REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-142/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EIG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dragani Vidović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja Dragane Vidović, odvjetnice i punomoćnice tuženika Ane Čengija, odvjetnice, dana 05. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-4258563 sklopljenog dana 17. srpnja 2007. godine između tužitelja EIG, iz [adresa], kao korisnika kredita (u Ugovoru o kreditu korisnik s osobnim podacima EIGE, [adresa], 21230 Sinj, MBG: [jedinstveni matični broj građana], datum rođenja: **.**.1974.) i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,u dijelu odredbe koji glasi:

“Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ZIG, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.151,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 05. ožujka 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 198-50- 4258563 dana 13. srpnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 37.993,87 CHF i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada u visini od 3,30%, da se o ugovornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pregovaralo, niti je tužitelju predočeno na što bi se odnosila ulazna naknada. Navodi da je sporna ugovorna odredba nepoštena odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je kao takva uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da je navedena ugovorna odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza tužitelja koja iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu je određena. Nadalje navodi da je tužitelj kao i svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristao na njihovu primjenu. Tuženik navodi sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženika se poziva na odluku Sud EU C- 621/17 od 3.10.2019. godine. Navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na odluke Županijskog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13.07.2007. g. (list 7-9 spisa), Potvrdu od 15.07.2024.g. (list 10 spisa), presudu ovog suda poslovni broj P-6750/19 od 15.04.2021.g. (list 11-21 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova, Odluke Suda EU (list 31-40, list 47- 54 spisa), te je saslušan tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, te osporava navode tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na utuženi iznos sadržajno kao u podnesku od 05. svibnja 2025. godine (list 43-46 spisa). Ističe u bitnom da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, da je u ovoj pravnoj stvari riječ o tipskom ugovoru i da je tužitelju nametnuta obveza koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja. U bitno navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasna i određeno navedena u Ugovoru o kreditu i da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati tzv. ulaznu naknadu. Smatra da je prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa kredita te utvrditi je li takva obveza odnosno odredba za njega prihvatljiva ili nije što je jedina odlučna kategorija u smislu pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporno da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kredite.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi je kupovao vozilo za osobne potrebe, trebao mu je kredit, otišao je u poslovnicu tuženika koji je kredi i odobrio. Navodi da je tuženik sastavio Ugovor koji su mu predali, ponudili su mu samo kredit u CHF iako je tražio kredit ili u EUR ili u kunama. Nadalje iskazuje da je pitao zašto mora platiti naknadu za obradu kredita, a oni su odgovorili da se to treba platiti. Tužitelj navodi da je osobno plaćao kredit, po struci je liječnik i radi u bolnici, nije bio nositelj obrta niti je bio osnivač trgovačkog društva ili obavljao djelatnost u njima. Ističe da mi je naknada naplaćena od iznosa kredita.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o plaćanju ulazne naknade i visini ulazne naknade već je naknadu morao platiti kako bi mu odobrili i isplatili kredit. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva, a čija je primjena ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 153/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da mu je rečeno da naknadu treba platiti iz čega je jasno da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom tužitelj nije mogao pregovarati o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje) iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

12. S obzirom da je tužitelj temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u visini iznosa od 5.516,66 kn koju visinu je sud utvrdio uvidom u Potvrdu tuženika od 15.07.2024.g. (list 11 spisa), očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

13. Tuženik osporava zahtijeva tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

14. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 10.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 05.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 07.07.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 22.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 05.03.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, ukupno 1.151,50 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23). Nije priznat trošak sastava podneska od 13.01.2025.g. u iznosu od 62,50 jer isti nije bio nužan za vođenje postupka.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 05. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku