Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-98/2026-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća te Mirne Mavriček i Vanje Petrović, članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog RV, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 18. veljače 2026. broj Kov-49/2026-9, u sjednici održanoj 5. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog RV.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu od 18. veljače 2026. broj Kov- 49/2026-9, nakon podnošenja optužnice, na temelju članka 131. stavka 1. u vezi s člankom 127. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP) protiv okrivljenog RV produljen je istražni zatvor po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a te je određeno da se okrivljeniku u istražni zatvor uračunava vrijeme lišenja slobode, od uhićenja 21. siječnja 2026. nadalje.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni RV, po braniteljici, odvjetnici Mariji Martinez-Ostroški, zbog „pogrešne primjene odredaba čl. 123. st.1. t. 3. ZKP-a“ te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom vijeću drugostupanjskog suda da prihvati žalbu i ukine istražni zatvor.
3. Prije dostave sudu izvjestitelju, spis je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP-a, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nije u pravu okrivljeni RV kada u žalbi tvrdi da ne postoji osnovana sumnja da bi počinio terećeno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., jer da se optužba temelji prvenstveno na iskazu žrtve koji iskaz nije potvrđen drugim dokazima, s obzirom na to da se iskazi svjedoka EV i CV ne mogu smatrati vjerodostojnima, dok svjedok ČV, nevjenčani suprug žrtve, prijetnje nije čuo.
6. Međutim, suprotno izloženim žalbenim tvrdnjama kojima okrivljeni RV pobija utvrđenje prvostupanjskog suda o ispunjenju temeljne i opće zakonske pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP-a, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da navodi koje je iznijela žrtva NV u svom iskazu kada je, opisujući okolnosti kritičnog događaja, iskazala da joj je okrivljenik kritične zgode, nakon verbalne prepirke, rekao da će joj zapaliti lokal, koje riječi je potom i ponovio, što su djelomično svojim iskazima potvrdili svjedoci EV i CV, koji su čuli da je okrivljenik inkriminiranu prijetnju izrekao jednom, upućuju na postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni RV počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11. koje mu je optužnicom stavljeno na teret.
6.1. U odnosu na žalbenu tvrdnju o nevjerodostojnosti iskaza svjedoka EV i CV treba odgovoriti da prilikom odlučivanja o tome jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, sud (u ovom slučaju optužno vijeće) ne ocjenjuje vjerodostojnost prikupljenih dokaza, jer je to zadatak raspravnog suda pred kojim se dokazi izvode. Stoga će raspravni sud, bude li potvrđena optužnica, nakon što provede dokaze za koje ocijeni da su od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, analizirajući svaki od tih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ocijeniti njihovu vjerodostojnost te potom ocijeniti nalazi li određenu činjenicu dokazanom. Međutim, za sada, iskaz žrtve NV te svjedoka EV i CV, ali i svjedoka ČV koji je, iako navodi u svom iskazu da nije čuo inkriminiranu prijetnju, opisao što se događalo u restoranu Špan u kritično vrijeme i verbalnu prepirku koja je prethodila, ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je okrivljeni RV počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11.
7. Nije u pravu okrivljeni RV kada u žalbi tvrdi da ne postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da bi boraveći na slobodi ponovio kazneno djelo ili počinio kazneno djelo kojim prijeti, jer da činjenica njegove ranije osuđivanosti za kaznena djela „ne predstavlja nikakav osnov za određivanje istražnog zatvora“. Naime, iako činjenica ranije osuđivanosti za kaznena djela nije zasebna zakonska osnova za primjenu mjere istražnog zatvora, ta okolnost, osobito zbog brojnosti kaznenih djela za koja je okrivljeni RV ranije pravomoćno osuđivan, upućuje na zaključak o neusklađenosti njegovog ponašanja sa zakonom i sklonosti okrivljenika kršenju pravnih normi. Osim toga, iz podataka o njegovoj ranijoj osuđivanosti proizlazi da je okrivljeni RV činio kaznena djela različitog zaštitnog objekta (krađu, napad na službenu osobu, u dva navrata krivotvorenje novca, u dva navrata kaznena djela prijetnje, oštećenje tuđe stvari, izigravanje zabrana iz sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude, povrede dužnosti uzdržavanja, u dva navrata kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.) čime je kršio različite društvene vrijednosti, a neka od tih kaznenih djela sadrže i elemente nasilja, pa stoga s pravom prvostupanjski sud, analizirajući podatke o ranijoj osuđivanosti okrivljenika, ocjenjujući da ranije izrečene kazne nisu u dovoljnoj mjeri utjecale na okrivljenog RV da svoje ponašanje uskladi sa zakonom, kraj utvrđenja da je sada osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., zaključuje da na strani okrivljenika osobite postoje okolnosti koje upućuju na realnu i stvarno predvidivu opasnost od ponavljanja kaznenog djela i da su stoga ovdje ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora po članka 123. stavku 1. točki 3. ZKP-a.
8. Okrivljeni RV u žalbi tvrdi da, kod odluke o tome može li se svrha istražnog zatvora ostvariti blažim mjerama, prvostupanjski sud nije utvrdio sve relevantne činjenice, odnosno da nije uzeo u obzir okolnost da okrivljenik nije povezan sa žrtvom, ne prebiva u istom mjestu kao i žrtva i da radi u inozemstvu, ali i činjenicu da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru na njega dovoljno djelovao te da bi se zbog toga pridržavao mjera opreza koje mu odredi sud. Ukazuje i na činjenicu da je istražni zatvor krajnja mjera te tvrdi da bi daljnjim trajanjem istražnog zatvora bilo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na slobodu.
8.1. Međutim, protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, pravilno prvostupanjski sud nalazi da, s obzirom na činjenicu njegove višekratne osuđivanosti za kaznena djela i to čak jedanaest puta, od čega i za kaznena djela elementima nasilja, da je zbog upornosti okrivljenog RV u činjenju kaznenih djela, za koja su mu dosad u više navrata izricane i bezuvjetne kazne zatvora, koje okrivljenika očig ledno nisu odvratile od činjenja kaznenih djela, nerealno očekivati da bi se mjerama opreza kod okrivljenika mogla uspješno prevenirati utvrđena opasnost od ponavljanja djela. Kraj takvog stanja stvari, s obzirom na brojnu dosadašnju osuđivanost i činjenicu da ranije izrečene kazne nisu ostvarile odvraćajući učinak na okrivljenog RV, to se, unatoč okolnostima koje okrivljenik ističe u žalbi, daljnja primjena mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP -a, ukazuje opravdanom i nužnom.
9. Stoga, budući da je, protivno žalbenim tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud pravilno produljio istražni zatvor protiv okrivljenog RV po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točki 3. ZKP-a, a ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP-a nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Varaždin, 5. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Zdravko Pintarić
