REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10060/19-33

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentini Božiček, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. veljače 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika, dana 06. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamate stope iznos od 3.387,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 7,07 eura od 15. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,06 eura od 12. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,15 eura od 11. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,11 eura od 14. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,24 eura od 13. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,31 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 28,32 eura od 14. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,62 eura od 12. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,34 eura od 13. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,68 eura od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,19 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,21 eura od 12. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,51 eura od 09. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 47,09 eura od 12. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,72 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 47,74 eura od 12. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 48,20 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 48,41 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,83 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,94 eura od 13. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,06 eura od 13. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,41 eura od 07. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,58 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,92 eura od 12. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,89 eura od 13. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,55 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,20 eura od 14. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,72 eura od 13. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,46 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,29 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,30 eura od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,11 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,48 eura od 17. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,70 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,04 eura od 09. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,07 eura od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,37 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,24 eura od 12. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,62 eura od 14. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,69 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,88 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,58 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,77 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,92 eura od 12. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,34 eura od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,67 eura od 18. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,52 eura od 22. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 52,06 eura od 21. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,45 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,21 eura od 18. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,11 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,77 eura od 18. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,34 eura od 20. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,42 eura od 22. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,02 eura od 23. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,29 eura od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,47 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,16 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,24 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,01 eura od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 43,52 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,05 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,31 eura od 20. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,12 eura od 18. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,12 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,97 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,04 eura od 25. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,71 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 42,67 eura od 12. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 42,64 eura od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 42,90 eura od 19. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,31 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,88 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,58 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 43,79 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 44,03 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,64 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,71 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,69 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,62 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,59 eura od 28. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,60 eura od 22. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,69 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,76 eura od 24. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 9,74 eura od 24. listopada 2014. godine do isplate

- iznos od 9,81 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,85 eura od 23. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,82 eura od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 20. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 21. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 27. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 27. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 29. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 14. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,83 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 9,83 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 15. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.074,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,90 eura od 30. rujna 2004. godine do isplate,

- iznos od 6,11 eura od 02. studenog 2004. godine do isplate,

- iznos od 14,52 eura od 07. prosinca 2004. godine do isplate,

- iznos od 11,62 eura od 13. siječnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,32 eura od 04. veljače 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,69 eura od 04. ožujka 2005. godine do isplate,

- iznos od 3,23 eura od 12. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,94 eura od 12. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,34 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,87 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,64 eura od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,45 eura od 13. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,98 eura od 13. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,99 eura od 12. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,77 eura od 13. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,00 eura od 14. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,82 eura od 13. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 13,25 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,00 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,38 eura od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,98 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,70 eura od 17. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,30 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,45 eura od 09. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 54,29 eura od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,16 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,91 eura od 12. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,31 eura od 14. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,45 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,78 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,81 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,81 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 65,08 eura od 12. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 94,71 eura od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 97,59 eura od 18. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 122,35 eura od 22. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 109,63 eura od 21. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,71 eura od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 94,22 eura od 18. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,15 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,79 eura od 18. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,57 eura od 20. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 106,35 eura od 22. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,35 eura od 23. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,05 eura od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 106,90 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 103,79 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 104,60 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,27 eura od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 97,30 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 102,68 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,25 eura od 20. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 103,38 eura od 18. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,24 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 101,85 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 102,60 eura od 25. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 99,23 eura od 10. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,73 eura od 12. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,46 eura od 10. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,04 eura od 19. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 95,17 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,90 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 97,95 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 100,04 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 102,41 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,80 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 94,56 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 93,65 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 90,61 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 89,63 eura od 28. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 90,07 eura od 22. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 93,53 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 96,44 eura od 24. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 95,84 eura od 24. listopada 2014. godine do isplate

- iznos od 98,36 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 100,07 eura od 23. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,06 eura od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 20. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 21. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 27. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 27. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 29. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 14. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 99,34 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 99,34 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 30. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 4.705,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.705,18 eura od 01. listopada 2015. godine do 18. siječnja 2026. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 19. siječnja 2026. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 12. srpnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 91.571,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, s rokom otplate do 31. srpnja 2029. godine u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,00% godišnje, koja je promjenjiva. Nastavno punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine te odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Aneksa uz Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.387,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 6.074,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 4.705,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer je predmetni kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran, čime se položaj tužitelja s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položaj potrošača s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je provedenom konverzijom tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom, naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj S1/19 od 04. ožujka 2020. godine zauzeo jasan pravni stav kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ujedno je i Ustavni sud RH rješenjem poslovni broj U-I-3685/15 i dr. od 04. travnja 2017. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ocijenio usklađenim s Ustavom RH, koju činjenicu sud ne smije zanemariti posebice ako se uzme u obzir da je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima konverzije propisanim od strane zakonodavca. Nadalje punomoćnik tuženika je navodeći da sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF više ne postoje, iz kojeg razloga se ne mogu niti utvrditi ništetnim, što ujedno znači da se na temelju istih ne može potraživati plaćanje, istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer tužitelj potražuje povrat navodno preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu, pa je sukladno odredbi članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje zastaru u roku tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja, zastara nastupila u trenutku podnošenja tužbe obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjenjuje zastarni rok za stjecanje bez osnove i tada je nastupila zastara potraživanja, jer je proteklo više od pet godina od dana sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je osporio navode tužbe da bi odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF bile ništetne, jer osim što se tužitelj niti nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, s obzirom da u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača niti nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, već je ujedno valutna klauzula dopuštena te je tužitelj pristao sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a mogao je birati između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, što ujedno znači da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa niti nije dopušteno ispitivati da li je ta ugovorna odredba poštena. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužitelju svojstvo potrošača te navodeći da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku izvatka iz sudskog registra (list 9 i 23-24 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12. srpnja 2004. godine (list 10-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 19-20 spisa), u presliku otplatnog plana (list 25-30 i 36-37; stranica 647-650, 653-655, 659-663, 672, 674, 678, 681, 684, 687-688, 691, 693-694, 698, 702-703, 705-709, 712-713, 716-718, 722-724, 728-731, 736-738 i 749-751 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. srpnja 2016. godine (list 31-35; stranica 444-447 i 664-668 spisa), u presliku sudske prakse (list 39-53; stranica 106-113, 132-192, 206-242, 246-267, 336-359, 426-442, 451-455, 486-578 i 689 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 114- 131, 193-205, 268-286, 307-314, 321-335 i 590-594 spisa), u presliku prijedloga zakona o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima (stranica 243-245 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 287-306, 315, 361-386, 399-404 i 645-646 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 413-424, 657-658, 670, 673, 679, 682, 685, 692, 695, 700, 704, 710, 714, 720, 726, 732-734 i 753-754 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (stranica 448-450 i 651-652 spisa), u presliku Tablice G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 468-471 spisa), u presliku kreditnog kalkulatora (stranica 600-606 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 625-627 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana u EUR (stranica 629-634 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 635-638 spisa), u presliku obavijesti o preračunavanju kredita (stranica 676-677 spisa), u presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (stranica 739-747 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 756-759, 764-781 i 790-800 spisa), u presliku specifikacije uplata (stranica 760-762, 782-785 i 788-789 spisa), u presliku prihvata izračuna konverzije (stranica 786 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 801-802 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ŠG (stranica 808-824 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 12. srpnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 91.571,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate do 31. srpnja 2029. godine i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 5,00%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kreditor, dana 31. svibnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a ujedno je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate te prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 19. siječnja 2026. godine uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo i drugi zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a propisan je izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. svibnja 2016. godine (list 31-35; stranica 444-447 i 664-668 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. svibnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 801-802 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su mu kredit u valuti euro i u valuti CHF, rekli su da je kredit u valuti CHF „puno povoljniji“, jer je zbog niže početne kamatne stope niža rata kredita, a ujedno su valutu CHF prezentirali kao „sigurnu valutu“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da mu nisu omogući kredit uz fiksnu kamatnu stopu, već je kao zaposlenik NCL media grupe dobio povoljniju promjenjivu kamatnu stopu, ali mu u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao sa svojom partnericom, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen u NCL media grupi, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva. Konačno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako mu u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom, s time da je u studenom 2024. godine ovaj stan prodao i tim sredstvima u cijelosti otplatio kredit. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, a što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći iz iste činjenične i pravne osnove.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ŠG (stranica 808-824 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.815,21 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 25.521,21 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 3.387,30 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 45.770,20 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 6.074,79 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 35.451,17 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.705,18 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđen manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -9.598,27 kuna, odnosno iznosi -1.273,91 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti o parametrima promjene kamatne stope, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Iz navedenih razloga sud je odbio kao neosnovan prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak usporedio stvarni otplatni plan u CHF s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-719/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. svibnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 4.705,18 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -1.273,91 eura. Naime stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.387,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.074,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 4.705,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 3.387,30 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 6.074,79 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 3.387,30 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule utuženi iznos od 6.074,79 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 4.705,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužitelj na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati utuženi iznos od 4.705,18 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 19. siječnja 2026. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 3.387,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.074,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 4.705,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.705,18 eura od 01. listopada 2015. godine do 18. siječnja 2026. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III. i točkom V. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 09. ožujka 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 19. siječnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. veljače 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 06. ožujka 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 11. listopada 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 21. siječnja 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, s obzirom da je punomoćnik tužitelja podneskom od 19. siječnja 2026. godine postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati niti trošak pristupa na navedeno ročište, već je dužan sam snositi i trošak tog ročišta. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije samo za dio sporednog potraživanja, za dio zatražene zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Nadalje treba naglasiti da sud nije dosudio tuženiku naknadu troška niti zastupanja, a niti pristupa na ročište 21. siječnja 2026. godine prema odredbi članka 156. stavka 1. ZPP-a, s obzirom da zamjenik punomoćnika tuženika na tom ročištu nije sukladno odredbi članka 156. stavka 3. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1., stavka 2. i stavka 7. ZPP-a zatražio naknadu troška tog ročišta neovisno u uspjehu u sporu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 30. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 06. ožujka 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 06. ožujka 2026. godine