REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P Ob-920/2024-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud Zagrebu po sutkinji Katarini Perjanec Prstec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika CB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 1. [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu, protiv I. tuženice ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Gajski, odvjetnica u Zagrebu, II. tuženice-protutužiteljice ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i III. tuženika EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II. tuženica-protutužiteljica i III. tuženik zastupani po ČB, odvjetniku u [adresa], radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja-protutuženika, punomoćnice tužitelja-protutuženika, I. tuženice, punomoćnice I. tuženice te punomoćnika II. tuženice-protutužiteljice i III. tuženika, 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužitelj CB iz [adresa], 1. [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ stekao u 1/2 dijela vlasništvo nekretnine i to nekretnine zk.č.br. 1280, Kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine 101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], Općinskog građanskog suda u Zagrebu pa se nalaže EB iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj] / da trpi brisanje prava vlasništva na svoje ime i upis prava vlasništva na ime tužitelja.

2. Utvrđuje se da je ništetan Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od dana 12. ožujka 2013.g. solemniziran kod javnog bilježnika Renate Kutije Kušpilić pod brojem OV-2864/13 i OV-2862/13 preslika Specijalne punomoći ovjerene kod javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar pod brojem OV-1186/13 u dijelu kojim je I. tužena, ŠB iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/ raspolagala s 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine zk.č.br. 1280, Kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine 101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a koji dio predstavlja bračnu stečevinu, odnosno vlasništvo ovdje tužitelja.

3. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 25. travnja 2019.g. ovjeren kod javnog bilježnika Ivane Macanić pod poslovnim brojem OV-1458/2019 u dijelu kojim je II.tužena ZB iz [adresa], / OIB: [osobni identifikacijski broj]/, raspolagala s 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine zk.č.br. 1280, Kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a koji dio predstavlja bračnu stečevinu, odnosno vlasništvo ovdje tužitelja."

kao neosnovan.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev II. tuženice-protutužiteljice koji glasi:

1. Nalaže se tužitelju/protutuženiku UB iz [adresa], 1. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi 2. tuženici/protutužiteljici ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 600.000,00 kn / 79.633,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.01.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.02.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.03.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.04.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.05.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.06.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.07.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.08.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.09.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.10.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.11.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.12.2015. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.01.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.02.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.03.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.04.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.05.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.06.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.07.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.08.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.09.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.10.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.11.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.12.2016. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.01.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.02.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.03.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.04.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.05.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.06.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.07.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.08.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.09.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.10.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.11.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.12.2017. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.01.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.02.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.03.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.04.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.05.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.06.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.07.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.08.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.09.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.10.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.11.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.12.2018. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.01.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.02.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.03.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.04.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.05.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.06.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.07.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.08.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.09.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.10.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.11.2019. do dana isplate

10.000,00 kuna / 1.327,23 eura od dana 15.12.2019. do dana isplate

uvećano za zakonske zatezne kamate koje se određuju do dana 31.07.2015. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

2. Nalaže se tužitelju/protutuženiku da 2. tuženici/protutužiteljici naknadi troškove parničnog postupka po protutužbi., u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi I. tuženici parnični trošak u iznosu od 12.096,22 eura u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Nalaže se tužitelju nadoknaditi III. tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.658,72 eura u roku od 15 dana.

V. U odnosu na zahtjeve tužitelja i II. tuženice za naknadom troškova postupka, svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik (dalje - tužitelj) je ovom sudu podnio tužbu 31. listopada 2019. u kojoj navodi kako su on i I.tuženica 20. svibnja 2006. sklopili brak, a 4. prosinca 2014. sklopili su bračni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika kojim su uredili svoje imovinsko pravne odnose. Čl. 3. st. 2. navedenog bračnog ugovora stranke su dogovorile da, izuzev imovine navedene u stavku 1., sva imovina stečena do njegovog potpisivanja predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Nadalje navodi kako je I.tužena temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. stekla, između ostalog, nekretninu zk.č.br. 1280, kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine 101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje navodi kako su I.tuženica i II.tuženica- protutužiteljica (dalje - II.tuženica) 11. ožujka 2013. sklopile Sporazum o raskidu Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju solemniziran kod javnog bilježnika. Navedenim sporazumom raskinut je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u odnosu na predmetnu nekretninu, a I.tužena je prilikom sklapanja predmetnog sporazuma bila zastupana po specijalnom punomoćniku ČB. Tužitelj nadalje navodi kako je temeljem čl. 3. st. 2. Bračnog ugovora te temeljem čl. 248. Obiteljskog zakona, stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine u jednakom dijelu kao i I. tužena i to dana 18. svibnja 2010. Naime, I. tužena je predložila upis prava vlasništva navedenog dana pa su sukladno čl. 586., a povezano s čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s tim danom ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva. Sukladno navedenom, sporazum o raskidu nije valjan u dijelu kojim se raskida ugovor o dosmrtnom uzdržavanju za dio nekretnine koji predstavlja bračnu stečevinu ovdje tužitelja, a niti je specijalni punomoćnik bio ovlašten tim dijelom raspolagati. II. tužena je nakon sklapanja sporazuma o raskidu, zatražila ponovno upis prava vlasništva na svoje ime, iako za to po zakonu nisu bile ispunjene pretpostavke. Uz navedeno, II. tužena je dalje raspolagala s vlasništvom ovdje tužitelja, na način da je s III. tuženikom sklopila ugovor o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 25. travnja 2019. Budući da II. tužena nije bila ovlaštena raspolagati s vlasništvom ovdje tužitelja i prenijeti pravo vlasništva na III. tuženika radi osiguranja tražbine, navedeni ugovor o zajmu je ništetan u dijelu kojim se raspolaže bračnom stečevinom ovdje tužitelja. Sukladno svemu navedenom, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kao pod točkom I. izreke ove presude.

2. I. tuženica u odgovoru na tužbu u podnesku od 19. prosinca 2019. (str. 37-40) ističe nespornom činjenicu sklopljenog braka 2006., zatim zaključenog bračnog ugovora 4. prosinca 2014., kao i sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009.. Ne smatra spornom niti činjenicu sklopljenog sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju broj OV-2864/13 i OV-2862/13, sklopljenog između NB i njezine majke ZB. Nadalje ističe kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i zakonski neutemeljen. Sama činjenica sklopljenog bračnog ugovora i pozivanje na članak 248. ObZ-a/03 tužitelju ne daje pravo da se sada upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnik na 1/2 nekretnine, koja je bila predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Prvenstveno iz razloga jer tužitelj nije ugovorna strana ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, niti je ikada preuzeo niti izvršavao obvezu uzdržavanja primateljice uzdržavanja, koja je II. tuženica u ovom parničnom postupku. Iz tog razloga tužitelj nije, niti je mogao steći suvlasništvo na predmetnoj nekretnini. Tužitelj nikada nije prihvatio niti izvršavao obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je zaključila I. tuženica s II. tuženicom, a radi se o majci i kćeri. Za odlučivanje o pitanju je li imovina koju je stekao jedan bračni drug kao ugovorna strana na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju vlastita imovina ili bračna stečevina, u bitnom je uvijek odlučno je li u izvršavanju ugovornih obveza uzdržavanja sudjelovao i drugi bračni drug radom ili zajedničkim sredstvima. U konkretnom slučaju je nesporno da tužitelj nije imao nikakvih obveza prema majci tuženice na temelju ovog ugovora niti je na bilo koji način doprinosio njezinom uzdržavanju. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži ništetnost Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. ožujka 2013., I. tuženica ističe neosnovanost i nezakonitost zahtjeva u cijelosti. Upućuje na čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te ističe kako predmetni Sporazum nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, niti moralu društva. Tužitelj u tužbenom zahtjevu nije ničime dokazao potrebne zakonske pretpostavke instituta ništetnosti na temelju kojeg bi sud trebao proglasiti Sporazum nevaljanim. Nadalje, tužitelj traži ništetnost Ugovora o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 25. travnja 2019., iako nije dokazao niti jednu zakonsku pretpostavku instituta ništetnosti, niti su se ispunile zakonske pretpostavke iz članka 322. ZOO-a. Ovo tim više jer je III. tuženik vlasnik predmetne nekretnine, koji je vlasništvo stekao sukladno članku 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Iz svega navedenog I. tuženica ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer ona nije vlasnica predmetne nekretnine, niti stranka Ugovora o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 25. travnja 2019.. Slijedom iznesenog, I. tuženica predlaže da sud u odnosu na nju odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. II. i III. tuženici u odgovoru na tužbu u podnesku od 20. prosinca 2019. (str. 42-62) ponajprije ističu kako nije sporno da su tužitelj i I. tuženica u braku te nije sporno da su potpisali bračni ugovor dana 4. prosinca 2014. kojim su uredili svoje imovinske odnose i koji prema dogovoru ugovornih strana predstavlja konačni dogovor stranaka, nadređen je i automatski potire bilo koji drugi ili raniji ugovor ili dogovor stranaka. Predmetnim bračnim ugovorom je konačno utvrđeno što sve predstavlja vlastitu imovinu ugovornih strana, a što predstavlja vlastitu imovinu istih. Temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. I. tužena je stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini te je uknjižena kao vlasnica iste dana 18. svibnja 2010.. Međutim, I i II. tužena su dana 11. ožujka 2013. sklopile sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju na temelju kojeg je II. tužena uknjižena kao vlasnik nekretnine 15. ožujka 2013.. Dakle, II. tužena je stekla pravo vlasništva nad nekretninom prije nego što je potpisan bračni ugovor koji je sklopljen tek 4. prosinca 2014., odnosno u vrijeme potpisivanja bračnog ugovora nekretnina više nije predstavljala bračnu stečevinu. Tuženici ističu da se prema odredbama Obiteljskog zakona bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi isključivo na postojećoj ili budućoj imovini. Slijedom navedenog, pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini nije bilo, niti je moglo biti predmetnom bračnog ugovora iz prostog razloga što nekretnina nije bila u vlasništvu I. tužene u vrijeme sklapanja bračnog ugovora te ista nije niti mogla raspolagati nekretninom u vrijeme sklapanja bračnog ugovora. Štoviše, budući su bračni drugovi uredili svoje imovinske odnose na način da su točno naveli da sva stečena imovina, dakle imovina koja je u vlasništvu bračnih drugova u vrijeme potpisivanja bračnog ugovora i sva buduća imovina, predstavlja bračnu stečevinu. Samim time bračni drugovi nisu bračnim ugovorom obuhvaćali imovinu koju su stekli za vrijeme braka i otuđili prije potpisivanja bračnog ugovora. Tuženici smatraju da je ovaj sudski postupak od strane tužitelja pokrenut isključivo kako bi izbjegao svoju obvezu iz bračnog ugovora s obzirom da je istim određeno kako je tužitelj u slučaju razvoda braka, a koji je pokrenut, dužan isplatiti I. tuženoj novčani iznos od 70.000,00 EUR. Uz navedeno ističe se ukoliko tužitelj uspije s tužbom te se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine u 1/2 dijela, III. tuženik ima pravo na naknadu za nužne i korisne troškove obzirom da je posudio novac II. tuženoj, platio njeno dugovanje prema Ministarstvu financija, Poreznoj upravi te je na taj način zaštitio nekretninu od prodaje na dražbi odnosno učinio je korisni izdatak za drugog. Naime, pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-1163/13 vodio se ovršni postupak po prijedlogu Ministarstva financija kao ovrhovoditelja protiv II. tuženice, tamo ovršenice. Na predmetnoj nekretnini bilo je upisano založno pravo radi osiguranja novčane tražbine pod poslovnim brojem Z- 26571/13. Upis založnog prava je određen na temelju rješenja o osiguranju ovog suda poslovni broj Ovr-1167/13 od 22. svibnja 2013. radi osiguranja novčane tražbine su od 1.787.866,54 kune, a založno pravo je bilo upisano na temelju poreznih rješenja Ministarstva financija na koje je II. tužena podnijela žalbe te je u odnosu na privremeno porezno rješenje uspjela sa žalbom dok u odnosu na drugo porezno rješenje nije uspjela te je morala platiti dug poreznoj upravi, za što ona nije imala novaca pa je III. tuženik platio dug umjesto II. tužene u iznosu od 322.792,11 kn te je platio i sve troškove kamata i troškove pravnih radnji za II. tuženicu u iznosu od 200.000,00 kn. Obzirom na navedeno, ugovorne strane su sklopile i solemnizirale ugovor o zajmu i osiguranje prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 25. travnja 2019. u kojem su u članku 1. ugovora izričito naveli da se radi o plaćanju gore navedenog duga. U odnosu na navode tužitelja kako su ništetni Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, II. i III. tuženici ističu kako su u dobroj vjeri i s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga postupali prilikom sklapanja predmetnih pravnih poslova te su kao takvi valjano stekli pravo vlasništva nad nekretninom. Pretpostavka istinitosti i potpunosti izražena je u čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odredbom po kojoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine. Istim člankom je nadalje propisano da onaj koji je postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njima upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Slijedom navedenog, II. i III. tuženici predlažu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti, a naročito u dijelu kojim se traži brisanje prava vlasništva, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi tuženicima trošak parničnog postupka.

4. Istim podneskom II. tuženica je podnijela protiv tužitelja protutužbu temeljem odredbe članka 189. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U protutužbi navodi kako su I. i II. tuženice sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je II. tuženica kao nositelj prava korištenja temeljem članka 38. i 39 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u 397,3125/847 dijelova nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao zk tijelo br. A I i to zk. čbr. [katastarska čestica] Voćnjak i oranica površine 576 čhv i zk. čbr. [katastarska čestica] u naravi dvorište površine 189 čhv na kojima nekretninama je uknjiženo društveno vlasništvo; suvlasnik u 297/1728 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk.č.br. 778/1 u naravi livada Perjavica u Perjavici, površine 1 jutro; samovlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinski sud u Zagrebu, zk.č.br. 1280, u naravi kuća u [adresa] i dvorište, Magdin kut, površine 101 čhv ili 360 m2; suvlasnik u 99/192 dijela nekretnine upisane u zl.ul.br. 1842 k. o. [katastarska općina] kod Općinski građanski sud u Zagrebu, zk.č.br. 1807/1 u naravi vinograd [adresa] u [adresa], površine 593 čhv; suvlasnik u 9/24 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod općinski građanski sud u Zagrebu, zk.č.br. 1804/2 u naravi oranica pašnjak pod lozom u [adresa], površine 82 čhv; suvlasnik u 12/48 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinski sud u Zagrebu, zk.č.br. 10/17 u naravi oranica u Stenjevcu Donjem površine 1060 čhv. Kao protučinidba je određeno da će davateljica uzdržavanja isplaćivati mjesečni iznos od najmanje 10.000,00 kn mjesečno. Raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju I. i II. tuženica su raskinule predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju samo u odnosu na nekretninu iz tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na ostale nekretnine navedene u ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju ugovor na snazi, a samim time i obveza davateljice uzdržavanja na uplatu iznosa od 10.000,00 kn mjesečno. Nekretnine u odnosu na koje nije raskinut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bračna su stečevina tužitelja i I. tuženice s obzirom na činjenicu da su stečene za vrijeme trajanja braka, a sve u skladu s odredbama bračnog ugovora u kojem se navodi kako sva stečena imovina predstavlja bračnu stečevinu. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obveza isplate od 10.000,00 kn mjesečno tereti imovinu - novčane prihode bračnih drugova, a koji su zajednička imovina. Budući da II. tuženici nije isplaćivan mjesečni iznos od 10.000,00 kn, II. tužena ovim putem od tužitelja kao solidarnog dužnika potražuje petogodišnji iznos uzdržavanja u ukupnom iznosu od 600.000,00 kn te u tom smislu podnosi protutužbu. II. tužena je podneskom od 13. rujna 2023. uskladila svoj protutužbeni zahtjev, a obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te protutužbeni zahtjev sada glasi kao u točki II. izreke ove presude.

5. Podneskom od 3. veljače 2020. (str. 68-79) tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu I. tuženice, očitovao se na tužbu II. i III. tuženika te je podnio odgovor na protutužbu II. tuženice navodeći kako je I. tužena bračnim ugovorom preuzela obvezu isplate iznosa od 10.000,00 kuna mjesečno na ime uzdržavanja, a u to vrijeme je bila na rodiljnom dopustu i nije bila u mogućnosti isplaćivati ugovoreni iznos, slijedom čega je jedini koji je to bio u mogućnosti bio tužitelj koji je u to vrijeme i nadalje bio zaposlen te su njegovi prihodi bili stalni, stabilni i iznadprosječno visoki. Dakle, tužitelj nije stranka predmetnog ugovora, ali je pomagao I. tuženoj kao bračni drug da ispunjava obveze prema primateljici uzdržavanja i to iz novčanih sredstava stečenih radom za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužitelja i I. tužene. Imovina stečena temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sukladno zakonskim odredbama i sudskoj praksi predstavlja bračnu stečevinu iz čega proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tužitelj nadalje ističe kako budući da I. tužena nije raspolagala suglasnošću tužitelja prilikom sklapanja sporazuma o raskidu, raskid nema učinka u odnosu na dio koji se odnosi na suvlasništvo tužitelja. Također tužitelj je stava da je predmetno nezakonito raspolaganje njegovom imovinom od strane I. i II. tužene protivno čl. 3. i 48. Ustava RH kojim se jamči pravo vlasništva. Predmetno postupanje I. i II. tužene protivno je i kogentnoj odredbi iz čl. 37. st. 2. ObZ-a koji propisuje da je za poduzimanje izvanrednog posla u vezi s bračnom stečevinom potrebna suglasnost bračnog druga. Nadalje, isto je protivno i moralu društva jer I. i II. tužene nisu obavijestile tužitelja o raskidu već je isti za raskid saznao tek kad je prethodno podnošenju ove tužbe istraživao zemljišnoknjižno stanje nekretnina koje predstavljaju bračnu stečevinu njega i I. tužene. Tužitelj je u vrijeme sklapanja bračnog ugovora bio uvjeren da je predmetna nekretnina u suvlasništvu njega i I. tužene kao bračna stečevina i da tako i ostaje sukladno čl. 3. st. 2. Bračnog ugovora. Nadalje ističe kako imovinski (i osobni) odnosi između II. i III. tuženih su strogo interne naravi te da on s njihovim međusobnim potraživanjima nema niti može imati bilo kakve veze. Opreza radi, tužitelj ističe da se sklapanjem ugovora o zajmu ne čine nužni i korisni troškovi za nekretninu već da isti (u slučaju valjanosti) proizvodi samo građanskopravne učinke jasno propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj također ističe kako je ključna pretpostavka povjerenja u zemljišne knjige dobra vjera, a u ovom slučaju ta pretpostavka nije zadovoljena budući da su sve stranke obiteljski povezane. U odnosu na protutužbu tužitelj primarno predlaže istu odbaciti budući da podnošenje iste ne udovoljava zakonskim pretpostavkama iz čl. 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku jer se protutužba odnosi na nekretnine koje uopće nisu predmet ovog postupka, odnosno u protutužbi je postavljen protutužbeni zahtjev u odnosu na nekretnine koje uopće nisu predmet ovog spora. Opreza radi, tužitelj navodi kako je godinama pomagao I. tuženoj izvršavati obveze uzdržavanja iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju budući da je jedini imao financijskih mogućnosti za to. Tužitelj ovu protutužbu smatra pritiskom da povuče tužbu koju je podnio radi zaštite svojih prava. Stoga tužitelj predlaže primarno odbaciti protutužbu, a podredno odbiti protutužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troška.

6. Kako su II. i III. tuženici u odgovoru na tužbu prigovarali prenisko određenoj vrijednosti predmeta spora u samoj tužbi, a s kojim prigovorom se suglasila i I. tužena, sud je na pripremnom ročištu sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 70/19 - dalje ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 600.000,00 kuna (a kako je bio prijedlog tuženika), a obzirom da se radi o utvrđenju 1/2 dijela vlasništva nekretnine zk.č.br. 1280, Kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine 101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iz čega je jasno da je vrijednost predmeta spora u iznosu od 110.000,00 kuna kako ju je tužitelj naznačio u tužbi doista suviše nisko naznačena, a posebice kad se uzme u obzir porast vrijednosti nekretnina u Gradu Zagrebu.

7. Nakon provedenog postupka sud je 27. listopada 2023. donio presudu pod poslovnim brojem P Ob-1013/2019-26 (str. 251-268) kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan; odbio je protutužbeni zahtjev II. tuženice kao neosnovan; naložio je tužitelju nadoknaditi I. tuženici parnični trošak u iznosu od 7.558,72 eura; naložio je tužitelju nadoknaditi III. tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.442,72 eura; a u odnosu na zahtjeve tužitelja i II. tuženice za naknadom troškova postupka, odredio je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

8. Po žalbama tužitelja i II. tuženice, Županijski sud u Splitu je rješenjem posl. br. Gž Ob-295/2023-3 od 5. lipnja 2024. ukinuo naprijed navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sud na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

9. U ponovljenom dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu uključujući i zapisnik o saslušanju III. tuženika, dok je ponovno proveo saslušanje tužitelja te I. i II. tuženice. Ujedno je saslušao kao svjedoka odvjetnika ČB.

10. Analizom i ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio na temelju čl. 8. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev tužitelja i protutužbeni zahtjev II. tuženice nisu osnovani.

11. U odnosu na navode tužitelja da protutužbu predlaže odbaciti budući da podnošenje iste ne udovoljava zakonskim pretpostavkama iz čl. 189. st. 1. ZPP-a jer se protutužba odnosi na nekretnine koje uopće nisu predmet ovog postupka, treba reći da je čl. 189. st. 1. ZPP-a propisano kako tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, a ovaj sud smatra da su zahtjevi u vezi budući da je temelj tužbe u ovom predmetu Bračni ugovor sklopljen između tužitelja i I. tužene, zatim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između I. i II. tužene kojim se I. tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezuje uzdržavati II. tuženicu kao primateljicu uzdržavanja s iznosom od najmanje 10.000,00 kuna mjesečno, a II. tuženica upravo na temelju naprijed navedenih ugovora protutužbom potražuje od tužitelja petogodišnji iznos uzdržavanja u ukupnom iznosu od 600.000,00 kuna.

12. U odnosu na navode tužitelja iz podneska od 3. veljače 2020. kojima se očitovao na navode II. i III. tuženika iznijete u odgovoru na tužbu, a kojima postavlja pitanje može li odvjetnik ČB zastupati II. i III. tuženike u ovom postupku ako je isti ranije bio specijalni punomoćnik ovdje I. tužene, treba istaknuti kako u ovom postupku I. tuženu temeljem valjane punomoći (ista se nalazi na str. 41 sudskog spisa) zastupaju odvjetnici Sandra Marković, Sidonija Grbavac i Dino Gliha iz Zajedničkog odvjetničkog ureda dr. sc. Marković, Grbavac & Gliha, dok II. i III. tuženike zastupa odvjetnik ČB temeljem valjane punomoći (ista se nalazi na str. 51 sudskog spisa). Problematiziranje tužitelja o postupanju odvjetnika ČB koji je temeljem Specijalne punomoći od 21. veljače 2013. (str. 17-18 sudskog spisa) bio opunomoćen postupati u ime i za račun ovdje I. tužene u vezi s predmetnim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, nije relevantno za odluku u ovom predmetu, odnosno sud temeljem toga nije ovlašten imenovanom odvjetniku uskratiti zastupanje. Naime, čl. 90. st. 1 ZPP-a je propisano da će sud u slučaju da se kao punomoćnik pojavi osoba koja ne može biti punomoćnikom prema odredbama čl. 89.a toga Zakona, uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku, a u konkretnom predmetu to nije slučaj.

13. Nadalje, sud je kao nesporne u ovom predmetu utvrdio dolje navedene činjenice, a koje proizlaze iz dokumentacije u spisu te navedene činjenice ne spore niti stranke:

- tužitelj i I. tužena su 20. svibnja 2006. sklopili brak;

- I. i II. tuženica su kao kćer, davateljica uzdržavanja, i majka, kao primateljica uzdržavanja, 23. prosinca 2009. sklopile Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (str. 10-13) u kojem se navodi kako je II. tuženica nositelj prava korištenja nekretnina navedenih u protutužbenom zahtjevu (toč. 4. obrazloženja ove presude) te je vlasnica nekretnine iz tužbenog zahtjeva te ista predmetne nekretnine predaje u vlasništvo i posjed davateljici uzdržavanja s time da davateljica uzdržavanja navedenu imovinu stječe odmah po ispunjenju uvjeta iz toga ugovora odnosno po upisu zabrane otuđenja nekretnine bez pismene dozvole primateljice uzdržavanja u razdoblju od 10 godina od dana potpisivanja ovog ugovora, a davateljica uzdržavanja se obvezuje financijski uzdržavati primateljicu uzdržavanja do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno;

- u zemljišnoj knjizi je na dan 10. ožujka 2013. kao vlasnica nekretnine iz tužbenog zahtjeva bila upisana I. tužena uz upis tereta pod brojem Z- 25474/10 i Z-31463/11, a temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. u vidu obveze davateljice uzdržavanja da financijski uzdržava primateljicu uzdržavanja do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno te u zabrani otuđenja nekretnine bez pismene dozvole primateljice uzdržavanja u razdoblju od 10 godina od dana potpisivanja ovog ugovora;

- I. i II. tuženica su 11. ožujka 2013. sklopile Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (14-16) iz kojeg je razvidno da ugovorne strane sporazumno raskidaju Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. u dijelu koji se odnosi na nekretninu iz tužbenog zahtjeva te su suglasne da II. tuženica kao primateljica uzdržavanja na temelju ovo Sporazuma odmah zatraži i izvrši brisanje prava stvarnog tereta upisanog pod brojem Z-25474/10 i Z-31463/11 u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u korist primateljice uzdržavanja koje se sastoji u obvezi davateljice uzdržavanja na činidbe u korist primateljice uzdržavanja da ju financijski uzdržava do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno kao i da se izvrši brisanje zabilježbe zabrane otuđenja nekretnine u razdoblju od 10 godina; ugovorne strane su nadalje suglasne da I. tužena kao davateljica uzdržavanja zatraži i izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva s imena davateljice uzdržavanja i uknjižbu prava vlasništva na ime primateljice uzdržavanja; ugovorne strane su u čl. 3. Sporazuma sporazumno utvrdile da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23.12.2009. raskinut na dan sklapanja ovog Sporazuma te da svaka stranka vraća sve što je primila po osnovi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju; ugovorne strane su također potvrdile da jedna prema dugoj nemaju više nikakvih potraživanja (čl. 5. Sporazuma);

- za vrijeme trajanja braka tužitelj i I. tužena su 4. prosinca 2014. zaključili Bračni ugovor (str. 5-8) na kojem su ovjereni potpisi kod Javnog bilježnika Ivana Adžije pod brojem OV-17317/14; čl. 2. navedenog ugovora je određeno da ugovorne strane tim ugovorom žele urediti imovinskopravne odnose na postojećoj i budućoj imovini; čl. 3. istog ugovora ugovorne strane sporazumno utvrđuju da je za vrijeme trajanja braka tužitelj stekao Darovnim ugovorom od 16. travnja 2014. nekretninu-1/2 dijela kat.čes.br. 4551, kuća i dvorište u [adresa], sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, što predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a I. tužena je unijela novčani iznos od 70.000,00 eura što predstavlja njezinu vlastitu imovinu; ugovorne strane suglasno utvrđuju da sva ostala stečena imovina predstavlja njihovu bračnu stečevinu; čl. 5. Ugovora stranke su suglasne da ovim Ugovorom ujedno uređuju i međusobne imovinskopravne odnose glede budućih nekretnina i pokretnina koje će biti eventualno stečene nakon potpisa ovog Ugovora pa do eventualnog razvoda braka na način da svaka od tih nekretnina i pokretnina kao i eventualna korist stečena od njih pripadne u vlasništvo onom bračnom drugu koji ih stekne temeljem odgovarajućeg pravnog posla (na čije ime budu stečene), odnosno da sve eventualno stečene nekretnine i pokretnine pripadnu onom bračnom drugu koji je naveden kao stjecatelj u odgovarajućem pravnom poslu, računu ili kakvoj drugoj ispravi ili dokazu o stjecanju vlasništva; čl. 6. Ugovora ugovorne strane suglasno utvrđuju da eventualna imovina (nekretnine, pokretnine i dr.) koje je bilo koja ugovorna strana stekla odnosno svaka obveza koja je nastala od dana prestanka bračne zajednice, a osim obveza definiranih čl. 4. ovog Ugovora, pripadne u korist i na teret onog bračnog druga koji je tu imovinu stekao odnosno koji je preuzeo ili je odgovoran za nastalu obvezu te ugovorne strane suglasno utvrđuju da će svaki bračni drug samostalno odgovarati i za buduće obveze koje mogu eventualno nastati od dana sklapanja ovog

Ugovora pa do razvoda braka;

- I. i II. tužena su 5. prosinca 2014. sklopile Dodatak sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (str. 53-55) kojim su potvrdile kako su Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. raskinule Sporazumom o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 11. ožujka 2013. samo u odnosu na nekretninu iz tužbenog zahtjeva, a ne u odnosu na druge nekretnine koje su predmet Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a sve s obzirom da je u čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju navedeno kako stranke vraćaju sve što su primile po osnovi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, dok je prava ugovorna volja stranaka bila da primatelj uzdržavanja vrati samo nekretninu iz tužbenog zahtjeva; čl. 3. Dodatka je navedeno kako u svim ostalim dijelovima Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju , a naročito u dijelu koji se odnosi na pravo stvarnog tereta koji se sastoji u obvezi davateljice uzdržavanja na činidbu u korist primateljice uzdržavanja da ju financijski uzdržava do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno te zabranu otuđenja nekretnine bez pismene dozvole primateljice uzdržavanja u razdoblju od 10 godina, Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ostaje neizmijenjen;

- III. tuženik kao zajmodavac i II. tuženica kao zajmoprimac su 25. travnja 2019. zaključili Ugovor o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (str. 24-27) kojim suglasno utvrđuju kako je zajmoprimac do dana potpisivanja toga Ugovora od zajmodavca primio iznose od 277.792,11 kn i 45.000,00 kn, odnosno ukupno 322.792,11 kn koje je zajmodavac pozajmio zajmoprimcu radi namirenja tražbine vjerovnika zajmoprimca - Porezne uprave RH koja je utvrđena u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem Ovr- 1167/2013 od 22. svibnja 2013. te se zajmoprimac obvezuje vratiti zajmodavcu cjelokupno potraživanje do 25. travnja 2021.; ugovorne stranke su također suglasne da se radi osiguranja tražbine zajmodavca prema zajmoprimcu izvrši prijenos prava vlasništva nekretnine iz tužbenog zahtjeva koja je u vlasništvu zajmoprimca na zajmodavca;

- nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva je označena kao zk.č.br. 1280, Kuća br. 11 i dvorište, [adresa], površine 101 čhv, 360 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu te je aktualno kao vlasnik upisan III. tuženik uz napomenu zabilježba, prijenos vlasništva radi osiguranja tražbine u iznosu od 322.792,11 kuna uvećano za eventualne kamate, poreze i troškove (izvadak iz zemljišne knjige – str. 9).

14. U konkretnom slučaju primjenjuje se Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11; dalje ObZ-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i sklapanja Bračnog ugovora i koji u čl. 255. st. 1. i 3. propisuje da se bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini te da se bračni ugovor sklapa u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni. Čl. 247. ObZ-a je propisano da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Prema odredbi čl. 248. ObZ-a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a prema odredbi čl. 249. st. 1. istoga Zakona bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

15. Tijekom ovog postupka utvrđeno je da su I. i II. tužena 23. prosinca 2009. sklopile Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u kojem se navodi kako je II. tuženica nositelj prava korištenja nekretnina navedenih u protutužbenom zahtjevu te je vlasnica nekretnine iz tužbenog zahtjeva te ista predmetne nekretnine predaje u vlasništvo i posjed davateljici uzdržavanja, ovdje I. tuženici, s time da I. tuženica navedenu imovinu stječe odmah po ispunjenju uvjeta iz toga ugovora odnosno po upisu zabrane otuđenja nekretnine bez pismene dozvole primateljice uzdržavanja, ovdje II. tuženice, u razdoblju od 10 godina od dana potpisivanja ovog ugovora, a I. tuženica se obvezuje financijski uzdržavati II. tuženicu do kraja njezinog života u iznosu koji joj je potreban za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno. Taj ugovor je sklopljen za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice tužitelja i I. tuženice te nekretnina stečena na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju može biti predmet bračne stečevine. Međutim, prema mišljenju ovog suda imovina koju dobije jedan bračni drug, u ovom slučaju I. tuženica, na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju za vrijeme trajanja bračne zajednice, ulazi u bračnu stečevinu kada je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, u ovom slučaju II. tuženici, radom ili prihodima od rada bračnih drugova (i to bez obzira što je samo jedan od njih, u ovom slučaju I. tuženica, ugovorna strana toga ugovora). U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako ni tužitelj niti I. tuženica nisu u vrijeme trajanja bračne zajednice izvršavali obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je I. tuženica sklopila sa svojom majkom, ovdje II. tuženicom jer niti jedan od njih nisu davali uzdržavanje primateljici uzdržavanja, ovdje II. tuženici, bilo radom ili prihodima od rada. Naime, jedino tužitelj tvrdi da su on i I. tužena davali neke novce II. tuženoj, ali ne u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno (a kako je to bilo ugovoreno Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju) i ne svaki mjesec, i ne preko računa, već je novac davao I. tuženoj u gotovini koji bi onda ona davala II. tuženoj, a dio je davao i II. tuženoj. Za ove svoje tvrdnje tužitelj nema niti jedan dokaz. S druge strane, I. i II. tužena tvrde da nikada I. tužena i tužitelj nisu uzdržavali II. tuženu na bilo koji način. II. tužena je iskazivala kako ju je uzdržavao III. tuženik koji je to i potvrdio navodeći kako tužitelj i I. tužena nisu ništa plaćali sukladno ugovoru te je II. tužena zatražila od I. tužene da joj vrati nekretninu, a u konačnici je on II. tuženoj isplatio i porezni dug s obzirom da mu je II. tužena rekla da je tužitelja i I. tuženu pitala da joj pomognu, ali su je oni odbili. Nadalje, iz iskaza svjedoka ČB, čijem iskazu sud vjeruje jer je iskazivao u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu te sud smatra kako isti nema razloga neistinito iskazivati te da nije osobno zainteresiran za ishod ovog postupka za razliku od stranaka ovog postupka, proizlazi kako je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prvenstveno raskinut jer I. tužena nije ispunjavala svoje ugovorne obveze plaćanja novčane naknade, a također mu se II. tužena u više navrata požalila da ni kćer, ovdje I. tuženica, niti njezin muž, ovdje tužitelj, ne ispunjavaju tu obvezu. Na temelju svega navedenog sud je utvrdio kako se nisu izvršavale obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema II. tuženoj kao primateljici uzdržavanja od strane tužitelja i I. tužene kao bračnih drugova, radom ili prihodima od njihovog rada, pa stoga nije riječ o bračnoj stečevini tužitelja i I. tužene već o vlastitoj imovini I. tužene (tako i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2359/2016-2).

16. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja da je stekao suvlasništvo sporne nekretnine u ½ dijela kao neosnovan, odnosno odlučio je kao u točki I.1. izreke ove presude.

17. Nadalje, tužitelj točkom 2. tužbenog zahtjeva predlaže utvrditi ništetnost Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od dana 12. ožujka 2013. kojeg su sklopile I. i II. tuženice i to u dijelu kojim je I. tužena raspolagala s 1/2 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u [adresa], smatrajući da taj dio predstavlja bračnu stečevinu, odnosno njegovo vlasništvo. Iz istog razloga točkom 3. tužbenog zahtjeva predlaže utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 25. travnja 2019. sklopljenog između II. i III. tuženika u dijelu kojim je II. tuženica raspolagala s 1/2 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u [adresa]. I ovi dijelovi tužbenog zahtjeva su neosnovani jer, kako je ranije obrazloženo, tužitelj nije stekao pravo suvlasništva na spornoj nekretnini na temelju bračne stečevine, već je predmetna nekretnina bila vlastita imovina I. tužene koja je sa svojom nekretninom bila slobodna postupati na način koji želi pa tako i sklopiti s II. tuženom Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, na temelju kojeg je nekretnina ponovno prešla u vlasništvo II. tužene koja je isto tako imala pravo raspolagati svojom nekretninom na način na koji je to željela pa tako i s III. tuženikom sklopiti Ugovor o zajmu i osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini dana 25. travnja 2019. Slijedom navedenog, sud nije utvrdio da bi naprijed navedeni ugovori bili ništetni, odnosno da bi bio ispunjen bilo koji od uvjeta propisanih čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), odnosno da bi naprijed navedeni ugovori bili protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

18. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan i u ovom dijelu, odnosno odlučeno je kao pod točkom I.2. i 3. izreke ove presude.

19. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim II. tužena od tužitelja potražuje petogodišnji iznos uzdržavanja za razdoblje od siječnja 2015. do zaključno prosinca 2019., a na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju za nekretnine za koje taj ugovor nije raskinut jer smatra da se radi o bračnoj stečevini tužitelja i I. tuženice i kojim Ugovorom je preuzeta obveza uzdržavanja II. tuženice od 10.000,00 kn mjesečno, sud je utvrdio kako je su I. i II. tuženica 23. prosinca 2009. sklopile Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u kojem se navodi kako je II. tuženica nositelj prava korištenja nekretnina navedenih u protutužbenom zahtjevu (toč. 4. obrazloženja ove presude) te ista predmetne nekretnine predaje u vlasništvo i posjed davateljici uzdržavanja (I. tuženici) s time da davateljica uzdržavanja navedenu imovinu stječe odmah po ispunjenju uvjeta iz toga ugovora odnosno po upisu zabrane otuđenja nekretnine bez pismene dozvole primateljice uzdržavanja u razdoblju od 10 godina od dana potpisivanja ovog ugovora, a davateljica uzdržavanja se obvezuje financijski uzdržavati primateljicu uzdržavanja do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno. Nadalje, I. i II. tuženica su 11. ožujka 2013. sklopile Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju iz kojeg proizlazi da ugovorne strane sporazumno raskidaju Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. u dijelu koji se odnosi na nekretninu iz tužbenog zahtjeva te su suglasne da II. tuženica kao primateljica uzdržavanja na temelju ovo Sporazuma odmah zatraži i izvrši brisanje prava stvarnog tereta upisanog pod brojem Z-25474/10 i Z-31463/11 u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u korist primateljice uzdržavanja koje se sastoji u obvezi davateljice uzdržavanja na činidbe u korist primateljice uzdržavanja da ju financijski uzdržava do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno kao i da se izvrši brisanje zabilježbe zabrane otuđenja nekretnine u razdoblju od 10 godina (navedeno proizlazi iz čl. 1., 2. i 4. Sporazuma). Međutim, isto tako ugovorne strane (I. i II. tužena) su u čl. 3. Sporazuma sporazumno utvrdile da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23.12.2009. raskinut na dan sklapanja ovog Sporazuma te da svaka stranka vraća sve što je primila po osnovi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a u čl. 5. Sporazuma ugovorne strane su također potvrdile da jedna prema drugoj nemaju više nikakvih potraživanja. Iz iskaza I. i II. tužene proizlazi kako u trenutku sklapanja Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju među strankama tog ugovora nije bilo sporno izvršenje obveze uzdržavanja, bez obzira što obje navode kako mjesečna obveza uzdržavanja prema II. tuženici nije nikada izvršavana, odnosno obje navode kako neispunjenje obveze uzdržavanja nije bilo razlogom raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju već obje stranke navode da je razlog bio sasvim druge prirode, odnosno da je nekretnina iz tužbenog zahtjeva bila izdvojena iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zbog potraživanja koje je Porezna uprava imala prema II. tuženici. Međutim, drugačije proizlazi iz iskaza svjedoka ČB, odvjetnika koji je zastupao II. tuženicu te je i sastavljao Sporazum o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, koji je u svom iskazu naveo kako je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju raskinut prvenstveno iz razloga što I. tužena nije ispunjavala svoje ugovorne obveze plaćanja novčane naknade, a potom jer je II. tužena imala poreznih poteškoća te je morala osigurati mogućnost zasnivanja založnog prava na svojoj nekretnini radi mogućnosti nagodbe s Poreznom upravom. Nadalje, isti svjedok je naveo kako je formalno ugovor bio raskinut u odnosu na sve nekretnine, a kasnije je taj raskid bio nadopunjen jer su se I. i II. tužena 2014. ponovno dogovorile i izmijenile svoj raniji dogovor te su sklopile Dodatak sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a koji je ponovno on sastavio te su precizirale da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ostane na snazi u odnosu na 6 nekretnina, odnosno da je ugovor raskinut samo za [adresa] te da ostane obveza I. tužene za plaćanjem novčane naknade II. tuženoj. Isto tako je potvrdio da tijekom sastavljanja i potpisivanja ugovora i sporazuma on nije imao nikakav kontakt s tužiteljem, nije ga tada niti poznavao, samo je znao da je I. tužena bila u braku s tužiteljem. Dakle, iz iskaza svjedoka ČB se može zaključiti da je prvotna namjera I. i II. tužene bila raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u odnosu na sve nekretnine koje su bile predmetom istog ugovora, uključujući i obvezu I. tužene da plaća uzdržavanje za II. tuženu, a da su naknadno I. i II. tužena postigle novi dogovor zbog čega su i sklopile Dodatak sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojim su ugovorile da su Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23. prosinca 2009. raskinule Sporazumom o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 11. ožujka 2013. samo u odnosu na nekretninu iz tužbenog zahtjeva, a ne i u odnosu na druge nekretnine koje su predmet Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju te da i dalje ostaje pravo stvarnog tereta koji se sastoji u obvezi davateljice uzdržavanja na činidbu u korist primateljice uzdržavanja da ju financijski uzdržava do kraja njezinog života u iznosu koji je potreban primateljici uzdržavanja za život, a najmanje u iznosu od 10.000,00 kuna mjesečno. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza II. tuženice koja je navela kako je upravo ona inzistirala na sklapanju Dodatka sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer je očekivala da će joj uzdržavanje nadalje biti isplaćivano jer joj je bilo neugodno da ju III. tuženik uzdržava, iz čega se isto može zaključiti da je namjera stranaka prilikom sklapanja Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bila ukidanje obveze uzdržavanja II. tuženice od strane I. tuženice, odnosno raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u cijelosti. I člankom 3. Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je ugovoreno da su ugovorne strane sporazumno utvrdile da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23.12.2009. raskinut na dan sklapanja ovog Sporazuma te da svaka stranka vraća sve što je primila po osnovi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a čl. 5. istog Sporazuma je ugovoreno da ugovorne strane potpisom Sporazuma potvrđuju da jedna prema drugoj nemaju više nikakvih potraživanja, što također upućuje na prvotni dogovor stranaka da sklapanjem Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju raskinu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u cijelosti, odnosno da ukinu i obvezu I. tužene za uzdržavanje II. tuženice u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna mjesečno. Tek naknadno I. i II. tužena su se dogovorile drugačije i zbog toga su i sklopile Dodatak Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer da tome nije tako, ne bi bilo niti potrebe da se taj Dodatak sklapa. I. i II. tužena su sklopile Dodatak sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju dana 5. prosinca 2014., odnosno dan nakon sklapanja Bračnog ugovora između tužitelja i I. tužene 4. prosinca 2014. Iz navedenog proizlazi kako su I. i II. tuženica sklapanjem Dodatka sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ponovno ugovorile obvezu uzdržavanja II. tuženice navedenu u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju obzirom na čl. 3. Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojim je ugovoreno da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23.12.2009. raskinut na dan sklapanja toga Sporazuma te da svaka stranka vraća sve što je primila po osnovi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. I tužitelj je prilikom svog iskaza naveo kako mu je poznato da je raskinut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te mu se čini da je u njemu navedeno da se svakom vraća što je dao, a što je saznao u nekom trenutku od potpisivanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju do potpisivanja Bračnog ugovora (kako je naveo prilikom prvog saslušanja), odnosno za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju je saznao negdje oko potpisivanja Bračnog ugovora (kako je naveo prilikom dopunskog iskaza). Također je iskazao kako mu nije bilo poznato da je obveza uzdržavanja i dalje na snazi jer da je to znao ne bi sigurno potpisao Bračni ugovor. Dakle, i iskaz tužitelja ukazuje da je prvotni dogovor I. i II. tužene da sklapanjem Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ukinu i obvezu I. tužene za uzdržavanje II. tuženice u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna mjesečno. Tek nakon sklapanja Bračnog ugovora između tužitelja i I. tužene, su I. tužena i II. tužena sklopile Dodatak sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojim su jasno ugovorile da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju vrijedi za sve ostale nekretnine, osim nekretnine iz tužbenog zahtjeva, te su ponovno ugovorile obvezu uzdržavanja II. tužene od strane I. tužene. Stoga je sud u odnosu na potraživanje II. tuženice prema tužitelju uzeo u obzir činjenicu sklapanja Bračnog ugovora između tužitelja i I. tuženice dana 4. prosinca 2014. (dan ranije nego što je sklopljen Dodatak sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), odnosno da su tužitelj i I. tužena čl. 5. Ugovora uredili i međusobne imovinskopravne odnose glede budućih nekretnina i pokretnina koje će biti eventualno stečene nakon potpisa ovog Ugovora pa do eventualnog razvoda braka na način da svaka od tih nekretnina i pokretnina kao i eventualna korist stečena od njih pripadne u vlasništvo onom bračnom drugu koji ih stekne temeljem odgovarajućeg pravnog posla (na čije ime budu stečene), odnosno da sve eventualno stečene nekretnine i pokretnine pripadnu onom bračnom drugu koji je naveden kao stjecatelj u odgovarajućem pravnom poslu, računu ili kakvoj drugoj ispravi ili dokazu o stjecanju vlasništva te su čl. 6. Ugovora suglasno utvrdili da eventualna imovina (nekretnine, pokretnine i dr.) koje je bilo koja ugovorna strana stekla odnosno svaka obveza koja je nastala od dana prestanka bračne zajednice, a osim obveza definiranih čl. 4. ovog Ugovora, pripadne u korist i na teret onog bračnog druga koji je tu imovinu stekao odnosno koji je preuzeo ili je odgovoran za nastalu obvezu te da će svaki bračni drug samostalno odgovarati i za buduće obveze koje mogu eventualno nastati od dana sklapanja ovog Ugovora pa do razvoda braka. Stoga sud smatra kako je I. tuženica sklapanjem Dodatka sporazumu o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju dan nakon sklapanja Bračnog ugovora s tužiteljem, preuzela i obvezu uzdržavanja II. tuženice, a sukladno čl. 5. i 6. Bračnog ugovora, odnosno ista samostalno odgovara za predmetnu obvezu jer je ista nastala nakon sklapanja Bračnog ugovora, a prije razvoda braka.

20. Slijedom navedenog, protutužbeni zahtjev II. tuženice je odbijen kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (dalje Tarifa) i priloženim troškovnicima stranaka.

22. Tako je I. tuženici zastupanoj po punomoćnici odvjetnici priznat je trošak sastava odgovora na tužbu po 600 bodova prema Tbr. 8/1, trošak sastava obrazloženog podneska od 30.1.2020. po 600 bodova prema Tbr. 8/1, trošak zastupanja na ročištima 28.9.2022., 1.3.2023., 13.9.2023., 19.3.2025., 11.9.2025. i 21.1.2026. svako po 600 bodova prema Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 4800 bodova. Vrijednost boda je 2 eura, što iznosi ukupno 9.600,00 eura. Na taj iznos je obračunat je PDV od 25% pa tako izračunati trošak iznosi 12.000,00 eura. Na taj iznos se pribraja trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 96,22 eura, tako da ukupni trošak koji je tužitelj dužan platiti I. tuženici iznosi 12.096,22 eura obzirom da tužitelj u odnosu na I. tuženicu u cijelosti izgubio parnicu. Kako je I. tuženica zatražila i naknadu zakonskih zateznih kamata, sud je takav zahtjev i prihvatio od dana donošenja presude, a kako je to i propisano čl. 151. st. 3. ZPP-a (NN 80/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

23. III. tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je trošak sastava odgovora na tužbu po 600 bodova prema Tbr. 8/1, trošak sastava podneska kojim je dostavio traženu dokumentaciju od 29.9.2022. po 25 bodova prema Tbr. 8/4, trošak zastupanja na ročištima 28.9.2022., 1.3.2023., 13.9.2023., 19.3.2025., 11.9.2025. i 21.1.2026. svako po 600 bodova prema Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 4225 bodova. Vrijednost boda je 2 eura, što iznosi ukupno 8.450,00 eura. Na taj iznos je obračunat je PDV od 25% pa tako izračunati trošak iznosi 10.562,50 eura. Na taj iznos se pribraja trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 96,22 eura, tako da ukupni trošak koji je tužitelj dužan platiti III. tuženiku iznosi 10.658,72 eura obzirom da tužitelj u odnosu na III. tuženika u cijelosti izgubio parnicu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke ove presude.

24. U odnosu na zahtjeve tužitelja i II. tuženice za naknadom troškova postupka, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na II. tuženicu odbijen kao neosnovan, a protutužbeni zahtjev II. tuženice u odnosu na tužitelja je također odbijen kao neosnovan. Stoga niti jedna stranka nije uspjela u svom zahtjevu jedna prema drugoj. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu, 5. ožujka 2026.

Sutkinja

Katarina Perjanec Prstec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi u pisanom obliku, putem ovog suda u 4 primjeraka.

O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- I. tuženici po pun.

- II. tuženici po pun.

- III. tuženiku po pun.