Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -391/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-153/25 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka pod točkom I. i II. izreke.

II. Djelomično je osnovana žalba tuženika i prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke preinačnja na način da ista sada glasi: "Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 843,75 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana dok je za više traženo zahtjev tužitelja neosnovan".

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 146- 18/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23.01.2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 24.01.2007. godine, pod posl.br. OU-110/07, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesepet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 668,84 EUR-a (šestošezdesetiosam eura i osamdesetičetiri centa ), zajedno sa zateznim kamatama počev od 31.01.2007.g. do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007.g. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR (tisućustodvadesetipet eura ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu sve zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 23. siječnja 2007. te isplata iznosa od 668,84 eura s naslova isplate naknade obrade kredita.

6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 23. siječnja 2007. u iznosu od 88.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 5. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 1,25 % na iznos kredita obračunata sa datumom ugovora.

7. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga: Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 5. Ugovora) to očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

9. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu.

10. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

11. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

13. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

16. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

17. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

18. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

19. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

20. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

21. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).

22. Osnovani su žalbeni navodi tuženika glede odluke o troškovima postupka.

23. Naime prema pravnom shvaćanju VSRH Rev 1927/17 deklaratovni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev uz tužbeni zahtjev za činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Prema Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) Tbr. 7. pripada stoga po radnji 75 B. Stoga prema izračunu (sastav tužbe 150,00 eura, sastav podneska od 11. srpnja 2025. -150,00 eura, pristup na ročište 2. listopada 2025. i 9. studenog 2025. po 150,00 eura te na ročište za objavu sudske odluke 75,00 eura) uvećanu za PDV dobije se iznos od 843,75 eura. Trošak pristupa na ročište za objavu sudske odluke opravdan je navedenom Tarifom – Tbr. 9. Kako tuženik nije uspio u meritumu spora nego djelomično u oduci o troškovima postupka , to zatraženi žalbeni trošak nije priznat. Stoga je odlučeno kao u izreci – čl. 380. t. 3. ZPP-a.

U Splitu,5. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić