Poslovni broj: UsI-350/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužitelja Caronte & tourist isole minori S.p.A, Via Dei Mille 20, Milazzo, Italija, OIB: 34362346719, i tužitelja C&T Minor Islands d.o.o. OIB: 74774244771, Đure Šporera 2, Rijeka, zastupani po opunomoćeniku Miranu Maćešiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Maćešić i suradnici d.o.o. Rijeka, Đure Šporera 2, protiv tuženika Agencije za obalni linijski pomorski promet, OIB: 27735395987, Ulica grada Antofagaste 6, Split, zastupanog po ravnateljici ZA, radi odobravanja reda plovidbe na liniji bez obveze javne usluge, nakon javne rasprave održane i zaključene 5. veljače 2025., objavom odluke na temelju članka 121. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24; dalje ZUS), 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Poništava se rješenje Agencije za obalni linijski pomorski promet Klasa: UP/I- 342/25-01/3 Urbroj: 490/2025 od 14. siječnja 2025. i predmet vraća na ponovni postupak.

II. U ponovnom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 30 dana od primitka pravomoćnog rješenja.

IV. U ostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-342-34/25-01/3 Urbroj: 490/2025 od 14. siječnja 2025. ne odobrava se red plovidbe na liniji bez obveze javne usluge Rijeka – Porozina i obratno u razdoblju od lipnja 2025. do kraja svibnja 2026 2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelji pobijaju zakonitost osporenog rješenja tvrdnjama da se isto temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te povredi Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu (u daljnjem tekstu: ZPLPOPP) kao i prava Europske unije kojeg u tužbi citira. Pri tome posebno misle na članak 1. EU Uredbe o kabotaži kojim se jamči sloboda pružanja usluge pomorskog prometa unutar države članice (pomorska kabotaža) svim brodarima Zajednice čiji su brodovi registrirani i plove pod zastavom države članice, pod uvjetom da ti brodovi udovoljavaju uvjetima za izvršavanje kabotaže u toj državi. Sloboda pružanja usluga pomorske kabotaže apsolutna je ako brod brodara Zajednice ispunjava uvjete za obavljanje kabotaže u državi čiju zastavu vije. Ta se sloboda iznimno može ograničiti uvođenjem sustava prethodnog odobrenja, a te iznimke i procesne pretpostavke definira Priopćenje Komisije o tumačenju EU Uredbe o kabotaži (EEZ) br. 3577/92 od 7. prosinca 1992. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica. Republika Hrvatska uvela je sustav prethodnog odobrenja temeljem članka 43. stavak 3., članka 48. i članka 54. stavak 4. ZPLPOPP-a. Taj sustav prethodnog odobrenja da predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga pomorske kabotaže. Prema ranije spomenutom Priopćenju Komisije, da bi se taj sustav mogao smatrati dopuštenim, Republika Hrvatska odnosno tuženik, kao jedini regulator tržišta, moraju dokazati da su ispunjeni uvjeti zbog kojih se može odbiti predložena linija po plovidbenom redu. U konkretnom slučaju tužiteljima nije dostavljen Ugovor o koncesiji za obavljanje javnog prijevoza na državnoj liniji 334 Brestova – Porozina niti pribavljena očitovanja lučkih uprava i jedinica lokalne samouprave, čime im je uskraćeno pravo očitovati se o sadržaju tih dokumenata. Smatra da tuženik nije udovoljio teretu dokaza i iznio razloge zbog kojih je odbijeno odobrenje na plovidbeni red odnosno da su ispunjene pretpostavke ograničenja. Isključivo pravo nije opravdani razlog za ograničenje slobode pružanja usluge pomorske kabotaže, jer je to protivno pravu EU i detaljnom razjašnjenju u Priopćenju Komisije u toči 5.5.1. Svrha davanja isključivog odobrenja je omogućiti državama članicama da postignu najmanji financijski teret za zajednicu. Najmanji financijski teret za zajednicu je najmanji iznos naknade koji država članica isplaćuje kao državnu potporu za obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa. Iako isključivo pravo smanjuje naknadu koja se daje kao državna potpora to pravo istovremeno ograničava slobodu pružanja usluga pomorske kabotaže. Zbog toga je prema spomenutom Priopćenju potrebno uspostaviti pravednu ravnotežu između ta dva načela. U konkretnom slučaju, državna trajektna Brestova – Porozina je profitabilna linija za koju Jadrolinija plaća koncesijsku naknadu, dakle, ne radi se o neprofitabilnoj liniji za koju država dodjeljuje potporu. Zbog toga je neosnovano pozivanje tuženika na isključivo pravo Jadrolinije, jer nema osnove za dodjelu tog prava jer ne postoji financijski teret koji je potrebno umanjiti. Ključan dio Priopćenja Komisije glasi: „…u mnogim slučajevima se ipak mogu poduzeti manje ograničavajuće mjere od davanja isključivog prava kako bi se izbjeglo „pobiranje vrhnja“ i smanjio potreban iznos financijske naknade. Operater koji je ugovorno obvezan obavljati obveze javne usluge cijele godine bez isključivog prava može trpjeti zbog ponašanja drugog operatera koji, bez ikakve obveze pružanja javne usluge, može ući na tržište samo u profitabilnim mjesecima i ozbiljno smanjiti zaradu prvog operatera. Komisija smatra da se svim operaterima koji obavljaju uslugu na istoj liniji paralelno s operetorom kojim ima sklopljen ugovor o obavljanju javne usluge mogu nametnuti blage obveze pružanja javne usluge.“ Time želi reći da je tuženik na raspolaganju imao manje ograničavajuću mjeru za tužiteljevu slobodu pružanja usluge pomorske kabotaže, a to je da tužitelji prijevoz na predloženoj liniji obavljaju tijekom cijele godine. Uostalom, tužitelji su i podnijeli zahtjev za dodatnim linijama od početka lipnja 2025. do kraja svibnja 2026. , dakle, ne bi na tržište ulazili samo u profitabilnim mjesecima i smanjili zaradu Jadrolinije.

Budući je pitanje dodjele isključivog prava pitanje prava i prakse EU jer ono izravno utječe na i ograničava slobodu pružanja usluge pomorske kabotaže koju brodarima jamči Uredba o kabotaži, predlažu da sud Sudu EU postavi prethodna pitanja: (I) Protivi li se čl. 1. i 4. Uredbe br. 3577/92 o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica (pomorska kabotaža) dodjela isključivog prava brodaru koji obavlja prijevoz na liniji s obvezom javne usluge, a koje mu je dodijeljeno na temelju Odluke o davanju koncesije, ako brodar za obavljanje takve usluge prijevoza ne prima državnu potporu nego plaća koncesijsku naknadu pa time dodjela tog prava ne smanjuje financijski teret za zajednicu? te (II) protivi li se čl. 1. EU Uredbe br. 3577/92 o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica (pomorska kabotaža) odbijanje pristupa tržištu pomorske kabotaže brodaru koji podnosi zahtjev za obavljanje prijevoza na liniji bez obveze javne usluge, a na kojoj liniji već postoji obveza javne usluge s dodijeljenim isključivim pravom odnosno je li manje ograničavajuća mjera te da oba brodara obavljaju blagu obvezu javne usluge na toj liniji umjesto mjere da se brodaru koji predlaže prijevoz bez obveze javne usluge u cijelosti onemogući pružanje usluga pomorske kabotaže?“.

Tuženik pokazuje nerazumijevanje osnovnog propisa kojim se regulira tržište na kojem je isključivi regulator, jer se u osporenom rješenju zaključuje da je postojanje državne linije 334 Brestova – Porozina razlog za nemogućnost uspostavljanja županijskih i međužupanijskih te lokalnih linija. Pri tome se poziva na članak 21. stavak 2. ZPLPOPP-a (koji definira i uređuje županijske i međužupanijske linije) te članak 22. ZPLPOPP (koji definira i uređuje lokalne linije). Oba članka nalaze se u Poglavlju II. Javni prijevoz s obvezom javne usluge. Napominje da se zahtjev tužitelja odnosi na obavljanje prijevoza na liniji bez obveze javne usluge. Taj je prijevoz reguliran u poglavlju IV. Opće odredbe o javnom linijskom prijevozu (čl. 43. Linije bez obveze javne usluge). Člancima 21. i 22. ZPLPOPP-a regulira se uspostavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa i s obvezom javne usluge za jednu ili više jedinica područne samouprave/područja iste županije, koje se uspostavljaju odlukama predstavničkog tijela županije odnosno lokalne samouprave, uz suglasnost tuženika. Takve linije nemaju nikakve veze s linijama bez obveze javne usluge koju traže tužitelji. Svrha spomenutih članaka je spriječiti uspostavljanje županijske odnosno lokalne linije onda kada već postoji uspostavljena državna i/ili županijska odnosno lokalna linija s obvezom javne usluge i time se isključuje mogućnost da se na istom pravcu obavljaju dvije linije s obvezom javne usluge. Međutim, ne postoji zakonska zabrana da na istom pravcu koegzistiraju linija s obvezom javne usluge i linija bez obveze javne usluge. Navodi da je ovo treći ciklus tužbi koji tužitelji podnose protiv rješenja tuženika, a svi sporovi rezultirali su presudama (koje u tužbi pobliže označava) na način da su rješenja tuženika poništena. Tuženik je imao mogućnost odobriti plovidbeni red u noćnim terminima jer su u odnosu na to pribavljena pozitivna očitovanja, a takva mjera bi bila manje ograničavajuća od odbijanja tužiteljevog zahtjeva u cijelosti. Sve su to razlozi zbog kojih se osporeno rješenje predlaže poništiti, a tužiteljima naknaditi troškove upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik uzvraća da se rješenje temelji isključivo na pravu brodara Jadrolinije koja na državnoj trajektnoj liniji Brestova – Porozina i obratno (linija br. 334) obavlja uslugu prijevoza temeljem sklopljenog Ugovora za obavljanje javnog prijevoza u linijskom obalnom pomorskom prometu na državnoj trajektnoj liniji. Tuženik se nije upuštao u razloge iz očitovanja Županijske lučke uprave Cres (ŽLUC), Županijske lučke uprave Rabac (ŽLUR), Grada Cresa jer iz druge pravne osnove postoji razlog za odbijanje zahtjeva. Propisivanjem odredaba članka 21. i 22. ZPLPOPP-a intencija je zakonodavca spriječiti uspostavu linijskog prometa onda kada postoji uspostavljena državna i/ili županijska odnosno lokalna linija s obvezom javne usluge, jer bi se uspostavom nove linije brodaru s obvezom javne usluge smanjio promet putnika i vozila i na taj način poremetio financijski plan. Prema stavku 1. članka 106. Ugovora o funkcioniranju Europske komisije "U slučaju javnih poduzeća i poduzeća kojima države članice dodjeljuju posebna i isključiva prava, države članice ne smiju donositi niti ostaviti na snazi mjere koje su u suprotnosti s pravilima sadržanim u Ugovorima, osobito s pravilima predviđenim člankom 18. i člancima 101. do 109. Prema stavku 2. istog članka poduzeća kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa ili koja su po svojoj naravi monopoli koji ostvaruju prihod, podliježu pravilima sadržanim u Ugovorima, a osobito pravilima o tržišnom natjecanju, i to u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure i de facto, obavljanja posebnih zadaća koje su im provjerene. Na razvoj trgovine ne smije se utjecati u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije“. Iz toga proizlazi da dodjeljivanje isključivog prava nije zabranjeno unutar pravnog poretka EU. Točkom 7. Odluke o davanju koncesije za obavljanje linijskog obalnog pomorskog prijevoza na državnoj trajektnoj liniji 334 ugovoreno je isključivo pravo obavljanja javnog prijevoza temeljem ugovora o javnoj usluzi. Prvotni rok određen do 31. prosinca 2023. Dodatkom 4. od 15. prosinca 2023. produljen je do 31. prosinca 2027. Prema članku 164. ZPLPOPP ugovori o javnoj usluzi na linijama od općeg gospodarskog interesa i s obvezom javne usluge, sklopljeni prije stupanja na snagu ovog Zakona, vrijede i primjenjuju se do isteka vremena na koji su sklopljeni. Predlaže se tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

4. U podnesku od 20. siječnja 2026. tužitelji primjećuju da u spisu tuženika nije priložena Odluka o davanju koncesije za obavljanje linijskog obalnog pomorskog prijevoza na državnoj trajektnoj liniji 334 Porozina – Brestova kao niti Ugovor o obavljanju javne usluge na toj državnoj liniji. U natječajnoj dokumentaciji nigdje se ne navodi da će se tim postupkom odabranom ponuditelju dodijeliti isključivo pravo. Čak da je takvo pravo i dodijeljeno ono je nezakonito i protivno stavu Komisije o tumačenju Uredbe EU 3577/92 prema kojem se dozvoljava isključiva dodjela prava u strogo ograničenim uvjetima i to samo kada je potrebno smanjiti financijski teret za obavljanje javne usluge. U podnesku se poziva na brojnu praksu ovog i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u prilog svojim tvrdnjama.

5. Tijekom spora održana je rasprava (5. veljače 2026.), na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Opunomoćenica tužitelja ponavlja da Ugovor o koncesiji, koji je sklopljen temeljem dokumentacije za nadmetanje, ne predviđa dodjeljivanje isključivog prava. Državna linija s obvezom javne usluge obavlja se prema unaprijed utvrđenim cijenama i brojem putovanja te nema razloga zbog kojih paralelno tužitelj ne bi mogao obavljati prijevoz na vlastiti poduzetnički rizik.

7. Opunomoćenik tuženika u spis prilaže Odluku o davanju koncesije od 11. srpnja 2017., Ugovor o koncesiji od 12. rujna 2017. i njegov dodatka od 15. prosinca 2023., zapisnik o provedenom nadzoru Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske nad tuženikom, koji u svom zaključku daje mišljenje o postojanju isključivih prava, koje su dodijeljene temeljem ugovora i samom činjenicom sklapanja istog. Brodar koji ima koncesiju za navedenu liniju bio bi doveden u situaciju da održava liniju koja mu je dodijeljena u postupku davanja koncesije i plaća koncesijsku naknadu, dok bi tužitelji istu liniju održavali bez da su sudjelovali u postupku i plaćali naknadu, a time i umanjili prihode postojećem koncesionaru.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo te onu priloženu tijekom spora.

9. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Među strankama je sporno jesu li u postupku pravilno utvrđene i ocijenjene činjenice na kojima se temelji zaključak iz osporenog rješenja.

12. Iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji 31. svibnja 2024. pod brojem 2971/2024 podnijeli zahtjev za odobrenjem reda plovidbe na liniji bez obveze javne usluge na relaciji Brestova – Porozina i obratno u razdoblju od lipnja 2025. do kraja svibnja 2026., koju bi održavao brodom m/t Ulisse, zastave Italija.

13. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja, uz obrazloženje koje se u bitnome svodi na zaključak da Ugovor o koncesiji s koncesionarom Jadrolinijom na državnoj trajektnoj liniji broj 334 – Porozina i obratno isključuje mogućnost davanja odobrenja, jer se predloženim plovidbenim redom obavlja ista vrsta prijevoza u istim lukama kao na postojećoj državnoj liniji s obvezom javne usluge od općeg gospodarskog interesa.

14. Prema stanju spisa, sud za sada ne može otkloniti dvojbu da su kod donošenja rješenja u obzir uzete sve činjenice od kojih ovisi pravilna primjena mjerodavnih odredaba.

15. S pravom se tužitelji pozivaju na 1. Uredbe vijeća (EEZ) br. 3577/92 od 7. prosinca 1992. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica (pomorska kabotaža) (u daljnjem tekstu: EU Uredba o kabotaži) kojim se jamči sloboda pružanja usluga pomorskog dobra unutar države članice svim brodarima Zajednice čiji su brodovi registrirani i plove pod zastavom države članice, pod uvjetom da ti brodovi udovoljavaju uvjetima za izvršavanje kabotaže u toj državi članici.

16. S druge strane, s pravom se tuženik poziva na pravo države da odredi linije na kojima se ukazala potreba obveze javne usluge. U ovom je slučaju točkom 7. Odluke o davanju koncesije za obavljanje linijskog obalnog pomorskog prijevoza na državnoj trajektnoj liniji 334 Porozina – Brestova" (Ur.broj: 1525/17 od 11. srpnja 2017.) utvrđeno "Isključivo pravo obavljanja javnog prijevoza na liniji 334 Porozina – Brestova i obratno, temeljem ugovora o javnoj usluzi." U tom pravcu ide i Komunikacija Komisije o tumačenju Uredbe br. 3577/92, da država članica ima pravo odabrati linije na kojima je potrebna obveza javne usluge. U skladu s uvjetima Uredbe, države članice mogu nametnuti obvezu javne usluge kako bi „osigurale prikladnost“ usluga redovitog pomorskog prijevoza do nekog otoka, gdje brodari Unije, vodeći se svojim komercijalnim interesima, ne bi pružali usluge na odgovarajućoj razini ili pod istim uvjetima. Nametanjem javne usluge države članice interveniraju u uvjete pristupa tržišta za određene linije, koje intervencije se smatraju opravdanim i zakonitim s obzirom na cilj koji se želi ostvariti (osigurati dostatnost redovitih linijskih usluga prijevoza na otoke i otoka te između njih). Svaka intervencija u vezi s obvezom javne usluge treba ostati razmjerna cilju koji se želi ostvariti. Ako prelazi okvire onog što je nužno potrebno, ona nepotrebno ograničava slobodu koja je ključna za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

17. Na tragu takvog tumačenja, sud primjećuje da je tuženik tijekom postupka pribavio očitovanja zainteresiranih jedinica lokalne samouprave i županijskih lučkih uprava, a da se u osporenom rješenju, kao ni tijekom postupka nije izjasnio o tim očitovanjima, zbog čega ostaje otvoreno pitanje zašto su takva očitovanja uopće i zatražena, ukoliko je isključena mogućnost pozitivnog rješavanja tužiteljevog zahtjeva samo zbog postojanja Ugovora o koncesiji s drugim brodarom.

18. Naime, po zaprimanju tužiteljevog zahtjeva tuženik je zatražio i pribavio:

- očitovanje Općine Kršan koja se nije očitovala na dopis tuženika (zbog čega se u smislu članka 54. stavak 5. ZPLPOPP smatra da je dala pozitivno mišljenje na predloženi red plovidbe);

- očitovanje Grada Cresa koji u svom očitovanju načelno podržava svaku liniju koja poboljšava povezanost otoka, međutim, upućuje na mogućnosti trajektnog pristaništa, zbog čega je uvođenje nove linije teško izvodivo, za razliku od predložene noćne linije koja je prihvatljiva;

- očitovanja ŽLUR i ŽLUC koja su načelno negativna, a u odnosu na predloženi noći red pozitivna.

19. Nije sporno da je tuženik, kao isključivi regulator tržišta, samostalan kod odlučivanja u ovakvim pravnim stvarima, međutim, pribavljena očitovanja nisu bez značaja, jer se njima može utvrditi postoji li prostor za primjenu Uredbe (EZ) br. 130/2007 prema kojoj je pitanje isključivog prava iznimno u pomorskoj kabotaži te se državama članicama ostavlja prostor za primjenu manje ograničavajućih mjera da bi zadovoljile potrebe za javnim prijevozom. Na to upućuje i Komunikacija Komisije o tumačenju Uredbe 3557/92 koja upozorava da operater koji je ugovorno obvezan obavljati obveze javne usluge cijele godine bez isključivog prava može trpjeti zbog ponašanja drugog operatera koji, bez ikakve obveze pružanja javne usluge, može ući na tržište samo u profitabilnijim mjesecima i ozbiljno smanjiti zaradu prvog operatera. Komisija smatra da se svim operaterima koji obavljaju uslugu na istoj liniji paralelno s operaterom koji ima sklopljen ugovor o obavljanju javne usluge mogu nametnuti blage obveze pružanja javne usluge. Na primjer, može se odrediti uvjet prema kojemu svaki brodar koji ulazi u liniju za koju je na snazi ugovor o obavljanju javne usluge u kojem se nameće cjelogodišnja usluga, također, mora raditi cijele godine.

20. U izloženom, prema ocjeni suda, tuženik je o zahtjevu za održavanjem linije bez obveze javne usluge trebao ispitati postoji li mogućnost za primjenu manje ograničavajućih mjera. Iz stanja spisa ne proizlazi plovidbeni red državne trajektne linije 334 Porozina – Brestova, kao ni plovidbeni red za koji su tužitelji postavili zahtjev. Time je propušteno utvrditi ima li preklapanja postojećeg plovidbenog reda s plovidbenim redom za koji su zainteresirani tužitelji, niti je obrazloženo bi li se odobravanjem traženog zahtjeva za održavanjem linije bez obveze javne usluge, odabranog koncesionara ugrozilo u izvršenju Ugovorom o koncesiji preuzetih obveza.

21. Stoga je osporeno je rješenje odlučeno poništiti i vratiti tuženiku na ponovni postupak u kojem će sukladno članku 119. stavak 4. ZUP-a pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda izraženima u obrazloženju presude, o tužiteljevom zahtjevu odlučiti novim valjano obrazloženim rješenjem u kojem će se očitovati o činjenicama koje ovaj sud smatra spornim.

22. O troškovima spora odlučeno je temeljem odredbi članka 144. ZUS-a prema kojoj troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavak 1.), troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.).

23. Prema odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

24. Prema Tbr. 27. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) za sastavljanje tužbe i zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova.

25. Prema odredbi članka 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

26. Opunomoćenik tužitelja zatražio je trošak sastava tužbe i podneska od 20. siječnja 2026. te pristupa na ročište za svaku radnju 1.000,00 eura, uvećano za PDV.

27. Tužiteljima se priznaje trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, jer je isti u skladu i u granicama prethodno citiranih odredaba.

28. Tužiteljima se ne priznaje trošak koji se odnosi na priloženi podnesak. Odredbe ZUS koje, ovisno o uspjehu u sporu, priznaju pravo na naknadu troškova, ovaj sud tumači na način da se strankama imaju priznati samo oni troškovi koji su nužni i opravdani za zastupanje stranke, a što trošak s osnova sastava podneska u kojem se iznose navodi koje je opunomoćenik imao priliku iznijeti na raspravi nije, zbog čega se zahtjev za naknadu troškova u tom dijelu odbija kao neosnovan.

U Splitu, 5. ožujka 2026.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članka 127. stavak 1. ZUS).

Protiv rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljima po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis