- 1 -             

                            Poslovni broj: 24 Gž-711/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: 24 Gž-711/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz U., OIB:..., zastupane po punomoćnici I. F., odvjetnici u U., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u Z., radi činidbe i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-1857/2019-14 od 6. travnja 2023., 6. studenog 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-1857/2019-14 od 6. travnja 2023.

 

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud rješenjem od 6. travnja 2023. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

 

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači u skladu sa žalbenim navodima. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Sporna je mjesna nadležnost Općinskog suda u Pazinu za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za isplatom na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje prema njezinim tvrdnjama sadrži potrošački ugovor o kreditu koji je zaključila s tuženikom 9. kolovoza 2004.

 

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu pravovremenog prigovora tuženika, sud prvog stupnja je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir sljedeće:

- da je predmet spora isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu koji su stranke zaključile 9. kolovoza 2004.

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u R. pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci

- da tužiteljica živi u U.

- da su dolazak na sud u Rijeci i s time povezani troškovi za tužiteljicu otegotniji od dolaska na sud u Pazinu na području čije nadležnosti tužiteljica ima prebivalište

- da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti suda prema sjedištu tuženika stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

 

7. Navedena činjenična utvrđenja o kojima ovisi odluka o prigovoru mjesne nadležnosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o mjesnoj nadležnosti za postupanje te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju uvida u isprave i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da se pobijana odluka o njegovu prigovoru mjesne nenadležnosti temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju.

 

8. Suprotno žalbenim navodima, rješenje suda prvog stupnja je razumljivo, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati pa nije počinjena u žalbi istaknuta bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

9. Neosnovano tuženik tvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju odluke o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Suprotno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je svoju odluku o tuženikovu prigovoru donio uz ispunjenje zahtjeva za kontradiktornim postupkom koji podrazumijeva mogućnost da se u sudskom postupku znaju i komentiraju navodi koje je iznijela druga strana. Kontradiktorno u osnovi znači da su odlučne činjenične tvrdnje (ili dokazi) dostupni objema stranama i da svaka stranka ima priliku proturječiti protivnikovim navodima (ili dokazima). Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u kojoj je tužiteljica osporavala valjanost prorogacijske klauzule dostavljena tuženiku koji je takvo pravno shvaćanje tužiteljice osporio te je, dapače, podnio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda tvrdeći da je riječ o valjanoj ugovornoj odredbi koja obvezuje stranke. U tim okolnostima je jasno da je odluka suda prvog stupnja donesena na temelju kontradiktornog postupka te su u tom smislu poduzete odgovarajuće procesne zaštitne mjere koje odgovaraju prirodi odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti pa se tvrdnje žalitelja o tome da je za očuvanje jamstva kontradiktornog postupka prethodno morao biti proveden dokaz saslušanjem stranaka ne mogu prihvatiti. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem tuženik radi utvrđenja osnovanosti svog prigovora mjesne nenadležnosti nije, osim uvida u sporni ugovor i sudsku praksu Suda EU, predlagao ikakve druge dokaze pa ni saslušanje stranaka.

 

9.1. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je sud u situaciji kada, pazeći po službenoj dužnosti na ništetnost ugovornih odredbi, utvrdi da je riječ o odredbi koja je nepoštena, prema općem pravilu, dužan o tome obavijestiti stranke te ih pozvati da se o njoj kontradiktorno raspravi. Međutim, tuženik gubi iz vida činjenicu da u ovom predmetu, sud prvog stupnja nije utvrdio ništetnost sporne odredbe pazeći na ništetnost po službenoj dužnosti, nego na temelju činjeničnih navoda tužiteljice i po njezinom zahtjevu.

 

10. Iako tuženik pravilno u žalbi prigovara da prilikom ocjene njegova prigovora mjesne nadležnosti nije bilo mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., dalje: ZPK) te iako je ovaj sud pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ocijenio da prilikom ocjene tog prigovora nije bilo mjesta niti primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje. ZZP/2014) i članka 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/2007), o prigovoru mjesne nenadležnosti trebalo je jednako odlučiti i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

10.1. Najprije, neodlučni su razlozi pobijanog rješenja kojima se upućuje na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 . To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem tog Suda izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi,  Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013.

 

10.2. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora. Zbog toga je sud prvog stupnja pogriješio kad je na spornu ugovornu odredbu primijenio članak 49. stavak 1. ZZP/2014 i članak 96. stavke 1. i 2. ZZP/2007 jer je riječ o propisima koji nisu vremenski primjenjivi. Naposljetku, pogrešno je primijenjena odredba članka 19.l ZPk-a jer je riječ o propisu koji uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost.

 

11. Neosnovano tuženik u žalbi dovodi u pitanje zaključak suda prvog stupnja o tome da se o spornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nisu vodili pojedinačni pregovori. U skladu s člankom 81. stavkom 2. ZZP/2003, u situaciji poput ove, kad je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca koju je unaprijed formulirao sam trgovac, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Na temelju ugovora o kreditu i (neprimjenjive) odluke Suda EU koje je tuženik predložio u svrhu dokazivanja osnovanosti svog prigovora mjesne nenadležnosti ne može se zaključiti o postojanju pojedinačnih pregovora. Ostali dokazni prijedlozi iz odgovora na tužbu odnosili su se isključivo na dokazivanje tvrdnji tuženika koje se odnose na ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli. Zbog toga tuženik, suprotno onome što u žalbi tvrdi, nije predložio nikakav dokaz o tome da su se o unaprijed formuliranoj odredbi o prorogacijskoj klauzuli vodili pojedinačni pregovori pa zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZPP/2003 u odnosu na tu ugovornu odredbu nije dovedena u pitanje. Pritom tuženik u žalbi niti ne navodi o kojim je dokazima riječ kada tvrdi da ga je sud prvog stupnja onemogućio u dokazivanju.

 

12. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

 

13. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

 

13.1. Iz sadržaja članka 14. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03 što pravilno žalitelj tvrdi u žalbi.

 

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od oko 100 km od mjesta njezinog prebivališta do nadležnog suda u jednom smjeru), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

 

15. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

15.1. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

 

16. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi  mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

16.1. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

16.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u  Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je oko 100 km udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezinog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a (predloženo je njezino saslušanje), ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, s obzirom na to da je po tuženiku predložena svjedokinja iz U., zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

16.3. Pritom su neodlučni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na mogućnost tužiteljice da angažira odvjetnika iz R.. Riječ je o zadiranju u pravo stranke da je zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tuženik gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s člankom 89. stavkom 2. ZPP-a uvijek može doći pred sud. Činjenica da je taj sud udaljen 100 km ima odvraćajući učinak na njezin izbor u vezi s korištenjem tog prava. Zbog toga su neodlučni prigovori tuženika da se dokaz saslušanjem tuženice može izvesti pred zamoljenim sudom, to tim više što je u smislu članka 266. ZPP-a izvođenje dokaza saslušanjem stranaka pred zamoljenim sudom dopušteno tek iznimno.

17. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u R.) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

17.1. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a koju je odredbu propustio primijeniti sud prvog stupnja.

 

17.2. Imajući na umu da iz isprave koja je u spisu predmeta proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u U., očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

 

17.3. Zbog toga je Općinski sud u Pazinu čija mjesna nadležnost za područje Umaga proizlazi iz članka 2. stavka 1. točke V. alineje 2. Zakon o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" br. 67/18., 21/22.) mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je uz primjenu članka 87. stavka 1. u vezi s člankom 82. točkom 19. ZZP/2003 i člankom 59. ZPP-a, na temelju članka 368. stavka 2., 381. i 380. točka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

 

18. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP), imajući na umu da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe.

 

U Varaždinu 6. studenog 2023.