prigovora radi prijeboja i samu ekonomičnost postupka priznaje, pa tako i uređuje tužbeni zahtjev.

Sukladno naprijed navedenom tužitelj navodi da iznosom od 65,83 EUR-a umanjuje najstariji iznos koji potražuje svojim tužbenim zahtjevom, te ustrajući u svim dosada iznesenim navodima, navodi da uređuje tužbeni zahtjev u točkama IV. i V. tužbenog zahtjeva sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima u pogledu izračuna visine zakonske zatezne kamate, tako da navedene točke sada glase:

„IV. Dužan je tuženik, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 3.939,75 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

Na iznos od EUR / od datuma

118,89 06.03.2006.

0,07  10.04.2006.

5,39  18.04.2006.

0,09  10.05.2006.

7,94  15.05.2006.

0,03  12.06.2006.

7,81  19.06.2006.

4,97  18.07.2006.

0,00  16.08.2006.

2,68  16.08.2006.

0,08  11.09.2006.

6,13  18.09.2006.

0,08  10.10.2006.

5,40  18.10.2006.

0,05  10.11.2006.

2,91  14.11.2006.

0,12  11.12.2006.

4,14  14.12.2006.

0,06  10.01.2007.

0,11  17.01.2007.

0,06  12.02.2007.

0,03  12.03.2007.

0,78  16.03.2007.

0,44  11.02.2008.

2,30  10.03.2008.

5,63  18.03.2008.

0,66  10.04.2008.

2,09  16.04.2008.

2,04  10.10.2008.

4,10  16.10.2008.

4,33  10.11.2008.

9,40  17.11.2008.

2,89  10.12.2008.

3,59  17.12.2008.

6,29  12.01.2009.

22,88 16.01.2009.

4,56  10.02.2009.

31,13 18.02.2009.

1,07  10.03.2009.

21,24 17.03.2009.

1,39  10.04.2009.

0,18  10.04.2009.

22,14 16.04.2009.

1,76  13.05.2009.

18,11 13.05.2009.

3,17  22.05.2009.

0,04  10.06.2009.

18,63 16.06.2009.

1,64  13.07.2009.

2,13  13.07.2009.

1,92  14.07.2009.

17,44 16.07.2009.

3,57  10.08.2009.

14,62 14.08.2009.

4,29  10.09.2009.

16,52 15.09.2009.

3,70  12.10.2009.

13,43 15.10.2009.

4,77  10.11.2009.

15,80 16.11.2009.

4,51  10.12.2009.

14,41 16.12.2009.

6,60  11.01.2010.

20,49 15.01.2010.

6,02  10.02.2010.

26,30 15.02.2010.

3,64  10.03.2010.

26,83 15.03.2010.

1,19  09.04.2010.

1,71  12.04.2010.

30,90 15.04.2010.

4,20  19.04.2010.

5,21  10.05.2010.

37,21 14.05.2010.

2,46  20.05.2010.

5,70  10.06.2010.

35,18 16.06.2010.

3,24  29.06.2010.

6,78  12.07.2010.

45,40 16.07.2010.

5,31  19.07.2010.

5,87  10.08.2010.

45,76 16.08.2010.

6,50  26.08.2010.

8,14  10.09.2010.

55,13 16.09.2010.

9,22  22.09.2010.

7,21  11.10.2010.

49,12 15.10.2010.

6,19  26.10.2010.

0,09  10.11.2010.

7,02  10.11.2010.

51,16 15.11.2010.

7,84  19.11.2010.

0,14  10.12.2010.

8,02  10.12.2010.

60,60 15.12.2010.

14,12 22.12.2010.

9,53  10.01.2011.

62,23 14.01.2011.

13,22 21.01.2011.

8,03 10.02.2011.

58,02 17.02.2011.

8,46 10.03.2011.

3,56 16.03.2011.

59,05 16.03.2011.

6,50 11.04.2011.

17,02 13.04.2011.

10,95 13.04.2011.

57,78 14.04.2011.

9,26 10.05.2011.

0,41 13.05.2011.

65,33 13.05.2011.

29,43 09.06.2011.

10,34 10.06.2011.

73,50 15.06.2011.

22,21 17.06.2011.

0,40 11.07.2011.

10,19 11.07.2011.

84,09 15.07.2011.

30,87 20.07.2011.

14,56 10.08.2011.

95,72 16.08.2011.

43,63 05.09.2011.

9,09 12.09.2011.

78,43 15.09.2011.

26,25 21.09.2011.

10,61 10.10.2011.

71,88 14.10.2011.

20,43 21.10.2011.

10,48 10.11.2011.

72,75 14.11.2011.

21,47 25.11.2011.

10,33 12.12.2011.

73,95 15.12.2011.

22,68 22.12.2011.

11,30 10.01.2012.

78,93 13.01.2012.

25,52 19.01.2012.

11,52 10.02.2012.

80,31 15.02.2012.

26,96 22.02.2012.

12,40 12.03.2012.

78,93 15.03.2012.

25,23 16.03.2012.

11,75 10.04.2012.

78,96 13.04.2012.

26,04 25.04.2012.

11,39 10.05.2012.

79,75 15.05.2012.

27,41 21.05.2012.

11,63 11.06.2012.

80,85 14.06.2012.

26,83 27.06.2012.

0,30  10.07.2012.

8,97  10.07.2012.

79,37 13.07.2012.

28,17 24.07.2012.

0,51  10.08.2012.

10,60 10.08.2012.

78,16 14.08.2012.

26,12 30.08.2012.

10,86 10.09.2012.

74,89 14.09.2012.

21,80 17.09.2012.

0,40  10.10.2012.

10,43 10.10.2012.

78,48 15.10.2012.

25,49 18.10.2012.

0,72  12.11.2012.

10,43 12.11.2012.

79,67 14.11.2012.

26,88 15.11.2012.

0,31  10.12.2012.

10,73 10.12.2012.

78,38 14.12.2012.

25,73 24.12.2012.

0,43  10.01.2013.

10,76 10.01.2013.

76,92 15.01.2013.

23,84 21.01.2013.

11,28 11.02.2013.

25,03 12.02.2013.

72,61 14.02.2013.

V. Dužan je tuženik, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.“

Na pripremnom ročištu dana 12. veljače 2026. god., punomoćnici stranaka suglasno navode da visina tužbenog zahtjeva koja je postavljena podneskom tužitelja od 03. veljače 2026. godine, među strankama nije sporna, pa je punomoćnik tužitelja izjavio da odustaje od prijedloga radi izvođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, dok je punomoćnik tuženika izjavio da povlači istaknuti prigovor radi prebijanja obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen na način da su odbijene tzv. negativne razlike uslijed razlike u tečaju CHF u odnosu na domaću valutu. Punomoćnici stranaka su nadalje suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te predložili sudu da zaključi pripremno ročište i glavnu raspravu.

Radi navedenog, valjalo je bez daljnje raspravljanja donijeti odluku kao u izreci rješenja.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreitu broj 15477/06 od 01. ožujka 2006. god., Presudu suda EU br. C 297/15 (spojeni predmti C-224/19 i C-259/19) od 16. srpnja 2020. god., i br. C-249/19 od 16. sronja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2047/2022-2 od 08.11. 2022. god., Presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-617/2022-3 od 25.05. 2022. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 112/2018-2 od 09.03.2022. god., i br. Rev-43/2022-2 od 14.06.2022. god., Rezultate bodovanja Splitska banka od 07.03. 2006. god., Nalog za knjiženje od 01.03. 2006. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 15477/06 za razdoblje od 06.03.2006. do 11.03.20134. god., Otplatni plan od 19.07.2022. god., Izvadak sa računa Splitska banka d.d. br. 40175039002 za razdoblje od 01.03.2006. do 30.11. 2018. god., Izračun preplate po valuti i naknada Stalnog sudskog vještaka Ante Beus oecc. od 31.07. 2022. god., Presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž- 722/2025-2 od 18. rujna 2025. god., pretraživanje baze podataka Obrtnog registra, pretraživanje oglasni dio-Sudski oglas, Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. god., pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. god., Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. god., te Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-3202/2023 i U-III-3204/2023 od 26. rujna 2024. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 15477/06 od 01. ožujka 2006. god., koji je sklopljen između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i IĆ iz [adresa], kao sudužnika.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i prednika ovdje tuženika, i to na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Stoga odista nisu jasni navodi tuženika da donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom da je potrošačima pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva, te da činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku.

Dakle, ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.

Ovaj sud jednako tako cijeni i da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu troškova obrade kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, imaju za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitleja kao potrošača, u smislu odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te odredbi Zakona o obveznim odnosima.

Naime, po ocjeni ovog suda, ugovorene 84 mjesečne kamate predstavljaju cijenu koju tužitelj plaća tuženiku za obavljenu kreditnu uslugu, ta da ugovorene kamate između ostaloga, predstavljaju i sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog zahtjeva.

Osim toga, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da su upravljačke strukture prednika tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je tuženik imajući u vidu njegovu stručnost i pažnju znao, odnosno mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u dijelu u kojem se iznos glavnice kredita od CHF 30.365,00

(tridesettisućatristošezdesetpetšvicarskihfranaka) isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja (čl. 1 Ugovora).

Naime, tužitelj u ovom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti naprijed navedene odredbe čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu, a na kojoj ugovornoj odredbi zapravo temelji svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, pa je deklaratorni tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 04. svibnja 2023. god., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Tuženik stoga tijekom postupka neosnovano ističe i prigovor zastare potraživanja, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Međutim, stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus oec. od 31. srpnja 2022. godine, koji je sačinjen u privatne svrhe, a temeljem kojega je tužitelj podneskom od 03. veljače 2026. god., uvažavajući istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja, konačno postavio tužbeni zahtjev i predložio sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu u izreci presude.

Radi svega navedenoga, prihvaćen je predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi stavka 1 podnaslov d) članka 10, stavka 2 podnslov d) članka 10, članka 5 i članka 11 predmetnog Ugovora o kreditu br. 15477/06 od 01. ožujka 2006. god., kao i predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), i ugovorene naknade za obradu kredita umanjene za tzv. negativne razlike u tečaju CHF u odnosu na domaću valutu, a sve sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beus oecc. od 31. srpnja 2022. god., u iznosu od ukupno 3.939,75 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., pristup na jedno ročište 100 bod., sastav jednog podneska 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a uz iznosu od 162,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 43,26 Eur, i pristojbe presude u iznosu od 85,85 Eur, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 941,61 Eur.

U Splitu, 06. ožujka 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika