REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2763/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016 -70/2006 od 26. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 5.glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 245,29 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Vrijednost predmeta spora određuje se u iznosu od 250,06 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 016- 70/2006 od 26. listopada 2006. (dalje: Ugovor), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 26.387,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl.5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa odobrenog kredita. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale, a niti je tuženik tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, pa je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju navedene naknade i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe kako je po predmetnom Ugovoru naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1.884,06 HRK, pa je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora. S obzirom na to da tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev smatra da tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe. Tuženik također navodi kako tužitelju osporava status potrošača te ističe prigovor zastare. Smatra da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, pa je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Takva odredba je jasna i nedvosmislena, u skladu sa zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke tuženika. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 4-9 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 158 spisa).Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 26. listopada 2006. sklopile Ugovor i da je čl. 5. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužitelju ta naknada naplaćena u iznosu od 1.884,06 kn/250,06 EUR.

6. Sporno je da li je predmetna odredba Ugovora ništetna i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 5. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % iznosa kredita.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje vozila kojeg je koristio za osobne potrebe. Ugovor o kreditu pročitao je prije nego što ga je potpisao. Nitko od djelatnika tuženika nije mu objasnio odredbu o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita, niti mu je objašnjeno kakve troškove tuženika ta naknada pokriva. O navedenoj odredbi ugovora nije mogao pregovarati s tuženikom jer mu je djelatnik tuženika naveo da je to ponuda u stilu "uzmi ili ostavi". Navedeni kredit otplatio je u cijelosti.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 , dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tuž itelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 5. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.5. U odnosu na prigovor da tužitelj nije bio potrošač, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da on ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev- 18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11.1. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužitelj pritom isplatu s navedene osnove.

11.2 Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (250,06 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.328,00 EUR), pa je sud u ovom rješenju (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 250,06 EUR (tako i Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj Gž-1329/20 od 11. siječnja 2021. i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Revd-2140/21 od 21. prosinca 2021.). Sud je vrijednost predmeta spora odredio prema vrijednosti naplaćene naknade. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelju navedena naknada naplaćena u iznosu od 1.884,06 kn, tj. 250,06 EUR(prema službenom tečaju konverzije 7,5345 kn/1 EUR), što tužitelj nije osporio, a navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 5. Ugovora. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

12.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 11. lipnja 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište 6. veljače 2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude od 12,5 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 31,25 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki III. izreke.

12.3. Tužitelju nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa s obzirom na to da je o parničnom trošku odlučeno u skladu s vrijednosti predmeta spora od 250,06 EUR.

U Zagrebu 6. ožujka 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. s rj. o plaćanju pristojbe na tužbu

2. tuženiku po pun.