Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-2060/2019-43

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nela Šuša, odvjetnica u Rijeci, J. Trdine 2/IV, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nele Šuša, 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br.: 3207157805/2006 solemniziran 9. kolovoza 2006. kod javnog bilježnika Alemke Gajski pod posl. br. OU- 1110/2006 koji su 7. kolovoza 2006. sklopili tužitelj ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženica Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te u čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.459,21 eura (tri tisuće četiristo pedeset devet eura i dvadeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 29,60 eura od 6. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 29,54 eura od 3. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 29,28 eura od 3. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 29,02 eura od 2. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 28,97 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 55,19 eura od 2. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 54,30 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 53,30 eura od 7. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 52,86 eura od 6. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 52,38 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 51,85 eura od 10. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 50,84 eura od 8. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 52,78 eura od 6. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 53,03 eura od 4. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 51,81 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 54,14 eura od 5. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 54,81 eura od 12. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 52,84 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 51,64 eura od 29. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 50,34 eura od 24. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 49,64 eura od 30. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 66,27 eura od 30. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 65,54 eura od 7. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 64,36 eura od 25. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 64,25 eura od 18. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 63,18 eura od 19. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 63,88 eura od 18. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 63,62 eura od 18. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 62,89 eura od 18. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 62,78 eura od 18. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 63,28 eura od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 63,05 eura od 24. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 62,81 eura od 21. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 62,40 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 62,69 eura od 21. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 61,53 eura od 26. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 60,56 eura od 26. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 61,91 eura od 14. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 62,38 eura od 22. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 59,43 eura od 12. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 59,46 eura od 23. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 57,96 eura od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,59 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 59,07 eura od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,54 eura od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 54,88 eura od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 52,01 eura od 3. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 47,11 eura od 9. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 46,12 eura od 12. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 44,86 eura od 10. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 44,53 eura od 6. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 44,06 eura od 17. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 42,76 eura od 10. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 41,28 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 40,15 eura od 17. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 39,16 eura od 19. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 37,63 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 36,51 eura od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 34,64 eura od 13. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 33,49 eura od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 32,66 eura od 18. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 31,17 eura od 18. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 30,02 eura od 6. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 28,26 eura od 9. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 26,93 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 26,05 eura od 9. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 24,52 eura od 4. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 22,82 eura od 11. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 21,26 eura od 9. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 20,06 eura od 10. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 18,77 eura od 7. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 17,53 eura od 22. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 16,19 eura od 7. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 14,88 eura od 8. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 13,31 eura od 17. siječnja 2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br.: 3207157805/2006 solemniziran 9. kolovoza 2006. kod javnog bilježnika Alemke Gajski pod posl. br. OU- 1110/2006 koji su 7. kolovoza 2006. sklopili tužitelj ĐF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženica Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, kao i čl. 23. st. 1 toč. P) Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 12.311,92 eura (dvanaest tisuća tristo jedanaest eura i devedeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,93 eura od 6. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 5,03 eura od 6. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 15,75 eura od 4. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 6,78 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 46,33 eura od 5. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 63,67 eura od 12. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 44,86 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,42 eura od 29. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,44 eura od 24. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 25,09 eura od 30. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 24,99 eura od 30. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 25,83 eura od 7. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 21,84 eura od 25. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 29,93 eura od 18. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 27,36 eura od 19. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,18 eura od 18. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 52,35 eura od 18. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 54,32 eura od 18. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 63,99 eura od 18. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 81,34 eura od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 90,44 eura od 24. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 99,82 eura od 21. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 107,42 eura od 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 124,52 eura od 21. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 123,04 eura od 26. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 124,05 eura od 26. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 157,71 eura od 14. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 180,02 eura od 22. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 154,19 eura od 12. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 171,31 eura od 23. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 166,35 eura od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 163,42 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 220,74 eura od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 216,40 eura od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 323,91 eura od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 292,87 eura od 3. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 220,12 eura od 9. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 223,26 eura od 12. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 221,15 eura od 10. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 239,06 eura od 6. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 254,96 eura od 17. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 253,23 eura od 10. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 247,57 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 250,14 eura od 17. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 256,47 eura od 19. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 249,63 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 253,52 eura od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 237,16 eura od 13. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 240,55 eura od 12. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 253,85 eura od 18. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 248,35 eura od 18. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 253,61 eura od 6. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 238,98 eura od 9. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 238,35 eura od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 255,15 eura od 9. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 248,51 eura od 4. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 234,19 eura od 11. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 224,92 eura od 9. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 231,89 eura od 10. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 235,49 eura od 7. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 243,88 eura od 22. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 247,57 eura od 7. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 254,92 eura od 8. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 245,35 eura od 17. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 260,62 eura od 20. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 267,39 eura od 16. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 262,14 eura od 4. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 257,17 eura od 8. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 253,24 eura od 11. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 260,13 eura od 18. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 262,81 eura od 5. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 271,95 eura od 16. listopada 2014. do isplate,

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 5,50 eura (pet eura i pedeset centi) i iznos od 298,08 eura (dvjesto devedeset osam eura i osam centi) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinog anuiteta do isplate.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 4.140,59 eura (četiri tisuće sto četrdeset eura i pedeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja. U tužbi je naveo da je sa tuženicom zaključio ugovor o kreditu broj 7103250801 s promjenjivom kamatnom stopom na temelju jednostrane odluke tuženice i načinom otplate vezanih uz tečaj švicarskog franka (CHF).

1.1. Tim ugovorom tuženica je ovlaštena jednostrano izvršiti promjenu kamatne stope, a oni o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja ugovora te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Zbog navedenog bio je u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, tuženica mu ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi mu kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora i rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije, samoinicijativno i bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Pozvao se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke banke o promjeni stope ugovorene kamate. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega odredba o kamatnoj stopi mora biti određena, odnosno odrediva. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedina ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope (koji je u potpunosti prepušten volji banke) nije jasan, određen niti odrediv, pa je ta odredba ništetna i ima se smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

1.2. U odnosu na valutnu klauzulu istaknuo je da ga tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije informirala i upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je nudila takav kredit kao najpovoljniji i neisplatljiviji. U vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF-a se nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženica je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Ne može se razumno očekivati da bi sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Tužitelj u tužbi nije postavio određene tužbene zahtjeve za isplatu navodeći kako ne raspolaže potrebnom dokumentacijom te da je dokumentaciju zatražio od tuženice, ali da mu ona tu dokumentaciju nije dostavila.

1.4. U podnesku od 13. srpnja 2019. naveo je da mu je dostavljen dio dokumentacije, pa je po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope zatražio iznos od 26.104,86 kuna (3.464,71 eura), a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 95.010,05 kuna (12.610,00 eura). Pored navedenog, zatražio je i utvrđenje da su ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezano uz valutu švicarski franak.

2. Tuženica se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenim zahtjevima te je istaknula prigovor zastare, a tužitelju osporila svojstvo potrošača. Istaknula je i prigovor promašene aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu proizlazi da je, osim tužitelja, i treća osoba (TF) otplaćivala obveze po kreditu, a osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnova je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Navela je i da se tužitelj uzalud poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača je su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača, a tužitelj nije dokazao da je taj.

2.1. Navela je da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Opći uvjeti poslovanja čine sastavni dio ugovora o kreditu, a u njima je navedeno da će banka kamatne stope mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003., a u istovjetnom tekstu je zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. te u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. Od 1. siječnja 2013. kamata se sastojala od fiksnog dijela i objektivnog parametra te je njezina uprava na 688. sjednici, održanoj 11. prosinca 2012., donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama. Tužitelj, kao i svi drugi korisnici kredita, imali su pravo otkloniti od sebe primjenu izmijenjenih općih uvjeta, ali tužitelj to nije učinio. Dakle, od 1. siječnja 2013. redovna kamata je i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, a tužitelj je o tome obaviješten 8. siječnja 2013.

2.2. Nadalje je navela da je tužitelj (korisnik kredita) bio upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u članku 1. i 23. P) Ugovora, gdje je tužitelj, neposredno prije vlastitog potpisa, potvrdio da je upoznat s valutnom klauzulom i da pristaje snositi rizik promjene tečaja. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, pa ona ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni, je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB štiti tečaj kune prema euru, tako i Švicarska narodna banka štiti tečaj CHF prema euru, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Ona ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, postojale su i daljnje projekcije stabilnosti tečaja. Dakle, jasno je i kako ona u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znala niti je mogla znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF/EUR. Na temelju dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Đguvernera Švicarske narodne banke, i ona je imala opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema valuti euro i time omogući stabilnost cijena bila je javno dostupna činjenica, kao i da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, već da se on posredno formira preko valute euro. Ona je korisnika kredita informirala o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF i za to je imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Na njezinoj strani nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, a tužitelja je prilikom odobrenja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti takvih kredita i poznate razlike valute CHF prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR), pa se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 14. listopada 2025. (str. 213-222) tužbene zahtjeve uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, pored utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtijeva isplatu iznosa od 3.459,21 eura s osnove preplaćene kamate te iznosa od 12.311,92 eura s osnove preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

3.1. Tuženica je u podnesku od 5. prosinca 2025. navela da se protivi preinaci tužbe te istaknula prigovor zastare na sve preinačene iznose. Navela je i da, ako sud smatra da se radi o povlačenju tužbe, da se povlačenju ne protivi, ali da potražuje naknadu razmjernog parničnog troška.

3.2. S obzirom na to da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevima potražuje isplate iznosa od 3.459,21 eura i 12.311,92 eura, a da je ranije potraživao isplate iznosa od 3.464,71 eura (26.104,86 kuna) i 12.610,00 eura (95.010,05 kuna), tužitelj je tužbene zahtjeve za isplatu smanjio. Stoga takvo usklađenje tužbenih zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP), već djelomično povlačenje tužbe.

3.3. S obzirom na to da se tuženica takvom povlačenju nije protivila, valjalo je u skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrditi da je tužba povučena za iznos od iznos od 5,50 eura i iznos od 298,08 eura s pripadajućim kamatama (t. I. izreke rješenja).

4. U dokaznom postupku pročitani su zahtjev i potvrda o primitku zahtjeva (str. 5-6), Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207157805/2006 od 7. kolovoza 2006. (str. 16-25), promet po kreditu (str. 26-29), otplatni plan (str. 30-31), pregled promjena kamatnih stopa (str. 32), opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 57-64), opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. (str. 65-69), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (str. 70), novinski članak (str. 77, 107-110), stručni članak (str. 78-80, 88-90), zapisnik ovog suda, Stalne službe u Bujama – Buie posl. br. P-2060/2019-19 od 10. svibnja 2022. na kojem ročištu je saslušan tužitelj (str. 163-165) te nalaz i mišljenje vještaka (str. 184-199).

4.1. Tuženica je u podnesku od 11. travnja 2025. (str. 176-177) odustala od saslušanja svjedokinje RF (osobnog bankara).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o namjenskom kreditu br. 3207157805/2006 (kreditna partija 7103250801) koji su 7. kolovoza 2006. sklopili tužitelj (korisnik kredita) i tuženica (kreditor), i to odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka – CHF. Zbog ništetnosti tih ugovornih odredbi, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta potražuje iznos od 3.459,21 eura s osnove preplaćene kamate te iznos od 12.311,92 eura s osnove preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica kao kreditor, 7. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207157805/2006 (kreditna partija 7103250801), potvrđen kod javne bilježnice Alemke Gajski pod brojem: OU-1110/2006 od 9. kolovoza 2006., kojim je tužitelju odobren kredit za kupovinu nekretnine u iznosu 94.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje (čl. 2.1. ugovora),

- da je u ugovoru navedeno da tužitelj pristaje da tuženica povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama (čl. 7.2. ugovora),

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 1., 2. i čl. 7. ugovora),

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo. Sporno je i ima li tužitelj uopće status potrošača, pa mogu li se na njega primijeniti utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je i je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog okolnosti da određene uplate nije izvršio tužitelj.

9. Prvo je valjalo ocijeniti je li osnovan prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača.

9.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor uzeo radi kupovine stana, garsonijere od 40 m2. Po struci je dipl. inženjer kemijske tehnologije te je u vrijeme sklapanja ugovora radio u Chromosu i živio u [adresa], pa je taj stan kupio radi potreba stanovanja. S obzirom na to da je u međuvremenu otišao u mirovinu i da mu stan više nije bio potreban za stanovanje, stan je prodao. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio član nekog trgovačkog društva ili obrta.

9.2. Iskaz tužitelja je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivao vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu.

9.3. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

9.4. U konkretnom slučaju tužitelj je zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje nekretnine (stana) za vlastite potrebe. Tuženica, na kojoj je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), nije dokazala da je tužitelj uzeo kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza, pa njezin prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača nije osnovan.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009 i 133/2009., u nastavku: ZZP/07) važećeg od 7. kolovoza 2007.

10.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

11. Prema čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Tuženica je predložila saslušanje osobnog bankara, ali je od tog dokaza odustala (t. 4.1. obrazloženja). Stoga je radi utvrđenja svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora i pregovora vođenih između tužitelja i tuženice u predugovornoj fazi proveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

12.2. Tužitelj je u iskazu naveo da mu je Zagrebačku banku d.d. preporučio kolega koji je u to vrijeme također kupio stan i podignuo kredit kod tuženice u valuti CHF. Zbog toga, a i znajući da su sve bankarske ponude slične, ponude kredita u drugim bankama nije ni tražio. Ne sjeća se osobne bankarice, ali mu od strane banke nije ništa posebno savjetovano u pogledu predmetnog kredita. Ugovoren je hipotekarni kredit s rokom otplate od osam godina te je kredit u cijelosti otplatio. Prve rate iznosile su oko 5.000,00 kuna, a kasnije su porasle na iznose od oko 7.600,00 do 7.700,00 kuna. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i nije uočio ništa neobično, radilo se o klasičnom bankarskom ugovoru o kreditu. Ugovor o kreditu je bio dosta opširan, a on je obratio pažnju na par stvari. Taj ugovor se ni po čemu nije razlikovao od ostalih ugovora o kreditu koje je ranije sklapao, a tijekom života je sklopio barem 20 ugovora o kreditu. Odredbi o kamatama se ne sjeća, a sjeća se da je ugovor vezao za valutnu klauzulu u CHF jer je u to vrijeme to bilo najpovoljnije, odnosno jer mu je rečeno da je to najstabilnija valuta. Prilikom sklapanja ugovora u banci mu nije objašnjeno kako se mijenja kamatna stopa u smislu koji parametri se uzimaju za promjenu kamatne stope. Po struci je dipl. inženjer kemijske tehnologije i ne razumije se u parametre promjene kamatnih stopa. Zna što znači valutna klauzula i bilo mu je jasno da ona može biti promjenljiva, kao i da kamatna stopa može rasti i padati. Prilikom sklapanja ugovora nije vidio otplatni plan, već je samo znao koliko mu iznosi rata. Ne sjeća se je li mu banka dostavljala obavijesti o promjeni kamatne stope, ali zna da banke to u principu dostavljaju. Rate kredita je plaćao na račun banke u njihovim poslovnicama u [adresa] i [adresa]. Rate kredita je plaćao osobno u poslovnicama, osim u jednom razdoblju kada je poslovno boravio u [adresa]. Tada je novac za rate slao kolegi koji ih je uplaćivao u njegovo ime. Jednom prilikom je zamolio drugog kolegu iz Slavonskog Broda da mu uplati ratu kredita s novcem koji mu je prethodno uplatio, pa je on tom prilikom tu mjesečnu ratu uplatio sa svog računa na račun banke, ali u njegovo ime.

12.3. Sud je i u ovom dijelu iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ostalim provedenim dokazima te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, a valuta CHF najstabilnija. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženice nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

13. S druge strane, tuženica (na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženice sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 74. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

15. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe potrošačima nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženice, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženica kao profesionalac (kreditor) nije dala tužitelju sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

16.1. S obzirom na to da je utvrđeno da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, valjalo je odlučiti kao u t. I. i III. izreke presude.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (a ne tek od podnošenja tužbe u ovom predmetu) mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

18. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

19. Stoga je, na okolnost visine tužbenih zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. On je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja ugovora do konačne isplate predmetnog kredita i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženici da se u tom razdoblju nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju.

19.1. Za svoje izračune vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 4,300 % i da je tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 1 CHF = 4,633874. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika s osnova rasta kamatne stope ukupno iznosi 3.459,21 eura, a razlika s osnova rasta tečaja ukupno iznosi 12.311,92 eura.

19.2. Pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 5 nalaza i mišljenja, a pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablici 6 nalaza i mišljenja.

19.3. Vještak je naveo da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 552,97 eura. Negativne razlike je specificirao u Tablici 7 nalaza i mišljenja.

20. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je, u skladu s njim, i uskladio tužbene zahtjeve. Istaknuo je i kako se tzv. negativni iznosi, odnosno potplaćeni anuiteti ne bi smjeli uzeti u obzir jer tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije istaknula prigovor radi prebijanja, pa prebijanje negativnih tečajnih razlika nije moguće. Osim toga, naveo je da tuženica i nema nikakvo potraživanje prema njemu jer je upravo ona povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, pa je ona (kao ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora) odgovorna za štetu.

21. Tuženica nije istaknula primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Navela je da na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.

22. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način. Stranke na izvršeni obračun nisu imale primjedbi, a hoće li se u obzir uzeti i negativne razlike je pravno pitanje o kojem odluku donosi sud.

22.1. Prema mišljenju ovog suda tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za negativne razlike, a koje su nastale u razdoblju kada je tužitelj uplatio manje iznose od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF-a. Navedeno iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed promjene kamatne stope i povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet konačno postavljenih zahtjeva, a niti je tuženica u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženice ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

22.2. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženica nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužitelj stekao nešto od tuženice, već upravo suprotno. Naime, tuženica je od tužitelja stekla dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj i višu kamatnu stopu, a takvo postupanje tuženice utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

22.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženicu u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

23. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je i kada je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, pa mu pripadaju zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

23.1. Ovdje valja ukazati i da, po stajalištu ovoga suda, nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu (str. 26-34) proizlazi da uplate nije vršio isključivo tužitelj. Naime, iz prometa po računu je vidljivo da je uplatu od 12. rujna 2012. izvršio TF, a tuženica je tu uplatu primila i knjižila. Iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, proizlazi da je upravo tužitelj kao stranka ugovora ovlašten zahtijevati povrat danog tuženici na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to kako onog što je on osobno platio tuženici, tako i onog što je u izvršenju ugovora za njega, po njegovom nalogu te za njegov račun učinila neka druga osoba.

23.2. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena budući se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

24. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

24.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

24.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije zastarjelo.

25. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 3.459,21 eura (t. II. izreke presude), a s osnova preplaćenog tečaja iznos od 12.311,92 eura (t. IV. izreke presude), sve sa zateznim kamatama koje teku na način kako je određeno u izreci.

26. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, a tuženica nema pravo na naknadu razmjernog parničnog troška (u odnosu na povučeni dio) jer glede tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a tuženica je u tijeku cijelog postupka osporavala i osnov i visinu tužbenih zahtjeva.

26.2. Tužitelj je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 8. srpnja 2019., 25. studenog 2020., 20. travnja 2022., 3. lipnja 2022., 8. studenog 2022. i 14. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2022., 10. svibnja 2022. i 19. veljače 2026. u iznosima od po 500,00 eura uvećano za PDV. Osim toga, zatražio je naknadu troškova vještačenja u iznosu 800,00 eura te na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 66,36 eura.

26.3. Troškovi zastupanja za sastav tužbe, sastav podnesaka od 20. travnja 2022. (dan rok za očitovanje od strane suda) i 14. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima od 10. svibnja 2022. i 19. veljače 2026. su opravdani i pravilno obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife).

26.4. Nije opravdan zatraženi trošak za zastupanje na pripremnom ročištu od 31. ožujka 2022. (str. 150-151) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima, pa naknada prema tar. br. 9. t. 2. Tarife iznosi 250,00 eura uvećano za PDV. Tužitelju nije priznata naknada za sastav podneska od 8. srpnja 2019. (str. 7-15) jer je tužitelju već priznata naknada za sastav tužbe te za sastav podnesaka od 25. studenog 2020. (str. 116-122), 3. lipnja 2022. (str. 166-168) i 8. studenog 2022. (str. 170) jer je navode iz tih podnesaka mogao istaknuti na ročištima za koja su mu priznati troškovi zastupanja, pa ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

26.5. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 650,00 eura (str. 205-206), dok će mu neutrošeni predujam (150,00 eura) biti vraćen. Na ime sudske pristojbe na tužbu valjalo mu je priznati iznos od 53,09 eura (ranije 400,00 kuna, str. 37-40), a ne u iznosu od 66,36 eura. Naime, tužitelju nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) jer se taj iznos odnosi na dodatnu pristojbu na rješenje o pristojbi (čl. 28. st. 5. i 9. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne novine br. 118/2018.), a na čije plaćanje je pozvan tužitelj jer nije već uz tužbu koju je poslao poštom dostavio i dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, pa taj trošak ne može pasti na teret tuženice.

26.6. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 4.140,59 eura.

26.7. Stoga je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 4.140,59 eura (t. II. izreke rješenja), dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu i zahtjev tuženice u cijelosti (t. III. i IV. izreke rješenja).

U Pazinu 5. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

- tužitelj p. p.,

- tuženica p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte