Poslovni broj P-1187/2023

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Skočibušiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 6. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.236,22 EUR (tritisućedvijestotridesetšesteuraidvadesetdvacenta) koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj: 9012359783 ovjerenog godine kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod brojem ovjere OU-3846/2007, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

3,91 EUR od dana 06.03.2009. do isplate

2,33 EUR od dana 01.04.2009. do isplate

12,00 EUR od dana 07.04.2009. do isplate

1,56 EUR od dana 01.05.2009. do isplate

13,69 EUR od dana 06.05.2009. do isplate

0,50 EUR od dana 01.06.2009. do isplate

12,45 EUR od dana 06.06.2009. do isplate

10,10 EUR od dana 07.07.2009. do isplate

10,56 EUR od dana 05.08.2009. do isplate

12,03 EUR od dana 05.09.2009. do isplate

1,36 EUR od dana 23.09.2009. do isplate

0,09 EUR od dana 01.10.2009. do isplate

10,39 EUR od dana 06.10.2009. do isplate

10,01 EUR od dana 06.11.2009. do isplate

11,91 EUR od dana 05.12.2009. do isplate

13,80 EUR od dana 06.01.2010. do isplate

3,09 EUR od dana 29.01.2010. do isplate

16,90 EUR od dana 06.02.2010. do isplate

16,47 EUR od dana 06.03.2010. do isplate

3,04 EUR od dana 23.03.2010. do isplate

0,08 EUR od dana 01.04.2010. do isplate

22,03 EUR od dana 07.04.2010. do isplate

0,14 EUR od dana 01.05.2010. do isplate

21,88 EUR od dana 06.05.2010. do isplate

0,26 EUR od dana 01.06.2010. do isplate

24,56 EUR od dana 05.06.2010. do isplate

0,10 EUR od dana 01.07.2010. do isplate

34,20 EUR od dana 06.07.2010. do isplate

29,72 EUR od dana 05.08.2010. do isplate

3,86 EUR od dana 28.08.2010. do isplate

0,20 EUR od dana 01.09.2010. do isplate

40,36 EUR od dana 07.09.2010. do isplate

3,40 EUR od dana 28.09.2010. do isplate

39,79 EUR od dana 06.10.2010. do isplate

3,42 EUR od dana 01.11.2010. do isplate

30,13 EUR od dana 06.11.2010. do isplate

6,11 EUR od dana 01.12.2010. do isplate

39,77 EUR od dana 07.12.2010. do isplate

6,84 EUR od dana 01.01.2011. do isplate

48,74 EUR od dana 06.01.2011. do isplate

3,06 EUR od dana 01.02.2011. do isplate

46,67 EUR od dana 05.02.2011. do isplate

1,49 EUR od dana 01.03.2011. do isplate

50,02 EUR od dana 05.03.2011. do isplate

44,86 EUR od dana 06.04.2011. do isplate

49,65 EUR od dana 06.05.2011. do isplate

60,32 EUR od dana 07.06.2011. do isplate

56,50 EUR od dana 06.07.2011. do isplate

11,56 EUR od dana 09.07.2011. do isplate

6,77 EUR od dana 26.07.2011. do isplate

85,03 EUR od dana 05.08.2011. do isplate

7,26 EUR od dana 25.08.2011. do isplate

85,29 EUR od dana 06.09.2011. do isplate

6,54 EUR od dana 21.09.2011. do isplate

0,28 EUR od dana 01.10.2011. do isplate

69,28 EUR od dana 06.10.2011. do isplate

69,08 EUR od dana 05.11.2011. do isplate

65,84 EUR od dana 06.12.2011. do isplate

0,22 EUR od dana 01.01.2012. do isplate

69,72 EUR od dana 06.01.2012. do isplate

72,89 EUR od dana 07.02.2012. do isplate

72,45 EUR od dana 06.03.2012. do isplate

70,62 EUR od dana 06.04.2012. do isplate

71,46 EUR od dana 05.05.2012. do isplate

6,30 EUR od dana 23.05.2012. do isplate

0,46 EUR od dana 01.06.2012. do isplate

72,82 EUR od dana 06.06.2012. do isplate

71,33 EUR od dana 07.07.2012. do isplate

71,90 EUR od dana 04.08.2012. do isplate

70,87 EUR od dana 06.09.2012. do isplate

69,03 EUR od dana 06.10.2012. do isplate

71,22 EUR od dana 07.11.2012. do isplate

6,84 EUR od dana 24.11.2012. do isplate

0,42 EUR od dana 01.12.2012. do isplate

70,17 EUR od dana 08.12.2012. do isplate

72,01 EUR od dana 09.01.2013. do isplate

68,04 EUR od dana 08.02.2013. do isplate

68,64 EUR od dana 09.03.2013. do isplate

71,75 EUR od dana 06.04.2013. do isplate

70,04 EUR od dana 07.05.2013. do isplate

66,41 EUR od dana 06.06.2013. do isplate

65,73 EUR od dana 06.07.2013. do isplate

66,48 EUR od dana 09.08.2013. do isplate

68,14 EUR od dana 20.09.2013. do isplate

68,95 EUR od dana 15.10.2013. do isplate

69,19 EUR od dana 19.11.2013. do isplate

71,45 EUR od dana 13.12.2013. do isplate

72,99 EUR od dana 24.01.2014. do isplate

75,86 EUR od dana 25.02.2014. do isplate

54,02 EUR od dana 29.03.2014. do isplate

96,52 EUR od dana 05.04.2014. do isplate

po stopi od 14% godišnje do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015., od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.900,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 6. ožujka 2026.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik dana 23. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012359783 ovjeren dana 29. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod brojem ovjere OU-3846/2007, na temelju kojeg je tuženik isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.392,45 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (točka 1. Ugovora o kreditu). Točkom 6. određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u 84 jednaka mjesečna anuiteta u visini sukladno priloženom otplatnom planu, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan plaćanja.

Predmetnim Ugovorom o kreditu za tužitelja je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan dospijeća.

U postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., presuđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

S osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je tuženiku za vrijeme trajanja ugovornog odnosa preplatio 3.353,73 EUR. Tuženik je stoga dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Slijedom svega iznijetog tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud obvezati tuženika da isplati tužitelju iznos d 3.353,73 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu (list 41-46 spisa) tuženik navodi da osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno su irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Ukazuje da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio, u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Tuženik nadalje ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Nadalje navodi tuženik da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To da obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja.

Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Ističe i prigovor zastare.

3. Podneskom od dana 17. rujna 2025. g. (list 92-95 spisa) tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka kao u izreci.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu od 23. ožujka 2007. g., otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke dipl.oec. Dijani Tomljanović-Butković iz Rijeke.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu (list 8-11 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.392,45 CHF, uz rok otplate 84 mjeseca, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 5,10%. Čl. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora.

6. Istaknuti prigovor zastre nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu te zastrani rok iznosi 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 (u kojem postupku je tuženik bio stranka) došlo je do prekida zastare za preplaćene iznose na temelju pojedinačno zaključenih ugovora o kreditima u vremenskom periodu obuhvaćenom kolektivnom tužbom (u tom vremenu sklopljen je i predmetni ugovor), te je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Trgovački sudu u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu posl.br.P-1401/12 dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta je odluke postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.

6.1. Anuitet se sastoji od kamate i glavnice, a zastara teče različito na te iznose odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela je teći 13. lipnja 2014.g. te je istekla 13. lipnja 2019.g., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018.g. i istekla 14. lipnja 2023.g. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari kojom tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajne razlike odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnijeta sudu dana 13. lipnja 2023.g. istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

7.2. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

7.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

7.4. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

7.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 70/19.; dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.2. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužitelja zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 57 spisa) da je njemu trebao automobil i to malo veći i siguran auto iz razloga što ima sina sa posebnim potrebama kojeg je dva puta tjedno vozio iz [adresa] u [adresa] na fizikalne terapije, dakle u auto su mu morala stati i kolica te pomagalo za hodanje. Sa suprugom je razgledavao automobile i kao najprikladniji učinio im se Peugeot Partner koji im je ujedno bio i financijski najdostupniji. U auto kući su im dali predračun s kojim su oni tada išli u sve banke raspitivati se gdje bi mogli dobiti najprikladniji kredit jer gotovinu za kupnju automobila nije imao. Kod tuženika su mu se činili najpovoljniji uvjeti a tamo je već ranije imao jedan kredit pa se odlučio za tu banku. U banci je pitao koji kredit bi mu bio najpovoljniji i kod tuženika su mu rekli kao i u svim drugim bankama da su najpovoljniji krediti u CHF jer imaju najmanju kamatnu stopu, a tvrdili su i da je tečaj CHF najstabilniji. On da je htio uzeti kredit na 5 godina međutim rekli su mu da nema dovoljna primanja već da mu mogu odobriti kredit na 7 godina pa kako nije imao izbora jer mu je auto trebao pristao je na to. Rata mu je u početku iznosila oko 1400,00 kn i to je mogao plaćati međutim nakon neke dvije godine otprilike rata je počela rasti tako da je došla i do 2400,00 kn dok mu je plaća ostala ista. Kredit je otplatio prema redovnom otplatnom planu, dakle nije konvertiran. U banci ga ni na koji način nisu upozorili da bi tečaj CHF bio nestabilan odnosno da bi mogao porasti, već upravo suprotno, rekli su mu da se radi o jednom od najstabilnijih tečaja. U banci nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora već je banka postavila svoje uvjete ugovora. Kredit kojeg je imao u PBZ-u čini mu se da je bio u kunama i njega je otplatio bez problema jer nije dolazilo do povećanja mjesečne rate. Računao je stoga da će i ovaj kredit biti kao prethodni.

Na pitanje odgovara da se ne sjeća da li mu je u banci bilo nešto nejasno i da li je u banci postavljao neka pitanja. Prije potpisivanja ugovor je pročitao. Ne zna definiciju valutne klauzule. Doista nije siguran da li je i njegov prvi kredit bio vezan za neku stranu valutu. Nije u banci pitao zašto u ugovoru nisu navedene kune. Taj novac iz ugovora o kreditu nije dobio od banke već ga je banka direktno uplatila auto kući. Ne zna što utječe na promjenu neke valute i što je dovelo do promjene visine anuiteta. Nije njemu nitko u banci rekao da se tečaj CHF neće mijenjati ali su mu rekli da je to jedna od najstabilnijih valuta. Nije se nikada sretao sa promjenom tečaja valute u smislu da je imao neka oročenja u banci ili slično. Zna da se u banci ili u mjenjačnici može provjeriti tečaj valute u odnosu na kunu. Bilo mu je jasno da će se njegov anuitet preračunavati iz CHF u kune prema tečaju na dan plaćanja. Njemu se na plaći automatski skidala rata. Ugovor je potpisao svojevoljno. Prilikom potpisivanja ugovora nisu mu uručeni opći uvjeti banke.

13. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

14. Iz provedenog postupka ne proizlazi da se o pojedinim odredbama predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo. Proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, na što ukazuje i ispisan broj ugovora u gornjem desnom kutu. Tuženik za suprotno ne pruža sudu niti jedan dokaz, naime tuženik nije predložio eventualno saslušanje svog službenika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Naveo je također da upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

15. Stav je suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

15.1. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, jer rezultati provedenog dokaznog postupka ne upućuju na drugačiji zaključak, nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom očito najnižih kamata za kredite upravo u CHF (tužitelj je naveo da mu je djelatnica banke rekla da su krediti u chf najpovoljniji jer imaju najmanju kamatnu stopu) tužena privlačila potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.

15.2. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.

16. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovano tuženik tvrdi da bi preduvjet eventualne isplate bilo utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli budući da se isto može utvrditi i kao prethodno pitanje.

17. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović Butković iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi (list 63-81 spisa) da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznose 24.904,84 kn, odnosno 3.305,40 eur. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 521,10 kn, odnosno 69,18 eur. Neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 24.383,74 kn odnosno 3.236,22 eur.

17.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Tuženik je na ročištu dana 19. rujna 2025. (list 96-97 spisa) naveo da tuženik nema primjedbi na matematički izračun već da su njegove primjedbe pravne prirode te da ne predlaže saslušanje vještaka.

18. Kako je tužbeni zahtjev postavljen nakon provedenog vještačenja u potpunosti u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka (umanjen za negativne tečajne razlike) sud je isti usvojio zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju temeljem čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate a kako su datumi plaćanja naznačeni u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj jer je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su odredbe o valutnoj klauzuli kako su iste ugovorene ništetne.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama iz članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

19.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur, Tbr. 7.1.), sastava podnesaka od 29.2.2024. i 17.9.2025. (200,00 eurx2, tbr.8.t.1), zastupanja dana 1.3.2024., 12.4.2024., 19.9.2025. (200,00 eurx3, tbr.9.1) što ukupno iznosi 1.200,00 eur odnosno uvećano za PDV (300,00) 1.500,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur. Ukupno je dakle tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 1.900,00 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

U Delnicama, 6. ožujka 2026.

S U D A C

mr.sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda pisanim putem.