Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-762/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1235/2019-30 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1235/2019-30 od 28. ožujka 2024.:

- potvrđuje pod toč. I. i II. izreke

- preinačuje pod toč III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.115,32 EUR na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope i iznos 1.390,17 EUR na ime tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 7102806889 sklopljenog 14. srpnja 2005. između tužitelja i tuženice, kojim su glavnica i kamate vezane uz CHF, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1235/2019-30 od 28. ožujka 2024. ukida pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose navedene u toj točki izreke od dospijeća istih do isplate i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.733,35 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2024. do isplate , te se u tim ukinutim dijelovima predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nepobijani odbijajući dio odluke o troškovima postupka sadržane pod toč. IV. izreke kojom je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 26,54 EUR, ostaje neizmijenjen.

III. O zahtjevu tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka, prvostupanjski sud odlučit će konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 7102806889 koji su tužitelj i tuženica sklopili 14. srpnja 2005. na iznos od 21.602,00 CHF s rokom otplate od 30 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženice, pod toč. II. izreke utvrđene su ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.115,32 EUR na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i iznos od 1.390,17 EUR na ime tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća istih pa do isplate. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.733,35 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2024. do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 26,54 EUR.

2. Navedenu presudu (osim u dijelu kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 26,54 EUR) pobija tuženica pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP), koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. -4. tog Zakona i u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2. -7. tog Zakona. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženice i valutne klauzule u CHF sadržanih u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 7102806889 sklopljenom između tužitelja i tuženice 14. srpnja 2005. i zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi navedenih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća istih do isplate , imajući u vidu da su tužitelj i tuženica 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, ČĆ kao sudužnica i tuženica kao kreditor sklopili 14. srpnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu br. 7102806889, koji je 16. srpnja 2005. solemniziran po javnoj bilježnici Biserki Arambašić pod br. OU-292/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit radi dovršenja kuće u kunskoj protuvrijednosti od 21.602,00 CHF prema srednjem tečaju HNB, s rokom otplate od 30 godina, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2.) i otplatom kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 108,30 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 7.);

- da su tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, ČĆ kao sudužnica i založna dužnica te tuženica kao kreditor 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: Dodatak Ugovora o kreditu) kojim su na Zakonom propisani način promijenili odredbe iz Ugovora o kreditu koje se odnose na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te su istim utvrdili da je tužitelj na dan 30. rujna 2015. u preplati za iznos od 648,65 kn;

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kn, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesena u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u odnosu na dio kojim je utvrđena ništetnost ugovorene jednostrane promjenjive kamatne stope, dok je ista potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. u odnosu na dio kojim je utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF;

- da je izrekom presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju (ugovore o kreditima), koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovarala redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. primjenom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, dok je čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci Banke, da tuženica nije predložila saslušanje osobnog bankara koji je s tužiteljem pregovarao u vezi sklapanja Ugovora o kreditu, na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio obaviješten o rizicima promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu CHF i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženice, zbog čega isti nije bilo u mogućnosti procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita;

- da tuženica prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirala tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, iako je tuženica kao banka znala ili morala predvidjeti kretanje tečaja CHF u odnosu na kn i posljedice ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope, te je kao pravna osoba kojoj sklapanje ugovora o kreditu predstavlja jednu od osnovnih djelatnosti bila dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običaja, pa kako nije postupila na taj način, to je sud zaključio da je tuženica u konkretnom slučaju postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupila suprotno čl. 5. u vezi čl. 62. st. 1. ZZP/03 i time uzrokovala znatnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl. 3. ZOO.

5.1. Imajući u vidu gore izneseno, prvostupanjski sud je utvrdio da je navedeno postupanje tuženice imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, ocijenivši zbog toga odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednostrana promjena kamatnih stopa ništetnima, posljedično čemu je odlučio kao pod toč. I. i II. izreke presude.

6. Nadalje, utvrdivši da su tužitelj i tuženica 29. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj pristao na konverziju kredita radi promjene valute temeljem ZID ZPK/15 iz CHF u EUR, da je Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđeno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 122.854,19 kn, da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 648,65 kn te da će se utvrđeni iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da činjenica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje pravo tužitelja na kondemnatorni zahtjev u slučaju kada se konverzijom nisu ispravile posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu. Pritom je naveo da je u odnosu na zakonitost i provedbu konverzije sukladno ZID ZPK/15 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno stajalište u svojoj odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., dok se u odnosu na dopuštenost utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu nakon sklapanja sporazuma o konverziji pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud smatra neodlučnim što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču (korisniku kredita u CHF) dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Nastavno smatra da zaključenje Dodatka Ugovora o kreditu na koji se tužitelj odlučio ne znači ujedno da je time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da se tužitelj zaključenjem tog Dodatka nije odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu.

7. Na okolnost osnovanosti visine kondemnatornog tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Dajani Vuković, pa je na temelju nalaza i mišljenja navedene vještakinje od 13. studenog 2023., prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj ukupno preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu iznos od 2.505,49 EUR.

8. Konačno, zaključivši da unatoč tome što je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15, da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da priznatim iznosom preplate u konverziji nije namiren preplaćeni iznos s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju Ugovora o kreditu tuženica kao nesavjesna stjecateljica primila temeljem ništetnih odredbi, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO). Prvostupanjski sud je ujedno odbio kao neosnovan prigovor zastare te je odlučio kao pod toč. III. izreke presude.

9. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su toč. I. i II. izreke pobijane presude neodređene i nejasne iz razloga što sud nije decidirano naveo koje odredbe Ugovora o kreditu je utvrdio ništetnima, odnosno da se obrazloženje presude u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koja se odnose na apstraktnog potrošača, da se tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije pozvao na učinke pravomoćne presude donesene povodom tužbe u kolektivnom sporu, te da nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03. Osporava odluku suda kojom je dopuštena preinaka tužbe u fazi glavne rasprave koju je sud dopustio, posljedično čemu smatra da je sud počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, a posljedično tome i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

10. U odnosu na kondemnatorni dio presude sadržane pod toč. III. izreke, tuženica tvrdi da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15 trajno i konačno uređen odnos između stranaka, pa tako i u pogledu svih ranije izvršenih preplata temeljem Ugovora o kreditu, na način da su Dodatkom Ugovora o kreditu posljedice nepoštenih i ništetnih odredbi ranijeg Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka (tužitelj nije osporavao matematički obračun konverzije), zbog čega je prvostupanjski sud dosudivši tužitelju novčane iznose navedene pod toč. III. izreke pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a, čl. 19.b, čl. 19.c, čl. 19.d i čl. 19.c ZID ZPK/15, utvrdivši da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koje je ugovorio sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija i pravo na isplatu s osnove stečenog bez osnove (preplate) u ukupnom iznosu od 2.505,49 EUR. Tuženica u žalbi ističe da se na konverziju kao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu mjeru ne mogu primijeniti opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti, obzirom da je na temelju Dodatka Ugovora o kreditu uspostavljena nova pravna osnova sukladno ZIDZPK/15, zbog čega bi isplatom dosuđenog iznosa tužitelj bio doveden u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominirane u EUR/ denominirane u kn s valutnom klauzulom u EUR, što je protivno odredbama ZID ZPK/15 i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Gos – 1/2019. Stoga smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.n ZID ZPK/15 kao i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP jer je retroaktivno primijenio čl. 502.c ZPP.

11. Konačno, tuženica žalbom osporava pravilnu primjenu materijalnog prava u vezi dosuđene zatezne kamate, navodeći da iz izreke presude nije razumljivo od kada kamata počinje teći, ističući da bi tužitelj primjenom čl. 1115. ZOO eventualno imao pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe, odnosno od preinake tužbe (16. veljače 2024.), navodeći pritom da datumi od kada je tužitelju dosuđena zatezna kamata na pojedinačne iznose navedene pod toč. III. izreke ne proizlaze iz nalaza i mišljenja vještakinje. Ističe da je sud bio dužan prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, te da nije utvrdio na teret čije imovine su plaćene obveze tužitelja iz Ugovora o kreditu, zbog čega osporava pravo tužitelja na isplatu dosuđene mu preplate.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženice, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost . Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, ne precizirajući pritom u čemu nalazi počinjenje navedene bitne povrede, pa je ovaj sud ispitujući stanje spisa i pobijanu presudu u okviru tako istaknutog žalbenog navoda utvrdio da nije ostvarena navedena bitna povreda.

13.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP.

14.1. Naime, prvostupanjski sud je podnesak tužitelja od 16. veljače 2024. pogrešno tretirao preinakom tužbe.

14.2. Prema čl. 191. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (st. 1.), time da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (st. 3.).

14.3. U konkretnom slučaju tužitelj je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva od 11. lipnja 2019. zahtijevao da sud naloži tuženici da mu na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope i tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF „..isplati ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem...“. Dakle, radilo se o neodređenom tužbenom zahtjevu, posljedično čemu je prvostupanjski sud bio dužan pozvati tužitelja temeljem čl. 109. st. 1. ZPP na ispravak i dopunu tužbe uz uputu da tužitelj točno navede novčani iznos koji potražuje tužbom. Međutim, kako prvostupanjski sud nije postupio sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, već je tužitelj (samoinicijativno) u okviru dozvoljene dispozicije koja je svrsishodna za rješenje spora, podneskom od 16. veljače 2024. postavio određeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje Dajane Vuković od 13. studenog 2023., o kojem zahtjevu je prvostupanjski sud odlučio pod toč. III. izreke presude, to navedeno (ne)postupanje prvostupanjskog suda nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

15. Isto tako, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP na koju ukazuje tuženica, kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi. Naime, u odnosu na žalbu tuženice u kojoj navodi da sud nije utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. ZZP/03, istoj valja ukazati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev - 18/2018 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna - u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca - na tuženiku koji takav prigovor ističe. No u tom pravcu tuženica u provedenom postupku nije isticala nikakve dokazne prijedloge, posljedično čemu ovaj sud navedeni prigovor tuženice nalazi paušalnim i neargumentiranim.

15.1. S tim u vezi, a u odnosu na tvrdnju tuženice da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, ovdje valja nadodati da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 11. lipnja 2019. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, valja navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda, kako je u konkretnom slučaju tuženica na temelju predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu neosnovano stekla preplaćene novčane iznose, tada je u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima su određene posljedice ništavosti (ništetnosti), u obvezi tužiteljici vratiti sve ono što je primila po osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužitelj oštećen i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem predmetnih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih odredbi Zakona.

16. Isto tako, potpuno pogrešno tuženica u žalbi aludira da iz presude nije razvidno da li je sud nespornim utvrdio da se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, obzirom da je takav žalbeni navod u proturječju sa toč. 1.1. i toč. 1.2. obrazloženja presude.

17. Tuženica dalje u žalbi ističe da toč. I. i toč. II. izreke presude koje se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF nisu bile podobne za raspravljanje, jer je tužitelj bio dužan precizno označiti dio teksta konkretno navedene odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev i posebno navesti o kojim se konkretno člancima Ugovora o kreditu radi, pa kako isto nije učinio, to smatra da iz toč. I. i II. izreke nije razvidno koje odredbe Ugovora o kreditu sud utvrđuje ništetnima. Zbog toga iste smatra neodređenim i nejasnim, posljedica čega je da se iste ne mogu ispitati.

18. Međutim, prema ocjeni ovoga suda iz toč. I. i II. izreke presude jasno proizlazi da su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednostrana promjenjiva kamatna sotpa (čl. 2.) i kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF (čl. 7), kako je to tužitelj naznačio u historijatu tužbe, a prvostupanjski sud pod toč. 4. obrazloženja presude. Naime, da bi se utvrdile ništetnim određene odredbe Ugovora o kreditu, nije potrebno, kako to pogrešno tumači tuženica u žalbi, da se u izreci precizno označi dio teksta konkretne odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev, niti je potrebno da se posebno naznači o kojim se konkretnim odredbama Ugovora o kredita radi, već je potrebno da se iz izreke presude na nedvojben način može zaključiti o kojim se odredbama radi. Stoga niti u tom dijelu žalba tuženice nije osnovana.

19. Nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu u kojem navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti spornih odredbi relevantnim razlozima, budući da se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju, već da djeluju u odnosu na apstraktnog potrošača, zbog čega je sud izišao iz okvira odluka iz kolektivnog spora i proširio opseg pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ništetnosti ugovornih odredbi koje su bile predmet razmatranja u kolektivnom sporu. Opisani žalbeni navodi proturječni su sadržaju obrazloženja presude u kojem je prvostupanjski sud jasno naveo da tuženica prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirala tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno čl. 5. u vezi čl. 62. st. 1. ZZP/03, da je tuženica znala, odnosno da je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF, kao i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima, zbog čega je utvrdio da je za nju kretanje tečaja valute CHF i referentnih kamatnih stopa bilo predvidivo, te je tuženica kao banka (profesionalac) bila dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običaja. Stoga, kako tužitelju kao laiku ništa od toga nije bilo poznato (niti mu je moralo biti poznato), to je prvostupanjski sud utvrdio da je takvo postupanje tuženice u konkretnom slučaju uzrokovalo neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO). Prvostupanjski sud nadalje pod toč. 15. obrazloženja navodi iz kojih razloga smatra nepoštenim odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Dalje u obrazloženju prvostupanjski sud navodi iz kojih razloga je utvrdio navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetnima, pozivajući se pritom na odredbe čl. 81. ZZP/03, 138.a ZZP/07, čl. 502.c ZPP, čl. 322. ZOO te na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

20. Nastavno, tuženica osporava ocjenu prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare, smatrajući istu nerazumljivom.

20.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pod toč. 36. obrazloženja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, istaknuvši da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te da je u odnosu na ništetnu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kamata počela teći 14. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije protekao rok iz čl. 225. ZOO, odnosno da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. S tim u vezi, tuženici valja ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), prema kojem kada je ništetnost pojedinih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., to je evidentno da utužena tražbina za isplatu nije zastarjela obzirom da se radi o tražbini po osnovi stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.

21. Neosnovano tuženica prigovara da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari tvrdeći da nije dokazao da je osobno platio sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu, pa da stoga nema pravo tražiti isplatu navedene preplate, jer je prema stanju spisa očito da je predmetne uplate tuženica proknjižila kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja upravo obveza tužitelja kao korisnika kredita. Kako je stoga tuženica navedene uplate očigledno primila u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, prigovori da tužitelj nije dokazao da se navedene uplate mogu pripisati tužitelju su neutemeljeni i ne dovode u pitanje zakonitost odluke suda prvog stupnja o materijalno pravnoj legitimaciji tužitelja.

22. U vezi s gore iznesenim, valja navesti da su u konkretnom slučaju u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu mjerodavne odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ne Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i dr.) na kojeg se poziva prvostupanjski sud. Međutim, kako je citiranom zakonskom odredbom gotovo istovjetno propisano iz kojih razloga se smatra ništetnom (ništavom) pojedinačna odredba ugovora, kao i ZOO/91, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi toč. I. i II. izreke presude.

23. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ništetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke jer za iste vrijedi pravilo kao da nikada nisu ni postojale, to je za ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva bilo potrebno odgovoriti na pitanje – da li odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim, nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

24. U odnosu na gore navedeno, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

25. Primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se novčani iznosi koji su uplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (čl. 19.c st. 1. al. 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno čl. 160. st. 1. ZOO prema kojem obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima, prestala obveza tuženice za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u ukupno dosuđenom iznosu od 2.505,49 EUR.

26. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO u vezi čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je naložio tuženici da tužitelju isplati novčane iznose navedene pod toč. III. izreke sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća istih do isplate, obzirom da u kontekstu prethodno navedenog tužitelju ne pripada pravo ni na kakvu isplatu s osnova preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao niti na zateznu kamatu nakon stupanja na snagu konverzije (30. rujna 2015.), to je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznose od 1.115,32 EUR i 1.390,17 EUR i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

27. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu propisan čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti za tezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zateznu kamatu na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita.

28. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/03 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, a odredbom čl. 4. st. 2. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo je propisano da ako posebnim zakonima iz st. 1. tog članka ili tim Zakonom nije drukčije određeno, da se na obvezno-pravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose koje je tužitelj platio na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorene promjenjive kamatne stope. Dakle, kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (29. rujna 2015.).

29. U vezi navedenog, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključenjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu iz CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

30. Stoga, u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu od 29. rujna 2015., s kojim danom je i provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

31. Međutim, kako sudska vještakinja nije postupila u cijelosti po raspravnom rješenju prvostupanjskog suda od 14. travnja 2023., odnosno prvostupanjski sud joj zbog pogrešnog pravnog stajališta nije naložio da navede datume kada je tužitelj pojedinačne preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu platio tuženici, već je vještakinja u svojem nalazu i mišljenju navela samo ukupno preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, to ovaj sud zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez obzira što je utvrđena visina pojedinih mjesečnih preplaćenih iznosa, zbog toga što nisu navedeni datumi kada su tako preplaćeni iznosi plaćeni tuženici, nije u mogućnosti preinačiti pobijanu presudu pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na pojedinačno navedene novčane iznose, jer iz stanja spisa nije razvidan datum uplate svakog takvog preplaćenog iznosa.

32. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i temeljem čl. 370. ZPP ukinuo toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti zateznu kamatu na pojedinačno navedene iznose od dospijeća do isplate, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.733,35 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate i predmet vratio u tim ukinutim dijelovima istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

33. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će voditi računa o činjenici da su stranke sklopile pravno valjani Dodatak Ugovora o kreditu i Sporazum o korištenju pretplate u skladu s odredbama Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF ZID ZPK/15 te će rukovodeći se naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem ovog suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na preplaćene iznose s osnove nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od datuma kada je iste platio tuženici do 29. rujna 2015., utvrditi kada je tužitelj preplatio navedene preplaćene iznose tuženici s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata i valutna klauzula u CHF, te će radi navedenog pozvati sudsku vještakinju na dopunu nalaza i mišljenja na način da točno navede preplaćene iznose i datume uplate istih od strane tužitelja, nakon čega će donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP, time da će u novoj odluci ocijeniti i preostale žalbene navode kojima tuženica osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te će u istoj dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na koje mu je ukazano i odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP). Stečeno pravno shvaćanje o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je dužan opravdati jasnim i neproturječnim odlučnim razlozima koji će imati činjenično i pravno uporište u cjelokupnoj procesnoj građi.

34. Nepobijani odbijajući dio odluke o troškovima postupka sadržane pod toč. IV. izreke kojom je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 26,54 EUR, ostao je neizmijenjen.

35. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

U Varaždinu 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte