REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
P-2934/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 5. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju iznos od 7.821,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:
- 11,07 EUR od 1.10.2008. godine do isplate,
- 23,21 EUR od 1.12.2008. godine do isplate,
- 23,21 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,
- 22,96 EUR od 1.2.2009. godine do isplate,
- 31,18 EUR od 1.3.2009. godine do isplate,
- 16,62 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,
- 16,46 EUR od 1.5.2009. godine do isplate,
- 13,34 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,
- 13,34 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,
- 9,58 EUR od 1.8.2009. godine do isplate,
- 10,04 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,
- 13,87 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,
- 13,87 EUR od 1.11.2009. godine do isplate,
- 12,27 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,
- 21,79 EUR od 1.1.2010. godine do isplate,
- 27,90 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,
- 26,67 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,
- 31,00 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,
- 42,59 EUR od 1.5.2010. godine do isplate,
- 46,79 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,
- 60,65 EUR od 1.7.2010. godine do isplate,
- 56,66 EUR od 1.8.2010. godine do isplate,
- 76,62 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,
- 64,94 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,
- 70,60 EUR od 1.11.2010. godine do isplate,
- 92,19 EUR od 1.12.2010. godine do isplate,
- 91,39 EUR od 1.1.2011. godine do isplate,
- 82,31 EUR od 1.2.2011. godine do isplate,
- 90,53 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,
- 86,01 EUR od 1.4.2011. godine do isplate,
- 100,68 EUR od 1.5.2011. godine do isplate,
- 122,69 EUR od 1.6.2011. godine do isplate,
- 134,94 EUR od 1.7.2011. godine do isplate,
- 166,20 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,
- 166,20 EUR od 1.9.2011. godine do isplate,
- 112,83 EUR od 1.10.2011. godine do isplate,
- 112,15 EUR od 1.11.2011. godine do isplate,
- 113,43 EUR od 1.12.2011. godine do isplate,
- 127,12 EUR od 1.1.2012. godine do isplate,
- 129,93 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,
- 126,17 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,
- 125,68 EUR od 1.4.2012. godine do isplate,
- 127,37 EUR od 1.5.2012. godine do isplate,
- 130,92 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,
- 126,73 EUR od 1.7.2012. godine do isplate,
- 124,90 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,
- 116,38 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,
- 126,67 EUR od 1.10.2012. godine do isplate,
- 129,69 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,
- 127,00 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,
- 116,11 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,
- 121,06 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,
- 126,67 EUR od 1.3.2013. godine do isplate,
- 114,11 EUR od 1.4.2013. godine do isplate,
- 114,11 EUR od 1.5.2013. godine do isplate,
- 112,96 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,
- 115,89 EUR od 1.7.2013. godine do isplate,
- 118,56 EUR od 1.8.2013. godine do isplate,
- 121,90 EUR od 1.9.2013. godine do isplate,
- 121,63 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,
- 125,22 EUR od 1.11.2013. godine do isplate,
- 127,74 EUR od 1.12.2013. godine do isplate,
- 122,63 EUR od 1.1.2014. godine do isplate,
- 104,68 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,
- 105,65 EUR od 1.3.2014. godine do isplate,
- 103,16 EUR od 1.4.2014. godine do isplate,
- 102,04 EUR od 1.5.2014. godine do isplate,
- 101,63 EUR od 1.6.2014. godine do isplate,
- 104,25 EUR od 1.7.2014. godine do isplate,
- 106,46 EUR od 1.8.2014. godine do isplate,
- 107,60 EUR od 1.9.2014. godine do isplate,
- 109,38 EUR od 1.10.2014. godine do isplate,
- 111,85 EUR od 1.11.2014. godine do isplate,
- 111,20 EUR od 1.12.2014. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.1.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.2.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.3.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.4.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.5.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.6.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.7.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.8.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.9.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.10.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.11.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.12.2015. godine do isplate; a ovako dobiveni ukupni iznos dosuđene glavnice od 7.821,67 EUR sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama treba umanjiti za iznos priznate preplate kod konverzije u iznosu od 1.745,31 EUR te je nakon toga tuženik u obvezi tako konačno dobiveni iznos isplatiti tužitelju, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.950,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
Obrazloženje
1. Dana 17.svibnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 474/06, kreditna partija: 7103163179 od dana 29.05.2006.god. Temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio namjenski kredit u iznosu od 93.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa da predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču da je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužitelju kao prosječnom potrošaču da nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito da nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već da je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga da je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit da upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Tužitelj da je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik da je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali da to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom da uopće nije određena, već da je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu da je mogao izračunati samo tuženik. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i da nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH da je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a da je omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Naime, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.). U konkretnom slučaju između stranaka da je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem da nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR da je izvršena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Potrošač da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), da ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci u svezi početno ugovorenog tečaja iz ranije navedene kolektivne presude da se protežu na sve CHF potrošače, tako i ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao. Da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka da proizlazi i iz kondemnatorno postavljenog tužbenog zahtjeva, kod kojeg tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a.
2. Svojim podneskom od dana 19.rujna 2023.godine tužitelj uređuje tužbu i precizira tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka dijelova odredaba Ugovora o kreditu broj 474/06, kreditna partija 7103163179 od dana 29.svibnja 2006.godine kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), isplata iznosa od 6.622,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate, svakog pojedinog iznosa preplate, tužitelj traži i naknadu parničnog troška od tuženika.
3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 474/06 od 29.05.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 93.900,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi odnosno u podnesku od 19. rujna 2023. godine da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, na naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) te postavlja kondemnatorne tužbene zahtjeve za isplatu iznosa od 6.622,70 EUR/ 49.898,73 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime tečajnih razlika te neodređenih iznosa na ime ulazne i izlazne naknade.
4. U odnosu na ovaj odgovor tuženika na tužbu, za navesti je da je tužitelj podneskom od 19.rujna 2023.godine tražio utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF i isplata preplaćenog na ime te odredbe, dakle, tužitelj je povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na ništetnost i isplatu na ime tzv.ulazne i izlazne naknade.
5. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik ističe i opsežno obrazlaže prigovor zastare potraživanja, navodi da se radi o postupku radi naknade štete i da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Što se tiče konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, tuženik navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 28.12.2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 da je propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c da je određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe da je propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 da je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 da nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tuženik navodi i prethodno obrazlaže da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, da proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika da je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
6. Svojim podneskom od dana 7.veljače 2024.godine tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije, navodi da se pred ovim sudom vodi postupak pod brojem P- 2770/20 u kojem tužitelj također traži isplatu navodno preplaćenih iznosa s osnove navodne ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 29.svibnja 2006.godine.
7. Sud je pribavio predmet ovog suda broj P-2770/20, utvrđeno je da se radi o tužbi istog tužitelja spram istog tuženika i istog ugovora o kreditu, ali se radi o isplati temeljem ništetne i nepoštene odredbe ovog pravnog posla vezano za promjenjivu kamatnu stopu odlukom tuženika i razlike uvećanja glavnice odnosno razlike smanjenja glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa i povećana anuiteta. Dakle, ne postoji dvostruka litispendencija, iako se radi o istom pravnom poslu, osnov nije isti jer se u ovom postupku radi o ništetnoj odredbi valutne klauzule u CHF i isplate preplaćenog temeljem takve odredbe.
8. Tužitelj je nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem uredio svoj tužbeni zahtjev.
9. Dana 10.siječnja 2025.godine donesena je prvostupanjska presuda, izreka iste glasi:
„I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj:
474/06, kreditna partija:7103163179 od dana 29.05.2006.g. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.821,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:
- 11,07 EUR od 1.10.2008. godine do isplate,
- 23,21 EUR od 1.12.2008. godine do isplate,
- 23,21 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,
- 22,96 EUR od 1.2.2009. godine do isplate,
- 31,18 EUR od 1.3.2009. godine do isplate,
- 16,62 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,
- 16,46 EUR od 1.5.2009. godine do isplate,
- 13,34 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,
- 13,34 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,
- 9,58 EUR od 1.8.2009. godine do isplate,
- 10,04 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,
- 13,87 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,
- 13,87 EUR od 1.11.2009. godine do isplate,
- 12,27 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,
- 21,79 EUR od 1.1.2010. godine do isplate,
- 27,90 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,
- 26,67 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,
- 31,00 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,
- 42,59 EUR od 1.5.2010. godine do isplate,
- 46,79 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,
- 60,65 EUR od 1.7.2010. godine do isplate,
- 56,66 EUR od 1.8.2010. godine do isplate,
- 76,62 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,
- 64,94 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,
- 70,60 EUR od 1.11.2010. godine do isplate,
- 92,19 EUR od 1.12.2010. godine do isplate,
- 91,39 EUR od 1.1.2011. godine do isplate,
- 82,31 EUR od 1.2.2011. godine do isplate,
- 90,53 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,
- 86,01 EUR od 1.4.2011. godine do isplate,
- 100,68 EUR od 1.5.2011. godine do isplate,
- 122,69 EUR od 1.6.2011. godine do isplate,
- 134,94 EUR od 1.7.2011. godine do isplate,
- 166,20 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,
- 166,20 EUR od 1.9.2011. godine do isplate,
- 112,83 EUR od 1.10.2011. godine do isplate,
- 112,15 EUR od 1.11.2011. godine do isplate,
- 113,43 EUR od 1.12.2011. godine do isplate,
- 127,12 EUR od 1.1.2012. godine do isplate,
- 129,93 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,
- 126,17 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,
- 125,68 EUR od 1.4.2012. godine do isplate,
- 127,37 EUR od 1.5.2012. godine do isplate,
- 130,92 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,
- 126,73 EUR od 1.7.2012. godine do isplate,
- 124,90 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,
- 116,38 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,
- 126,67 EUR od 1.10.2012. godine do isplate,
- 129,69 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,
- 127,00 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,
- 116,11 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,
- 121,06 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,
- 126,67 EUR od 1.3.2013. godine do isplate,
- 114,11 EUR od 1.4.2013. godine do isplate,
- 114,11 EUR od 1.5.2013. godine do isplate,
- 112,96 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,
- 115,89 EUR od 1.7.2013. godine do isplate,
- 118,56 EUR od 1.8.2013. godine do isplate,
- 121,90 EUR od 1.9.2013. godine do isplate,
- 121,63 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,
- 125,22 EUR od 1.11.2013. godine do isplate,
- 127,74 EUR od 1.12.2013. godine do isplate,
- 122,63 EUR od 1.1.2014. godine do isplate,
- 104,68 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,
- 105,65 EUR od 1.3.2014. godine do isplate,
- 103,16 EUR od 1.4.2014. godine do isplate,
- 102,04 EUR od 1.5.2014. godine do isplate,
- 101,63 EUR od 1.6.2014. godine do isplate,
- 104,25 EUR od 1.7.2014. godine do isplate,
- 106,46 EUR od 1.8.2014. godine do isplate,
- 107,60 EUR od 1.9.2014. godine do isplate,
- 109,38 EUR od 1.10.2014. godine do isplate,
- 111,85 EUR od 1.11.2014. godine do isplate,
- 111,20 EUR od 1.12.2014. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.1.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.2.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.3.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.4.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.5.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.6.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.7.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.8.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.9.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.10.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.11.2015. godine do isplate,
- 112,32 EUR od 1.12.2015. godine do isplate.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.“
10. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 3.srpnja 2025.godine donesena je drugostupanjska odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-646/2025, presudom je djelomično odbijena tuženikova žalba kao neosnovana, potvrđena je prvostupanjska presuda pod tč.I. izreke kojom se utvrđuju ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od dana 29.svibnja 2006.godine kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula). Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda pod tč.II. i III. izreke kojima je naloženo tuženiku na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.821,67 EUR s pripadajućim kamatama i odlučeno o troškovima postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke, između ostalog, se navodi da drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako konverzija ne znači gubitak tražbine. Međutim, drugostupanjski sud ukazuje na okolnost kako je tuženik iznosom od 1.745,31 EUR na dan 30.rujna 2015.godine podmirio dio tražbine odnosno da je tuženik smatrao kako tim iznosom u cijelosti po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli podmiruje dug. Radi navedenog da tuženik ne treba izjaviti prigovor radi prebijanja, jer nema tražbinu naspram tužitelja, ali da je njegov dug manji. Nadalje, da je nejasno kako umanjiti tužiteljevu tražbinu kako je isti zatražio, jer tužitelj potražuje na pojedine iznose o dospijeću kamatu, tako da je činjenično stanje ostalo u nedovoljnoj mjeri utvrđeno. Drugostupanjski sud ukinuo je u navedenom dijelu prvostupanjsku presudu, kako bi se umanjio zatraženi iznos za svotu koju je priznao tuženik, eventualno dostavljanje dokaza na ovu okolnost da se treba smatrati valjanim dokaznim prijedlogom, pri tome, ako tuženik ne dostavi otplatni plan i elaborat na temelju kojeg je utvrdio iznos od 1.745,31 EUR, prvostupanjski sud da će umanjiti tužiteljevu tražbinu počevši od najnovije tražbine prema najstarijoj, a u slučaju dostave istih da će umanjiti iznose kako po tom planu i elaboratu proizlazi ili po potrebi dodatno saslušati vještaka na ove okolnosti.
11. Nakon donošenja drugostupanjske odluke, tuženik je u svom podnesku ponovio svoje ranije navode i stavove, pa tako i to da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj da nema prvo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije predložio da sud na okolnosti umanjenja dosuđenog iznosa preplate za iznos priznate preplate kod konverzije, provede dokaz dopunskim očitovanjem sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, a niti je dostavio „otplatni plan i elaborat na temelju kojeg je utvrdio iznos od 1.745,31 EUR.“ Sud je ponovno izveo sve ranije izvedene dokaze i zaključio raspravljanje.
12. Dakle, predmet spora je ništetnog odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i isplate preplaćenog temeljem te odredbe.
13. Stranke su popisale parnični trošak.
14. Zahtjev tužitelja je osnovan.
15. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 474/06 zaključenog između stranaka dana 29.svibnja 2006.godine sa pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom Ugovoru o kreditu zaključenog dana 28.prosinca 2015.godine sa pripadajućom dokumentacijom; predmeta ovog suda broj P-2770/20; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.
16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je zaista podigao predmetni kredit u valuti švicarski franak, da je od prije prije klijent tuženika, a kod njih da je imao u otplati kredit vezan za valutu EUR, otplaćivao ga 3 godine i taj eurski kredit da je iskoristio odnosno podigao radi kupnje stana površine 60,32 m2 na adresi [adresa] u [adresa]. To da je kupljeno isključivo za potrebe stanovanja i obiteljske potrebe, u tom stanu da i danas stanuje sa članovima obitelji, ovaj stan da nije bilo kada iznajmljivao niti od njega zarađivao, a kako je stan trebao sredit, to da je došao u poslovnicu tuženika i pitao mogu li mu ponuditi neki povoljniji kredit, da su mu ponudili kredit vezan za valutu švicarski franak, kao povoljniji proizvoljni kredit i po tom kreidtu da je zaista bila manja kamata nego po ovom prvom kreditu. Navodi da je na to pristao i tada da nije bilo nikakve sumnje da se ne radi o povoljnom kreditu, tim kreditom da je zatvorio raniji kredit i da mu je ostalo novca za adaptaciju stana, da je bio kod javnog bilježnika i da nije imao nikakvih posebnih pitanja jer mu je ovo ponuđeno kao povoljno i tako se činilo. Tada da je bio zaposlenik MUP-a, da nije vlasnik nikakvog trgovačkog društva niti obrta, da mu je početna rata po kreditu bila u protuvrijednosti od cca 1.900,00 kn mjesečno, a da je kroz vrijeme narasla na iznos od čak 4.500,00 kn mjesečno. Navodi da je pitao za mogućnost reprogramiranja, to da nije bilo moguće vezano za banku, kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je pristupio tome i banka da mu je napravila izračun konverzije koji je mogao ili prihvatiti ili odbiti, da su izračunali preplatu po ranijem kreditu odnosno temeljnom u iznosu od 14.000,00 kn i vezano za taj iznos da su smanjili buduće rate kroz godinu dana. Nakon konverzije da mu je mjesečna rata cca 360-370 eura. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da je prije sklapanja predmetnog ugovora pročitao tekst istog. Navodi da sam termin valutne klauzule nije znao kao takav, ali da je znao da mora plaćati protuvrijednost kuna po rati koja je iskazana u švicarskom franku po tečaju. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da nije znao ništa o ulaznoj naknadi, da mu od strane banke o tome nisu posebno ništa kazivali, ali da mu je rečeno da može kredit ranije otplatiti te da bi banka tada, u tom slučaju, tražila tzv. izlaznu naknadu odnosno naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita.
17. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 29.svibnja 2006.godine zaključen ugovor o namjenskom kreditu broj 476/06, radi se o namjenskom kreditu refinanciranja postojećeg stambenog kredita i adaptaciji stana, tuženika je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 93.900,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 25 godina. Stranke su dana 28.prosinca 205.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 48.189,16 EUR. Tužitelju je priznata preplata u iznosu od 1.745,31 EUR na dan 30.rujna 2015.godine. U pogledu ovog iznosa priznate preplate tužitelju, tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja o kojem bi sud trebao odlučiti kada odlučuje o osnovanosti zahtjeva tužitelja, nije podnio niti protutužbu, tuženik navodi da isti treba uračunati u iznos koji bi sud priznato tužitelju na ime preplate, za navesti je da je ovaj sud stava da odlučuje u okviru postavljenog zahtjeva, a prigovora radi prebijanja i zahtjeva tuženika nema, pa tako, iako je tužitelju za budućnost priznat ovaj iznos preplate kod provođenja konverzije, kako prigovora o zahtjeva tuženika nema, tako nije trebalo niti utvrditi ovo potraživanje tuženika, jer tuženik to i ne naziva obvezom tužitelja i nije podnesen valjan prigovor o kojem bi sud trebao odlučiti.
18. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu.
19. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
20. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
21. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
22. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
23. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.
24. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
25. I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.
26. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
27. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.
28. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 29.svibnja 2006.godine na iznos od 93.900,00 CHF, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 300 mjeseci. Anuitet prilikom ugovaranja da iznosi 517,13 CHF, ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dana 28.prosinca 2015.godine sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 28.prosinca 2015.godine iznosi 48.189,15 EUR, a preplaćeni iznos utvrđen Dodatkom na dan 30.rujna 2015.godine da iznosi 1.745,31 EUR. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u Tabeli 1 svog nalaza. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.821,67 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 294,64 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 7.527,03 EUR.
29. Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.
30. Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 7.821,67 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama od izvršene uplate svakog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate, odnosno od zakašnjenja, drži da ovaj iznos ne treba umanjiti za tzv.negativne razlike. S obzirom na okolnost, na što ukazuje drugostupanjski sud u svojoj odluci, da je tuženik tužitelju kod konverzije priznao preplatu u iznosu od 1.745,31 EUR i da ovaj iznos tužitelj ne može steći dva puta, zaista je valjalo odlučiti po pitanju na koji način se od dosuđene glavnice i zakonskih zateznih kamata tužitelju (7.821,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama), ima umanjiti ova preplata. Tuženik nije dostavio nikakav dokaz na koji način je tužitelju nakon što mu je kod konverzije ovu preplatu priznao, istu vratio tužitelju, a očito je vratio naknadno, nakon konverzije.
31. Vezano za priznatu preplatu kod konverzije, sud je vještaku Ines Lozić dao, između ostalog, zadatak da iskaže iznos priznate preplate i sudski vještak je naveo da je utvrđeno kako je tužitelj na dan 30.rujna 2015.godine uplatio više sredstava u iznosu od 1.745,31 EUR, da Dodatka navodi da je predviđeno da se za iznos priznate preplate umanjuju budući iznosi obveze plaćanja anuiteta kredita konvertiranog u valutu EUR. Sud navedenog prihvaća kao vjerodostojno i uvjerljivo, vještvo je i u ovom dijelu kvalitetno te je vještak odgovorio u potpunosti na zadatak vještačenje, pa se očitovao, koliko je s obzirom na svoju struku mogao, i na mogućnosti umanjenja iznosa koji pripada tužitelju za iznos priznate preplate kod konverzije.
32. Dakle, za ponoviti je da je iznos dosuđen tužitelju na ime preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskim zateznim kamatama valjalo umanjiti za iznos priznate preplate od 1.745,31 EUR, kako ne bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za iznos ove priznate preplate kod konverzije. Sam sudski vještak navodi da je jedna od mogućnosti da se do iscrpljenja ovog iznosa priznate preplate umanjuju iznosi preplate najstarijeg datuma, dok drugostupanjski sud navodi da bi, uz određeni uvjet, trebalo umanjiti tužiteljevu tražbinu počevši od najnovije tražbine ka najstarijoj. Tuženik na ovu temu uračunavanja ne navodi ništa, nakon donošenja drugostupanjske odluke, ne daje nikakav prijedlog po ovom pitanju.
33. Odredbom čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, 155/23, dalje: ZOO), propisano je da, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Sud je stava da se ovo pravilo vezano za uračunavanje ispunjenja, jer tuženik u ovom slučaju duguje i glavnicu i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos koji tvore glavnicu, valja primijeniti u ovom slučaju, kod oduzimanja iznosa priznate preplate tužitelju kod konverzije. Dakle, prvo bi se trebale namiriti zakonske zatezne kamate, a ukoliko time ne bi bio iscrpljen iznos priznate preplate kod konverzije, tek onda bi se umanjila i glavnica dosuđena tužitelju. Ovaj način podmirenja tuženik odnosno umanjenja dosuđenih iznosa tužitelju, tuženik nije predložio, nije predložio niti jedan mogući način umanjenja, a nije predložio niti da sud provede dokaz dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku knjigovodstveno- financijske struke. Za navesti je da po pitanju dosuđenja preplate tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama, presuda nije pravomoćna, pa će se tek u budućnosti točno znati koliko tuženik duguje tužitelju i duguje li mu išta, svejedno, valjalo je odlučiti po pitanju priznate preplate kod konverzije i umanjiti taj iznos od dosuđenog tužitelju s naslova glavnice i zakonskih zateznih kamata. Za navesti je da je u pravu sudski vještak kada navodi da bi se mogle zatvoriti preplate počevši od onih najranijeg datuma, takvog je stava i ovaj sud koji se ne priklanja stavu drugostupanjskog suda da bi se trebale umanjiti tužiteljeve tražbine počevši od najnovije ka najstarijoj. Prema stavu ovog suda bi se obveze namirivane redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Konačno, ovaj sud ipak zauzima stav, vezano za odredbu čl.172. ZOO-a, da tužitelju valja dosuditi iznos od ukupno 7.821,67 EUR na ime preplate temeljem ništetne odredbe valutne klauzule u CHF sa zakonskim zateznim kamatama; pa da taj ukupan iznos koji je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju valja umanjiti za iznos priznate preplate kod konverzije. Na ovaj način ne bi došlo do postupanja suprotno odredbi čl.172. ZOO- a, jer bi po pravomoćnom presuđenju ukupnog iznosa koji je tuženik dužan tužitelju, bio istovremeno oduzeti i iznos priznate preplate od tog ukupnog iznosa. Svakako, radi svega navedenog ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude, a ovaj način odlučivanja u tč.I. izreke bio bi sličan onom kao da je tuženik podnio prigovor radi prebijanja za iznos priznate preplate kod konverzije. Sudski vještak dala je opsežno i kvalitetno vještvo, odgovorila na zadatak vještačenja i činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno, a vezano za stav višeg suda, postoje svi utvrđeni i iskazani parametri vezano za eventualno drugačiji način oduzimanja priznatog iznosa preplate kod konverzije od iznosa koji na ime glavnice i kamata pripadaju tužitelju.
34. Na prigovor zastare potraživanja već je odgovorio drugostupanjski sud u svojoj odluci, u ranijoj prvostupanjskoj presudi ovaj sud je obrazložio neosnovanost prigovora zastare, pri čemu ovaj sud ostaje, dakle, prigovor zastare potraživanja nije osnovan.
35. Na dosuđeni iznos glavnice preplate od 7.821,67 EUR tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.
36. Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.
37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava obrazloženih podnesaka od 16.rujna 2024.godine i 8.listopada 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 14.svibnja 2024.godine, 16.listopada 2024.godine i 20.siječnja 2026.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 1.200,00 EUR; 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.950,00 EUR koliko je na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.
U Splitu, 5. ožujka 2026. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
