Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-281/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja AV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Miličević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2025. broj P- 1379/2025-10, na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2025. broj P-1379/2025-10.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 210211 od 31. srpnja 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 259,89 EUR sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2007. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 803,10 EUR sa zateznom kamatom od 10. listopada 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 210211 od 31. srpnja 2007. kojim je ugovoreno pravo tuženice na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,35% od iznosa kredita a minimalno 500,00 kn te se naplaćuje prije isplate kredita, te zahtjeva za isplatu iznosa od 259,89 EUR sa zateznom kamatom koji je plaćen tuženici na temelju ništetne ugovorne odredbe, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje da li je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova onog što je plaćeno tuženici po tom osnovu , ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u Ugovoru o kreditu broj 210211 koji je sklopljen 31. srpnja 2007. između tužitelja i pravne prednice tuženice (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) ugovoreno u toč. 6.1. pravo tuženice na naplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,35% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita i da je tužitelj po tom osnovu isplatio tuženici 1. kolovoza 2007. iznos od 1.958,17 kn/259,89 EUR

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da su djelatnici tuženice pripremili ugovor koji mu je dan na potpis, da je isti pročitao i vidio spornu odredbu za koju mu je rečeno da mora biti sadržana u ugovoru, da mu nije obrazloženo na što se ona odnosi i nije imao mogućnost pregovarati o istoj

- da sud prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem navodi da se radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi na čiji sadržaj nije mogao utjecati

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), te na čl. 295. ZOO koji propisuje da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je utvrdio njezinu ništetnost pod toč. I. izreke, te je posljedično navedenom i primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 259,89 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja primjenom čl. 1115. ZOO.

7. U žalbi tuženica navodi da je sud pogrešno utvrdio da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba s obzirom da u postupku tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, te da tužitelj nije dokazao da je tuženica postupala nesavjesno, odnosno da se koristila nepoštenom poslovnom praksom, kao i da je tužitelju uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, te da je u vezi toga pogrešno utvrdio činjenično stanje. Navodi suprotno tome - da se o naknadi za obradu zahtjeva između stranaka pregovaralo i da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki od drugih modele kredita koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva pa ništetnost iste nije dopušteno utvrđivati, kao i da tužitelj nije dokazao njezinu nesavjesnost jer je u postupku predložio samo izvršiti u Ugovor o kreditu i svoje saslušanje. Ustraje u tvrdnji da je tuženica bila ovlaštena prema pozitivnim zakonskim propisima ugovarati naknadu za obradu kredita, kao i da se tužitelj bez pravnog osnova poziva na učinke presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa jer naknada za obradu kredita nije bila predmetom sudskog ispitivanja u tom postupku. Zaključno, smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu jer je u više odluka VSRH (npr. Rev-688/00, Revr-475/08, Revr- 31/02, Revr-170/03) izraženo pravno stajalište da kada se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog zahtjeva koji je istaknut uz kondemnatorni zahtjev, a treba poslužiti da bi se ocijenila osnovanost kondemnatornog zahtjeva, da se tada deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora treba biti u visini zahtjeva za isplatu od 259,89 EUR, a što je od utjecaja na visinu troškova.

8. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upućuje tuženica navodeći da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti o kojoj je odlučeno pod toč. I. izreke presude, s obzirom da obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, te jasno i određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

9. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

10. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala personalne dokaze, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 81. st. 4. ZZP/03) kao i da je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila prednica tuženice i da na sadržaj sporne ugovorne odredbe nije mogao utjecati, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, niti mu je pojašnjena, pa stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima tuženica smatra suprotno prebacujući i teret dokazivanja činjenice vođenja pregovora na tužitelja.

11. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

12. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

13. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz toč. 6.1. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i nakon pojedinačnih pregovora. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha kao i da se postupanje tuženice u tim okolnostima ne može smatrati savjesnim i poštenim, to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

14. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama radi čega njihovu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

15. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica ističe da se tužitelj poziva na učinke presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa nemaju uporišta u sadržaju činjeničnih navoda tužbe i očitovanja, s obzirom se niti tužitelj a niti sud nisu pozivali na učinke pravomoćnih presuda iz tog postupka. Međutim, VSRH je u presudi od 13. veljače 2024. broj Rev-673/2023-2 istakao da u okviru primjene čl. 83. ZZP treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, navodeći da (i) ostale odredbe ugovora o kreditu (u tom slučaju način promjene kamatne stope) ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri.

16. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 259,89 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčani iznos temeljem ništetne odredbe i koju je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ga je stekla.

17. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku utvrđena ništetnost pa zastara teče od pravomoćnosti ove odluke.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

19. Vezano uz žalbene tvrdnje o vrijednosti predmeta spora (u daljnjem tekstu: VPS) u dijelu osporavanja odluke o troškovima postupka, valja ukazati da za ovaj sud nije sporno da u situaciji kada uz deklaratorni tužbeni zahtjev postoji i kondemnatorni zahtjev i kada je taj deklaratorni zahtjev u službi kondemnatornog da se VPS određuje u visini kondemnatornog zahtjeva. Međutim, kako tuženica nije prigovarala naznačenoj VPS u tužbi i da sud nije po službenoj dužnosti (a prijedlog tuženice nije imao) utvrđivao tijekom postupka VPS jer očito isti nije smatrao previsoko ili prenisko odmjerenim kako to propisuje čl. 40. st. 3. ZPP, to je prilikom odmjeravanja visine troškova postupka mjerodavna VPS koju je tužitelj naznačio u tužbi od 1.328,00 EUR za cijeli prvostupanjski postupak.

20. S obzirom da tuženica ne osporava priznate troškove tužitelja koji su navedeni pod toč. 17. obrazloženja, te da su isti odmjereni sukladno čl. 155. st. 2. ZPP prema mjerodavnoj VPS, a da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tuženice i u tom dijelu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II I. izreke.

21. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženice odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 5. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek