Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

P-64/2025-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinović, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate , nakon 10. veljače 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja odv. Krunoslava Markovinović i zamjenika punomoćnika tuženika odv. vježbenika UU, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 5. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB : 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju HU (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa] novčani iznos od 13.951,23 eura (slovima: trinaest tisuća devetsto pedeset jedan euro i dvadeset tri centa) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:

-13.951,23 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana. II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim koji glasi: " Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju AU (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], B [adresa], novčani iznos od 4.629,95 eura (slovima: četiri tisuće šesto dvadeset devet eura i devedeset pet centi) s osnove razlike glavnice na dan 30. 2015. godine, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:

-4.629,95 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 15.375,75 kn/ 3.475,76 CHF (slovima: petnaest tisuća tri stotine sedamdeset pet kuna sedamdeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom s osnove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed ništetne odredbe o kamatnoj stopi, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.206,42 eura (slovima: sedam tisuća dvije stotine šest eura četrdeset dva centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2026. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj HU protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160/51400607- 5103561201 od 17. svibnja 2007. godine, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita - stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 147.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 8. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,39% godišnje. Stavkom 2. istog članka ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplete u skladu s važećim odlukama banke tuženika. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većina drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je ugovoreno i u predmetnom ugovoru, mjesečne rate tužitelja su značajno porasle, sve zbog opće poznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a budući da tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu zbog opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, bez pravog izbora, a u cilju osiguranja kakve takve likvidnosti svojih sredstava i mogućnosti podmirenja svih životnih troškova, tužitelj je dana 14. prosinca 2015. godine zaključio Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103561201, solemniziran od strane javnog bilježnika Martina Dujmović iz [adresa] pod brojem OV — 10084/2015 od 15. prosinca 2015. godine. Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izvršenoj konverziji, a sukladno odredbama Zakona o konverziji utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 65.143,58 Eura, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a ujedno je utvrđeno i da nakon provedene konverzije postoji više uplaćeni iznos (pretplata) sukladno odredbi članka l . ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u taj Zakon dodan članak 19c., stavak l ., točka 5., u iznosu od 59.215,00 kuna. Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev — 2 68 01 — 2 od 12. veljače 2019. godine, tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u niže citiranim presudama, kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnost tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "štetiniji”, a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Da je tužitelj dobio bilo kakvu informaciju, ili barem naznaku, da će se tečaj švicarskog franka skoro pa izjednačiti sa tečajem EUR-o te da će mjesečna rata kredita porasti toliko da čak i ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno nikada ne bi pristala na takav kreditni aranžman. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja ugovorna, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, sve do trenutka konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u EUR-o kreditu, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvih opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijenjene kamatne stope. Tužitelj je naknadno za potrebe ove tužbe dobio od tuženika određenu kreditnu dokumentaciju. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posl jedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe. Sama konverzija predmetnog kreditnog aranžmana učinjena je gotovo na identičan način budući da je i predmetni Aneks ugovora ništa drugo do klasičan tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Aneksa ugovora, a u konačnici je i sam Ankes ugovora „morao” potpisati jer je bio doveden pred gotov čin ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženika iz konvertiranog kredita. Kao i velika većina drugih korisnika, tužitelj je pritisnut strahovitim rastom tečaja švicarskog franka, izabrao, odnosno morao je izabrati konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao što je navedeno u historijatu ove tužbe, tužena banka, u ugovor o kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu_broj P-140112012 od 4. srpnja 2013. godine, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Potrebno je naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja prom jenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom — vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Imajući u vidu sve navedeno pod točkama l . do 3. ove tužbe, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u posljednjem rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamate stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Kada se navedeno uzme u obzir, a prema računici tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno sa danom 30. rujna 2015. godine kao danom kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 105.061,34 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj u kojem se nalaze oni potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatili i koji, prema prevladavajućem stavu sudske prakse izraženom u više desetaka presuda, imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Primjenom gore opisane formule, tužitelj je došao do izračuna od 35.030,68 kn na ime razlike u kunama, sve sa stanjem na dan 30. rujan 2015. godine kao danom kada je provedene konverzija, a koji iznos je tužitelju tužena banka dužna podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim, dužnicima odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno gore citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi glavnog ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne, a o čemu se predlaže tijekom ovog parničnog postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te u konačnici, a nakon održane glavne rasprave i izvođenja predloženih dokaza, odlučiti kao u izreci ove presude.

3. Dana 20. kolovoza 2019. zaprimljen je prigovor mjesne nenadležnosti i odgovor na tužbu tuženika (list 48-58) u kojem odgovoru tuženik je prije upuštanja u raspravljanje stavio prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, u odgovoru na tužbu je naveo da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od 23. rujna 2019. godine i s obzirom na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe, tuženik u nastavku daje odgovor na tužbu tužitelja od 27. svibnja 2019. godine. Tužitelj u predmetnoj tužbi navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene (ništetne) te zahtijeva da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa od kn 105.061,34 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika te iznosa od kn 35.030,68 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove razlike u glavnici nakon proveden konverzije. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva s više osnova koje će u nastavku iznijeti. Tužitelj i tuženik su dana 14. prosinca 2015. godine sklopili Aneks broj I Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi članka 19.c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku l. točki 3. ZIDZPK/15 ('sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način:

-utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita;

-definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima.

-kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima

-iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani, a što proizlazi iz više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i iz stručnog članka prof.dr.sc. ŠU i doc.dr.sc. ĐU s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u ”Pravo i porezi”, izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđu je da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak istaknuo sljedeće:

”Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/()9 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome daje Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (”Narodne novine ”, broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima — korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”

Dakle, argumentum a contrario iz citiranog dijela obrazloženja odluke VSRH-a proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK (NN 102/15) nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR dakle provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora. Stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka l. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka l. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 31. svibnja 2008. godine pa do 15. rujna 2015. godine, to tuženik ističe kako je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 27. svibnja 2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim a uvjetima. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

-u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

-težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan ;

-na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

-iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

-iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

-iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz ”Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USDa. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. godine do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od I CHF = 4,2 kune do I CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za I Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. ŽU (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gđe MU, koja je ugovarala ovaj kredit. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ŽU svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riz iku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti ne predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima . Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 1. svibnja 2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,39%, dana 1. svibnja 2011. godine snižena je na 5,35%, a od 1. listopada 2011. godine tužitelju je kamatna stopa još snižena i to na 5,00%, te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba članka 82. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 1. svibnja 2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik nadalje ističe kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 2. prosinca 2013. godine, a stupila je na snagu dana 1. siječnja 2014. godine (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1. prosinca 2013. godine s primjenom od 1. siječnja 2014. godine. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1. siječnja 2014. godine mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29. ožujka 2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka ll.a stavak 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe članka Il. stavak 5 ZPK i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka l.a stavak5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa . Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak l. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,39% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva ”sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (IU, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće ”nametnuti” Ugovor ograđenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom članka 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,39%), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1. svibnja 2011. godine pa nadalje, jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma (vidi toč. VI. a) odgovora na tužbu). S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 5.038,47 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to navedeno u odgovoru na tužbu, i to do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-498/2019-10 od 31. siječnja 2022. godine (list 304-310) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-361/2022-2 od 4. svibnja 2022. godine (list 383- 387).

5. U odgovoru na tužbu (list 57-59) tuženik je naveo da ističe prigovor prijeboja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u slučaju da sud utvrdi ništetnom navedenu odredbu, a što se osporava u cijelosti. Tuženik ističe da ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,39 %), pa bi stoga tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1.svibnja 2011. pa nadalje, jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno predlaže se sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi CHF 5.038,47 zajedno uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu.

6. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tuženik je podneskom koji je kod ovog sud zaprimljen 19. prosinca 2022. (list 436-440) uredio prijebojni zahtjev, te se na ime istog potražuje 15.375,75 kn/ 3.475,76 CHF uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu.

7. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja (list 673-695) tužitelj je podneskom zaprimljenim 30. rujna 2025. (list 712 -713) uredio tužbeni zahtjev, a sve na način naveden u izreci ove presude.

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 5-8), izvadak iz zemljišne knjige (list 8), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 9-11), otplatni plan za kredit (list 12-14, 16-17, 19-20, 22-23, 25-26, 27-28), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 15-16), obavijest o promjeni kamatne stope (list 18, 21, 24), Obavijest o kreditu (list 27), pregled prometa po partiji kredita (list 29-41), specifikaciju (list 42-43), sudsku praksu (list 60, 69-80, 119-122, 131-133, 152-204, 213-236, 257-303, 321-376, 407-414, 441-458, 518-643), Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 61-67), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 68), novinsku publikaciju (list 81 - 85, 205-210, 237-249), reklamni materijal tuženika (list 86-100), pitanja i odgovore za stambene kredite (list 101), dopis (list 102-103), priopćenje za javnost (list 104-115, 117-118), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 116), prosječnu ponderiranu kamatnu stopu uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 121), pisani iskaz (list 211-212), uz suglasnost stranaka izvršen je uvid te je pročitan nalaz vještaka Marijane Matijević (list 422-431), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (list 675-683, 685-695). Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka ŽU i FU iz razloga što je tijekom postupka punomoćnik tuženika odustao od njihovog saslušanja.

9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 7. veljače 2007. godne.

11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknut od strane tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 17. svibnja 2007. godine (list 5-7) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 147.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan odobrenja žiro-računa, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,390 % godišnje.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

15. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

21. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

22. Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu je naveo (list 404 -405) da je predmetni ugovor o kreditu 2007. godine zaključio s namjerom da kupi nekretninu za stanovanje, u toj kući doista i živi, te u istoj ne obavlja nikakvu profesionalnu djelatnost. Kada je došao u banku prezentirano mu je koliko bi iznosila rata u omjeru s eurom, te se odlučio za predmetni ugovor jer mu je rata u CHF bila niža. U trenutku podizanja kredita rata mu je bila 4.300 kn, a naknadno je porasla čak na oko 7.000 kn. Napominje da nije pravnik ili ekonomist po struci, pa se ne može izjasniti o tome da li je znao što znači valutna klauzula u tom kreditu. Razumio je da postoji mogućnost da se kamatna stopa mijenja, ali ne na takav način i u takvom omjeru.

23. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o stambenom kreditu za kuću koja je služila isključivo za stanovanje, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužiteljice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

25. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

27. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

28. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

29. Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

30. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 17. svibnja 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (5,390 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

31. Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2016. (list 9 - 11), kojim je utvrđen obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

32. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

33. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 14. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., OU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

37. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

38. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kredi tu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

39. U odnosu na tuženikove prigovore o nedostatku pravnog interesa, treba reći da je tužitelj istaknuo samo kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, kod kojeg se postojanje pravnog interesa presumira. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

40. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

41. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 675-696), utvrđeno je da ukupna tečajna razlika za preplaćene anuitete za valutnu klauzulu i kamatnu stopu iznosi 15.949,44 eura, zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznose 5.860,97 eura, dok pretplata priznata konverzijom iznosi 7.859,18 eura.

42. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da se vještak očitovao o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.

43. Uzimajući u obzir odredbu članka 172. ZOO kojim je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sud je od preplate koja je tužitelju priznata u konverziji u iznosu od 7.859,18 eura oduzeo iznos na ime zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. od 5.860,97 eura, te je dobio iznos od 1998,21 euro (7.859,18 eura -5.860,97 eura = 1998,21 euro). Nadalje sud je od iznosa koji je utvrđen na ime ukupne tečajne razlike za preplaćene anuitete za valutnu klauzulu i kamatnu stopu od 15.949,44 eura oduzeo navedeni iznos od 1998,21 euro koliko je preostalo od preplate priznate u konverziji, te razlika iznosi 13.951,23 eura (15.949,44 eura - 1998,21 euro = 13.951,23 eura) koji iznos je dosudio tužitelju jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

44. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Aneks ugovoru o kreditu od 14. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija, te se regulira promjena valutne klauzule iz CHF u EUR. Sklapanjem navedenog Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, te promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

45. Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji djelomično prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je djelomično prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate, te je visina kamatne stope određena je sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO.

46. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I izreke presude.

47. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

48. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana na sud 27. svibnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

49. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 4.629,95 eura koji se odnosi na uvećanje glavnice nakon konverzije kredita sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeni iznos predstavlja razliku kredita uz valutnu klauzulu u eurima nakon konverzije i iznosa kredita u CHF po početnom otplatnom planu.

50. S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa Ugovoru, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 4.629,95 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, Aneks ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Aneks je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Aneks Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude, te je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate razlike glavnice u iznosu od 4.629,95 euro kao neosnovan (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž - 379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž-109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

51. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s promjenjive kamatne stope u iznosu od 15.375,75 kn/ 3.475,76 CHF sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan.

52. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. st. 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja, sud slijedom navedenog prijebojni zahtjev tuženika nije utvrdio osnovanim.

53. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

54. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uzimajući u obzir sve navedeno u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika, sud je odlučio kao u točki III izreke presude.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP - a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u postupku, sud je uzeo u obzir njegov uspjeh u pogledu tužbenog zahtjeva, kao i da tuženik nije uspio s prijebojnim zahtjevom. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, te prijebojni zahtjev tuženika, sud cijeni da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 77,55 %. Naime, tužbeni zahtjev je usvojen u svezi novčanog iznosa od 13.951,23 eura, dok je prijebojni zahtjev odbijen u svezi novčanog iznosa od 2 .040,71 eura, a što je ukupno 15.991,94 eura. S druge strane tužbeni zahtjev je odbijen u svezi novčanog iznosa od 4.629,95 eura. Sukladno prethodno navedenom od ukupnog iznosa od 20.621,89 eura tužitelj je uspio u svezi novčanog iznosa od 15.991,94 eura odnosno 77,55 %.

56. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakonu o sudskim pristojbama punomoćniku tužitelja pripada pravo na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 625,00 eura, za neobrazloženi podnesak od 1. listopada 2019. godine 156,25 eura, za pristup ročištu 7. studenog 2019. godine 312,50 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za obrazloženi podnesak od 13. studenog 2019. godine 625,00 eura, za obrazloženi podnesak od 22. rujna 2020. godine 625,00 eura, za neobrazloženi podnesak od 21. lipnja 2022. godine 156,25 eura, za zastupanje na ročištu 12. rujna 2022. godine 625,00 eura, za zastupanje na ročištu 27. listopada 2022. godine 625,00 eura, za obrazloženi podnesak od 14. studenog 2022. godine 625,00 eura, za obrazloženi podnesak od 14. ožujka 2023. godine 625,00 eura, za zastupanje na ročištu 15. ožujka 2023. godine 625,00 eura, za obrazloženi podnesak od 26. ožujka 2025. godine 312,50 eura, za neobrazloženi podnesak od 2. lipnja 2025. godine 156,25 eura, za pristup ročištu 9. lipnja 2025. godine 312,50 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za obrazloženi podnesak od 16. lipnja 2025. godine 312,50 eura, za obrazloženi podnesak od 30. rujna 2025. godine 312,50 eura, za zastupanje na ročištu 10. veljače 2026. godine 625,00 eura, za ročište za objavu presude 312,50 eura, ukupno 7.968,75 eura (svi iznosi prikazani s PDV-om). Uzimajući u obzir utvrđeni uspjeh od 77,55 % tužitelju pripada pravo na iznos od 6.179,77 eura (77,55 % od 7.968,75 eura), cjelokupni troškovi vještačenja u iznosu od 581,81 euro, cjelokupni troškovi sudskih pristojbi u iznosu od 444,84 eura, sveukupno 7.206,42 eura, te je tuženik obvezan da tužitelju naknadi iste troškove, a sve na način kako je to navedeno u točki IV. izreke ove presude. Prilikom donošenja odluke uzeto je u obzir da tužitelj ima pravo na punu nagradu samo u pogledu četiri obrazložena postupka tijekom prvostupanjskog postupka, a u svezi dosuđenog iznosa punomoćniku tužitelja je priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

57. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Daruvaru 5. ožujka 2026. godine

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Krunoslav Markovinović, Bjelovar

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: EP 0564