REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-152/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Damiru Karajiću. protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice OF, odvjetnika Damira Karajića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice AF, po objavi 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu broj: 9016552201 od 15.06.2012. godine sklopljenog između tužiteljice OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 14.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 % (slovima: jedancijelihsedamdeset posto) od iznosa kredita."

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.329,65 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 5. 3. 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su Stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, su sklopile Ugovor o kreditu, broj: 9016552201 od 15.06.2012. Kreditor je korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit.

Člankom 14. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita:

" 14.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 %

(slovima: jedancijelihsedamdeset posto) od iznosa kredita."

Tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti jojje objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi".

Dokaz: 1. Ugovor o kreditu,

2. Saslušanje tužiteljice na okolnost pojedinačnog pregovaranja o ulaznoj naknadi kredita.

2. Pravna osnova

Ovom tužbom tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

3. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EUu spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

4. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu broj: 9016552201 od 15.06.2012. godine sklopljenog između tužiteljice OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 14.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 %

(slovima: jedancijelihsedamdeset posto) od iznosa kredita."

II.Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani.

6. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača.

Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, međutim iz njegovih navoda nije jasno iz čega bi proizlazio njegov status potrošača, odnosno svoj status ničim ne dokazuje.

7. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9016552201 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama.

Propisi koji su na bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača.

Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje -stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji.

I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku.

Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi.

Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

8. Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredbom članka 14.2 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe.

Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi, tužitelj je o istoj naknadi pregovarao i na temelju konkretno njegove situacije (korisnik više usluga tuženika) ugovorio je nižu naknadu od onih koju je želio ugovoriti tuženik.

Predmetna naknada pojašnjena je tuženiku i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu.

Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom.

Predmetna odredba ispunjena je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako je bila i ugovorena, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknada koje je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena.

Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“

Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3325/17 od 09.studenog 2018.god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3326/2017-8 od17.svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine.

D o k a z: Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine;

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020.god.;

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god.;

I iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

9. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu.

Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao.

V Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 14.2 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom.

Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Va) Tužitelj je pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi slijedom čega se takva odredba ne može smatrati nepoštenom.

Činjenica da je tužitelj o naknadi bio informiran i prije sklapanja ugovora te da je o istoj pregovarao proizlazi iz činjenice da je upravo tužitelj kao korisnik koji je želio sklopiti stambeni kredit ugovorio drugačiju visinu naknade od drugih korisnika kredita i to kao „korisnik inovacije“.

Pod pojmom „korisnik Inovacije“ podrazumijeva se „osoba koja je korisnik određenog broja grupa proizvoda (najmanje tri grupe proizvoda) po kojima uredno posluje“. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio korisnik Inovacije i to na temelju „grupe 5 inovacija“.

Sve navedeno je tužitelj iskomunicirao s djelatnikom tuženika zbog čega je i ispregovarao odnosno ugovorio drugačiju visinu naknade od korisnika koji nisu „korisnici Inovacije“, odnosno koji su već i prije sklapanja ugovora o kreditu bili korisnici manjeg ili većeg broja usluga tuženika odnosno oni koji nisu nikada koristili usluge tuženika.

Navedeno je razvidno i uvidom u predmetni ugovor o kreditu i to čl.1, ali i čl. 9 u kojem je ugovoreno cit:

„Kredit koji je predmet ovog Ugovora Banka je Korisniku kredita, kao zaposleniku Klijenta s kojim je Banka sklopila Ugovor o poslovnoj suradnji iz točke l. ovog Ugovora odobrila uz povoljnije uvjete od komercijalnih uvjeta kreditiranja građana propisanim važećim aktima Banke.“

Dakle, tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu upravo s ovdje tuženikom budući da je kao zaposlenik SPAR HRVATSKA D.O.O., SLAVONSKA AVENIJA 50, 10000 ZAGREB, OIB 46108893754 temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji broj: 51/2010 od dana 12.07.2010. (čl.1 ugovora o kreditu) s tuženikom mogao ugovoriti povoljnije naknade.

Nesporno je dakle tužitelj s tuženikom pregovarao upravo o spornoj odredbi. Navedeno stajalište o činjenici pregovora i informiranosti potvrđeno je i sudskoj praksi i to presudi Županijskog suda u Zagrebu od 11.11.2022. posl.br. Gž -2101/22, odnosno u presudi Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1035/2023, od 1. listopada 2024. u kojoj je pojašnjeno:

„Drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bila upoznata s visinom naknade prije sklapanja Ugovora o kreditu te da je bila detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke kao i da je tuženik dokazao da se pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (čl. 81. st. 4. ZZP) zbog čega je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.“

D o k a z: nesporno; u slučaju osporavanja tuženik će dostaviti dokumentaciju na navedenu okolnost;

presuda Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1035/2023, od 1. listopada 2024

10. Ističe se da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i visinu naknade je sam ispregovarao, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora).

Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., O, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C -226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka).

U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je sam ugovorio visinu predmetne naknade, znao je koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknadu su ugovorne strane ugovorile fiksno i nepromjenjivo.

Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a istu naknadu su nakon pregovora ugovorne strane ugovorile sukladno zakonskim odredbama.

Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina.

Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,70% od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora.

VI Tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev pa tuženik smatra da ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti.

12. Zaključno, tuženik ističe kako slijedi.

Tužitelj se u tužbi zapravo poziva na odredbe ZZP-a pri čemu ne pojašnjava zbog čega on tvrdi da su konkretne odredbe primjenjive upravo u ovom postupku. S obzirom da je tužitelj svojom voljom odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s ovdje tuženikom, da je razgovarao i pregovarao o sklapanju ugovora o kreditu odnosno sporne odredbe te da je ispregovarao nižu visinu naknade i to upravo zbog posebnih okolnosti na njegovoj strani (korisnik više usluga), te sve druge gore iznijete činjenice, jasno je da nisu ispunjene pretpostavke da bi se predmetna odredba imala smatrati nepoštenom.

13. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

14. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, Odluka tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana za 2024. godinu, Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 15.06.2012. (tzv. Početni otplatni plan, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

15. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu broj: 9016552201 od 15.06.2012. godine sklopljenog između tužiteljice OF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:

" 14.2. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 %

(slovima: jedancijelihsedamdeset posto) od iznosa kredita."

16. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o osporenoj naknadi. Tuženik osporava tužbi i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava tužiteljici status potrošača, te osporava pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

17. Osnovao tužiteljica ukazuje da brojna sudska praksa ukazala je na nepoštenu poslovnu praksu domaćih banaka prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u razdoblju od 2000. do 2017. godine, a prilikom kojeg su banke sklapanje ugovora uvjetovali raznim naknadama koje nisu dio glavnog potraživanja. Ovakve naknade nisu transparentne prema potrošaču i ne odgovaraju stvarnim troškovima banke. Uvriježeno je mišljenje da kreditor iz Ugovora o kreditu dobit ostvaruje iz ugovorene kamate kredita, bilo kakvi troškovi naplaćeni potrošaču, a koji nisu kamata moraju odgovarati stvarnim troškovima kreditora. To nije slučaj kod predmetne naknade. U predmetnom slučaju naknada za obradu kredita je ugovorena i naplaćena u postotku od ukupnog iznosa kredita bez obrazloženja na koje stvarne troškove se ovakva naknada odnosi. Tako kao potvrdu da je naknada za obradu kredita tužitelju naplaćena bez osnove u stvarnim troškovima kredita tužiteljica dostavlja dostavlja se Odluka tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana za 2024. godinu. U rubrici 2.Odluke navodi se visina naknada za obradu kredita –bez naknade. Iz ovakve Odluke tuženika jasno je vidljivo da je naplata Naknade za obradu kredita izostavljena iz poslovanja tuženika kao nezakonita poslovna praksa. Naknada za obradu kredita ne odgovara stvarnim troškovima tuženika prilikom kreditiranja, o njoj potrošači nisu imali mogućnost pregovarati, kredit je bio uvjetovan plaćanje naknade, a sama naknada je određena na netransparentan način u postotku od ukupnog iznosa kredita.

18. Slijedom navedenog prigovor tuženika iz njegova odgovora na tužbu da je naknada utemeljena na stvarnim troškovima i to operativnim troškovima (trošak rada djelatnika Banke), materijalnim troškovima (cijene uredskog materijala i opreme), troškovima trećih strana i povezanim regulatornim troškovima nije osnovan. Tuženik ne osporava da tužiteljica predmetni ugovor nije sklopila u redovnom radnom vremenu Banke. Službenik tuženika je plaćen za ovakav rad u redovnom radnom vremenu. Dio troška svakog poduzetnika je i trošak materijala, režija i slično. U tom pogledu nema razlike u poslovanju tuženika od bilo kojeg drugog pružatelja usluge. Ovakvi troškovi ne odgovaraju naplaćenoj naknadi za obradu kredita i upravo zato nisu transparentni, jasni i u konačnici pošteni.

19. Što se tiče pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe osnovano tužiteljica navodi da ima pravni interes na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnim predmetne ugovorne odredbe. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je riječ o postotku od 1,70% od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora, a to što tužiteljica nije postavila kondemnatorni zahtjev ne znači da ne postoji pravni interes za utvrđenjem ništetnom osporene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

20. Tužba je podnesena sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz razloga što podnošenjem kondemnatorne tužbe, kondemnatorni zahtjev je izložen prigovoru zastare. Osnovano tužiteljica navodi da je pravi interes tužiteljice konkretan i da se zasniva na potrebi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora koja je nezakonita odnosno protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te konkretnom interesu tužiteljice da na temelju pravomoćne presude kojom se utvrđuje djelomična ništetnost ugovora o kreditu potražuje isplatu novčanog iznosa stečenog od strane tuženika temeljem osnove koja je kasnije otpala, kao i interesu tužiteljice da takvom pravomoćnom deklaratornom presudom prekine tijek zastare kondemnatornog zahtjeva. Na pripremnom ročištu 12. 11. 2026. tuženik je osporio da bi naknada za obradu kredita bila plaćena budući se u tužbi ne navodi kada i u kojem iznosu pa se o tome konkretno ne može ni očitovati jer to nije predmet rasprave. S obzirom na ovaj prigovor iznesen tek na pripremnom ročištu sud je na prijedlog tužiteljice naložio tuženiku da dostavi stvarni otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu iz kojeg bi bile vidljive sve uplate po kreditu koje je tužiteljica izvršila odnosno koje su joj naplaćene tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Međutim, sam tužiteljica je uz podnesak od 12 .11. 2025. dostavila Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 15.06.2012. (tzv. Početni otplatni plan). Iz Otplatne tablice u stavci 1 vidljivo je da je tužiteljici na dan sklapanja Ugovora o kreditu naplaćen iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 85,00 EUR, stoga prigovor tuženika da naknada za obradu kredita nije naplaćena nije osnovan.

21. Osnovano tužiteljica navodi da namjena kredita i status potrošačkog ugovora proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.

22. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

23. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

24. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2003 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

25. Člankom 81. ZZP/2003 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.

26. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

27. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

28. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivala i sama tužiteljica.

29. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2003 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

30. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo osporene odredbe i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

31. Ne stoji navod tuženika da su sporne ugovorne odredbe valjane i jasne, lako uočljive i razumljive te zbog toga što su jasno određene navedenim odredbama Ugovora o kreditu poštene, zakonite i valjane.

32. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora.

33. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

34. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

35. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO -a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

36. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj također potražuje u ovom postupku.

37. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

39. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe, sastavljanje podneska od 20. 5. 2025., zastupanje na ročištu 12. 11. 2025. i 13. 1. 2026. za svaku radnju iznos od 200,00 eura, za sastavljanje podneska od 10. 7. 2025. i 19. 8. 2025., te pristup na ročište za objavu presude za svaku radnju iznos od 100,00 eura, što zbrojeno te uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i za presudu od 53,10 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.329,65 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak za sastavljanje podneska o 12. 11. 2025. jer u njemu ponavlja ranije iznesene navode u podnescima za koje je tužiteljici trošak dosuđen, a te navode je mogla iznijeti i na ročištu.

40. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 5. ožujka 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Damira Karajić, odvjetnik u Karlovcu

2. Anamrija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu