Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-988/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov- Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje , Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-183/2024-11 od 16. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-183/2024-11 od 16. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 11.650,51 eura sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. svibnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).
3. U žalbi navodi da je ovo postupak radi naknade štete, da štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja koja su izvršena na teret mirovinskog osiguranja u utuženom razdoblju pa da se na pitanje naknade štete primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme izvršenih isplata. Tvrdi da u nazočnom slučaju na pravni odnos stranaka treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje ZMO), a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP ). Pritom pojašnjava da su odredbe ZMO-a odredbe posebnog zakona (lex specialis) kojim je uređena materija naknade štete koju žalitelj trpi isplatom mirovine svom osiguraniku, dok se odredbe ZOOP-a primjenjuju na štete nastale iz prometnih nezgoda i to štete prouzročene uporabom vozila glede kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju. Osim toga, da je ZMO kasniji zakon pa da i po tom kriteriju treba biti u primjeni po načelu lex posteriori derogat legi priori.
4. Smatra da je pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja, jer da je osnovanost istaknutog prigovora da bi šteta bila manja, odnosno da štete nema, trebao dokazati tuženik, u smislu čl. 219. ZPP-a, budući da je žalitelj visinu svog zahtjeva dokazao prilaganjem odgovarajućih isprava temeljem kojih je izračun tražbine izvršen. Navodi da obračuni koje izdaje predstavljaju isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje tužitelj obavlja na temelju javnog ovlaštenja, budući da je tužitelj pravna osoba s javnim ovlastima koja je jedina ovlaštena i mjerodavna za određivanje visine naknade štete koju ima pravo tražiti od tuženika, u skladu s člankom 164. stavak 5. ZMO-a.
5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
6. Žalba tužitelja nije osnovana.
7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.
8. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete tužitelja kao osiguratelja GZ, koji je stradao u prometnoj nezgodi 21. travnja 2003. kao suputnik u osobnom vozilu, protiv tuženika kao pravne osobe ovlaštene rješavati odštetne zahtjeve u slučaju kada je šteta prouzročena krivnjom vozača koji je upravljao vozilom inozemne registracije, u smislu članka 34. stavak 1. ZOOP-a, za štetu koja se odnosi na isplatu invalidske mirovine koja je osiguraniku tužitelja priznata zbog opće nesposobnosti za rad koja je nastala kao posljedica ozljede izvan rada u omjeru od 50% te bolesti u omjeru od 50%, za razdoblje od 1. studenog 2021 . do 31. prosinca 2023.
9. Između stranaka je i u ovom stadiju postupka sporno koji propis se primjenjuje u ovom postupku radi naknade štete.
10. Sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenjem tužitelja od 2. lipnja 2014. osiguraniku tužitelja GZ, priznato pravo na isplatu invalidske mirovine počevši od 17. listopada 2013., pri čemu tužitelj u ovom postupku zahtijeva isplatu iznosa od 11.650,51 eura koji je isplaćen osiguraniku u razdoblju od 1. studenog 2021. do 31. prosinca 2023.
11. Glede primjene propisa na postupak naknade štete, utvrđuje da štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja koja su izvršena na teret mirovinskog osiguranja u narečenom razdoblju pa da se na pitanje naknade štete primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u vrijeme izvršenih isplata. Stoga zauzima stajalište da u nazočnom slučaju treba primijeniti mjerodavne odredbe ZOOP-a, konkretno članak 27. ZOOP-a kojim je propisana obveza društva za osiguranje isplatiti zavodu za osiguranje stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika.
12. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se u nazočnom slučaju o naknadi štete odlučuje primjenom odredbi ZOOP-a koji predstavlja posebni zakon (lex specialis)u odnosu na ZMO.
13. Treba navesti da odredbe ZMO-a i ZOOP-a različito propisuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Tako je čl. 161. st. 2. ZMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
14. U nazočnom slučaju tuženik odgovara za štetu na temelju Zakona o osiguranju („Narodne novine“ br. 9/94, 20/97, 50/99, 116/99, 11/02 i 140/05, dalje; ZO), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a koji je u članku 97. propisao da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje koji može obradu i isplatu takvih šteta povjeriti svojim članovima , pri čemu je članstvo u Hrvatskom uredu za osiguranje obvezno za sva društva koja se bave obveznim osiguranjima (čl.101. ZO).
15. Kako je u nazočnom slučaju osiguranik tužitelja pretrpio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi za koju odgovara tuženik, te je rješenjem tužitelja utvrđeno pravo osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, i to zbog ozljede izvan rada, proizlazi da bi prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a tužitelj imao pravo na naknadu štete od tuženika samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja te iznosa koji bi se isplaćivali kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.
16. Pogrešno je stajalište tužitelja da je tuženik dužan dokazati visinu štete koju je pretrpio tužitelj isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku. Kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, teret dokaza o postojanju i visini štete je na tužitelju, pri čemu treba navesti da ispravama koje je priložio u spis, tužitelj nije dokazao činjenice koje su relevantne za ishod ovog postupka. Tim ispravama je, naime, dokazano samo koje iznose je tužitelj po toj osnovi platio svom osiguraniku, dok je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi postoji li razlika između iznosa invalidske mirovine koja je isplaćena u prijepornom razdoblju te iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog za isplatu invalidske mirovine bila ozljeda na radu, u skladu s narečenim propisom. Utoliko su neodlučni žalbeni navodi o značenju isprava koje je priložio, budući da te isprave ne dokazuju ono što je u ovom postupku odlučno.
17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368 st.1. ZPP-a.
U Rijeci, 5. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Helena Vlahov- Kozomara
