REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-372/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 256-89/2006, sklopljenog između korisnika kredita PO i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, od dana 10. listopada 2006., sadržana u članku 5. stavku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 545,96 EUR sa zateznom kamatom od 20. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 12,81 EUR sa zateznom kamatom od 20. listopada 2006. do isplate te u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos od 545,96 EUR od 11. listopada 2006. do 19. listopada 2006.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 577,70 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 468,75 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je PO kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. kao kreditorom dana 10. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 256-89/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji broj OV- 2059/2023 temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, kao i da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 1. lipnja 2023. te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio.

1.3. Dalje u tužbi tužitelj navodi kako je člankom 5. stavak 2. Ugovora o kreditu propisano da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita, ali tvrdi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. "ulazna naknada") u iznosu određenom od strane (pravnog prednika) tuženika kao banke.

1.4. Tužitelj nastavno tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita, kao i da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje u tekstu: ZZP), koji su u članku 81. st. 1. odnosno članku 96. st. 1 propisivali da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ističe da je stavkom 4. navedenih članaka 81. i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. ZZP/2003 i člankom 102. st.1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.5. Nadalje, tužitelj ističe da je člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu određeno da se "Prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome tvrdi da u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe kako je pravni prednik tuženika kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano pa da su sve navedene okolnosti dovele do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a da su proizašle iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također tvrdi da se člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora.

1.6. Tužitelj se završno poziva na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila, a kako je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 4.134,21 HRK/ 558,77 EUR, tvrdi da mu je tuženik dužan, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 558,77 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći kako Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) nema učinka prema njemu jer nema dugovanje prema korisniku kredita niti po jednoj osnovi pri čemu tvrdi da su potrošačka prava strogo osobne naravi i kao takva neprenosiva na druge osobe. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ne spori da je 10. listopada 2006. s korisnikom kredita sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita korisniku kredita naplaćena jednokratna naknada, međutim, osporava visinu i datum naplate sporne naknade jer je korisniku kredita naknada naplaćena 19. listopada 2006. u iznosu od 545,96 EUR. Tuženik je također prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj.

2.2. Tuženik nadalje ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita pa da stoga sporna odredba stavka 2. članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. ZZP/03. Naime tuženik tvrdi da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva već i da ispunjava uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku kredita da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tvrdi da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku kredita da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, a da je predmetna odredba napisana na način da nesporno daje mogućnost korisniku kredita da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Ističe da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), a smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža te da se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.3. Tuženik ne spori da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora jedino ovisi o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ista. Također tvrdi ugovaranjem sporne naknade nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime tvrdi da je u svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika kredita pri sklapanju ugovora te da ga je upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, kao i da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajniju neravnotežu, a opreza radi ističe da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi treba u sebi sadržavati strukturu troškova te da je u suprotnom takva odredba nepoštena i u konačnici ništetna jer takva obveza u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala za kreditne institucije. Sve da je i predmetna odredba ništetna, a što tuženik kategorički osporava, tvrdi da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost jer bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

2.4. Tuženik osporava i utuženi tijek zatezne kamate navodeći da se zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, te ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj je podneskom od 23. rujna 2025. konačno odredio tužbeni zahtjev u točki II. istoga na način da zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 545,96 EUR sa zateznom kamatom od 20. listopada 2006. do isplate po stopi koja je pripisana odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisanu za ostale odnose, čime je djelomično povukao tužbu i u dijelu glavnice te u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos, pa je valjalo u skladu s odredbom članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

4. U pogledu tuženikovog prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora ovaj sud je na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. ZPP -a brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 545,96 EUR (rješenje na zapisniku s ročišta održanog 26. studenog 2025., list 159. do 160. spisa).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: obavijest o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 7. spisa) , Ugovor o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 9. do 13. spisa), Ugovor o kreditu broj 256 - 89/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s prilozima od 10. listopada 2006. (list 15. do 22. spisa), sudska praksa (list 24. do 65., list 77. do 82., list 84. do 138. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 83. spisa), isplatni nalog- obračun od 19. listopada 2006. (list 151. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje PO (iskaz na listu 178. spisa).

5.2. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 256-89/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) te isplata iznosa od 545,96 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu.

8. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika s korisnikom kredita PO sklopio predmetni Ugovor o kreditu, nije sporan status korisnika kredita kao potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 1. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji te nije sporno da je 19. listopada 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 545,96 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. konačno određenog tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmetno potraživanje nije moglo biti predmet cesije, sporno je je li nastupila zastara, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 15. do 22. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita PO i pravnog prednika tuženika kao kreditora te da je istim pravni prednik tuženika odobrio korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

11.1. Odredbom članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

11.2. Među strankama nije sporno da je korisniku kredita 19. listopada 2006. naplaćena naknada u iznosu od 545,96 EUR, slijedom čega među strankama nije sporna visina točke II. konačno određenog tužbenog zahtjeva.

12.1. U odnosu na sporno pitanje nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz članka 2., u vezi s člankom 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

13. Među strankama nije sporno niti da je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o stambenom kreditu, kao i iz iskaza korisnika kredita SO kao svjedoka.

14. Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke te da nije imala mogućnost pregovaranja bilo koje odredbe Ugovora o kreditu, a da joj je banka ponudila samo ovaj konkretni ugovor u valuti CHF te da su joj takav ugovor predočili kao najbolju opciju. Iz iskaza također proizlazi da nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja niti konkretne odredbe o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita pri čemu joj nitko od strane banke nije objasnio što sve ta naknada u sebi sadrži niti joj je bilo što vezano za tu odredbu bilo objašnjeno pa tako ne zna na koji način je banka došla do iznosa od 1,25% niti na koji način je taj postotak obračunat, dok joj je rečeno jedino da su to jednokratni troškovi obrade kredita. Svjedokinja je također iskazivala da joj postotak naknade od iznosa kredita naveden u ugovoru nije bio jasan niti razumljiv niti ga je ona mogla jednostavno izračunati.

15. Iz navedenog iskaza, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi konkretne sporne odredbe Ugovora kojom se obvezao platiti jednokratne troškove obrade kredita, jednako kao i da joj djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o tim troškovima, odnosno što sve točno uključuju i na koji se način se utvrđuje njihova visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita sporna odredba čanka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada i troškovi utvrđuju i što konkretno predstavljaju.

16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).

16.2. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom članka 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o jednokratnim troškovima obrade kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora pri čemu niti tuženik nije sporio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom (standardiziranom) ugovoru (točka 18. odgovora na tužbu). Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru (što tuženik niti ne spori), da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u vidu postotka od iznosa kredita kojeg je korisnik kredita u obvezi plaćanja, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, nije predložio niti jedan dokaz na okolnost opravdanosti predmetne naknade, kao niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i koje stvarne troškove je tuženik imao prilikom obrade kredita. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza korisnika kredita kao svjedoka utvrđeno je kako je pravni prednik tuženika samo ponudio ovaj konkretni ugovor u valuti CHF te da nije korisniku kredita dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja sporne odredbe Ugovora kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade.

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da pravni prednik tuženika nije korisniku kredita ponudio niti jedan drugi ugovor iz svoje ponude, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Osim toga, sam iznos naknade je korisniku kredita odbijen od iznosa kredita uslijed čega je pravni prednik tuženika kao banka obračunavao korisniku kredita kamatu na cjelokupni iznos kredita pa tako i na iznos iskorišten za jednokratne troškove obrade kredita.

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezao platiti jednokratne troškove obrade kredita, sukladno odredbi čl. 81., u vezi čl. 83. i čl. 87. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 545,96 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisniku kredita 19. listopada 2006. naplaćena naknada u iznosu od 545,96 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od dana nakon pa do isplate (članak 2. ZPP-a), slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).

25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO propisane za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, a prema konačno određenom tužbenom zahtjevu.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025), dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 175. spisa), ispravljen na ročištu 5. veljače 2026., uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 26. studenog 2025. u iznosu od 545,96 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 19. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 23. rujna 2025. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 6,25 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 577,70 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 50 bodova. Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 23. rujna 2025. iz razloga što se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.1. Tarife jer istim u bitnome tužitelj konačno određuje tužbeni zahtjev imajući u vidu isplatni nalog - obračun dostavljen od tuženika u prilogu podneska od 18. rujna 2025. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 468,75 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.