REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5930/25-13

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ER OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Sanji Vukina, odvjetniku iz odvjetničkog društva Vukina & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. veljače 2026. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja MR, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Dine Komadine, odvjetnika, dana 06. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 81104/04 od 04. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja ER OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ER OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su dana 04. listopada 2004. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 81104/04, potvrđen dana 06. listopada 2004. godine po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica poslovni broj OU-186/04, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.200,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a koja je naplaćena dana 13. listopada 2004. godine u iznosu od 2.138,75 kuna, što predstavlja iznos od 283,86 eura. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da se o navedenoj ugovornoj odredbi za tzv. ulaznu naknadu nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru o kreditu na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a niti je tužitelju bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje te je ta ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 81104/04 od 04. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“ uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer od pukog utvrđenja ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj ne stječe nikakvu ekonomsku niti bilo koju drugu korist. Naime tužitelj bi stjecao takvu korist, odnosno imao bi pravni interes da je u istoj tužbi istaknuo i kondemnatorni tužbeni zahtjev, što je propustio učiniti, a ukoliko je namjera tužitelja u posebnom parničnom postupku istaknuti kondemnatorni zahtjev na isplatu to je protivno samoj svrsi postojanja tužbe na utvrđenje, kao i načelu procesne ekonomičnosti te vodi do nepotrebnog gomilanja troškova postupka. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio kako nije dopušteno utvrđivati ništetnost predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jer je ta ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a ujedno se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo kako niti Vrhovni sud RH, niti Visoki trgovački sud RH, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznoj naknadi bila nepoštena i posljedično ništetna. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku potvrde tuženika (stranica 3 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 81104/04 od 04. listopada 2004. godine (stranica 4-10 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 27- 82 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 91-92 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitske banke d.d. dana 04. listopada 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 43.200,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, koja tzv. ulazna naknada je naplaćena dana 13. listopada 2004. godine u iznosu od 2.138,75 kuna, odnosno iznosu od 283,86 eura, što je razvidno i iz preslike potvrde tuženika (stranica 3 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, kao i pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem 8. Iskazu tužitelja (stranica 91-92 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, pročitao je tekst Ugovora o kreditu koji je dobio na potpis te je na upit kakva je to naknada, zašto to mora platiti i što konkretno time plaća dobio odgovor da je „to uobičajena klauzula u ugovoru, da bez plaćanja te naknade“ neće dobiti kredit, a sam Ugovor o kreditu mu je ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, s time da mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz tzv. ulaznu naknadu, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, a taj stan je prodao 2012. godine i u cijelosti otplatio ovaj kredit, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bio zaposlen u Karlovačkoj pivovari, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem je stanovao sa svojom obitelji do 2012. godine, kada je stan prodao i u cijelosti otplatio kredit, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženika, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) zabranjena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kod stambenih kredita, ali prednik tuženika, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. U odnosu na sporni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti kako činjenica da tužitelj uz ovu deklaratornu tužbu nije podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, nikako ne rezultira time da tužitelj ne bi imao pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se ujedno pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, a što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe, što je tijekom postupka neosnovano osporavao punomoćnik tuženika.

11. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 81104/04 od 04. listopada 2004. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“ te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 20. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 28. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 06. ožujka 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

13. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 10. lipnja 2024. godine i podneska od 17. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan iz slijedećih razloga. Naime osim što je zapravo podneskom od 17. veljače 2025. godine punomoćnik tužitelja samo dostavio presliku zahtjeva od 10. lipnja 2024. godine upućenog tuženiku, kojim je punomoćnik tužitelja zatražio potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznoj naknadi, a zahtijeva naknadu troška sastava i jednog i drugog podneska, već su ujedno ta dva podneska bila nepotrebna, usmjerena na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da je tzv. ulazna naknada sukladno odredbi članka 6. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena prilikom isplate kredita, za što je tužitelj sasvim sigurno već tada dobio potrebnu potvrdu, barem kroz otplatni plan, jer bez plaćanja te naknade kredit niti ne bi bio isplaćen, a što rezultira time tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Nastavno i zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče suda, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, dakle vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili nužni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi opravdalo navedeni trošak. Konačno zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

14. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

15. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 06. ožujka 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 06. ožujka 2026. godine