P-984/25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Juri Grbavcu. odvj. u Splitu. protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ODO Split, radi isplate, čl. čl. 461 a. st. 3. i 4.ZPP-a, bez održavanja glavne rasprave, dana 04. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec prosinac 2019. godine iznos od 760,38 Eura / zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na taj iznos od 15.12.2019. godine pa do isplate, dok se za više traženi iznos do 788,53 ( i to baš 28,15 eura ) tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.171,87 Eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate

obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Županijskog suda u Splitu sud nadomjestio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i ĐF kao zaštićenog najmoprimca tužiteljeva stana u [adresa], prvi kat, č. zgr. [katastarska čestica] ZU 9620 K. O. [katastarska općina], površine 72,64 m2, te da je sud utvrdio zaštićenu najamninu u iznosu od 160,59 kn; dalje je naveo da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješavanje spora ODO Split. Tužitelj ističe da za predmetni stan mjesečna tržišna najamnina iznosi između 80,00 kn i 84,00 kn na mjesec po m2, umanjeno za 2,21kn, pa da je tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 5.941,17 kn.

1.1. Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 09.10.2025. gdje se traži isplata iznosa od 788,53 Eura, na ime naknade štete za mjesec prosinac 2019. god. sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na taj iznos od 15.12.2019. god. 2. U odgovoru na tužbu tužena ističe da tužitelj nije pokrenuo postupak protiv zaštićenog najmoprimca i članova njihovog obiteljskog domaćinstva, kako bi ostvario punu najamninu za utuženo razdoblje iako bi za to bio aktivno legitimiran, a uzevši u obzir činjenicu da isti imaju u vlasništvu više nekretnina čime da je doprinio nastanku odnosno povećanju štete, dalje navodi da tužitelj nije dostavio dokaz o visini zaštićene najamnine u utuženom razdoblju niti je predložio izvođenje relevantnih dokaza glede visine tržišne najamnine za predmetni stan, osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. U ovom predmetu tužba je najprije bila odbačena Rješenjem od 31. siječnja 2024. god. i to jer je sud smatrao da se uz tužbu priloženi zahtjev za mirno rješenje spora iz 2014. god. i na drugi iznos, ne može smatrati valjano podnesenim zahtjevom za mirno rješenja spora u smislu odredbe čl. 186a ZPP-a. Ovo Rješenje ukinuto je od strane Županijskog suda u Vukovaru, Rješenjem Gž-386/2024 od 04. ožujka 2025. u kojem je izražen stav da u slučaju kao što je ovaj tužitelj ne mora podnijeti novi zahtjev iz čl. 186. a ZPP-a.

4. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu, te spisi P- 2167/20 i P-2626/20 putem uvida kroz e-spis (iz P-2176/20 ispisani relevantni dijelovi i uloženi u ovaj predmet).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Sporovi male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1320,00 eura. („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22 – u nastavku teksta: ZPP).

6.1. Odredbe čl. 461 a. st. 3. i 4. ( ZiD ZPP, NN 80/22) propisuju: Postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba. Prema st. 6. ove odredbe u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga odnosno prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tužitelj je dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave prigovora protiv platnog naloga odnosno rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je određena ovrha, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave, a tuženik je dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iz st. 6. tog čl. iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave (st. 7.).

6.2. Obzirom na okolnosti slučaja, kao i veći broj istovjetnih predmeta ovog tužitelja i tuženika (čak kod iste sutkinje), pregledom pisane dokumentacije i navedenih spisa, sud niej našao potrebnim održavanje ročišta za glavnu raspravu.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica, kao vlasniku i najmodavcu stana u [adresa], stan na I. (prvom) katu površine 72,64 m2 isplati razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za srpanj 2018., po kojoj osnovi potražuje iznos od 5.941,17 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

8. U postupku je utvrđeno:

-da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]; (vlasnički list na str. 93 spisa), a čime je nedvojbeno dokazana njegova aktivna legitimacija u postupku

- da je Županijski sud u Splitu Presudom Gžnaj-6/12 od 05. prosinca 2012. god. preinačio presudu Općinskog suda u Splitu P-4759/09. (od 5. prosinca 2012.), te naložio tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana s ĐF kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 160,59 kuna;

- da je tom presudom koja nadomješta Ugovor o najmu stana utvrđeno da su članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimke njen suprug SF, te sinovi RF i LF

- da prema izračunu mjesečne zaštićene najamnine na dan 19.04.2021. SDŽ, Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom mjesečna najamnina iznosi za predmetni stan 183,65 kn

- da je visina tržišne najamnine izračunata sukladno podacima Porezne uprave, a temeljem njene informatičke baze podataka za prijave najma na približnoj (konkretno istoj u ovom slučaju) lokaciji i površini )Potvrda PU – list 209 spisa) mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji,

9. Sud smatra da je tuženica odgovorna što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, dalje: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnula prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva

10. Tako je odredbom čl. 31. st. 1. ZNS-a propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja na snagu toga zakona imala stanarsko pravo na tome stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome vlasnik stana ima dužnost održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, kako je to utvrđeno člankom 13. ZNS-a. Naposljetku, odredbom čl. 7. ZNS-a propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

11. Nadalje, odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: ZVSDP) propisano je da je pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

12. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

12.1. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

12.2. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

12.3.Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

13. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, R i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

14. Nadalje, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

14.1. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici stanova su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženik nije rješavao problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.

15. Vezano za prigovor tužene da bi tužitelj doprinio visini štete jer da je mogao od najmoprimaca potraživati iznos pune tržišne najamnine obzirom na njihovo imovinsko stanje, ili čak tražiti iseljenje, obzirom na to da u vlasništvu članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimke imaju nekretnine, među kojima konkretno RF Albini i stanove na području K. O. [katastarska općina] za navesti je da nije osnovan.

22.1. Naime, zaista, prema čl. 31. st. 2. ZNS pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Isto tako pravo na zaštićenu najamninu ovisi „i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca" kako to propisuje čl. 7. st. 2. ZNS, a koje je od utjecaja na procjenu materijalnog stanja najmoprimca.

22.2. Tužitelj saslušan u istovjetnom predmetu P-2178/2020 iskazao je da se U predmetnom stanu nalaze se zaštićeni najmoprimci tj. nositelji stanarskog prava od 1952.g, Prvi zaštićeni najmoprimac odnosno nositelj stanarskog prava bila je ĆF, nositelj partizanske spomenice. Nakon nje stan je prebačen na njezinog supruga a nakon njega stanarsko pravo je prebačeno na ĐF, kćer od ĆF. Njegov pok. otac je još davno nudio zamjenu stana ovdje zaštićenim najmoprimcima na način da se oni presele u stan gdje je pok. otac živio za ovaj stan u [adresa]. U tu svrhu otac je bio pokrenuo sudski spor međutim, njegov prijedlog je odbijen. Nakon što se ĐF udala njezina majka ĆF je dobila stan u [adresa]. Nakon toga saznavši da je ĆF dobila drugi stan da su sudskim putem tražili da im ĆF preda ovaj stan u [adresa] međutim, i taj postupak su izgubili. Nakon što su saznali iz novina da je sin od ĐF kupio neku zemlju na Šolti, da li u Nečujmu ili negdje drugdje da su ponovo angažirali odvjetnike da to istraže međutim, odvjetnici nisu uspjeli pronaći bilo što vezano uz kupnju te zemlje od strane Jasenkinog sina zbog čega nije bilo temelja za pokretanje nekih daljnjih postupaka. Na upit da li je tužitelj u to vrijeme pokušao utvrditi imovinsko stanje svih članova obitelji ĐF tužitelj odgovara da je on to dao odvjetnicima da utvrđivanju kakvo je imovinsko stanje obitelji ĐF. Odgovor odvjetnika je bio da oni nisu pronašli imovinu.

22.3. U tom predmetu priložene su odluke o kojima je iskazao tužitelj i to Presuda Općinskog suda u Splitu od 10. lipnja 1963., kojim je odbijen tužbeni zahtjev oca tužitelja RF Đ kojim je tražio iseljenje ZF i ĆF iz predmetnog stana, kao Zaključak Republičkog komiteta za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline od 02. srpnja 1987. kojim je odbačen prijedlog RF za iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana od strane ĆF i kćerke joj ĐF.

22.4. Razvidna je konstantna angažiranost tužitelja i njegovog prednika da dođu do posjeda svoje imovine, predmetnog stana, te u tom smislu poduzimanje adekvatnih pravnih radnji i pokretanja postupaka.

22.5. Ipak, stav je ovog suda , a tako i Županijskog suda u Zagrebu u predmetu upravo istih stranaka za drugo vremensko razdoblje, Gž-2521/2023 od 10. rujna 2024. god. da vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, pri čemu je u konkretnoj situaciju visina zaštićene najamnine određena nadomještenim ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan presudom Općinskog suda u Splitu broj P-4759/09 (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.). U protivnom to bi značilo da se od vlasnika stana koji je u pravilu pravi laik, te ne zna koje su mu sve opcije i koje obveze odnosno mogućnosti, traži da izigrava detektiva i utvrđuje i istražuje platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca i njihovo imovinsko stanje te vlasništvo nekretnina, a koje podatke mu nadležne institucije moguće i ne bi dale. Time bi na leđa najmodavca nepravedno bio svaljen još jedan teret, a sve kao posljedica već prekomjerno nametnutog tereta kojeg je kao zakonodavac odredbama ZNS nametnula tužena i kao posljedica pasivnosti tužene da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava.

23. Na kraju u pogledu visine štete odnosno potraživane razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, nije sporno, pa i sam tužitelju tužbi tako navodi, da se od iznosa tržišne najamnine koja bi se mogla ostvariti za predmetni stan treba odbiti iznos kojeg je tužitelj primao na ime zaštićene najamnine. U vrijeme podnošenja tužbe iznos zaštićene najamnine je 160,59 kuna (sada 21,31 euro). Iznos tržišne najamnine prema obavijesti Porezne uprave za stan u [adresa] površine 74,00 m2, iznosi mjesečno 6.000,00 kuna, odnosno 81,08 kuna po m2. Radi se o gotovo identičnom stanu ovom predmetnom. Predmetni stan prema navodima iz Presude koja nadomješta Ugovor o najmu stana ima površinu od 72,64 m2, iako je tijekom ovog postupka dostavljenim Elaboratom za etažiranje od 21.lipnja 2018. god. utvrđeno da zapravo ima površinu od 77,94 m2, no tužitelj nije zbog istog povećavao tužbeni zahtjev. Uzimajući kao utvrđen iznos tržišne najamnine temeljem obavijesti Porezne uprave, proizlazi da bi za predmetni stan površine 72,64 m2 po cijeni od 81,08 kuna mjesečni iznos tržišne najamnine iznosio 5.889,65 kuna odnosno 781,69 eura, pa kad se od toga odbije zaštićena najamnina razlika bi bila 5.729,06 kuna odnosno 760,38 eura, pa je za toliko usvojen tužbeni zahtjev.

24. Obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen tek u neznatnom dijelu, a da je tužitelj uspio u postupku većim dijelom, jer su i svi prigovori tužene odbijeni, sud smatra da odbijajući dio tužbenog zahtjeva nema utjecaja na odmjereni trošak parničnog postupka, te kako se radi o neznatnom dijelu tužitelju priznaje a temeljem odredbi čl. 155. i 154. ZPP-a parnični trošak u cijelosti.

24.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: za sastav tužbe, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.04.2022., 04.09.2025. i 09.10.2025., te zastupanje na pripremnom ročištu od 09.10.2025. sve po 75 bodova, za sastav žalbe 93,75 bodova (Tbr. 10. t. 1.), ukupno 468,75 bodova što pomnoženo sa 2,00 eura koliko iznosi vrijednost boda daje 937,50 eura, uvećano za 25% na ime PDV-a u iznosu od 234,37 eura, daje 1.171,87 eura, pa je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 04. ožujka 2026. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (Čl. 467 st. 1. ZPPa)

U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370. ovoga Zakona. (Čl. 467. st. 2. ZPP-a).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (Čl. 467. a. ZPPa

DNA:

1. pun. tužitelja

2. ODO Split