REPUBLIKA HRVATS

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2467/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. siječnja 2026. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 5. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 99285/05 od 20. prosinca 2005.g., zaključenog između tužitelja i HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, članak 10,.a),1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10.,d),1, u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti Ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, članak 10.,d), 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor na uplatu primjeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčnim sredstvima, članak 10.,d),3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, članak 10.,d),4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 99285/05 od 20. prosinca 2005.g, zaključenog između tužitelja i HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja izjavljen od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 1.430,09 EUR; dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća u odnosu na zakonske zatezne kamate na iznos od 1.430,09 EUR od 13.prosinca 2016.godine do isplate te se utvrđuje da je u ovom dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 7.748,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.g., od 1.01.2008.g. do 31.7.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 1.1.2023.g. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja teče na iznos od:

-0,57 eura od 10.1.2006. godine do isplate,

-14,99 eura od 12.3.2007. godine do isplate,

-14,93 eura od 10.4.2007. godine do isplate,

-14,68 eura od 10.5.2007. godine do isplate,

-14,71 eura od 11.6.2007. godine do isplate,

-14,54 eura od 10.7.2007. godine do isplate,

-14,72 eura od 10.8.2007. godine do isplate,

-14,44 eura od 3.10.2007. godine do isplate,

-14,50 eura od 10.10.2007. godine do isplate,

-14,67 eura od 12.11.2007. godine do isplate,

-14,60 eura od 10.12.2007. godine do isplate,

-14,83 eura od 10.1.2008. godine do isplate,

-14,99 eura od 12.2.2008. godine do isplate,

-15,32 eura od 10.3.2008. godine do isplate,

-15,07 eura od 10.4.2008. godine do isplate,

-14,90 eura od 12.5.2008. godine do isplate,

-14,87 eura od 10.6.2008. godine do isplate,

-14,82 eura od 10.7.2008. godine do isplate,

-14,74 eura od 11.8.2008. godine do isplate,

-14,78 eura od 10.9.2008. godine do isplate,

-15,23 eura od 10.10.2008. godine do isplate,

-15,59 eura od 10.11.2008. godine do isplate,

-15,46 eura od 10.12.2008. godine do isplate,

-38,48 eura od 10.2.2009. godine do isplate,

-53,10 eura od 10.2.2009. godine do isplate,

-48,95 eura od 10.3.2009. godine do isplate,

-37,93 eura od 10.4.2009. godine do isplate,

-35,97 eura od 11.5.2009. godine do isplate,

-34,87 eura od 10.6.2009. godine do isplate,

-37,08 eura od 10.7.2009. godine do isplate,

-32,65 eura od 10.8.2009. godine do isplate,

-34,67 eura od 10.9.2009. godine do isplate,

-31,21 eura od 12.10.2009. godine do isplate,

-34,27 eura od 10.11.2009. godine do isplate,

-32,52 eura od 10.12.2009. godine do isplate,

-49,58 eura od 11.1.2010. godine do isplate,

-54,45 eura od 10.2.2010. godine do isplate,

-53,42 eura od 10.3.2010. godine do isplate,

-57,55 eura od 12.4.2010. godine do isplate,

-63,49 eura od 10.5.2010. godine do isplate,

-68,80 eura od 10.6.2010. godine do isplate,

-78,96 eura od 12.7.2010. godine do isplate,

-69,02 eura od 10.8.2010. godine do isplate,

-94,26 eura od 10.9.2010. godine do isplate,

-81,02 eura od 11.10.2010. godine do isplate,

-83,58 eura od 10.11.2010. godine do isplate,

-94,56 eura od 10.12.2010. godine do isplate,

-98,54 eura od 8.2.2011. godine do isplate,

-83,93 eura od 10.2.2011. godine do isplate,

-88,86 eura od 10.3.2011. godine do isplate,

-81,87 eura od 11.4.2011. godine do isplate,

-97,68 eura od 10.5.2011. godine do isplate,

-108,51 eura od 10.6.2011. godine do isplate,

-113,43 eura od 11.7.2011. godine do isplate,

-168,04 eura od 10.8.2011. godine do isplate,

-116,24 eura od 12.9.2011. godine do isplate,

-108,51 eura od 10.10.2011. godine do isplate,

-110,42 eura od 10.11.2011. godine do isplate,

-109,71 eura od 12.12.2011. godine do isplate,

-116,45 eura od 10.1.2012. godine do isplate,

-121,17 eura od 10.2.2012. godine do isplate,

-122,62 eura od 12.3.2012. godine do isplate,

-119,19 eura od 10.4.2012. godine do isplate,

-121,02 eura od 10.5.2012. godine do isplate,

-122,91 eura od 11.6.2012. godine do isplate,

-120,08 eura od 10.7.2012. godine do isplate,

-119,82 eura od 10.8.2012. godine do isplate,

-114,49 eura od 10.9.2012. godine do isplate,

-116,31 eura od 10.10.2012. godine do isplate,

-120,27 eura od 12.11.2012. godine do isplate,

-119,01 eura od 10.12.2012. godine do isplate,

-120,83 eura od 10.1.2013. godine do isplate,

-115,66 eura od 11.2.2013. godine do isplate,

-113,67 eura od 11.3.2013. godine do isplate,

-119,36 eura od 10.4.2013. godine do isplate,

-113,79 eura od 10.5.2013. godine do isplate,

-108,68 eura od 11.6.2013. godine do isplate,

-107,54 eura od 10.7.2013. godine do isplate,

-111,60 eura od 12.8.2013. godine do isplate,

-113,81 eura od 10.9.2013. godine do isplate,

-115,93 eura od 10.10.2013. godine do isplate,

-116,40 eura od 11.11.2013. godine do isplate,

-119,18 eura od 10.12.2013. godine do isplate,

-100,66 eura od 21.1.2014. godine do isplate,

-77,86 eura od 10.2.2014. godine do isplate,

-79,40 eura od 10.3.2014. godine do isplate,

-79,12 eura od 10.4.2014. godine do isplate,

-76,62 eura od 12.5.2014. godine do isplate,

-76,25 eura od 10.6.2014. godine do isplate,

-78,42 eura od 10.7.2014. godine do isplate,

-80,63 eura od 11.8.2014. godine do isplate,

-81,77 eura od 10.9.2014. godine do isplate,

-81,90 eura od 10.10.2014. godine do isplate,

-84,01 eura od 10.11.2014. godine do isplate,

-84,67 eura od 10.12.2014. godine do isplate,

-85,52 eura od 12.1.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 17.2.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 12.3.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 13.4.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 13.5.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 12.6.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 13.7.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 11.8.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 10.9.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 12.10.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 10.11.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 11.12.2015. godine do isplate,

-79,85 eura od 12.1.2016. godine do isplate;

s time da se ukupan iznos ove dosuđene glavnice sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama prebija odnosno umanjuje za iznos od 1.430,09 EUR (utvrđeni iznos iz tč.III. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.858,90 EUR sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 3.2.2016.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 1.1.2023.g. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.907,12 EUR sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 4. veljače 2019. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu dana 20. prosinca 2005. godine, na iznos od 63.000,00 CHF, da se radi o ugovoru sa valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF i sa promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom tuženika. Predmetni ugovor o kreditu da je suprotan čitavom nizu zakona, tuženik da je postupao nesavjesno i nepošteno koristeći svoj monopolni položaj, tužitelj postavlja zahtjev te traži da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor o kreditu zaključen između stranaka dana 20. prosinca 2005. godine, u cijelosti, podredno traži utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 2, 10 i 11 tog ugovora o kreditu. Nadalje, traži utvrđenje ništetnima svih odluka o kamatnim stopama donesenih od strane tuženika u razdoblju od 20. prosinca 2005. godine do 30. kolovoza 2017. godine. Nadalje, potražuje iznos od 300.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime cjelokupnih preplata po predmetnom ugovoru o kreditu. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, navodi da je tužba neuredna i nepodesna za daljnje raspravljanje, protivi se tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je za suđenje u ovom sporu s obzirom na sjedište tuženika nadležan Općinski sud u Splitu (tužba je prvenstveno podnesena Općinskom sudu u Makarskoj). Navodi da je ugovor sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ali i RŠ kao sudužnika i ŽŠ kao protivnika osiguranja. S obzirom da se ovdje radi o zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, to da su u ovom postupku trebali sudjelovati svi sudionici u tom pravnom poslu. Tuženik navodi da tužitelj nema pravnog osnova niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to sa važenjem ex tunc. Konverzija kredita i svi učinci konverzije da djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Konverzijom da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi se tužitelj nalazio da je od početka imao ugovorenu valutnu klauzulu u valuti EUR. Tuženik ističe i to obrazlaže, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Ništetnost pojedinih ugovornih odredbi da ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, odnosno, eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i način promjene kamatne stope, obzirom da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, da ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Tuženik ističe prigovor zastare i navodi da bi se trebao primijeniti zastarni rok od 3 godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3. Svojim podneskom od 1.srpnja 2024.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj precizira i uređuje svoj tužbeni zahtjev, tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

4. Tuženik u podnesku od 13.prosinca 2021.godine izjavljuje prigovor radi prebijanja, navodi da je tuženik tužitelju kod konverzije priznao i platio preplatu u iznosu od 11.030,30 kn pa da ovaj iznos tužitelj ne može steći dva puta. Dakle, izjavljuje prigovor radi prebijanja vezano za navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama od 13.prosinca 2016.godine. U podnesku od dana 16.rujna 2024.godine tuženik, između ostalog, ističe da u odnosu na tzv.negativne razlike koje je vještak utvrdio, tuženik ne treba isticati prigovor radi prebijanja niti podnijeti protutužbu, ove tzv.negativne razlike da se odnose na mjesece kada je tečaj CHF bio manji od početnog i kada je kamatne stopa bila manja od početne.

5. Za navesti je da je pravovremen prigovor radi prebijanja iznosa preplate priznatog tužitelju kod konverzije, tuženik je ovaj prigovor izjavio prije zaključenja prethodnog postupka, pa je o ovom prigovoru valjalo odlučiti izrekom presude. Nadalje, tužitelj je bio ovlašten smanjiti zahtjev ili povećati zahtjev, precizirati isti, nakon provedenog dokaza vještačenjem, tuženiku ne pripada pravo na naknadu parničnog troška vezano za smanjenje zahtjeva niti se sa uspjehom može protiviti povećanju zahtjeva vezano za preciziranje istog nakon provedenog dokaza vještačenjem, sud odlučuje o konačno uređenom i preciziranom zahtjevu tužitelja.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika i valutnu klauzulu u CHF; te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa tuženiku temeljem ovih odredbi, te isplate razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 20.prosinca 2005.godine sa popratnom dokumentacijom; Dodatka br.1. Ugovora o kreditu od 28.siječnja 2016.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Zahtjev tužiteljice je osnovan, prigovor radi prebijanja je djelomično osnovan.

10. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 20.prosinca 2005.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 61.000,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 240 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,44 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te odredbe, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je pregovarala sa tuženikom radi podizanja kredita u svrhu adaptacije kuće, da nije bila klijentica tuženika, da se radilo o ekspozituri tuženika u makarskoj. Prilikom razgovora u poslovnici tuženika da joj je službenik kazao da je povoljnije podići kredit vezan za CHF iz razloga što je to tada bio stabilan kredita sa najpovoljnijom kamatom. Ovaj kredit da je otplaćen u cijelosti. Prilikom podizanja kredita anuitet da je bio 1.500,00 kn, a nakon tri godine da je bio u iznosu od 3.000,00 kn. Nitko od strane tuženika da nije sa njom pregovarao prilikom promjene anuiteta i kamatne stope. U banci da je nisu upozorili na nekakve rizike, niti joj pojasnili na koji način će se mijenjati kamatne stope, da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora niti utjecati na njih. Navodi da se ne sjeća je li prije zaključenja sporazuma o konverziji od tuženika primila ponudu za konverziju sa izračunom konverzije, niti da se sjeća je li joj banka priznala neki iznos preplate kod konverzije.

12. Za navesti je da sud prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće u [adresa], tužitelj i danas živi u istoj. Radi se o objektu za potrebe stanovanja tužiteljice i obitelji, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti. Iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se radilo o potrebi adaptacije stambenog objekta, ova svrha kredita navedena je u samom ugovoru o kreditu, u čl.5.. Sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu. Nadalje, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari (bez sudjelovanja sudužnika i protivnika osiguranja), postaviti zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude, upravo tužitelj temeljem utvrđenih ništetnih odredbi ima pravo postaviti zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa vezano za takve odredbe ugovora o kreditu, jer je tužitelj korisnik kredita, koji je obveze po kreditu i plaćao te kredit otplatio.

13. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

14. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

19. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

20. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,44 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,44 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

21. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

23. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,44 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju i pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica predmetnog ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

25. Temeljem opsežno i kvalitetnog nalaza sudski vještak Lozić daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.748,90 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.726,94 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.021,96 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 639,03 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 245,80 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 393,23 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 7.109,87 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.481,14 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 4.628,73 EUR.

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 03.02.2016.g. iznosila 178.003,62 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 199.544,03 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.858,90 EUR.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 1.430,09 EUR na dan sklapanja Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu.“

26. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

28. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

29. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 4.veljače 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 5.021,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 2.726,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama; odnosno ukupno zatraženi iznos na ime preplate po obje ništetne ugovorne odredbe u iznosu od ukupno 7.748,90 EUR.

30. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od stjecanja preplaćenog na strani tuženika do isplate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

31. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

32. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 1.430,09 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju (tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja s ovog osnova). Tuženik je prigovor radi prebijanja za ovaj iznos priznate preplate izjavio pravovremeno i o tom prigovoru valjalo odlučiti jer je vezan za zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa sa kamatama. Sud prihvaća da je iznos preplate kod konverzije bio u iznosu od 1.430,09 EUR, jer je sudski vještak Lozić pravilnim primjenom tečaja iskazala preplatu priznatu u kunama u iznos u EUR. Dakle, za ovaj iznos priznate preplate kod konverzije postoji potraživanje tuženika spram tužitelja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, jer je tužitelj za ovaj iznos već obeštećen kod konverzije. Kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, došlo bi do stjecanja bez osnove na strani tužitelja baš za ovaj iznos. Što se tiče zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.430,09 EUR, tuženiku ne pripadaju zakonske zatezne kamate, jer je iznos priznate preplate vezan za zahtjev tužitelja za isplatu, pa se ukupan iznos koji pripada tužitelju u biti umanjuje za djelomično obeštećenje, upravo u vrijeme presuđenja, pa tužitelj nije ni u kakvom zakašnjenju za iznos za koji je prigovor radi prebijanja prihvaćen. Dakle, radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u tč.III. I IV izreke ove presude.

33. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, iznosi i osnove su navedene u mišljenju sudskog vještaka, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, nije izjavio prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike. Kako nema zahtjeva tuženika o kojem sud treba odlučiti izrekom presude, tako ni prigovor zastare za ove negativne razlike ne treba obrazlagati, iako ga je tužitelj istaknuo.

34. Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 2.858,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3.veljače 2016.godine (konverzije), osnovan je i ovaj iznos sa kamatama valjalo je dosuditi tužitelju. Sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju precizno je izračunala razliku glavnice, to je izračun priznate glavnice u konverziji i glavnice po početnom otplatnom planu, nedospjela glavnica tužitelja na dan konverzije bi iznosila upravo ovih zatraženih i dosuđenih 2.858,90 EUR. Zahtjev tužitelja je osnovan i na ime razlike glavnice kod konverzije, i zatraženi iznos razlike glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena. Razlika glavnice kod konverzije proizvod je i posljedica ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, te ovaj iznos pripada tužitelju, jer dosuđenje i ovog iznosa, predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu.

35. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po bitnim i obrazloženim pitanjima i zahtjevima, sud drži da je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

36. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 31.ožujka 2020.godine, 1.srpnja 2024.godine i 20.rujna 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 22.travnja 2024.goidne, 15.listopada 2024.godine, 24.siječnja 2025.godine i 19.siječnja 2025.godine, (za svaku radnji po 100 bodova) ; pristupa na ročište od dana 14.ožujka 2023.godine (25%- 25 bodova); što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.650,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 412,50 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i već plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 444,62 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 2.907,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, trošak pristojbe tužbe je tužitelj već platio nakon podnošenja tužbe pa mu je taj trošak sud obistinio, a trošak daljnjih pristojbi tužitelj neće imati.

U Splitu, 5. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika