REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-1540/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Kobaš odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću odvjetniku iz Vinkovaca, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 10. veljače 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 54,13 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 14.5.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1. 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 353,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 15. listopada 2024. navodi kako je pravni sljednik Volksbank d.d., Sberbank d.d. 14.2.2022.promijenio naziv u Nova hrvatska banka d.d. a Nova hrvatska banka d.d. je 13.7.2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb. Dana 13.5.2008. tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 217192, potvrđen 13.5.2008. po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem OV-79/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.100,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 138,23 CHF. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6.st.1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 13.5.2008. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 407,87 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 54,13 eur. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Utuženi ugovor o kreditu (Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika broj: 217192 od 13.05.2008. sadržava klauzulu kojom je izričito ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. Tuženik smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. Tuženik stavlja i prigovor zastare. Uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Navodi da se i samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. O naknadi za administraciju i obradu kredita se pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Predlaže da sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 217192, potvrđen 13.5.2008. na listu 5.-11. spisa, plan otplate u jednakim anuitetima na listu 12. -13. spisa, potvrdu HPB d.d. na listu 14. spisa, djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra na listu 15. -21. spisa, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. na listu 22. -23. spisa, Iskaz tužitelja na listu 125. spisa.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu br. 217192, potvrđen 13.5.2008. i isplata naplaćenog iznosa po toj točci Ugovora u iznosu od 54,13 eur.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno da su 13. svibnja 2008. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 217192, kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 9.100,00 CHF. Nadalje nije sporno da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a iznosi 1% jednokratno.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 1% iznosa kredita, sadržana u čl.6. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Presudom ovoga suda P-909/2024-10 pravomoćno je utvrđeno da je ništena odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 217192 sklopljenog 13.5.2008. između stranaka.

8. Budući je odredba članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom sukladno članku 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tužena je dužna vratiti tužiteljici sve što je primila po navedenoj odredbi. Visina naplaćene naknade za obradu kredita među strankama se ukazuje kao nesporna a utvrđena je i čitanjem potvrde tužene s lista 14. spisa gdje se potvrđuje da je riječ o iznosu od 407,87 kn odnosno 54,13 eur.

9. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Presuda ovoga suda kojim je utvrđena ništetnost članka 6. st.1. Ugovora o kreditu postala je pravomoćna donošenjem presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 1841/2025-2 od 16. listopada 2025. Tužba je u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 15. listopada 2024. tako da tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

10. Slijedom iznijetoga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naložiti tuženoj da isplati tužiteljici utuženi iznos od 54,13 eur.

11. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tbr. 7. t.9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za cijeli postupak u iznosu od 50,00 bodova (100,00 eur). Pristup ročištima za objavu presude 11. srpnja 2025. i 5. ožujka 2026. u iznosu po 100,00 eur. Tužiteljici je dosuđen i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eur i pristojbe za presudu 26,55 eura, budući je ista pristojba plaćena, što ukupno iznosi 353,10 eur.

Beli Manastir, 5. ožujka 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika