REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-945/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Andreje Fortunić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MATIČEVIĆ d.o.o., Petrovina Turopoljska, Istarska 40, OIB: 26788791916, zastupanog po opunomoćenici Vladimiri Hebrang, odvjetnici u Zagrebu, Kralja Zvonimira 31, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, zastupanog po LJ, službenoj osobi, radi poreza na dodanu vrijednost, 5. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/237, URBROJ: 513-04-23-2 od 18. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/237, URBROJ: 513- 04-23-2 od 18. prosinca 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, KLASA: UP/I-471-02/20-01/117, URBROJ: 513-07-22-23-47 od 26. svibnja 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza PDV-a za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 52.653,86 eura i za razdoblje od 1. siječnja do 31. svibnja 2020. u ukupnom iznosu od 56.615,61 eura, uz zatezne kamate dospjele do 2. svibnja 2023., uz nalog da plati utvrđene obveze i daljnje zatezne kamate i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika, navodeći da su u konkretnom slučaju protekli rokovi iz članak 117. stavka 2. OPZ-a, zbog čega nije bilo dopušteno provođenje poreznog nadzora, dok u odnosu na pojedine poslovne događaje u svezi kojih je utvrđena obveza PDV-a smatra da su činjenice pogrešno utvrđene a materijalno pravo nepravilno primijenjeno. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, pozivajući se u bitnome na navode osporenog rješenja, i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika te je održao raspravu 5. veljače 2026.

6. Sukladno članku 7. stavku 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/2019; dalje: ZPDV) isporukom dobara uz naknadu smatra se korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili za privatne potrebe njegovih zaposlenika, ako raspolažu njima bez naknade ili ih općenito koriste u druge svrhe osim za potrebe obavljanja djelatnosti poreznog obveznika, a za ta je dobra ili njihove dijelove u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez.

Prema članku 30. stavku 3. ZPDV-a kontinuirane isporuke dobara koje se obavljaju u razdoblju duljem od jednog kalendarskog mjeseca, koja su otpremljena ili prevezena u državu članicu u kojoj nije započela otprema ili prijevoz tih dobara i koja porezni obveznik radi obavljanja gospodarske djelatnosti isporučuje ili premješta uz primjenu oslobođenja od PDV-a u drugu državu članicu u skladu s odredbama članka 41. stavka 1. ZPDV-a smatrat će se obavljenima istekom svakog kalendarskog mjeseca sve dok ne završi isporučivanje.

Prema članku 30. stavku 6. ZPDV-a, ako je isporuka dobara ili usluga obavljena, a nije izdan račun, obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj.

Prema članku 31. stavku 2. ZPDV-a obveza obračuna PDV-a kod stjecanja dobara unutar Europske unije nastaje u trenutku izdavanja računa ili istekom roka iz članka 78. stavka 4. ZPDV-a ako račun do tada nije izdan.

Članak 58. stavak 1. ZPDV-a propisuje da porezni obveznik ima pravo od PDV- a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Prema članku 75. stavku 1. toč. 3. PDV mora plaćati svaka osoba koja obavi oporezivo stjecanje dobara unutar Europske unije i primatelj dobara iz članka 10. stavka 4. ZPDV-a

Prema članku 75. stavku 3. toč. a) ZPDV-a porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj obvezan je platiti PDV kada mu se obave građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina, uključujući usluge popravka i čišćenja. Isto se odnosi i na ustupanje osoblja ako ustupano osoblje obavlja građevinske usluge.

7. Prema članku 36. stavku 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17, 128/17, 1/19 i 1/20; dalje: Pravilnik), ako je oporezivi događaj nastao, a nije izdan račun, obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj. Obveza obračuna PDV -a nastaje u visini PDV-a koji bi bio zaračunan da su za sve isporuke obavljene tijekom razdoblja oporezivanja izdani računi. Ove odredbe ne primjenjuju se na usluge za koje je primatelj obvezan platiti PDV te na isporuke dobara unutar Europske unije oslobođene PDV-a prema članku 41. ZPDV-a i premještanje dobara u drugu državu članicu radi obavljanja gospodarske djelatnosti.

Prema članku 36. stavku 4. Pravilnika usluge su obavljene u trenutku završetka njihovog korištenja. Ako se usluga obavlja stalno (kontinuirano) kroz više razdoblja oporezivanja, obveza obračuna PDV-a nastaje po proteku svakog razdoblja oporezivanja, bez obzira je li usluga zaračunana ili nije. Ako porezni obveznik ugovori plaćanje usluge koje ovisi o ishodu sudskog postupka PDV se obračunava u trenutku naplate.

8. Sukladno članku 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20; dalje: OPZ) u poreznom postupku teret dokaza snosi:

1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. OPZ-a

2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

Prema članku 108. stavku 1. OPZ-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Prema članku 108. stavku 2. OPZ-a zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.

Prema članku 117. stavku 1. OPZ-a porezni nadzor može se obavljati kod svih poreznih obveznika i drugih osoba koje raspolažu činjenicama i dokazima bitnima za oporezivanje.

Prema članku 117. stavku 2. OPZ-a porezni nadzor se može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.

9. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je u odnosu na tužitelja obavljen nadzor poštivanja propisa o PDV-u za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. svibnja 2020., o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/I-471-02/20-01/117, URBROJ: 513-07-22-21-28 od 20. prosinca 2021. Potom je doneseno porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/20-01/117, URBROJ: 513-07-22-22-31 od 4. ožujka 2022. kojim je tužitelju utvrđena obveza PDV-a, a povodom žalbe tužitelja isto je poništeno rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/22-01/171, URBROJ: 513-04-23- 2 od 28. veljače 2023. i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovljenom postupku sastavljen je zapisnik KLASA: UP/I-471-02/20-01/117, URBROJ: 513-07-22- 23-42 od 2. svibnja 2023. (dalje: zapisnik od 2. svibnja 2023.), nakon čega su prvostupanjskim rješenjem otklonjeni navodi prigovora tužitelja i utvrđene obveze PDV-a za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. svibnja 2020., kako je naprijed navedeno, a potom je osporenim rješenjem odbijena žalba tužitelja.

10. U odnosu na pitanje dopuštenosti obavljanja poreznog nadzora, ne mogu se prihvatiti navodi tužitelja. S time u vezi, ovaj sud ukazuje na argumentaciju iznesenu u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2321/2024-2 od 9. travnja 2025. – "12. Nadalje se ističe da je odredbom članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. - dalje OPZ) propisano da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, dakle, navedena odredba definira dopustivost početka poreznog nadzora, dok je ukupno trajanje nadzora ograničeno općom odredbom o zastari, odnosno šestogodišnjim zastarnim rokom za utvrđivanje porezne obveze iz članka 108. OPZ-a.". Uzimajući u obzir da je za obveze PDV-a, koje je trebalo zadužiti mjesečnim prijavama tijekom 2019., zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2020. (a istječe 1. siječnja 2026.), da je postupak poreznog nadzora započeo tijekom 2020. (obavijest o početku poreznog nadzora od 14. srpnja 2020) i da se isti nije mogao provoditi u jednom dijelu razdoblja (od 4. ožujka 2022. do 28. veljače 2023.), sud smatra da je u takvim okolnostima opravdano primijeniti navedeno stajalište iz predmeta Usž-2321/2024 i da je u odnosu na tužitelja bilo dopušteno provesti porezni nadzor, uključujući i za obveze PDV-a nastale tijekom 2019. godine, a koji je okončan sastavljanjem zapisnika od 2. svibnja 2023.

11. Iz poreznog rješenja i zapisnika od 2. svibnja 2023. proizlazi da je tužitelju utvrđena obveza PDV-a za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 52.653,86 eura, a za razdoblje od 1. siječnja do 31. svibnja 2020. u ukupnom iznosu od 56.615,61 eura.

11.1. U svezi ulaznih računa dobavljača Ventovarna d.o.o., Ljubljana, Masarykova cesta 17, broj 2019-71 i 2019-78, utvrđenje obveze PDV-a (67.740,87 kn) temelji se na činjenici da je tužitelj primio isporuku robe (luksuzni vrtni namještaj, rasvjetna tijela i oprema) iz druge države članice (Slovenije) na koju nije zaračunat slovenski PDV-e, jer ista podliježe iskazivanju i plaćanju PDV-a u Hrvatskoj od strane primatelja (tužitelja) kao stjecatelja dobara unutar EU. Stoga su pravilno porezna tijela, pozivom na članak 75. stavak 1. toč. 3. u svezi članka 31. stavka 2. ZPDV-a, tužitelja zadužila plaćanjem PDV-a na stjecanje dobara unutar EU prema računima dobavljača Ventovarna d.o.o., budući da tužitelj nije (a trebao je) prijavio predmetno stjecanje i po toj osnovi iskazao PDV-e. Nadalje, pravilno tuženik obrazlaže da nabava predmetne robe nije izvršena za potrebe obavljanja djelatnosti graditeljstva, već da je riječ o luksuznom vrtnom namještaju i opremi. Uvažavajući izloženo, ne mogu se prihvatiti tužbeni navodi da je tužitelju u svezi navedene isporuke trebalo priznati odbitak pretporeza, s obzirom je osnovna pretpostavka za takvo postupanje da je roba primljena za potrebe obavljanja gospodarske djelatnosti, odnosno oporezivih isporuka poreznog obveznika.

11.2. U odnosu na ulazne račune dobavljača obrt [obrt] broj 15944/MP1/1 i 24804/MP1/1 te dobavljača KONZUM d.d. 7288/0208/63, osnovano je osporen iskazani odbitak pretporeza, jer da primljena roba (3 l neopitroida premium, 0,5 l biokilla i 75 kg umjetnog gnojiva) nije u svezi obavljanja gospodarske djelatnosti tužitelja. Na tužitelju je teret dokaza činjenica koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu (članak 88. toč. 2. OPZ-a), a u izostanku vjerodostojne dokumentacije koja nabavu predmetne robe vezuje uz konkretan poslovni događaj i korištenje u poslovne svrhe ne mogu se prihvatiti općenite tvrdnje tužitelja da je nabava izvršena za potrebe poslovne djelatnosti.

11.3. Suprotno navodima tužitelja, pravilno je osporen iskazani odbitak pretporeza po računu br. 19/002 dobavljača GORICA PLAST d.o.o. Ispravno su porezna tijela ustanovila da se u konkretnom slučaju radilo o isporuci aluminijske stolarije s ugradnjom, a koju ugradnju je obavio obrt [obrt] kao kooperant dobavljača. Navedeni zaključak temelji se na utvrđenjima iz poreznog nadzora provedenog kod dobavljača GORICA PLAST d.o.o., pri čemu sud ukazuje da je za ugradnju predmetne stolarije obrt [obrt] zaračunao tu uslugu dobavljaču GORICA PLAST d.o.o. Stoga, nije bilo osnove da dobavljač GORICA PLAST d.o.o. izdaje tužitelju predmetni račun s iskazanim PDV-om koji onda tužitelj (nepravilno) koristi kao pretporez, nego je dobavljač trebao izdati račun bez iskazanog PDV-a uz prijenos porezne obveze, jer je riječ o usluzi koja u smislu članka 152. stavka 1.a) toč. 21. Pravilnika podliježe prijenosu porezne obveze. Napominje se da nema zapreke da porezno tijelo koristi utvrđenja iz poreznog nadzora nad drugim poslovnim subjektom. Tužitelju je pružena mogućnost da dokazuje nepravilnost takvih utvrđenja, ali to nije učinio s uspjehom. Prema ocjeni suda, nije dostatno pozivanje na izjavu u kojoj dobavljač tvrdi da je isporučio aluminijsku stolariju bez ugradnje u situaciji kada je kod tog dobavljača proveden porezni nadzor i uvidom u poslovnu dokumentaciju utvrđeno da je njegov kooperant (obrt [obrt]) izvršio ugradnju stolarije (i tu je uslugu zaračunao tužiteljevom dobavljaču), dok tužitelj nije priložio vjerodostojnu dokumentaciju (radne naloge, troškovnike i dr.) iz koje bi proizlazilo da je on (u određenom dijelu) izvršio ugradnju stolarije.

11.4. U svezi obavljanja građevinskih radova na kući u [adresa], u vlasništvu majke jednog od direktora tužitelja (EJ), ispravno su porezna tijela ocijenila da je tužitelj u razdoblju obuhvaćenom nadzorom građevinsk i materijal i usluge u iznosu od 360.000,00 kn koristio za ulaganje u privatnu imovinu (kuću u roh-bau stanju) uz istovremeno odbijanje pretporeza, što predstavlja isporuku dobara uz naknadu u smislu članka 7. stavka 3. ZPDV-a te ista podliježe oporezivanju PDV-om. Suprotno navodima tužitelja, ispravno je otklonjena vjerodostojnost ugovora o zakupu predmetne kuće između tužitelja kao zakupoprimca i EJ kao zakupodavca te je detaljno obrazloženo u poreznom rješenju i zapisniku od 2. svibnja 2023. iz kojih razloga se radi o ulaganju koje je izvršeno u imovinu koja pripada povezanoj osobi, a koju je potom (nakon uređenja) stekao tužitelj. Što se tiče ugovora o zakupu, a koji bi prema navodima tužitelja trebao potvrditi da je predmetnu kuću koristio za obavljanje poslovne djelatnosti, izneseno je više relevantnih razloga koji osporavaju vjerodostojnost tog ugovora i opravdano ukazuju da tužitelj na predmetnoj adresi nije obavljao poslovnu djelatnost. Između ostalog, porezna tijela opravdano ukazuju da tužitelj na njihov poziv nije naveo predmetnu adresu kao mjesto gdje obavlja poslovnu djelatnost (iako je ugovor navodno sklopljen u 2018.), već to čini tek naknadno i nakon više poziva poreznog tijela; tužitelj nije dostavio poslovnu dokumentaciju koja bi ukazivala na obavljanje djelatnosti na dotičnoj adresi (npr. dokumentaciju o skladištenju materijala, otpremi materijala i strojeva s te lokacije, o prijemu materijala na toj lokaciji, evidentiranom smještaju radnika i dr.) niti je imao evidentirane prihode koji bi se mogli povezati s tom lokacijom; ugovor o zakupu prijavio je tek naknadno poreznoj upravi, nakon što je započeo porezni nadzor; omjer ukupnog iznosa ulaganja (preko milijun kuna bez PDV-a, od čega je u nadziranom razdoblju 360.000,00 kn) u očitom je nesrazmjeru u odnosu na ugovorenu zakupninu (144.000,00 kn za četiri godine), zbog čega je trošak rekonstrukcije i ulaganja znatno veći od eventualne koristi za tužitelja koji je ugovorom oslobođen od plaćanja zakupnine. Pored navedenog, opravdano je uzeto u obzir da je ugovor sklopljen s osobom (majkom jednog od direktora tužitelja) koja je povezana s tužiteljem u smislu članka 49. stavka 2. i 3. OPZ-a, nakon čega je ista osoba predmetnu kuću prodala tužitelju ugovorom od 9. srpnja 2021. pod uvjetima i okolnostima koji odstupaju od tržišnih (dopuštanje upisa prava vlasništva prije isplate cjelokupne kupoprodajne cijene, stupanje u posjed u trenutku sklapanja ugovora, plaćanje samo jednog dijela kupoprodajne cijene), da bi nakon toga tužitelj – po provedenom etažiranju – dva stana prodao povezanoj osobi ugovorom od 8. rujna 2022. (uz nižu cijenu po m[2] u usporedbi s cijenom po kojoj su prodani nepovezanim osobama i prebijanje preostalog dijela kupoprodajne cijene iz ugovora od 9. srpnja 2021.).

11.5. Uvažavajući izloženo, sud smatra da su porezna tijela iznijela niz relevantnih okolnosti koje promatrano u cjelini osnovano potkrepljuju zaključak o nevjerodostojnosti ugovora o zakupu, zbog čega se ne mogu prihvatiti navodi tužitelja o nepravilnom tumačenju ugovornih odredbi. Isticanje naknadnog prijavljivanja ugovora o zakupu poreznom tijelu samo je jedna od okolnosti koju je navelo porezno tijelo, a tužitelj ju pogrešno izdvaja i izolirano prikazuje kao razlog eventualne prekršajne odgovornosti. Ne mogu se prihvatiti tužbeni navodi o postojanju ugovornih prava i obveza, eventualnom obračunu PDV-a samo na razliku između nenaplaćenih potraživanja prema zakupodavcu i plaćanju zakupnine putem prijeboja, s obzirom na naprijed izložene razloge koji jasno ukazuju da je ugovoreni zakup kuće na adresi u [adresa], nevjerodostojan. Što se tiče uvida u (neslužbeni) izvadak iz zemljišnih knjiga koji se odnosi na predmetnu nekretninu i u svezi promjena vlasništva na toj nekretnini, ukazuje se da su podaci iz izvatka suglasni s podacima kojima raspolažu porezna tijela u svezi obavljenih kupoprodaja, a koji su detaljno izloženi u zapisniku od 3. svibnja 2023. i poreznom rješenju, zbog čega sud ne nalazi relevantnim navedeni prigovor tužitelja. Tvrdnje tužitelja o teoretskim i hipotetskim zaključcima poreznog tijela su irelevantne, s obzirom da su iste iznesene (str. 38. poreznog rješenja) kako bi se prikazalo na koji način tužitelj ostvaruje korist od cjelokupnog ulaganja imovine društva za privatne potrebe, budući da izostaje plaćanje PDV-a i obveza plaćanja poreza na promet nekretnina se prenosi na kupca. Suprotno tvrdnjama tužitelja, porezna tijela su se jasno pozvala na zakonske odredbe iz kojih proizlazi povezanost direktora društva i njegove majke, kao što su i detaljno obrazložila tu povezanost i analizirala povoljnije uvjete pod kojima su sklapani kupoprodajni ugovori između tih osoba u usporedbi s nepovezanim osobama (str. 39. i 40. poreznog rješenja), a u tom kontekstu i uz uvažavanje cjelokupnog odnosa između direktora tužitelja i njegove majke nisu uvjerljivi tužbeni navodi o tome da se stanovi (u slučaju kupnje dva stana) prodaju pod značajno povoljnijim uvjetima od onih pod kojima se jedan stan prodaje nepovezanoj osobi.

11.6. U odnosu na utvrđenje obveze PDV-a (234.100,68 kn) u svezi obavljenih radova na gradilištu u Ičićima, a za koje nije obračunata i prijavljena obveza PDV-a iako se radilo o kontinuiranim isporukama, detaljno je i osnovano u poreznom rješenju utvrđeno iz kojih razloga je valjalo zadužiti tužitelja obvezom PDV-a, uz argumentirano otklanjanje prigovora tužitelja (koji su istovjetnim tužbenim navodima). Dodatno, sud ukazuje da iz članka 30. stavka 3. i 6. ZPDV-a u svezi članka 36. stavka 3. i 4. Pravilnika proizlazi da kod kontinuiranih isporuka, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, po proteku svakog obračunskog razdoblja oporezivanja postoji obveza obračuna PDV-a bez obzira je li usluga zaračunata, budući da je nedvojbeno nastao oporezivi događaj (obavljeni radovi na gradilištu Ičićima) i da su radovi obavljani u razdoblju duljem od jednog mjeseca.

11.7. U svezi osporavanja pretporeza (9.810,31 kn) po računima za nabavu betona, opločnika i drugog građevinskog materijala uz uslugu prijevoza (ulazni računi iskazani na str. 50. poreznog rješenja), pravilno su porezna tijela zaključila da se ti računi ne mogu povezati s obavljanjem gospodarske djelatnosti tužitelja kao jedne od pretpostavki za odbijanje pretporeza. Nabavljeni materijal je utrošen na gradilištu nogometnog kluba Gradići, a tužitelj nije evidentirao prihode niti oporezive isporuke materijala tom nogometnom klubu, zbog čega se poslovna aktivnost tužitelja ne može povezati s tim gradilištem, odnosno primljeni računi se ne mogu povezati s oporezivim transakcijama tužitelja. Isto tako, osnovano je osporen pretporez (2.607,21 kn) po računima za dobra široke potrošnje (zračni madrac, tegle za cvijeće i dr.; ulazni računi iskazani na str. 51. poreznog rješenja), s obzirom da tužitelj nije podnio dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi da su ta dobra korištena za potrebe gospodarske djelatnosti tužitelja, što je pretpostavka za priznavanje pretporeza. Napominje se da je na tužitelju u smislu članka 88. toč. 2. OPZ-a teret dokaza činjenica koje umanjuju poreznu obvezu.

11.8. U odnosu na ostale utvrđene obveze PDV-a koje se odnose na nadzirano razdoblje tužitelj nije imao konkretne prigovore, dok sud smatra dostatnim, pravilnim i argumentiranim razloge navedene u poreznom rješenju i osporenom rješenju tuženika.

12. Slijedom izloženog, sud je osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je valjalo temeljem članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) odbiti tužbeni zahtjev.

U Zagrebu 5. ožujka 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. opunomoćenica tužitelja

2. tuženik