REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-285/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnica Dora Hanžeković Žuža i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 6. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj 5102292645 od 17. ožujka 2005. kojeg su zaključili tužitelj VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 kao kreditor, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. ožujka 2025. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnio tužbu u kojoj navodi da je 17. ožujka 2005. kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 5102292645 za iznos od 21.820,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora za osobne potrebe. Tim ugovorom tužitelj se obvezao vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate. Prema čl. 10 tog ugovora tuženik je odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao 1,500 % od iznosa kredita i tu je naknadu naplatio jednostrano prilikom isplate kredita tako što je taj iznos ustegnuo od iznosa koji je tužitelju isplaćen. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta naknada ni zašto je određena baš u tom iznosu pa se radi o odredbi koja nije lako razumljiva prosječnom potrošaču. Prema navodima tužbe tuženik tom naknadom nije podmirio troškove likvidnosti ni nemogućnost plasiranja kredita na tržište i nije pretrpio štetu te tužitelj smatra da se radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024 st. 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Tužitelj navodi i da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, da se o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije posebno pregovaralo i da je ona prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je ništetna u smislu čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP). Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su - 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije ni dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena. Ističe da je njegovo postupanje bilo transparentno, savjesno i pošteno, da je iznos naknade određen u fiksnom iznosu i da je bio poznat prije sklapanja ugovora te je službenik tuženika prilikom ugovaranja kredita upoznao tužitelja o plaćanju predmetne naknade i ona je osim u ugovoru navedena i u letcima koji su uručivani korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Ističe i da se tom naknadom podmiruju troškovi koji su tuženiku nastali zbog obrade kredita poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada pa postoji značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita. Navodi i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi potrošačkog ugovora o zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i ističe da nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja predmetne naknade te dodaje da je naknada koja je tužitelju naplaćena u iznosu od 1.565,08 kn zapravo cijena za uslugu tuženika. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 25. rujna 2025. tužitelj je osporio navode odgovora na tužbu i u bitnom ponovio navode tužbe.

5. Sud je pročitao ugovor o kreditu (str. 7-9), pregled prometa po kreditu (str. 10- 17), otplatni plan za kredit (str. 18-20), krediti – proces obrade (str. 37, 38), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 59-63), obračun naknade za bankarske usluge (str. 64) i saslušao je tužitelja. Nije izveden dokaz saslušanjem djelatnika tuženika jer tužitelj nije predložio konkretnu osobu za svjedoka.

6. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva i je li tužitelj potrošač.

8. Ugovor o kreditu broj 5102292645 (str. 7-9) sklopili su 17. ožujka 2005. tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te ĆZ kao jamac-platac. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 21.820,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a prema čl. 3 tog ugovora radi se o stambenom kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Sporna odredba sadržana je u dijelu čl. 10 ugovora koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je kod tuženika uzeo stambeni kredit za adaptaciju kuće u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji i dodao je da se ta kuća cijelo vrijeme koristi samo za njihovo stanovanje, da je ne iznajmljuje i ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost u njoj te da nema registrirano trgovačko društvo, obrt i OPG. Iskazao je i da je u banci dobio gotov tekst ugovora kojeg je mogao prihvatiti ili ne, nije bilo pregovaranja i nije mogao utjecati na njegov sadržaj, a rečeno mu je da su u kreditu uvjeti pod kojima ga može dobiti. Tužitelj je naveo da je ugovor pročitao prije potpisivanja i da mu nisu ništa objasnili o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ni na što se ona odnosi, nego mu je samo dana informacija da se radi o troškovima koje mora platiti da bi mogao dobiti kredit. On nije postavljao dodatna pitanja o toj naknadi jer je smatrao da ne može utjecati na sadržaj ugovora, a iznos naknade su mu uzeli prilikom plasmana kredita.

10. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim kreditom ishodio kredit za adaptaciju kuće u kojoj živi sa svojom obitelji pa je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač stoga neosnovan.

11. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP -a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

12. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

13. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik prilikom sklapanja ugovoru o kreditu tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama i troškovima uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP -a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

14. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 1,5 % od iznosa kredita, a iz obračuna naknade za bankarske usluge (str. 64) proizlazi da je ona tužitelju naplaćena u iznosu od 1.565,08 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 1,5 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade, nije jasno.

15. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,5 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

18. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

19. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba u dijelu čl. 10 st. predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama ZOO-a koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku izjavljenom na zapisniku od 28. siječnja 2026. Njegov trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitel ju u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 26,55 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 25. rujna 2025. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 12. studenog 2025. i 28. siječnja 2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.053,10 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Matko Novinc

2. odvjetnica Dora Hanžeković Žuža na EBP 3749