REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5960/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Borisu Porobiji, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja EH, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice, dana 05. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208470307/07 od 20.02.2007. sklopljenog između tužitelja AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 459,76 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23.09.2025. do isplate, po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 801,44 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak ovog postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 05.03.2026. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 801,44 EUR tekućih od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 23.09.2025. tužitelj navodi da je dana 20.02.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208470307/07, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.464,03 kn (459,76 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.
2. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.: toč 26. obrazloženja: ''Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.''; toč. 26.1. obrazloženja: ''To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.'', dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024., toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.'', kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.
3. Tužitelj u nastavku pod toč. IV. tužbe, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zateznih kamata. Slijedom svega navedenog tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:
''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208470307/07 od 20.02.2007. sklopljenog između tužitelja AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:
- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 459,76 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 23.09.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju AH, [adresa], D, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 801,44 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju AH, [adresa], D, OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''
4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 04.11.2025. navodi da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj u tužbi postavlja: (i) deklaratorni tužbeni zahtjev kojim potražuje da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208470307/07 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 20.02.2007.g., u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora”; (ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 459,76 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 23.09.2025.g. do isplate s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva; (iii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 801,44 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos jednokratne naknade iz tč. (ii) tužbenog zahtjeva sa daljnjim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.
5. Tuženik ističe prigovor zastare na sve iznose iz kondemnatornih tužbenih zahtjeva. Dodatno se ukazuje da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.464,03 kn odnosno 459,76 EUR naplaćena 28. veljače 2007. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, isti je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. „ O naravi tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uglavničene zakonske zatezne kamate, tuženik se očituje u nastavku, no s obzirom na isti također ističe prigovor zastare, a sve s obzirom na trogodišnji zastarni rok propisan ZOO.
6. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo. Tuženik, a o zahtjevu s uglavničenom zakonskom zateznom kamatom (tč. iii. tužbenog zahtjeva), zabranjenom anatocizmu i vrijednosti predmeta spora, navodi da tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenoj. Tužitelj je vrijednost predmeta spora postavio kao zbroj sva tri tužbena zahtjeva: deklaratornog i dva kondemnatorna. U vrijednost predmeta spora ne uračunavaju se ni sporedna potraživanja ni deklaratorni tužbeni zahtjev o čemu se tuženik očituje u nastavku. Iznos od 801,44 EUR iz tč. III. tužbenog zahtjeva i nadalje predstavlja sporedno potraživanje, nedjeljiv je od glavne tražbine i s njom čini cjelinu s obzirom da glavna tražbina nije namirena. Naime, ako postoji glavna tražbina koja se primjerice odnosi na naplaćenu naknadu za obradu, ista je neizmirena pa ne može istovremeno postojati poseban osamostaljeni, glavni zahtjev s osnove uglavničene zakonske zatezne kamate. Ovo stoga što je zakonska zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi sporedno potraživanje koje se može osamostaliti tek po prestanku glavne tražbine. Tuženik dodatno ukazuje na stav VSRH o tome da se kamate mogu osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina tek po prestanku glavne tražbine (VSRH Rev 1032/2003-2;VSRH Gzz 9/2004-2 od 28. siječnja 2004. godine). Dakle, takav kondemnatorni tužbeni zahtjev od 801,44 EUR i dalje predstavlja neosamostaljeno, sporedno potraživanje (zzk) izraženo u apsolutnom iznosu. Samom činjenicom iskazivanja u apsolutnom iznosu, zakonske zatezne kamate nisu postale nova glavnica. Stoga je tužitelj u vrijednost predmeta spora neosnovano ubrojio i sporedno potraživanje čime je neosnovano povećao vrijednost istog što posljedično ima utjecaj na primjenu višeg tarifnog razreda.
7. U tom pogledu i Županijski sud u Zlataru, presuda i rješenje, posl.br. Gž 1837/07-2 od 17.12.2008.: „Tek nakon prestanka glavne tražbine, neisplaćene zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju kao glavna tražbina, na koju se mogu zahtijevati zatezna kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.; Smisao navedene odredbe ZOO upravo je u tome, da na obračunate kamate ne mogu teći daljnje kamate, a kako je to tužitelj tražio tužbenim zahtjevom. Iako dakle ta odredba ne predstavlja zapreku da se kamate obračunaju i izraze u apsolutnom iznosu, one time nisu postale nova glavnica, niti u pogledu daljnjih kamata, a niti u pogledu parničnih troškova.; (…) Međutim, neovisno o tome bile kamate izražene u apsolutnom iznosu ili na način kako ih je sud dosudio, one ne gube svoj akcesorni karakter, pa ne utječu niti na visinu parničnih troškova.“ U tom pogledu i VSRH u odluci Revt 202/2002-2 se navodi: „U ovom trgovačkom sporu vrijednost predmeta spora glavnog zahtjeva iznosi 480.000,00 kn, s tim što zakonske zatezne kamate u iznosu od 117.600,00 kn ne čine glavni zahtjev, već one predstavljaju sporedni zahtjev, tj. zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga od 480.000,00 kn od dospijeća do 27. travnja 1997.“. U vrijednost predmeta spora ne ubrajaju se sporedna potraživanja, a niti vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva pa tužitelj nema osnovu za postavljanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR već isti može iznositi samo koliko i glavna tražbina 459,76 EUR. U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH: „U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.); „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.): "Predmet ovog spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za sklapanje ugovora o prodaji stana koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja stjecanja stanarskog prava na tom stanu, a o tom pitanju nije pravomoćno odlučeno. Tužiteljica je u svojoj tužbi to prethodno pitanje postavila kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu. Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu." (VSRH, br. Rev 688/00 od 07.01.2004.); „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje isplatu razlike plaće) treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.“ (VSRH, br. Revr 31/02 od 09.05.2002.); „U konkretnom slučaju predmet spora nije odluka o prestanku radnog odnosa, već zahtjev za isplatu svote novca u iznosu od ukupno 2.462,80 kn koja čini vrijednost predmeta spora. Deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništavim rješenja o plaći) istaknut uz zahtjev na činidbu (za isplatu svote novca) služi u konkretnom slučaju samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i stoga ne utječe na vrijednost predmeta spora (VSRH, br. Revr 170/03 od 07.05.2003.).
8. Isto potvrđuje i Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-1313/2023 od 27. studenog 2023. godine: „16. Međutim, osnovana je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, jer je prvostupanjski sud prihvatio kao vrijednost predmeta spora onu koju je tužitelj nepravilno naznačio u tužbi, odnosno iznos od 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, a naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik je prigovorio već u odgovoru na tužbu.; 16.1. Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.; 16.2. Tužitelj je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, a u točki II. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, odnosno iznosa proizašlog iz takve ništetne odredbe. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, od čega se iznos od 2.943,18 kuna odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva, a iznos od 10.000,00 kuna na deklaratorni dio zahtjeva.; 17. Prvostupanjski sud je pogrešno prihvatio tako naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.).; 18. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.“
9. Isto potvrđuje i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi posl. br. Gž-914/2023 od 6. veljače 2024. godine: „24. Temeljem čl. 40. st. 1. do 3. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.; 25. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem prihvatio prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, te pravilno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 305,79 Eur / 2.303,95 kn, koliko iznosi kondemnatorni zahtjev.“
10. Tuženik dodatno ukazuje na novo donesenenu odluku Visokog trgovačkog suda RH, Pž-566/2025-2 od dana 21. srpnja 2025.g. koja je potvrdila navode tuženika da se u slučaju isticanja i deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje samo u skladu s vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva: “Međutim, s obzirom na to da se deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, kako to pravilno smatra prvostupanjski sud, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, nije bilo ni potrebe ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko i postupati po odredbi članka 40. stavka 3. ZPP- a. Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.” Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 459,76 EUR. U suprotnom troškovi se nesnovano višestruko povećavaju u odnosu na iznos iz glavnog tužbenog zahtjeva.
11. Tuženik, a o zabranjenom anatocizmu, navodi da tužitelj nema pravo potraživati kamatu na zahtjev iz tč. III. tužbenog zahtjeva. Ovo stoga jer se zahtjev iz tč. III. odnosi na zakonsku zateznu kamatu iskazanu u apsolutnom iznosu koja i nadalje predstavlja sporedno potraživanje jer i dalje teče na iznos glavne tražbine iz tč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom da glavna tražbina nije izmirena. Sve dok glavna tražbina ne bude namirena zakonske zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su i čine cjelinu s glavnom tražbinom neovisno o tome kako su izražene. time je došlo do zabranjenog anatocizma jer tužitelj u tč. iii. zahtjeva na neosamostaljenu, sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata potražuje daljnju kamatu. Upravo je i to naveo vsrh u odluci rev-327/2013 od 06.03.2019.: „ prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. to proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO).“ Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.“
12. Tuženik, a u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada), navodi da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku. Prije svega, tuženik pod točkom IV. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
13. Tuženik ističe da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva je valjano ugovorena. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:
- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;
-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.
Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3.; 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;'' Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: „(…); (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“
14. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…); (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu;'' Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u veljači 2007. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u veljači 2007. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2007. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).
15. Tuženik ističe da je ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, naknada je naplaćena u postotku od 0,70% temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2007. godina) i točke Odluke B3.4.1. obrada kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% te dodatno umanjena temeljem točke Odluke - B3.4.5. Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike i dodatne korisnike paket-računa-modeli Expert, Zlatni, Family i Family plus, lepeza Dinamična i Elastična u iznosu od 30%. Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. K tome je tužitelju još i dodatno umanjen navedeni iznos.
16. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“
17. Tuženik ističe da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 E: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; određena u postotnom iznosu kredita te tužitelju još dodatno umanjena zbog korištenja pogodnosti; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.
18. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.
19. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: 1.)Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); 2.) Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; 3.) Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; 4. ) Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
20. Zaključno, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
21. Na pripremnom ročištu od 05.02.2026. tuženik je naveo da nije sporno da je tužitelj tuženiku dana 28.02.2007. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR, a niti je sporno da uglavničene zakonske zatezne kamate na iznos od 459,76 EUR tekuće od dana 28.02.2007. do dana 23.09.2025. iznose 801,44 EUR. No, tuženik ponavlja da tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na tako zatraženi iznos zatezne kamate od 801,44 EUR potraživati daljnju zakonsku zateznu kamatu s obzirom da se radi o sporednom potraživanju koje i dalje teče na iznos glavnice iz točke II tužbenog zahtjeva, pa bi se time radilo o povredi načela zabrane anatocizma.
22. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 05.02.2026., a nakon što je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, povukao prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja.
23. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis tuženika upućen tužitelju dana 16.06.2025. (list 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208470307/07 od 20.02.2007. (list 7 – 11 spisa), Uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 39 – 41 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 42 – 46 spisa) i u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge banke (list 47 – 52 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 63 spisa).
24. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u osnovan u pogledu glavnog zahtjeva, a djelomično osnovan u pogledu potraživanja zateznih kamata.
25. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208470307/07 od 20.02.2007. (list 7 – 11 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 20.02.2007., tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208470307/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za kupnju stana, s ugovorenim iznosom kredita od 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 20 godina i redovnom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Citirani Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu za koju tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna i to odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''
26. Uvidom u Uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 39 – 41 spisa) sud je utvrdio da se radi uputi izdanoj djelatnicima tuženika s popisom obveznih radnji pri odobravanju kredita, dakle ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke, a niti se ova Uputa spominje u Ugovoru o kreditu. Sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1. naslova ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva'' navodi: ''Naknada se naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita.'' Nadalje, sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1.1. navodi: ''Već prilikom obrade kreditnog zahtjeva potrebno je s tražiteljem kredita dogovoriti da li će iznos kredita uvećati za iznos naknada.'', a u točci 1.2., u osjenčanom dijelu, nakon riječi ''BITNO!'' navodi se: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje se samo za odobrene kredite.; Naknada se naplaćuje nakon odobrenja kredita i to prilikom isplate kredita.'' Iz ove Upute nije jasno koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smislenom analizom sadržaja ove Upute, a osobito citiranih dijelova iste, sud je utvrdio da iz iste Upute proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita, jer iz ove Upute proizlazi da djelatnici tuženika koji su s klijentima banke pregovarali u uvjetima kreditiranja nisu bili ovlašteni pregovarati o plaćanju naknade za obradu kredita (a što uključuje i eventualno ugovaranje izbjegavanja plaćanje te naknade).
27. Uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 42 – 46 spisa) sud je utvrdio da se u točci 5.1. istih naslovljenoj ''Kamate, naknade i troškovi'' navodi: ''Način i osnovica obračuna, te visina, uvjeti, rokovi i način naplate kamate i naknade koje Banke obračunava i naplaćuje regulirani su Odlukom o kamatnim stopama Banke, Pravilnikom o načinu obračuna kamate i revalorizacije, te odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, odnosno drugim aktom koji svojim donošenjem zamjeni pojedini od navedenih akata za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.'', te ''Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Smislenom analizom sadržaja citiranih dijelova ovih Općih uvjeta poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. sud je utvrdio da iz istih proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita i to u visini naknade koju odredi sam tuženik svojom odlukom o Tarifi naknada za usluge banke i drugim aktima, odnosno da klijenti banke tuženika nisu imali mogućnost s tuženikom pregovarati o unošenju odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade u Ugovor o kreditu. Nadalje, imajući u vidu da se u ovim Općim uvjetima navodi da su u primjeni od 01.10.1999., a predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen više od 7 godina kasnije, tj. 20.02.2007., te se u Ugovoru o kreditu ne navodi poslovni broj ili kada su doneseni Opći uvjeti poslovanja tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, to je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a utvrdio da se Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 42 – 46 spisa), a koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu.
28. Uvidom u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge banke (list 47 – 52 spisa) sud je utvrdio da ovaj dokument nije naslovljen, a niti je iz istoga jasno kada je isti nastao (tj. da li prije ili nakon sklapanja ovdje spornog Ugovora o kreditu), a u istome se na svakoj stranici u gornjem desnom uglu navodi da je isključivo za internu upotrebu u banci, iz čega sud zaključuje da se ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke. Nadalje, u istom dokumentu, a u odnosu na standardne stambene kredite, u točci B3.4.1., navodi se da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1%, dok se u točci B3.4.5. navodi da se za obradu kreditnog zahtjeva za vlasnike i dodatne korisnike paket-računa-modeli Expert, Zlatni, Family i Family plus, lepeza Dinamična i Elastična odobrava popust od 30%. Također, na kraju istog dokumenta navodi se: ''Napomena (odnosi se na sve kredite): Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje se samo za odobrene kredite. Naknada se naplaćuje nakon odobrenja kredita prilikom isplate kredita.'' Smislenom analizom sadržaja i ovog dokumenta proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita i to u visini naknade koju je unaprijed odredio sam tuženik, s tim da niti iz ovog dokumenta nije vidljivo koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, a imajući u vidu da ovaj dokument i nije naslovljen, pa nije vidljivo koji mu je poslovni broj ili kada je donesen ili od kada je u primjeni, a niti se u Ugovoru o kreditu ne navodi poslovni broj ili kada je donesena ili od kada je u primjeni Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, to je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a utvrdio da se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge banke (list 47 – 52 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu.
29. Imajući u vidu ranije utvrđenje suda da se niti Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 42 – 46 spisa), a koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, a niti dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge banke (list 47 – 52 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu, te iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da se kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te iako je odredbom čl. 23. J Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika – Odluku o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ili od kada su u primjeni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika navedeni u Ugovoru o kreditu, tj. Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluka o kamatnim stopama tuženika i Opći uvjete poslovanja tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
30. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita odobrenog tužitelju upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Nadalje, a osobito uvidom u Uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 39 – 41 spisa), sud je utvrdio da iz iste Upute ne proizlazi da bi se prilikom odobravanja kredita građanima radilo o radnjama tuženika koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.
31. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz dopisa tuženika upućenog tužitelju dana 16.06.2025. (list 6 spisa), da je tužitelj tuženiku dana 28.02.2007. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Nadalje, među strankama nije sporno niti da zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 459,76 EUR tekuće od dana 28.02.2007. do dana 23.09.2025. po stopi za ''ostale'' odnose iznose 801,44 EUR.
32. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 63 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da je tužitelju ovdje pobijana ugovorna odredba u plaćanju tzv. ulazne naknade od strane banke ponuđena po sistemu "uzmi ili ostavi", da mu je djelatnica banke rekla da mora platiti tu naknadu i to je bilo tako, da je ta naknada iznosila nešto više nego prva rata kredita, da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, a djelatnica banke mu je tada rekla da je to njihov uobičajeni, standardizirani ugovor, da prije sklapanja ugovora o kreditu od banke nije tražio na uvid Odluku o tarifi naknada banke miti mu je itko rekao da postoji ta mogućnost, da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Terra Jaska d.o.o. na radnom mjestu prodavača rezervnih dijelova za građevinske strojeve, a sredstvima odobrenog kredita kupio je stan u koje je stanovao nakon kupnje sa suprugom i djetetom.
33. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Terra Jaska d.o.o. na radnom mjestu prodavača rezervnih dijelova za građevinske strojeve, a sredstvima odobrenog kredita kupio je stan u kojem je stanovao nakon kupnje sa suprugom i djetetom, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.
34. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).
35. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade iz čl. 2. Ugovora o kreditu, navodi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'', odnosno da se u Ugovoru o kreditu, a u odnosu na ovdje pobijanu naknadu za obradu kredita navodi se da ta naknada određuje ''u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora'', a sud je obrazložio zašto Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika koja se spominje u Ugovoru o kreditu ne predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti ima pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, te zašto se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge banke (list 47 – 52 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu. Osim toga, niti u gore citiranoj odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno kako se izračunava naknada za obradu kredita, kao niti od čega se ona sastoji, a niti je jasno navedeno koje to točno usluge tuženika tužitelj plaća ovom pobijanom naknadom, kao niti zašto je ova naknada u ovom slučaju određena upravo u gore navedenom iznosu od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.
36. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
37. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu o odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita naplaćena upravo u iznosu od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).
38. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 2. Ugovora o kreditu dana 28.02.2007. iznos od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. i 10. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'' ništetna.
39. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 28.02.2007. iznos od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), u iznosu koji premašuje iznos od jedne početno ugovorene rate kredita (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja), odnosno obzirom da je tužitelj tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu relativno i apsolutno velik novčani iznos, sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.
40. Kako je ovdje sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku - dana 28.02.2007. u iznosu od 3.464,03 kn, odnosno sada 459,76 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu.
41. Kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 2. o plaćanju tzv. ulazne naknade (sve kako je gore obrazloženo), to je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a sud utvrdio da tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 459,76 EUR tekuće od dana stjecanja, tj. od dana 28.02.2007. pa do isplate, pri čemu, a suprotno stavu tuženika, niti jedna pozitivna zakonska odredba ne priječi tužitelja da svoj zahtjev za isplatu zateznih kamata na glavnicu potraživanja od 459,76 EUR tekućih od 28.02.2007. pa do isplate iskaže kako u apsolutom iznosu za određeno razdoblje (kako je to tužitelj iskazao u točci III tužbenog zahtjeva, tj. uglavničene kamate za razdoblje od dana 28.02.2007. do dana 23.09.2025., kao dana podnošenja tužbe u ovom predmetu), tako i na način da traži isplatu zatezne kamate na iznos od 459,76 EUR tekuće od 23.09.2025. do isplate (kako je to tužitelj iskazao u točci II tužbenog zahtjeva).
42. Stoga, te imajući u vidu da je među strankama nesporno da zakonske zatezne kamate obračunate na iznos od 459,76 EUR tekuće od dana 28.02.2007. do dana 23.09.2025. po stopi za ''ostale'' odnose iznose 801,44 EUR, imajući u vidu da je tužitelj zahtjev za isplatu uglavničenih kamata postavio u tužbi od 23.09.2025., te imajući u vidu da tužitelj temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 459,76 EUR tekuće od dana stjecanja, tj. od dana 28.02.2007. pa do isplate, to je sud tužitelju i dosudio i:
- iznos od 801,44 EUR, a na ime obračunatih zateznih kamata na glavnicu potraživanja od 459,76 EUR tekućih od dana 28.02.2007. do dana 23.09.2025. po stopi za ''ostale'' odnose, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III, te
- zatezne kamate na iznos na glavnice potraživanja od 459,76 EUR tekuće od dana 23.09.2025., kao dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, do isplate, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.
43. No, kako tuženik tužitelju nije platio glavnicu potraživanja od 459,76 EUR (ovo je nesporno), to tužitelj nema pravo zahtijevati zatezne kamate koje bi tekle na uglavničeni iznos kamata, odnosno nema mjesta primjeni odredbe čl. 31. st. 2. ZOO- a u korist tužitelja, a na teret tuženika, pa je stoga sud kao neosnovan u ovom dijelu odbio zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na uglavničeni iznos kamata od 801,44 EUR od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (kako je to tužitelj zatražio u točci III tužbenog zahtjeva), odlučivši kao u izreci ove presude u točci V.
44. Sud je odluku o visini kamate stope temeljio na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
45. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23.09.2025. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 2. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.
46. Neosnovano tuženik prigovara i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja tri zahtjeva - na utvrđenje, na isplatu glavnice od 459,76 EUR i na isplatu uglavničenih kamata od 801,44 EUR, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.
47. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 5., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu sa glavnim zahtjevom, a da je djelomično neosnovan samo dio sporednog potraživanja tužitelja za isplatu zateznih kamata, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 06.11.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 05.02.2026. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 856,18 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci IV. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
48. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da li bi se ovo ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da tužitelj na ovom ročištu nije iznosio nikakve navode.
49. Kako je je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu sa glavnim zahtjevom, a da je djelomično neosnovan samo dio sporednog potraživanja tužitelja za isplatu zateznih kamata, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VI.
U Zagrebu, dana 05. ožujka 2026. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužitelja - uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR
2. Pun. tuženika
