Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: Pr-43/2025-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Nenadiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Sumić d.o.o., Palača, Braće Krunića 40, OIB;44505476786, zastupan po prokuristu ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Davoru Petroviću, odvjetniku iz Osijeka, radi nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, raskida i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu dana 6. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su nezakonite i nedopuštene, odluka tuženika Sumić d.o.o., Palača, Braće Krunića 40, OIB:44505476786 o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17.02.2025., kojom je tužitelju FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.2022. kao i odluka tuženika od 17.03.2025. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika od 04.03.2025.
II. Nalaže se tuženiku Sumić d.o.o., Palača, Braće Krunića 40, OIB: 44505476786, da tužitelju FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime izgubljene bruto plaće u periodu od 18.02.2025. do 5.03.2025. isplati iznos od 537,52 eura (petstotridesetsedameurapedesetdvacenta) sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu plaće, a koje teku:
- na iznos od 381,07 eur od 15.03.2025. do isplate,
- na iznos od 156,45 eur od 15.04.2025. do isplate, u roku od 15 dana.
III. Raskida se ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen dana 15.09.2022. između tužitelja FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao radnika i tuženika Sumić d.o.o., Palača, Braće Krunića 40, OIB:44505476786, kao poslodavca s danom 6. ožujka 2025.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 2.910,00 eura (dvijetisućedevetstodeseteura) što predstavlja tri ugovorene bruto plaće tužitelja, sa zateznom kamatom tekućom od dana 6. ožujka 2026. do isplate, osim poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u tom bruto dosuđenom iznosu naknade štete, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
V. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 537,25 eura tekućih od 15.03.2025. pa do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto plaćama pod II. i dosuđenoj naknadi štete pod IV., te za zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete pod IV. tekuće od dana 23.02.2026. do 5.03.2026., kao neosnovan.
VI. Nalaže se tuženiku Sumić d.o.o. Palača, Braće Krunića 40, OIB;44505476786, da tužitelju FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknmadi parnični trošak od 1.600,00 eura (tisućušestoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodiše, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika dana 24. ožujka 2025. podnio tužbu s tužbenim zahtjevom kojim zahtijeva da sud utvrdi nezakonitom i nedopuštenom odluku tuženika od 17.02.2025. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.2021. (pravilno od 15.09.2022.), kao i odluku od 17.03.2025. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika od 04.03.2025., te da naloži tuženiku da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke traktoriste prema sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.2021. (pravilno od 15.09.2022.), kao i da mu naknadi parnični trošak.
1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže navodeći da je bio u radnom odnosu s tuženikom temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.2021. (pravilno od 15.09.2022.) na radnom mjestu vozača traktora, te da mu je tuženik dana 17.02.2025. izvanredno otkazao ugovor o radu jer da je izostao s posla 5 radnih dana u razdoblju od 10.02.2025. do 14.02.2025. a svoj izostanak nije opravdao. Odluku tuženika od 17.02.2025. o izvanrednom otkazu ugovora o radu je primio 19.02.2025., te je protiv iste dana 05.03.2025. podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je poslodavac dopisom od 17.03.2025. odbio, navodeći da postoje elementi koji daju pravo poslodavcu da izvanredno raskine Ugovor o radu. Smatra da je pobijana odluka o otkazu nepravilna, te da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje takve odluke u smislu čl.116. st. 1. Zakona o radu, jer radnik nije počinio nikakvu povredu radne obveze. Dana 2.01.2025. tuženik mu je prvi puta izvanredno otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.20221. iz razloga što je radnik od 01.05.2023. pa do dana donošenje te odluke, više puta dolazio na posao u alkoholiziranom stanju, nije dolazio redovito na posao, nesavjesno je upravljao i rukovao strojevima. Protiv te odluke je podnio zahtjev za zaštitu prava 16.01.2025. temeljem koje je poslodavac donio odluku kojom je odluku o otkazu stavio van snage, u kojoj mu tuženik u točki III nalaže da odmah dostavi doznake o bolovanju kako bi se nakon toga moglo donijeti rješenje o korištenju godišnjeg odmora. Nakon što je 30.01.2025. primio odluku tuženika kojom je poništio odluku otkazu ugovora o radu od 2.01.2025., tuženik mu je i putem mobitela rekao da nadalje koristi godišnji odmor za 2024. i da će mu rješenje o godišnjem odmoru dostaviti tijekom korištenja godišnjeg odmora. Od 31.01.2025. do 7.02.2025. radnik se nalazio na bolovanju, što u svojoj odluci o otkazu potvrđuje i poslodavac, a koje dane bolovanja tuženik u svojoj evidenciji nije mogao voditi kao dane godišnjeg odmora. Tuženik nije imao valjani razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu jer je po nalogu poslodavca koristio godišnji odmor za 2024. u trajanju od 20 dana, pa stoga nije neopravdano izostao s posla u razdoblju od 10.02.2025.g. do 14.02.2025. jer je tada koristio godišnji odmor iz 2024. godine, a trebao ga je nastaviti koristiti i dalje kako bi iskoristio i preostale dane godišnjeg odmora, međutim poslodavac ga je svojom nezakonitom odlukom, u tome onemogućio.
1.2. Tijekom postupka podneskom od dana 17. lipnja 2025. tužitelj navodi da mu nije prihvatljiv nastavak radnog odnosa kod tuženika, pa sukladno čl. 125. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023.) vrši objektivnu preinaku tužbe, na način da traži sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete i isplatu izgubljene zarade sa zateznim kamatama, koju je preinaku sud dopustio na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 30. rujna 2025. sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.). Tužitelj naknadu štete traži u iznosu od 2.910,00 eura, a što predstavlja tri minimalne bruto plaće sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske prema kojoj je minimalna bruto plaća za 2025. godinu iznosila 970,00 eura bruto.
1.3. Podneskom od dana 18. lipnja 2025. tužitelj pojašnjava da isplatu izgubljene zarade zahtijeva za razdoblje od 18.02.2025. do 5.03.2025. i to za razdoblje od 18.02.2025. do 28.02.2025. iznos od 381,07 eura bruto (970:28=34,64x11 dana=381,07), a od 1.03.2025. do 5.03.2025. iznos od 156,45 eura bruto (970:31=31,29x5=156,45), odnosno ukupno 537,52 eura.
1.4. Nakon preotvaranja glavne rasprave, a podneskom od dana 13. veljače 2026. tužitelj ispravlja tužbeni zahtjev u odnosu na godinu Ugovora o radu, te pravilno navodi da se njegovo zahtjevi odnose na Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.09.2022., a ne na Ugovor o radu od 15.09.2021. koji je tužitelj sklopio s tuženikom na određeno vrijeme.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost tužbe i visinu tužbenog zahtijeva, navodeći da je tužitelj od 30. do 31.12.2024. koristio 2 dana godišnjeg odmora, te u mjesecu siječnju 2025. u trajanju 18 radnih dana, a čime je u cijelosti iskoristio godišnji odmor iz 2024. u ukupnom trajanju od 20 radnih dana. Kako se tužitelj od 29. do 31.01.2025. nije pojavio na poslu, niti javljao na tel. pozive poslodavca, a dana 3.02.2025. je dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad iz koje je razvidno da je tužitelju retroaktivno otvoreno bolovanje s prvim danom nesposobnosti za rad 31.01.2025., što je u postupku pred Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje utvrđeno opravdanim, te da je tužitelj sposoban za rad od 8.02.2025. (subota), nakon čega se isti nije pojavio na poslu do dana 14.02.2025. (petak), zbog čega mu je dana 17.02.2025. otkazan ugovor o radu. Napominje da ga je tužitelj u navedenom razdoblju putem telefona obavijestio da nema namjeru nastaviti rad kod tuženika, da je pronašao drugi posao za koje mu je potrebno Uvjerenje o osposobljavanju za rukovatelja traktorom i radnim priključcima, koje je zahtijevao od tuženika da mu dostavi. Iako je navedeno osposobljavanje tužitelja financirao tuženik, postupio je po zahtjevu tuženika i dostavio mu traženo Uvjerenje izdano od strane Pučkog otvorenog učilišta Ivan iz Đakova, iz dobre namjere da pomogne tužitelju.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je tijekom postupka izveo dokaze koje su stranke predložile, te je saslušao tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika ŽČ, te pročitao i izvršio uvid u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17.02.2025. (list 4. spisa), zahtjev za zaštitu prava od 4.03.2025. (list 5. -6.), očitovanje na zahtjev za zaštitu prava od 17.03.2025. (list 7.), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2.01.2025. (list 8.-9.), Odluku od 23.01.2025. na zahtjev za zaštitu prava od 16.01.2025. (list 10. -11.), Evidenciju o radnom vremenu za 12/2024. (list 19.), obračun plaće za 12/24. (list 20.), Izvješća o privremenim nesposobnostima/spriječenostima za rad (list 21. i 28.), Evidenciju o radnom vremenu za 1/2025. i 2/2025. (list 22. i 29.), obračun plaće za 1/25. i 2/25. (list 23. i 30.), potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad od 3.02.2025.(list 24.), dopis tuženika od 5.02.2025. (list 25.-26.), dopis HZZO od 13.02.2025. (list 27.), obračun plaće 11 (list 31.), Uvjerenje o osposobljavanju tužitelja od 13.04.2023. (list 32.), potvrdu HZMO od 4.03.2025. (list 35.-37.), obrazac eM-2P-obveznik Osijek-Koteks d.d. (list 38.), dopis HZMO od 14.10.2025. (list 53.), obrazac eM-3P-prijava o promjeni tijekom osiguranja od 23.01.2025. (list 58.) i obrazac eM-3P-prijava o prestanku osiguranja od 8.01.2025. (list 59.).
4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 15.09.2022. koju je tuženik donio 17.02.2025. i odluke po zahtjevu za zaštitu prava od 17.03.2025., zahtjev za isplatu izgubljene dvije bruto plaće za 18.02.2025. - 5.03.2025. sa zateznim kamatama, zahtjev za raskid ugovora o radu s danom 6.03.2025., te naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini tri minimalne bruto plaće sa zateznim kamatama od dana zaključenja glavne rasprave do isplate.
7. Među strankama nije sporno:
- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu vozača traktora;
- da je tužitelj tijekom radnog odnosa kod tuženika dobio Uvjerenje o osposobljavanju rukovatelja traktorom s radnim priključcima od dana 22.03.2023.;
- da je tuženik Odlukom od dana 2.01.2025. otkazao tužitelju Ugovor o radu sklopljen dana 15.09.2021.;
- da je tužitelj protiv Odluke tuženika podnio Zahtjev za zaštitu prava dana 16.01.2025.;
- da je Odluku o otkazu od 2.01.2025., a povodom tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava, tuženik Odlukom od 23.01.2025. stavio izvan snage;
- da je tuženik dana 17.02.2025. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljen dana 15.09.2022. na neodređeno vrijeme;
- da je navedenu Odluku tužitelj zaprimio dana 19.02.2025. i u roku sukladno čl. 133. st. 1. Zakona o radu, protiv iste podnio zahtjev za zaštitu prava dana 5.03.2025.;
- da je tuženik Zahtjev za zaštitu prava odbio dopisom od dana 17.03.2025.;
- da je tužitelj pravovremeno podnio tužbu dana 24.03.2025. u roku sukladno čl. 133. st. 2. Zakona o radu.
8. Među strankama je sporno:
- osnova i visina;
- jesu li Odluka od 17. veljače 2025. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, kao i Odluka o zahtjevu za zaštitu prava od 17. ožujka 2025. zakonite i dopuštene;
- je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene bruto plaće u razdoblju od 18.02.2025. do 5.03.2025. u iznosu od 537,52 s pripadajućim zateznim kamatama;
- je li osnovan zahtjev tužitelja za raskid Ugovora o radu s danom 6.03.2025.;
- je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini tri minimalne plaće za 2025. godinu od 2.910,00 eura bruto sa zateznim kamatama.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača traktora temeljem Ugovora o radu na neodređeno od 15.09.2021., te da je određeno vrijeme bio na bolovanju. Po završetku bolovanja je kontaktirao tuženika radi povrata na rad, međutim, isti mu je putem telefona rekao da trenutno nema posla i da ostane na godišnjem odmoru dok ga ne pozove da dođe raditi. Ne zna koliko dana ima godišnjeg odmora, međutim, taj godišnji odmor za koji mu je poslodavac rekao da ostane koristiti se odnosi na 2024. godinu, te on uopće nije bio na godišnjem odmoru u 2024. godini. Nakon toga mu je poslodavac putem pošte dostavio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu jer se neopravdano nije pojavio na poslu od 10.02.2025. do 14.02.2025., ali je on u to vrijeme bio na starom godišnjem odmoru iz 2024. godine sukladno tomu kako mu je rekao poslodavac. Živi zajedno sa roditeljima u njihovoj kući, roditelji imaju vlastita primanja i snose troškove režija, trenutno je nezaposlen i u vlasništvu ima oranicu, nije oženjen i nema obvezu nikoga uzdržavati. Kod tuženika je bio zaposlen u trajanju od 3 godine. Nakon otkaza se zaposlio u Osijek Kotekstu u trajanju od dva mjeseca, a nakon toga kod poslodavca RWA u trajanju od mjesec dana, a ne može točno reći od kada je nezaposlen. Navodi da uopće nije radio u siječnju 2025. godine jer je dobio otkaz, a ne zna zašto je dobio otkaz. Nakon što je poslodavac donio prvu odluku o izvanrednom otkazu koju je poništio, donesena je druga odluka o izvanrednom otkazu 17.02.2025. i od završetka bolovanja na kojem ne zna točno koliko je bio i druge odluke o izvanrednom otkazu, on uopće nije radio, jer mu je poslodavac rekao da ne mora dolaziti na posao i da koristi godišnji odmor iz 2024. godine. Ne može se sjetiti koliko je uopće bio na bolovanju u 2024. godini, ali krajem 2024. godine nije koristio godišnji odmor. Napominje da nikada nije dobio isplatne liste plaće, a nikada mu poslodavac nije dao evidenciju za vođenje godišnjeg odmora. Prvi izvanredni otkaz je dobio 2. siječnja 2025., a nakon što je njegov Zahtjev za zaštitu prava usvojen, saznao je da je taj Otkaz poništen. Čuo se sa z.z. tuženika, ali se nije pojavljivao na poslu, a misli da je to iz razloga jer mu je z.z. tuženika tada rekao, koliko se sjeća, da koristi godišnji odmor koji mu je ostao iz 2024. godine. Ne sjeća se da li je bilo što vezano za sebe dostavljao tijekom veljače 2025. poslodavcu. Misli da je 3.02.2025. obavijestio poslodavca da je ponovno na bolovanju. Njegova liječnica ga je tada izvijestila da je njegov poslodavac pokrenuo postupak opravdanosti njegovog bolovanja i tada ga je izvijestila da je on radno sposoban s danom 8. veljače 2025. godine. Tada se čuo sa z.z. tuženika koji mu je tom prilikom rekao da nema posla u firmi i da koristi stari godišnji odmor, a nije siguran da li je mislio na stari godišnji iz 2024. godine ili novi iz 2025. Sjeća se da je tom prilikom tražio od poslodavca da mu dostavi Uvjerenje o osposobljavanju za vozača rukovatelja traktorom iz razloga jer je on sam platio tu obuku. Misli da cijelu 2024. godinu nije uopće radio kod svog poslodavca – tuženika, odnosno uopće se ne sjeća da li je radio, već zna da je bio na bolovanju. Tuženik ga nikada niti usmenim niti pisanim putem, nije upozorio na bilo kakvo kršenje radnih obveza.
9.1. Iz iskaza prokuriste tuženika ŽČ proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu od 15.09.2021. na radnom mjestu vozača traktora i u više navrata je bio usmeno upozoren na povrede radnih obveza, budući je na posao dolazio u vidno alkoholiziranom stanju. U mjesecu kolovozu 2023. tužitelj je otišao na bolovanje, a prije toga je iskoristio kompletno godišnji odmor za 2023. koji je imao za svaku godinu u trajanju od 22 radna dana. U 2024. godini tužitelj je bio na bolovanju od početka 2024. do 28.12.2024. Od 29.12.2024. do 28. siječnja 2025. tužitelj je koristio godišnji odmor iz 2024. godine, koji je isto imao u trajanju od 22 radna dana (jedna subota u mjesecu je bila radni dan). Prvi izvanredni otkaz je donio 2. siječnja 2025., a nakon što je usvojio kao osnovan tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava, taj otkaz je stavio izvan snage. Cijeli siječanj 2025. je tužitelj na vlastiti zahtjev koristio godišnji odmor iz 2024. čim mu je zatvoreno bolovanje 28.12.2024., dakle od 29.12.2024. do 28.01.2025. je bio na godišnjem odmoru iz 2024. godine koji mu je odobren. 29.01.2025. je ponovno otvorio bolovanje i nije se pojavljivao na poslu. Nakon 7.02.2025. po zatvaranju bolovanja tužitelj mu se javio i tražio da mu da Uvjerenje o stručnoj osposobljenosti jer je našao novi posao u Osijek-Koteksu i rekao da više neće dolaziti na posao, a u to vrijeme više nije imao starog godišnjeg odmora i nije tužitelju rekao da koristi godišnji odmor jer je iskoristio cijeli godišnji odmor za 2024. godinu. Ne sjeća se točno kada je tužitelj bio odjavljen sa mirovinskog nakon što je donio prvi izvanredni otkaz koji je kasnije poništen dana 7.01.2025., a ta je Odluka poslana tužitelju kojim je poništen taj prvi izvanredni otkaz. Pokrenuo je postupak kontrole bolovanja tužitelja i dobio obavijest da je tužitelj radno sposoban sa danom 8.02.2025. Tada je kontaktirao tužitelja koji mu je rekao da više neće raditi kod njega jer je našao novi posao i da mu zbog toga da Uvjerenje o osposobljenosti za rad, a tom mu prilikom nije rekao da koristi bilo kakav godišnji odmor, jer je iskoristio sav godišnji za 2024. godinu i rekao mu da je našao posao kod novog poslodavca i da više neće raditi kod tuženika. Međutim, tom prilikom mu nije rekao da mu pripremi bilo kakve dokumente vezano za raskid ugovora o radu radi odlaska kod novog poslodavca, već se više nije pojavljivao na radnom mjestu, nakon čega je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog nepojavljivanja na radnom mjestu. Ne sjeća se kome je točno dostavio Odluku od 23.01.2025., da li osobno tužitelju ili njegovom punomoćniku.
10. Iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, PS u Osijeku (list 35.-37. spisa) proizlazi da je tužitelj kod tuženika bio prijavljen prvi put na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 15.09.2021. i odjavljen dana 14.09.2022., te na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme prijavljen od 15.09.2022. i odjavljen dana 17.02.2025.
10.1. Čitanjem Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koju je tuženik donio dana 2.01.2025. (list 8. -9. spisa) sud je utvrdio da se ista odnosi na Ugovor o radu koji su stranke sklopile dana 15.09.2021. na određeno vrijeme.
10.2. Čitanjem Odluke tuženika od 23.01.2025. (list 11. spisa), sud utvrđuje da je tuženik usvojio tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava i poništio Odluku o izvanrednom otkazu od 2.01.2025. koja se odnosi na Ugovor o radu od 15.09.2021. (na određeno vrijeme), te točkom II. naložio tužitelju da se po primitku te Odluke odmah javi na posao, a točkom III. naložio tužitelju da odmah dostavi doznake o bolovanju koje je zaključeno 27.12.2024. kako bi mogao donijeti rješenje o korištenju godišnjeg odmora.
10.3. Čitanjem Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 17.02.2025. (list 4. spisa) sud utvrđuje da se otkaz odnosi na Ugovor o radu sklopljen između stranaka na neodređeno vrijeme dana 15.09.2022. i da je razlog za otkaz neopravdan izostanak tužitelja s posla 5 radnih dana (od 10.02.2025. do 14.02.2025.), u kojoj se navodi da je radniku zaključeno bolovanje 7.02.2025. i da se radnik nakon toga nije pojavio na poslu prvog radnog dana 10.02.2025., te je uvidom u evidenciju radnog vremena utvrđeno da je radnik neopravdano izostao s posla od 10.-14.02.2025., da je radnik 14.02.2025. putem telefona kontaktirao predstavnika poslodavca zbog Uvjerenja o osposobljavanju za rukovanje traktorom i priključnim strojevima i nije obavijestio poslodavca o razlozima nedolaska na posao.
10.4. Čitanjem očitovanja tuženika od 17.03.2025. na zahtjev za zaštitu prava od 4.03.2025. sud utvrđuje da je tuženik odbio zahtjev tužitelja navodeći da je prema radniku ispunio sve materijalne obveze zaključno sa plaćom za 2/2025.
10.5. Iz evidencije o radnom vremenu za tužitelja za mjesec 12/2024. proizlazi da je isti bio na bolovanju cijelu 2024. godinu osim 2 dana godišnjeg odmora i to 30. i 31.12.2024.
10.6. Iz evidencije o radnom vremenu za tužitelja za mjesec 1/2025. proizlazi da se tužitelj vodio na godišnjem odmoru 18 dana, da je na bolovanju bio 31.01.2025., a 29.01.2025. i 30.01.2025. da je radni odnos bio u zastoju/prekidu zbog krivice radnika.
10.7. Iz evidencije o radnom vremenu za tužitelja za mjesec 2/2025. proizlazi da se tužitelj vodio na bolovanju u radnim danima od 3.02. -7.02.2025., a od 10.02.- 14.02.2025. se vodio u zastoju/prekidu radnog odnosa zbog krivice radnika.
10.8. Iz obračuna plaće za 1/2025. (list 23. i 29.) proizlazi da je tužitelju isplaćeno 704,35 eura neto (873,01 eura bruto) i da je evidentirano da je izostao s posla neopravdano 2 radna dana / 16 sati.
10.9. Iz obračuna plaće 10 i 11 za mjesec 2/2025. (list 30.-31. spisa) proizlazi da tužitelju nije isplaćena plaća, već je na ime bolovanja od 40 sati isplaćen iznos bruto od 126,36 eura, odnosno 69,43 neto (list 30.), te na ime neiskorištenog godišnjeg odmora iznos od 126,36 eura bruto (list 31.), odnosno 80,87 neto.
10.10. Iz Potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (list 24. spisa) proizlazi da je tužitelju dana 31.01.2025. otvoreno bolovanje s očekivanim trajanjem 14 dana.
10.11. Čitanjem odgovora Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 13.02.2025. (list 27.-28. spisa) sud utvrđuje da je tužitelj bio na bolovanju od 31.01.2025. do 7.02.2025.
10.12. Iz obrasca eM-2P Hrvatskog zavoda za mnirovinsko osiguranje (list 38.) proizlazi da je tužitelj od dana 6.03.2025. – 31.05.2025. bio prijavljen kod poslodavca Osijek-Koteks d.d.
10.13. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14.10.2025. (list 53.) proizlazi da je tuženik dana 10.01.2025. izvršio odjavu tužitelja sa datumom prestanka statusa od 14.09.2022., te je dana 30.01.2025. izvršio prijavu za tužitelja sa datumom stjecanja statusa unatrag od 15.09.2022.
10.14. Iz obrasca o prijavi o promijeni tijekom osiguranja eM-3P Hrvatskog zavoda za mnirovinsko osiguranje (list 58. spisa) proizlazi da je tužitelj kod tuženika bio prijavljen dana 15.09.2022. i dana 23.01.2025.
10.15. Iz obrasca o prestanku osiguranja eM-2P Hrvatskog zavoda za mnirovinsko osiguranje (list 59. spisa) proizlazi da je tužitelj kod tuženika odjavljen dana 7.01.2025. u odnosu na dan stjecanja svojstva osiguranika 15.09.2022. (Ugovor o radu na neodređeno vrijeme).
11. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 15.09.2021. do 14.09.2022., a zatim na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 15.09.2022. (sa kojeg je stausa konačno odjavljen 17.02.2025.) na radnom mjestu vozača traktora, tijekom kojeg je radnog odnosa stekao Uvjerenje o osposobljavanju rukovatelja traktorom s radnim priključcima, da je cijele 2024. godine bio na bolovanju osim 2 radna dana 30.12.2024. i 31.12.2024. koji su u evidenciji tuženika vođeni kao godišnji odmor, a na koji tužitelj za svaku godinu ima pravo u trajanju od 22 radna dana (jedna subota u mjesecu radni dan) prema iskazu prokurista tuženika ŽČ. Prva Odluka od 2.01.2025. o izvanrednom otkazu se odnosila na Ugovor o radu na određeno vrijeme od 15.09.2021. (iako poslodavac u istoj pogrešno navodi da se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme), a koju je Odluku tuženik Odlukom od dana 23.01.2025. stavio izvan snage uvažujući Zahtjev za zaštitu prava tužitelja i Odluku dostavio tužitelju putem punomoćnika dana 30.01.2025., ali je tužitelja s danom 7.01.2025. odjavio sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za radni odnos na neodređeno vrijeme s početkom 15.09.2022. i ponovno ga prijavio u taj radni odnos retroaktivno s danom 23.01.2025., za što je tužitelj dakle saznao tek dana 30.01.2025. kada je dobio Odluku tuženika od 23.01.2025. Da je unatoč tome što je tužitelj bio odjavljen iz radnog odnosa od 7.01.2025. do ponovne retroaktivne prijave 23.01.2025., tuženik u evidenciji radnog vremena za mjesec 1/2025. vodio tužitelja da se nalazi na godišnjem odmoru u trajanju od 18 radnih dana od kojih 13 dana obuhvaća razdoblje odjave (od 7.01.-23.1.2025.), dok godišnji odmor za 2.01.2025. i 3.01.2025. obuhvaća dane nakon što je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu od 2.01.2025., a dani evidentirani kao godišnji odmor 24.01.2025., 27.01.2025. i 28.01.2025. su evidentirani prije nego je tužitelju dana 30.01.2025. dostavljena Odluka od dana 23.01.2025. Također je utvrđeno da je tužitelj od 31.01.2025. do 7.02.2025. bio na bolovanju što mu je tuženik evidentirao u evidenciji o radnom vremenu za 2/2025., kao i da je tuženik u evidencijama o radnom vremenu tužitelju za 29.01.2025. i 30.01.2025. vodio prekid/zastoj radnog odnosa zbog krivice radnika, kao i dane 10.- 14.02.2025. zbog kojih je i donio drugu Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljen dana 15.09.2022. u kojoj navodi da je tužitelj u navedenom razdoblju neopravdano izostao s posla 5 radnih dana. Tuženik u dokaznom postupku nije dokazao da je donio odluku o korištenju godišnjeg odmora za tužitelja za 2024. godinu, na što se sam pozivao da će donijeti u točki III. svoje Odluke od 23.01.2025., a niti da je eventualno postojao neki dogovor sa tužiteljem da bi dane u kojima ga je tuženik prvi puta odjavio sa mirovinskog osiguranja (od 7.01. -23.01.2025.) poslodavac mogao evidentirati kao godišnji odmor iz 2024. godine, koji tužitelj suprotno navodima tuženika, nikako nije mogao koristiti kako je navedeno u evidencijama tuženika o radnom vremenu tužitelja, jer se radi o vremenu nakon prvog izvanrednog otkaza od 2.01.2025. i nakon odjave Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa mirovinskog 7.01.2025. i saznanja 30.01.2025. da ga je tuženik ponovno prijavio u radni odnos sa 23.01.2025. Također je uvidom u obračun plaće 10 za mjesec veljaču 2025. i obračun plaće 11 za cijelu 2025. godinu utvrđeno da tuženik nije isplatio tužitelju plaću bveć samo naknadu za bolovanje i za neiskorišteni godišnji odmor.
12. Prema odredbi čl. 76. Zakona o radu, radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu.
12.1. Prema odredbi čl. 77. st. 1. Zakona o radu, radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana.
12.2. Prema odredbi čl. 84. st. 4. Zakona o radu, godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.
12.3. Prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o radu, raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine. Stavkom 4. je propisano da poslodavac mora radnika najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja.
12.4. Prema odredbi čl. 95. st. 3. Zakona o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
12.5. Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema stavku 2. istoga članka ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
12.6. Prema odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
12.7. Prema odredbi čl. 120. Zakona o radu, otkaz mora biti u pisanom obliku. Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.
12.8. Prema odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o radu, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
12.9. Teret dokazivanja u radnim sporovima je propisan odredbom čl. 135. st. 1. Zakona o radu, prema kojoj u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Stavkom 3. istog članka je propisano da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.
13. Naime, izvanredni otkaz ugovora o radu je pravno sredstvo koje poslodavac može koristiti u slučaju teške povrede radne obveze od strane radnika. To znači da radnik svojim postupcima ili propustima grubo krši svoje obveze iz radnog odnosa, što dovodi do gubitka povjerenja poslodavca i nemogućnosti daljnjeg nastavka radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka.
13.1. Cijeneći citirane zakonske odredbe i provedene dokaze, sud je utvrdio da su izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i Odluka po zahtjevu za zaštitu prava, u konkretnom slučaju nezakoniti i nedopušteni.
13.2. Naime, činjenica da je tužitelj nakon javljanja tuženiku po prestanku bolovanja dana 8.02.2025. izvijestio tuženika da traži Uvjerenje o osposobljavanju rukovatelja traktorom s radnim priključcima, te da je našao novi posao, ne znači da nije imao pravo iskoristiti kod tuženika godišnji odmor koji mu je preostao iz 2024. godine i koji je iskoristio u trajanju od samo 2 radna dana 30. i 31.12.2024., ili da se eventualno dogovori sa tuženikom o isplati tih dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2024., kao i da ili otkaže Ugovor o radu sa tuženikom ili da radni odnos sporazumno raskinu. Naime, tužitelj je unatoč bolovanju u 2024. godini, imao pravo na godišnji odmor za tu godinu, koji je prenio u 2025. godinu sukladno citiranoj odredbi Zakona o radu. Tuženik tvrdi da je tužitelj sav godišnji odmor iz 2024. iskoristio koristeći dva dana 30. i 31.12.2024. i 18 dana u siječnju 2025. kako je to iskazao u svojoj evidenciji o korištenju godišnjeg odmora za tužitelja. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 7. siječnja 2025. do 23. siječnja 2025. bio odjavljen iz radnog odnosa kod tuženika, te da o ponovnoj prijavi i priznanju kontinuiteta radnog odnosa nije bio obaviješten sve do 30. siječnja 2025., pa stoga tužitelj kao radnik ne može koristiti godišnji odmor u razdoblju u kojem objektivno ne zna da mu radni odnos traje, niti može snositi posljedice evidencije o korištenju godišnjeg odmora koje je poslodavac vodio bez njegovog znanja i bez donošenja odgovarajuće odluke ili rasporeda o korištenju njegova godišnjeg odmora iz 2024. godine. Stoga sud ocjenjuje evidenciju tuženika o korištenju godišnjeg odmora nezakonitom u konkretnom slučaju i vođenu u okolnostima koje su posljedica propusta tuženika. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelj od 10.02.2025. do 14.02.2025. bio obvezan doći na posao, te da ga je o toj obvezi jasno i pravodobno obavijestio. Naime, iz Odluke tuženika od 23. siječnja 2025. proizlazi da se radniku, ovdje tužitelju nalaže odmah po primitku Odluke, javiti na posao i dostaviti doznake o bolovanju zaključenom 24. prosinca 2024. kako bi nakon toga tuženik mogao donijeti rješenje o korištenju godišnjeg odmora, a koje rješenje tuženik nije donio, već tvrdi da je tužitelj iskoristio sav godišnji odmor iz 2024. i da mu nije rekao da ostane koristiti taj godišnji dok ga ne pozove na posao. Naime, tužitelj je iskazao da se nakon zatvaranja bolovanja 7.02.2025. javio poslodavcu putem telefona koji mu je rekao da ostane na godišnjem odmoru iz 2024. godine dok ga ne pozove da dođe raditi jer da trenutno nema posla. Tuženik nije dostavio nijedan dokaz da je tužitelju izričito i jasno rekao da mora doći raditi i da ga je upozorio na posljedice izostanka s posla, te da je odbio tužitelju korištenje godišnjeg odmora iz 2024. Radnik ne može snositi štetne posljedice zbog pogrešaka ili propusta poslodavca u vezi s prijavom i organizacijom rada, kao ni zbog retroaktivnog stvaranja pravnih učinaka o kojima radnik nije obaviješten. Stoga sud ocjenjuje da tužitelj u navedenom razdoblju objektivno nije mogao koristiti godišnji odmor, niti se može smatrati da je bio u obvezi postupati sukladno evidencijama o kojima nije imao saznanja. Teret dokazivanja nezakonitosti otkaza leži na poslodavcu, a uzimajući pri tom u obzir da postoji proturječnost u iskazima stranaka, sud smatra da poslodavac nije dokazao svoje tvrdnje, jer evidencija tuženika o godišnjem odmoru tužitelja za 2024. godinu, u konkretnom slučaju nije vjerodostojan dokaz, već je nezakonita jer je tužitelj evidentiran da je koristio godišnji odmor dok nije bio u radnom odnosu koji je tuženik otkazao. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelj bio jasno i pravodobno obaviješten o obvezi dolaska na posao u veljači 2025. niti da mu je prethodno odbijeno korištenje godišnjeg odmora ili izdana izričita uputa da se mora javiti na rad. Svaka sumnja u pogledu osporavanosti izostanka se tumači u korist radnika, osobito kada je do nejasnoća došlo zbog postupanja poslodavca. Pored navedenog, ukoliko je tužitelj rekao tuženiku da je našao novi posao i da zbog toga traži Uvjerenje o osposobljavanju i da više neće dolaziti raditi kod tuženika, onda bi bilo logično i životno da je tuženik s istim sporazumno raskinuo radni odnos ili da tuženik upozori tužitelja da otkaže ugovor o radu ukoliko je našao novi posao, a posebno imajući u vidu da je tužitelj komunicirao s prokuristom tuženika koji je je po zanimanju diplomirani pravnik. Nejasnoće koje proizlaze iz nepravilnog vođenja evidencije, zakašnjele obavijesti o ponovnoj prijavi u radni odnos, te izostanak pisanih odluka o godišnjem odmoru, posljedica su postupanja poslodavca-tuženika, te ne mogu ići na štetu radnika – tužitelja. Stoga tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da je izostanak s rada bio neopravdan, te da je otkaz zakonit i dopušten, kao i Odluka tuženika od 17.03.2025. u konkretnom slučaju.
14. Slijedom navedenog, kako nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu, to su otkaz ugovora o radu od 17.02.2025. i Odluka tuženika od 17.03.2025. o zahtjevu za zaštitu prava, nezakoniti i nedopušteni, kako je odlučeno pod I. izreke.
15. Tužiteljev zahtjev za isplatu izgubljene bruto plaće za veljaču i ožujak 2025. u ukupnom iznosu od 537,52 eura je osnovan. Naime, zahtjev tužitelja za izgubljenu zaradu se odnosi na razdoblje od 18.02.2025. do 5.03.2025. i to za razdoblje od 18.02.2025. do 28.02.2025. u iznosu od 381,07 eura bruto (970:28=34,64x11 dana=381,07), a od dana 1.03.2025. do 5.03.2025. u iznosu od 156,45 eura bruto (970:31=31,29x5=156,45), odnosno ukupno 537,52 eura i to sa zateznim kamatama tekućim na bruto plaću od dospijeća za svaki pojedini mjesec pa do isplate, sukladno čl. 95. st. 3. Zakona o radu i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), kako je odlučeno kao pod II. izreke.
15.1. Nije osnovan zahtjev tužitelja za zatezne kamate na iznos od 537,52 eura od 15.03.2025. pa do isplate, jer bi u to u slučaju tužitelju bile dosuđene dvostruke kamate, tekuće i na ukupan iznos (537,52 eura) i na svaki pojedini iznos (na 381,07 eura i 156,45 eura), radi čega je odbijen s tim dijelom zahtjeva kao neosnovanim pod V. izreke.
16. Na zahtjev tužitelja sud je odredio prestanak radnog odnosa sa danom 6.03.2025. te dosudio tužitelju naknadu štete, u skladu s odredbom čl. 125. st. 1. Zakona o radu, u zahtijevanom iznosu tri ugovorene bruto plaće od 2.910,00 eura, koje je tužitelj primao u minimalnom iznosu čija je visina dosuđena sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 124/24.) kojom minimalna plaća za 2025. godinu iznosi 970,00 eura bruto, kako je odlučeno kao pod III i IV. izreke.
16.1. Međutim, tužitelju na dosuđen iznos naknade štete pripadaju zatezne kamate od dana presuđenja pa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a ne od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate, kako to tužitelj neosnovano zahtijeva, radi čega je taj zahtjev odbijen kao neosnovan kao pod V. izreke.
17. Nadalje, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, a isto se odnosi i na naknadu štete u visini bruto plaće, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sukladno čl. 24. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23., 152/24.), radi čega je u navedenom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata, neosnovan i valjalo je taj zahtjev odbiti, kako u odnosu na izgubljene bruto plaće, tako i u odnosu na naknadu štete u visini tri bruto plaće, kao pod V. izreke.
18. Kako tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtijeva u odnosu na zatezne kamate, to se odluka suda o naknadi troškova temelji na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
18.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu troška od 1.600,00 eura, koji je osnovan i sastoji se od jednokratne nagrade prema odredbi Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., 107/25.) od 500,00 eura, te nakon preinake tužbe na ime sastava podneska od dana 17.06.2025. i 12.01.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr, 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 30.09.2025., 21.01.2026. i 23.02.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude 6.03.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), a što je u skladu s navedenim odredbama u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
U Osijeku, 6. ožujka 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženika
