Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-687/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nevenu Balenoviću, odvjetniku u Zagrebu, Radnička cesta 80, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587 (Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola i tuženika HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno od 24. prosinca 2024. poslovni broj: P- 24/2023-25, u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno od 24. prosinca 2024. poslovni broj: P-24/2023- 25 u točki I. izreke.
II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno od 24. prosinca 2024. poslovni broj: P- 24/2023-25 u točki II. izreke time da ista u cijelosti glasi:
Nalaže se tužitelju da tuženici Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od suda zatražio da proglasi nedopuštenom ovrhu određenu u postupku koji se vodi na Općinskom suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem Ovr-3342/2015 u odnosu na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela čkbr. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], u naravi „voćnjak“, površine 200 m2, k. o. [katastarska općina] i to na ZK tijelu 2 - 3. Odbijen je nadalje prijedlog da se nedopuštenim proglasi i upis založnog prava upisanog temeljem rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. pod poslovnim brojem Z-3955/08, da se proglasi nedopuštenim upis zabilježbe ovršivosti tražbine upisane temeljem Rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. pod poslovnim brojem Z-3955/08, da se proglasi nedopuštenim upis založnog prava upisanog temeljem rješenja Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br. Ovr- 143/96-109 od 23. veljače 2011., pod poslovnim brojem Z-1005/11, potom upis zabilježbe ovrhe upisane temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br. 527/12 od 17. listopada 2012. pod poslovnim brojem Z-2404/12 i to sve u odnosu na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], na ZK tijelu 2-3. Pored toga, sud je odbio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je zatraženo da se naloži brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-3955/08, brisanje zabilježbe ovršivosti tražbine upisane pod poslovnim brojem Z-3955/08, nadalje brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z- 1005/11 i brisanje založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-2404/12 sve na 1/4 idealnog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], na ZK tijelu 2 -3. Konačno, odbijen je i zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima nadoknaditi mu prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 7.977,86 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 3.000,00 EUR sa zateznim kamatama.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog ovom sudu da prvostupanjsku presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tuženicima da mu naknade troškove postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud polazi od nespornih činjenica da su tužitelj i tuženik u zemljišnim knjigama uknjiženi kao suvlasnici svaki u ¼ dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nadalje da je na suvlasničkom dijelu tuženika temeljem rješenja Ovr-507/08 od 27. studenoga 2008. uknjiženo pravo zaloga Republike Hrvatske, Ministarstva financija dopušteno rješenjem Z-3955/08, kojim je ujedno zabilježena i ovršivost tražbine. Nespornim sud nalazi i da je na istom suvlasničkom dijelu nekretnine HS, temeljem rješenja prvostupanjskog suda od 23. veljače 2011. poslovni broj Ovr-143/96-109 uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, protiv ovršenika HS, dopušteno rješenjem Z-1005/11 i da je ovaj suvlasnički dio nekretnine tuženika predmet ovrhe određene rješenjem suda prvog stupnja od 17. listopada 2012. poslovni broj Ovr-527/12 na osnovu kojeg je zabilježena ovrha na navedenom suvlasničkom udjelu utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom . Među strankama nije sporno i da je tužitelj iz ovršnog postupka upućen kao treća osoba da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja se provodi na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tuženika. Tužitelju je nesporno kao investitoru izdana građevinska dozvola za dogradnju postojeće stambene građevine te gradnju garaže na čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], rješenjem od 17. veljače 2003. klase UP/I-361-03/99-01/84, izdanom od strane Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave u [adresa] i to na temelju podnesenog zahtjeva od dana 13. rujna 1999. Konačno, nesporno je i pravomoćnim rješenjem od 26. ožujka 1998. Ureda za prostorno uređenje, stambeno -komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, odlučeno o zadržavanju u prostoru objekta čija je izgradnja započeta bez odobrenja za gradnju, a koje zamjenjuje lokacijsku dozvolu.
6. Pored toga sud je tijekom postupka utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj započeo bespravnu gradnju na tuđem zemljištu - suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tuženika uz znanje i odobrenje ostalih suvlasnika, dakle i samog tuženika, jer je prema kazivanju obiju strana u postupku to bilo dogovoreno u obitelji. Navedena gradnja se prema utvrđenju suda nastavila uz ishođenu građevinsku dozvolu te je još nedovršena, time da sud utvrđuje da se tužitelj nije pobrinuo da se upiše kao suvlasnik i na sada spornoj 1/4 dijela predmetne nekretnine. Temeljem iznijetog sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu primjenom čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91. i 91/96. - dalje: ZOVO) jer je tužitelj znao da gradi na bratovom dijelu nekretnine s obzirom je to i dogovoreno u obitelji, a vlasnik zemljišta se doista znajući za izgradnju nije odmah usprotivio vjerujući postignutom dogovoru, što sada osporava.
7. Istodobno sud utvrđuje da Republika Hrvatska nije izdavatelj akata koje je tužitelj ishodio u svrhu legalizacije bespravno sagrađenog objekta i prethodno vođenog postupka ovrhe protiv tužitelja, ocjenjujuću ujedno da tužitelj nije dokazao da bi tuženica imala saznanja ili trebala imati saznanja da je predmetna nekretnina u njegovu vlasništvu ili da objekt sagrađen na toj nekretnini ne može biti predmet ovrhe, tim više što je i danas predmetna nekretnina u suvlasništvu pored tužitelja i tuženika i drugih osoba.
8. Kako u konkretnom slučaju tužitelj prema ocjeni prvostupanjskog suda nije dokazao da bi tuženica postupala nesavjesno, nego je sud zauzeo stav da je ona postupala s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri upisala svoja prava na nekretnini , dok još tužiteljevo pravo o kojemu sud u ovome postupku odlučuje kao o prethodnom pitanju nije bilo upisano, to je sud odlučio odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti.
9. U svojoj žalbi tužitelj u bitnom ističe da je tuženica postupila nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu protiv HS i prilikom zasnivanja založnog prava na nekretnini budući je protiv tužitelja provodila ovršni postupak temeljem rješenja u kojem je izričito navedeno da je tužitelj vlasnik građevinske čestice čkbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u cijelosti, u isto vrijeme kada je na toj istoj čestici predlagala ovrhu i zasnivanje založnog prava protiv HS. Tužitelj smatra da je dostavljenim ispravama tijekom postupka dokazao da je tuženica imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, odnosno da tuženica ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige pri čemu nije od utjecaja činjenica što tuženica nije izdavatelj isprava, već je odlučna činjenica da je tuženica imala neposredna saznanja o izvanknjižnom stanju. Uz to tužitelj ističe da je utvrđeno i da je gradnja na tuđem zemljištu bila dogovorena u obitelji slijedom čega tužitelj nikako nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu budući je smatrao da gradi na svojem, a tuženik se tome nije usprotivio, pa smatra da je nejasno kako je prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu primjenom čl. 24. ZOVO-a.
10. Razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta nije utvrđeno postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju upire tužitelj, jer su razlozi presude, protivno navodima žalbe, jasni, neproturječni, korespondirajući stanju spisa i dostatni, tako da se presuda može ispitati.
11. Neosnovano tužitelj tvrdi i da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev.
12. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a zauzete stavove prvostupanjskog suda da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu HS građenjem te da je tuženica Republika Hrvatska pokretanjem ovršenog postupka protiv HS postupala u dobroj vjeri prihvaća i ovaj sud.
13. Naime, u odnosu na tvrdnje tužitelja da je provedenim dokazima tijekom postupka dokazao da je tuženica imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja slijedom čega da ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige, ovaj sud ih ocjenjuje neosnovanim.
14. Razmotri li se zakonodavno uređenje relevantno za predmet spora proizlazi da je čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08. i 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZV) propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga sjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1.). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a niti u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2. ), a nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.). Na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka), na odgovarajući se način primjenjuju citirane odredbe ZV-a, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava u smislu čl. 318. ZV-a. Načelo povjerenja u zemljišne knjige bilo je propisano i čl. 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. – ispravak i 108/17.
– dalje u tekstu: ZZK). Međutim, kako je prvostupanjski sud pravilno istaknuo relevantna odredba za predmetnu pravnu stvar je upravo ona iz čl. 130. ZV-a kojom je propisano da je onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (st. 1.), ali i da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (st. 2.).
15. U tom smislu valjan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica upisom prava zaloga i provedbom ovrhe na suvlasničkom dijelu HS na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] postupala u dobroj vjeri kraj činjenice da je tužitelj pitanje svog prava na suvlasničkom dijelu tuženika u ¼ dijela predmetne nekretnine pokrenuo tek nakon početka ovršnog postupka pred prvostupanjskim sudom u predmetu Ovr-3342/2015, iako su ranije upisivana i založna prava i provođen je ovršni postupak Republike Hrvatske protiv HS, na koje postupanje tužitelj nije reagirao. Isto tako, neosnovano tužitelj tvrdi da bi tuženica znala ili trebala znati da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom pozivajući se na akte koje je tužitelj ishodio u svrhu legalizacije bespravno sagrađenog objekta i prethodno vođenih postupaka ovrhe protiv tužitelja, budući sud prvog stupnja pravilno zaključuje da ovom dokumentacijom nisu dokazane tvrdnje o nepoštenju tuženice . Naime, činjenica da je Republika Hrvatske na Općinskom sudu u Rovinju u predmetu posl.br. Ovr-370/01 vodila ovršni postupak radi prisilne naplate iznosa komunalnih doprinosa protiv tužitelja temeljem Rješenja Istarske Županije, Grada Rovinja, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, Klasa: UP/I-363-01/98-01/23, Urbroj: 2171/01-3-07-98-2, od dana 11. lipnja 1998. u kojem rješenju je u točki 1. tužitelj naveden kao vlasnika čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne dokazuje pravo vlasništva tužitelja , nego utvrđenje njegove obveze na plaćanje komunalnog doprinosa. Isto tako Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine br.: 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19.) u glavi V. Pravne posljedice ozakonjenja zgrade izričito propisuje da rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojemu je ta zgrada izgrađena (čl.32.). Konačno tu je i okolnost, na koju je ukazao i prvostupanjski sud, da je predmetna nekretnina prema evidenciji u zemljišnim knjigama pored tužitelja i tuženika (svakog u suvlasništvu u ¼ dijela) u suvlasništvu i trećih osoba.
16. Stoga se, po ocjeni ovog suda, tužitelj koji je tvrdio da je svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini i na suvlasničkom dijelu tuženika stekao građenjem uz znanje vlasnika zemljišta temeljem zakona, a svoje pravo nije upisao u zemljišne knjige prije upisa čije brisanje zahtijeva (uz proglašenje nedopuštenosti i ovrhe i drugih izvršenih upisa u zemljišne knjige), ne može uspješno suprotstaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige. U tom smislu je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 22. veljače 2018. pod brojem: Su -IV-4/18-4 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo." te je primjenom tog pravnog shvaćanja donio nekoliko odluka od kojih se ukazuje na odluku poslovni broj: Rev- 85/2018-4 od 4. svibnja 2021.
17. To tim više jer je prema utvrđenju suda prvog stupnja unutar obitelji HS nesporno postojao dogovor o podjeli obiteljske imovine između tužitelja i tuženika. Naime, njihovi roditelji su 1972. kupili jednu kuću te je nakon razvoda roditelja polovina obiteljske kuće uknjižena kao suvlasništvo tužitelja i tuženika (svakog u ¼ dijela) dok je druga polovina ostala u suvlasništvu majke. Dogovor unutar obitelji je bio takav da će jedan od braće dobiti postojeću kuću u cijelosti i isplatiti drugom bratu određeni novčani iznos, koji će početi gradnju nove kuće na istom dvorištu. Nesporno je gradnja započeta 1991. i do danas nije završena te je tužitelj priznao da je od tuženika primio isplatu od 45.000,00 EUR, ali prema utvrđenju suda oba brata i nakon 34 godine od početka gradnje i dalje žive u staroj kući, svaki na jednom katu kuće i unatoč isplati od strane tuženika, tužitelj novu kuću nikada nije dovršio i među njima nikada nije proveden opisani sporazum o podjeli imovine.
18. Rezimira li se iznijeto obzirom na podatke evidentirane u zemljišnim knjigama te postojanje spora između same braće HS o vlasništvu na predmetnom dijelu nekretnine, to i prema ocjeni ovoga suda tuženica (kraj upisa prava suvlasništva tuženika u ¼ dijela) nije mogla ni trebala znati da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom te je postupala u dobroj vjeri.
19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka (točka II. izreke prvostupanjske presude), jer je ista pravilno utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je žalba i u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka neosnovana , to tim više što žalba ne sadrži razloge zbog kojih se odluka o troškovima postupka pobija.
20. Slijedom navedenog, s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl . 368. st.1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, time da je točka II. izreke presude radi jasnoće i određenosti citirana u cijelosti.
21. Imajući na umu da tužitelj sa žalbom nije uspio, odbijen je i njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Varaždinu 5. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
