REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-146/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja LRAG, rođenog **.**.1996. u mjestu Algeria, Alžir, državljanina Alžira, trenutno smještenog u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Tovarnik, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, pružatelj besplatne pravne pomoći, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, Rudolfa Fizira bb, OIB: 36132371878, radi ocjene zakonitosti rješenja o ograničenju slobode kretanja tražitelja međunarodne zaštite, dana 6. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: NK-UP/I-216-03/26-03/4, URBROJ: 511- 19-48-26-1 od 29. siječnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome upravnom sporu.

Obrazloženje

1. Tužitelj (državljanin Alžira) tužbom osporava tuženikovo rješenje, KLASA: NK-UP/I-216-03/26-03/4, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 29. siječnja 2026., kojim mu je kao tražitelju međunarodne zaštite ograničena sloboda kretanja, smještajem u Tranzitni prihvatni centar za strance Tovarnik (dalje: TPC), na razdoblje od tri mjeseca, od dana uručenja rješenja, primjenom članka 54. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. - dalje: Zakon).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila postupka. U bitnome navodi da ne postoje razlozi za ograničenje slobode kretanja, da nije saslušan u postupku, dakle da mu nije omogućeno izjašnjavanje, te da je rješenje doneseno na temelju općenitih i apstraktnih razloga, bez konkretne procjene i obrazloženja, čime su povrijeđena temeljna načela i ljudska prava. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koja u postupcima lišavanja slobode navodi kako: „Osoba optužena za kazneno djelo mora uvijek biti puštena da se brani sa slobode osim ako država pokaže da postoje „relevantni i dostatni“ razlozi koji opravdavaju njezin boravak u pritvoru (Peša protiv Hrvatske, § 91., Getoš-Magdić protiv Hrvatske, § 72.). Ti razlozi moraju biti navedeni u rješenju i dovoljno konkretizirani.“ Predlaže da sud izvede dokaz uvidom u spis tuženika i saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke na okolnost da isti ne namjerava ponovo napustiti Republiku Hrvatsku. Navodi i da je ESLJP utvrđivao povredu čl. 5. st. 3. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (dalje: Konvencija) u predmetima u kojima su hrvatski sudovi i tijela koristili „stereotipne formulacije“ za određivanje pritvora bez uzimanja u obzir konkretnih činjenica predmeta (Orban protiv Hrvatske, § 59.), pri čemu je opetovano zaključivao da ovakva stereotipna rješenja ne mogu biti zakonita. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik propustio konkretizirati i obrazložiti individualnu procjenu na temelju koje je donio pobijano rješenje, pa se iz tog razloga rješenje ne može ispitati jer je izostalo valjano obrazloženje. Smatra da u pobijanom rješenju nisu navedeni relevantni i dostatni (konkretni) razlozi oduzimanja slobode tužitelju, te da je povrijeđena odredba članka 54. Zakona jer je propušteno utvrditi sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja te iznijeti relevantne i dostatne razloge i dokaze za ovakvu odluku. Smatra da je ograničenje slobode kretanja tražitelja azila posljednje sredstvo, te je prvostupanjsko tijelo bilo u obvezi primijeniti blaže mjere, odnosno posegnuti za ograničavanjem kretanja smještajem u prihvatilište tek u slučaju da svrhu nije moguće postići blažom mjerom, te da osporavana odluka ne sadržava razlog odabira najteže mjere kao ni odluke o duljini trajanja mjere. Tužitelj je uz tužbu podnio i prijedlog za odgodni učinak tužbe, primjenom Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/201. – dalje: ZUS) i članka 51. stavak 2. Zakona s obrazloženjem da bi izvršenjem rješenja tužitelju nastala teško popravljiva šteta, koju ne specificira. U privitku tužbe tužitelj dostavlja i potpisani zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, sve na temelju čl. 5 st. 5. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" br. 140/15., 155/22. – dalje: Pravilnik). Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika, zatim da sud odluči da podnesena tužba tužitelja ima odgodni učinak do okončanja upravnog spora, da sud usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći te da sud naloži tuženiku nadoknadu troškova tužitelja u roku od 15 dana.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Ističe da se tužitelj očitovao o svim činjenicama i okolnostima nakon čega je individualnom procjenom doneseno zakonito rješenje o ograničenju slobode kretanja tražitelja međunarodne zaštite o čemu je način i zapisnik o saslušanju stranca uz prevoditelja za arapski jezik, koji je priložen spisu tuženika. Navodi da je primjenom članka 52. stavka 3. točke 8. Zakona tužitelj bio dužan ostati na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite što nije učinio već je više puta napuštao Republiku Hrvatsku, točnije sukladno Dublinskom postupku 29. siječnja 2026. peti (5) put je vraćen u Republiku Hrvatsku, iz čega proizlazi da isti nema namjeru zadržavati se na području Republike Hrvatske. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te se protivi i određivanju odgodnog učinka tužbe.

4.1. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Dana 5. ožujka 2026. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. ZUS-a, svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pitanjima koji su predmet ovog spora.

4.2. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti, sukladno odredbi članka 91. stavak 3. ZUS-a, a u nazočnosti tužitelja osobno, opunomoćenice tužitelja LR (prema zamjeničkoj punomoći za zastupanje koja je priložena spisu) i prevoditelja za arapski jezik Nasim Salaita, u formi ročišta na daljinu, primjenom odredbe članka 89. stavak 2. ZUS-a.

4.3. Na navedenoj raspravi sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja uz posredovanje tumača za arapski jezik, te je tužitelj izjavio da, nakon što je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj nije imao nikakva kasnija saznanja o samom postupku, niti je bio pozvan dati izjavu (cit: intervju), te je stoga svojevoljno napustio područje Republike Hrvatske. U odnosu na kasnija ponovljena napuštanja Republike Hrvatske ističe da nije imao saznanja da je evidentiran kao tražitelj međunarodne zaštite. Saznao je da je evidentiran kao tražitelj međunarodne zaštite prilikom davanja izjave MUP-u prije otprilike mjesec dana, te od navedenog traženja nije odustao. Tijekom boravka u Republici Hrvatskoj bio je smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite (u daljnjem tekstu: Prihvatilište), (najviše do dva dana), te besplatnu pravnu pomoć nije zatražio niti je s ikim razgovarao o tome. Tijekom boravka u Republici Hrvatskoj nije kontaktirao s ikim tko govori arapski jezik pa nije ni zatražio informacije o mogućnosti boravka i rada u Republici Hrvatskoj. U Republici Hrvatskoj nema rođaka, prijatelja te nema niti financijskih sredstava da bi se sam uzdržavao. Na pitanje opunomoćenice tužitelja je li tužitelju tijekom boravka u Republici Hrvatskoj ikada službena osoba pojasnila da je Republika Hrvatska nadležna za odlučivanje o zahtjevu, navodi da mu nikada nije pojašnjeno već je samo dobio nekakvu karticu za korištenje tijekom boravka.

4.4. Na pitanje opunomoćenice tužitelja, tužitelj je naveo i da u slučaju ukidanja osporene odluke ne bi napuštao područje Republike Hrvatske do donošenja odluke o zahtjevu.

4.5. Opunomoćenica tužitelja ostala je u cijelosti kod navoda tužbe te je zatražila naknadu troška prema troškovniku dostavljenom ovome sudu podneskom od 27. veljače 2026.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je tužitelj (tražitelj međunarodne zaštite) prvi put izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, 16. lipnja 2023. u Postaji granične policije Stara Gradiška. Tom prilikom upućen je javnim prijevozom da se javi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu do 17. lipnja 2023. do 09:00 sati, što isti nije učinio, o čemu je sastavljena službena bilješka. Potvrda o registraciji od 16. lipnja 2023. priložena je spisu tuženika.

7. Tijekom prvog postupka imenovani je, sukladno Dublinskom postupku (Uredba (EU) br. 604/2013), vraćen iz Republike Austrije u Republiku Hrvatsku, 13. rujna 2024., te je tom prilikom prepraćen u Prihvatilište. Međutim, već 16. rujna 2024. godine samovoljno napušta Prihvatilište bez podnošenja zahtjeva, slijedom čega je 17. listopada 2024. doneseno rješenje o obustavi postupka KLASA: UP/I-216-03/23- 06/27670, URBROJ: 511-01-213-24-5. Navedeno rješenje postalo je izvršno 6. studenoga 2024.

8. Prema čl. 39. st. 2. toč. 1. Zakona, smatra se da je tražitelj odustao od zahtjeva ako se ne pojavi u Prihvatilištu ili izbjegava podnošenje zahtjeva, a to ne opravda u roku od dva dana od roka koji mu je određen za dolazak ili podnošenje zahtjeva. U takvom slučaju, Ministarstvo unutarnjih poslova će po službenoj dužnosti pokrenuti postupak te donijeti odluku o obustavi postupka odobrenja međunarodne zaštite, sukladno čl. 39. st. 3. Zakona.

9. Sukladno članku 47. Zakona, ako osoba nakon obustave postupka ponovno zatraži zaštitu, to se može smatrati naknadnim zahtjevom, za koji vrijede stroža pravila dopuštenosti.

10. Dana 17. studenog 2024. imenovani je po drugi put vraćen u Republiku Hrvatsku iz Republike Austrije sukladno Dublinskom postupku te je tom prilikom u Policijskoj postaji Samobor ponovno izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Nakon smještaja u Prihvatilište, imenovani ponovno samovoljno napušta Prihvatilište 27. studenoga 2024., o čemu je sastavljena službena bilješka. Nakon napuštanja Prihvatilišta doneseno je (drugo) rješenje o obustavi postupka KLASA: UP/I-216-03/24-06/20363, URBROJ: 511-01-213-24-3 od 20. prosinca 2024., koje je postalo izvršno 8. siječnja 2025.

11. Nadalje, dana 8. siječnja 2025. imenovani je po treći put vraćen u Republiku Hrvatsku iz Švicarske Konfederacije, sukladno Dublinskom postupku, te je upućen da se javi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, što nije učinio.

12. Treću namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu imenovani je izrazio u Postaji aerodromske policije Pleso dana 30. srpnja 2025., kada je vraćen iz Kraljevine Nizozemske (četvrti povratak sukladno Dublinskom postupku). Tom prilikom upućen je da se javi u Prihvatilište, što je i učinio, no Prihvatilište je ponovno samovoljno napustio istoga dana.

13. Iz priloženog izvješća Prihvatilišta (od 30. srpnja 2025.) proizlazi da je na poleđini obavijesti o prijemu u Prihvatilištu za tužitelja izrađen tekst na arapskom jeziku koji je pružao potrebne informacije o smještaju (i daljnjem postupku).

14. Dana 29. siječnja 2026. imenovani je ponovno vraćen, po peti put, iz Kraljevine Nizozemske, pri čemu nije izrazio novu namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu jer je prethodni postupak još bio u tijeku. Na temelju osporavanog rješenja u ovoj upravnoj stvari smješten je u TPC.

15. Imenovani je (formalni) zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 12. veljače 2026. godine u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Tovarnik, pri čemu je službena osoba Ministarstva unutarnjih poslova provela ispitni postupak (saslušanje) na jeziku koji tražitelj razumije, te je sukladno odredbi članka 35. st. 1. i 2. Zakona, tražitelj imao mogućnost iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. Sukladno odredbi članka 34. stavak 1. Zakona čime je i službeno započeo postupak odobrenja zaštite sukladno čl. 34. st. 1. Zakona.

16. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelju 31. srpnja 2025. doneseno rješenje kojim mu je određena blaža mjera ograničenja slobode kretanja u vidu obveze osobnog javljanja u službene prostorije Prihvatilišta, svakoga dana u 08:00 i 19:00 sati, međutim navedeno rješenje nije mu uručeno budući da je imenovani istoga dana napustio Prihvatilište.

17. Sukladno odredbama članka 54. Zakona tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.).

18. Člankom 54. st. 2. Zakona, između ostaloga propisano je da se tražitelju međunarodne zaštite sloboda kretanja može ograničiti ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva, radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega (točka 1.) te zbog više uzastopnih pokušaja napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite (točka 6.).

19. Stavkom 5. točkom 5. čl. 54. Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti mjerom smještaja u Prihvatni centar za strance. Tražitelju međunarodne zaštite sloboda kretanja može se ograničiti ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva.

20. Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama (članak 54. stavak 5. Zakona): 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata, 5. smještaj u prihvatni centar za strance.

21. Mjera smještaja u prihvatni centar za strance može se izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja (članak 54. stavak 6. Zakona).

22. Mjere ograničavanja slobode kretanja izriču se dok za to postoje razlozi iz stavka 2. ovoga članka, najduže do tri mjeseca. Iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može se produžiti za još najduže tri mjeseca (članak 54. stavak 9. Zakona).

23. Ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. ovoga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja (čl. 54. stavak 11. Zakona).

24. Dakle, za određivanje smještaja u TPC bilo je nužno utvrditi postojanje rizika od izbjegavanja napuštanja Europskog gospodarskog prostora (EGP) ili izbjegavanja postupka, te su utvrđene okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere ograničenja slobode kretanja, a koje proizlaze iz okolnosti: - da je tužitelj peti put vraćen u Republiku Hrvatsku prema Dublinskom sporazumu – primjena članka 54. stavak 2. točka 6. Zakona (više uzastopnih pokušaja napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite); - nedostatak dokumenata i sredstava: neposjedovanje putne isprave ili isprave o identitetu, nedostatak financijskih sredstava za povratak te nedostatak imovine u Republici Hrvatskoj; - nepostojanje osiguranog smještaja, neprijavljen boravak te nedostatak rodbinskih ili prijateljskih veza u Republici Hrvatskoj; prethodno ponašanje: prethodni nezakonit ulazak u Republiku Hrvatsku.

25. Iz spisa predmeta i iskaza tužitelja utvrđeno je kako je tužitelj bez dokumenata najprije nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, u lipnju 2023., te je nakon toga u 5 navrata vraćan u Republiku Hrvatsku, kao odgovornu državu, primjenom Dublinskog sporazuma, pri čemu je svojevoljno odbio pristupiti u Prihvatilište, ili svojevoljno napuštao Prihvatilište i unatoč izrečenim (blažim) mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona.

26. Iz prethodno opisanog postupanja tužitelja razvidna je namjera postupanja iz članka 54. stavak 2. točka 6. Zakona, te izbjegavanje postupanja prema odredbama članka 52. stavak 3. toč. 2., 3. i toč. 6. - 10. Zakona.

27. Suprotno navodima tužitelja, istome je omogućeno da se u postupku izjasni o svim relevantnim okolnostima, uz prevoditelja za arapski jezik, na zapisniku o saslušanju stranca od 29. siječnja 2026. Iz sadržaja zapisnika proizlazi da se tužitelj bez putnih isprava kretao kroz niz europskih država a cilj mu je bio doći do Francuske.

28. Sud ocjenjuje da je tuženik pravilno, na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, procijenio da je ograničenje slobode kretanja potrebno jer tužitelj nema dokumente, te iz njegovog dosadašnjeg ponašanja proizlazi namjera izbjegavanja zakona, kako je to prethodno iscrpno opisano.

29. Tuženik je također na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti pravilno zaključio da se s obzirom na prethodno navedene okolnosti, svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona.

30. Nakon provedenog postupka sud je mišljenja da je tuženikova procjena razmjerna opisanim okolnostima u povodu izjavljivanja namjere za međunarodnom zaštitom, te da je tuženik tijekom postupka koristio svoje diskrecijsko pravo izreći mjeru koju u konkretnom slučaju smatra primjerenom, a svoju je odluku valjano obrazložio.

Stoga se tužbeni navodi ocjenjuju neosnovanim.

31. Mjera ograničenja slobode kretanja izrečena je u zakonom dopuštenom i očekivanom trajanju od tri mjeseca kako bi se osigurala prisutnost tužitelja tijekom trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite odnosno kako bi se osiguralo zaprimanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i provođenje ispitnog postupka na kojem je tužitelj kao tražitelj međunarodne zaštite dužan osobno nazočiti i na njemu sudjelovati.

32. Iz spisa predmeta razvidno je kako su sve pojedinačne okolnosti ispitane i obrazložene, te je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Tužitelju će se tijekom postupka odobrenja međunarodne zaštite omogućiti iznošenje svih dokaza kojima potkrepljuje svoj zahtjev.

33. Sud je na raspravnom ročištu proveo dokaz saslušanjem tužitelja, kojim iskazom su potkrijepljene relevantne činjenice potrebne za donošenje odluke, a koje proizlaze iz dostupne materijalne dokumentacije. Prilikom određivanja smještaja u detencijskom centru tuženik je proveo individualnu procjenu i slučaj razmotrio zasebno uzimajući u obzir specifične okolnosti tužitelja, obrazložio je mogućnost blažih mjera s obzirom na učestalost izbjegavanja tužitelja postupanja prema uputama nadležnih tijela Republike Hrvatske te je tuženik smještaj odredio na najkraće moguće vrijeme potrebno za postizanje svrhe.

34. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a.

35. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći temelji se na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, pri čemu se opunomoćenik tužitelja nalazi na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

36. Sud ocjenjuje osnovanim zahtjev tužitelja za besplatnu pravnu pomoć, te je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

37. Stoga je visinu naknade valjalo odrediti primjenom članka 60. Zakona u svezi članka 8. i 9. Pravilnika, te uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora, za radnje sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura), te uvećano za iznos PDV-a 1.250,00 eura. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u III. izreke ove presude.

38. Odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

39. Sud smatra da je tužitelj uz prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe morao dokazati da je isti nužan kako bi se izbjegla za tužitelja teško popravljiva šteta, odnosno tužitelj treba dokazati bar vjerojatnost nastupanja teško popravljive štete za istoga.

40. Cijeneći sve navedeno, sud smatra da tužitelj u prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe nije dokazao činjenice uslijed kojih bi bilo nužno odrediti odgodni učinak tužbe, te nije ispunjena navedena kumulativna pretpostavka za određivanje odgodnog učinka tužbe.

41. Također s obzirom na konkretne okolnosti ove upravne stvari sud smatra da ne postoje razlozi hitne ili osobne naravi, iz razloga specificiranih Zakonom, zbog kojih bi trebalo odrediti odgodni učinak tužbe,

42. Stoga je sud prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovom predmetu odbio kao neosnovan, kao u izreci ovog rješenja.

U Osijeku 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona). Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 42. stavak 5. ZUS-a u vezi članka 128. stavak 1. i stavak 3. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso

3. Tranzitni prihvatni centar za strance Tovarnik