Poslovni broj: P-7254/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  I Z O S T A N K A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Dukovčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate, dana 5. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 5103792075 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 17.01.2008.godine, u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,00% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

II. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju, IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 653,46 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od dana 05.02.2008. godine do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 441,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 05. ožujka 2026. godine do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

O b r a z l o ž e n j e

1. Dana 11. studenoga 2025. godine tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv uvodno naznačenog tuženika radi isplate. U tužbi je naveo kako je tužitelj dana 17.01.2008. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 5103792075, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.507,25 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja naknade s osnova obrade zahtjeva i odobravanja kredita u visini 1,00% od iznosa kredita obračunate s datumom ugovora (tzv. ulazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tuženik je tužitelju dana 05.02.2008. godine prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 4.923,52 kuna, odnosno 653,46 EUR (tzv. ulazna naknada).Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 10. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 10. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 1,00% od iznosa kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 10. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH: Ukoliko će tuženik osporavati visinu tužbenog zahtjeva, a kako bi se točno utvrdio iznos naknade koju je tuženik naplatio od tužitelja prilikom isplate kredita, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Sud je tuženiku uredno dostavio tužbu s privicima, popratni dopis (rješenje) kojim je tuženi pozvan na davanje odgovora na tužbu s upozorenjima te poziv za ročište za dan 18. veljače 2026. godine u 08.30 sati. Tuženi je uredno zaprimio tužbu s privicima te poziv za ročište dana 18. veljače 2026. godine. Tuženi do dana održavanja ročišta nije dao odgovor na tužbu, a niti je pristupio na navedeno ročište dana 18. veljače 2026. godine. Na istom ročištu je tužitelj predložio donošenje presude zbog izostanka.

3. Sud je utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, dokumentacije koju je tužitelj kao osoba s javnim ovlastima sačinio, a istu tuženik nije ničim osporio, pa ih je sud prihvatio kao relevantne i vjerodostojne dokaze, s tim da ove činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a niti ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženike spriječili opravdani razlozi da dođu na ročište kako je to propisano u čl. 332 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a u svezi s čl. 338 st. 5 ZPP-a.

4. Visinu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, sud je utvrdio uvidom u cijelu dokumentaciju u spisu te u Potvrdu tuženika kao banke od 11. listopada 2025. godine. Iz iste proizlazi da je tuženik kao banka naplatila tužitelju dana 05.02.2008. godine naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.923,52 kune što po službenom konverzijskom tečaju Republike Hrvatske iznosi 653,46 EUR. Time je sud utvrdio visinu tog dijela tužbenog zahtjeva. Samu obvezu plaćanja naknade od strane tužitelja sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu broj 5103792075 čijim je čl. 10 st. 1 predviđena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita kuna prilikom isplate kredita. Time je sud utvrdio i pravnu osnovu ovog potraživanja.

5. Naime, a vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 1,00 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

6. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 10 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

7. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

9. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

10. Obzirom da sud smatra da iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te je stoga utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. Slijedom navedenoga sud je tužitelju na teret tuženika dosudio iznos do 653,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 05.02.2008. godine pa do isplate.

11. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe sa 200,00 EUR (tbr. 7/19, trošak pristupa na ročište 18.02.2026. godine sa 100,00 EUR (tbr. 9/2) trošak PDV-a u iznosu od 75,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR te na presudu od 33,18 EUR ili sveukupno 441,36 EUR, a koji iznos je dosuđen tužitelju na teret tuženika.

12. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 05. ožujka 2026. godine pa do isplate.

13. Slijedom svega naprijed navedenog donijeta je odluka kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 05. ožujka 2026. godine

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog izostanka dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka, putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka ove presude. Presuda zbog izostanka ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. tuženiku