Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-447/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Osijeku poslovni broj P-156/2025-12 od 10. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 25. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka po točkom I. II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012264603, sklopljenog dana 05.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 06.02.2007. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musi iz Osijeka pod br. Ou-117/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima:jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 132,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 13.02.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za

Poslovni broj Gž-447-2026-3

pet postotnih poena, od od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 265,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 10. prosinca 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 265,60 EUR tužitelj se odbija kao neosnovan.

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I., II. i III. izreke sve zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 11. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 5. veljače 2007. te isplata, utuženog iznosa s naslova naknade za obradu kredita.

6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 5. veljače 2007. u iznosu od 14.719,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 11. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 1,50% na iznos kredita obračunata sa datumom ugovora.

7. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica.

8. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga: Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije

Poslovni broj Gž-447-2026-3

pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 11. Ugovora) to očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

9. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom Poslovni broj: Gž-617/2022-3 3 iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu.

10. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

11. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

13. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

16. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je

Poslovni broj Gž-447-2026-3

ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

17. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

18. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

19. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

20. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

21. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21). 24. Neosnovani su i žalbeni navodi glede odluke o troškovima postupka, pa je i u tome dijelu odlučeno kao u izreci jer trošak pristupa na ročište radi objave sudske odluke proizlazi iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23)-Tbr.9.

U Splitu, 5. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić