REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-276/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206500877, sklopljenog između korisnika kredita HŠ i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, od dana 14. travnja 2006., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 257,36 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 257,36 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 468,43 EUR sa zateznom kamatom od 15. travnja 2006. do isplate, kao i u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos od 257,36 EUR od 15. travnja 2006. do 28. travnja 2006.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 305,45 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 794,09 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je HŠ kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 14. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 3206500877 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji broj OV- 4151/2023 temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, kao i da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 3. lipnja 2023. te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio.

1.3. Tužitelj nadalje u tužbi navodi kako je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno Odluci banke, ali tvrdi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kredi tu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. "ulazna naknada") u iznosu određenom od strane tuženika kao banke.

1.4. Tužitelj nastavno tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita-adaptacije kuće, kao i da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje u tekstu: ZZP), koji su u članku 81. st. 1. odnosno članku 96. st. 1 propisivali da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ističe da je stavkom 4. navedenih članaka 81. i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. ZZP/2003 i člankom 102. st.1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.5. Nadalje tužitelj ističe da je člankom 2. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome tvrdi da u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano pa da su sve navedene okolnosti dovele do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a da su proizašle iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C -84/19 i C- 224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također tvrdi da se člankom 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora.

1.6. Tužitelj se završno poziva na odredbu članka 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila, a kako je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 5.312,98 HRK/ 725,79 EUR, tvrdi da mu je tuženik dužan, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 725,79 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći u bitnome da utužena tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita budući se radi o tražbini strogo osobne naravi koja je neprenosiva te se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga pa da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke.

2.2. Tuženik spori korisniku kredita status potrošača. Tuženik također spori i visinu tužbenog zahtjeva u konendmatornom dijelu tužbenog zahtjeva navodeći da je korisniku kredita naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu od 1.939,05 HRK/257,36 EUR, odnosno u postotku od 0,70% temeljem Odluke o Tarifi naknada za usluge (2006.) i točke Odluke B3.4. STAMBENI KREDITI -B3.4.1. obrada kreditnog zahtjeva (1%)-B3.4.5. Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike-paket-računa- modeli Expert i Zlatni (30% popusta).

2.3. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu spori i da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te tvrdi da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je stoga ovaj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, kao i da je korisnika kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te u prilog tim tvrdnjama dostavlja i izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (primjerice savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na sve navedeno, tvrdi da je očito kako su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom da ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.4. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati znatnom pa da bi se imala smatrati slijedom toga nepoštenom/ništetnom.

2.5. Tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 28. travnja 2006. te prigovara utuženom tijeku zateznih kamata navodeći da bi tužitelj eventualno imao pravo na kamate od podnošenja tužbe.

3.1. Tužitelj je podneskom od 13. ožujka 2025. konačno odredio tužbeni zahtjev u točki II. istoga na način da zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 257,36 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2006. do isplate, čime je djelomično povukao tužbu i u dijelu glavnice (za iznos od 468,43 EUR) te u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos.

3.2. Tuženik se podneskom od 28. ožujka 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Tužitelj se stoga prije upuštanja u raspravljanje na pripremnom ročištu održanom 22. prosinca 2025. odrekao dijela točke II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 468,43 EUR sa zateznom kamatom od 15. travnja 2006. pa do isplate slijedom čega je u skladu s odredbom članka 331.a Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke ove presude i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Nakon što se tužitelj tako odrekao dijela tužbenog zahtjeva (za iznos od 468,43 EUR sa zateznom kamatom od 15. travnja 2006. pa do isplate), ostao je kod tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti članka 2. predmetnog Ugovora te kod zahtjeva za isplatom iznosa od 257,36 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2006. pa do isplate. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, a prigovorio je i naznačenoj vrijednosti predmeta spora po tako konačno određenom zahtjevu kao previsoko naznačenoj. U pogledu tuženikovog prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora ovaj sud je stoga na pripremnom ročištu (22. prosinca 2025.) u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. ZPP-a brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 257,36 EUR (rješenje na zapisniku s ročišta održanog 22. prosinca 2025., list 249. do 250. spisa).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: obavijest o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. (list 7. i 8. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206500877 od 14. travnja 2006. s prilozima (list 9. do 21. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. (list 22. do 26. spisa), sudska praksa (list 28. do 69., list 88. do 97., list 103. do 148., list 153. do 157., list 180. do 182., list 232. do 233. spisa), Odluke o tarifi naknada za usluge (2006.) (list 98. do 102. spisa), citirani izvadak iz Upute (list 149. do 150. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 151. spisa), prometi po kreditu/specifikacija (list 162. spisa), Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva u pravne prakse, godišnjak 27 – 2020 (list 183. do 231. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje HŠ (iskaz na listu 259. spisa).

5.2. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o namjenskog kredita broj 3206500877 od 14. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) te isplata iznosa od 257,36 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita HŠ sklopio predmetni Ugovor o kreditu, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 3. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 12. lipnja 2023. te nije sporno da je 28. travnja 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.939,05 kuna / 257,36 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmetno potraživanje nije moglo biti predmet cesije, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

10.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 9. do 21. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita HŠ i tuženika kao kreditora te da je istim tuženik odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s namjenom kredita adaptacija kuće (članak 6.).

10.2. Člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu, naziva "KAMATE I NAKNADE" korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

11. Među strankama nije sporno da je korisniku kredita 28. travnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 257,36 EUR, slijedom čega je nesporna visina točke II. konačno određenog tužbenog zahtjeva tužitelja (nakon što se u preostalom dijelu odrekao dijela prvotno utuženog zahtjeva).

12. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (list 22. do 26. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita HŠ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik nesporno obaviješten dana 12. lipnja 2023. (učinjeno nespornim na pripremnom ročištu).

13.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

14. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o namjenskom kreditu koji je sklopljen s namjenom adaptacije kuće (članak 6. Ugovora), dok i iz iskaza svjedoka HŠ (korisnika kredita) također proizlazi da je s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu s namjenom financiranja uređenja stana u roditeljskoj kući, u kojem stanu od tada i živi, i koji stan nikada nije korišten u nikakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza navedenog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

15. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke te da svjedokinja nije imala mogućnosti pregovaranja bilo koje odredbe tog ugovora pa tako niti odredbe članka 2. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Iz iskaza nadalje proizlazi da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne samo da nije postojala mogućnost pregovaranja odredbi ugovora, već se radilo o principu „uzmi ili ostavi“ kreditu, pri čemu je banka kao jedini mogući kredit s obzirom na njena primanja ponudila predmetni Ugovor u valuti CHF te joj nije bila dana mogućnost dizanja kredita u bilo kojoj drugoj valuti, kao i da svjedokinji nitko nikada nije objasnio niti način na koji se naknada obračunava niti što ista u sebi sve sadržava niti je ona razumjela na koji način se ista obračunava i što ista u sebi sadržava. Svjedokinja je prije potpisivanja ugovora isti pročitala, a li prema njenom iskazu tako i tako nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, s tim da joj je kredit bio potreban kako bi riješila svoje stambeno pitanje.

16. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga, korisniku kredita odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na spornu naknadu prema ocjeni ovog suda nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

17.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).

17.2. Odredbom čl. 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17.3. Odredbom čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

18.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se sve naknade i troškovi platiti u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo , kao niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade, a niti na okolnost da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i činjenicu da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije razumio na koji način se naknada obračunava i što ista u sebi sadrži, što proizlazi iz iskaza svjedoka, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

20. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove, odnosno kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sukladno odredbi čl. 81., u vezi čl. 83. i čl. 87. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

21. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

22. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 257,36 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

24.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

24.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

25.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora. Kako je nesporno korisniku kredita 28. travnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 257,36 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od dana nakon (od 29. travnja 2006.) pa do isplate, slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke) , dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate odbijen za razdoblje od 15. travnja 2006. do 28. travnja 2006. slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude (imajući u vidu da se tuženik protivio u tom dijelu povlačenju tužbe te da se tužitelj u tom dijelu nije odrekao tužbenog zahtjeva).

26. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO propisane za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev preko tako dosuđene stope zatezne kamate i odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

27.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025), dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 264. spisa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 22. prosinca 2025. u iznosu od 257,36 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

27.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 13. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 15. travnja 2025. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 3,13 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 22. prosinca 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 305,45 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 25 bodova. Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 15. travnja 2025. iz razloga što se ne radi o obrazloženom podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.1. Tarife jer se istim tužitelj samo očituje na tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe pa se radi o podnesku koji spada u kategoriju tzv. ostalih podnesaka za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Naime, s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom članka 7. stavak 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,63 EUR). Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 794,09 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.