Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-290/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VTČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-904/2024-4 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-904/2024-4 od 29. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 16. studenog 2007., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke pa da stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.646,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1.743,62 eura sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23; dalje ZPP).

3. Prije svega ističe da se u nazočnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u kunama pa da je pozivanje na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite promašeno, budući da predmetni ugovor nije zaključen s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak (CHF).Ističe da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku koji se vodio povodom kolektivne zaštite potrošača i odredbe u predmetnom ugovoru pa da se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz tog postupka, o čemu da su se izjasnili Vrhovni sud Republike Hrvatske te više županijskih sudova u svojim odlukama. U svakom slučaju tvrdi da utvrđenja iz presuda donesenih u tom sporu mogu biti primjenjiva isključivo na ugovorne odnose u povodu kojih je zatražena kolektivna pravna zaštita, dok se ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama.

4. Nadalje ističe da su stranke ugovor potpisale, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, čime da je dobio dodatnu pravnu snagu, da je ugovaranje promjenjive kamate zakonom dozvoljen i uobičajen institut kod svih ugovora o kreditu koje plasira banka te da u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije postojala zakonska obveza banke da u ugovorima definira parametre za promjenu kamatne stope. Navodi da se tužiteljica svjesno odlučila za ugovor u kunama pa da se može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze. Glede odredbe o promjenjivosti kamatne stope, naglašava da sud nije ovlašten svojom odlukom izmijeniti volju ugovornih strana pa tako ni odrediti da se u slučaju valjano ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope ima smatrati kao da je između ugovornih strana ugovorena fiksna kamatna stopa, u visini početno ugovorene kamatne stope, budući da je upravo volja ugovornih strana bila primijeniti promjenjivu kamatnu stopu.

5. Tuženik nadalje tvrdi da je sud prvog stupnja propustio pravilno protumačiti odredbe Direktive 93/13 u dijelu koji se tiče nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima te u tom kontekstu ukazuje da je kamatna stopa mijenjana sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije bile izvan nadzora banke pa da se takvo poslovanje izuzima iz ocjene poštenosti. Ističe da se pravna zaštita može pružiti samo u slučaju kada je ugovorna kamata viša od zakonom propisane, a u nazočnom slučaju da su uvjeti promjenjivosti sadržani u Općim uvjetima poslovanja s kojima je klijent bio upoznat, a da je kamata bila niža od najviše zakonom dopuštene ugovorne kamate.

6. Tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da je nepoštena odredba ugovora ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da nije utvrđivao činjenice kojima bi se potkrijepilo takvo stajalište u ovom slučaju. Nadalje, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u ocjeni prigovora zastare tužiteljičine tražbine, jer da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je došlo do prekida zastare u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 - dalje ZOO), pri čemu ukazuje na sadržaj čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07) kojim je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih prava. Stoga da se zastara može prekinuti isključivo radnjama vjerovnika, a ne i neke druge osobe koja nije sudionik obveznog odnosa. Tuženik smatra da su razlozi pobijane presude proturječni pa da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a pobija i odluku o parničnom trošku, bez obrazloženja.

7. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika 11. studenog 2007., a kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te zahtjev za isplatu iznosa od 3.646,11 eura, koji se odnosi na razliku između plaćene ugovorne kamate te kamate prema početnoj kamatnoj stopi obračunatoj za cijelo ugovoreno razdoblje.

10. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je Ugovor o kreditu od 11. studenog 2007. sklopljen za kupnju i uređenje građevinskog zemljišta, da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 298.000,00 kuna te da je ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci, uz otplatu kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,88%, da je čl. 4. Ugovora određeno da će tužiteljica plaćati redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem Odluke banke o kreditiranju građana te da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,

- da je tijekom trajanja ugovora kamatna stopa u nekoliko navrata povećavana na temelju odluka banke,

- da je tužiteljica ispunila obveze iz ugovora 15. kolovoza 2017.,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje Aleksandre Vio mag. oec. proizlazi da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope tuženik naplatio od tužiteljice u razdoblju otplate kredita iznos od 3.646,11 eura.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, u nazočnom slučaju je samo početna kamatna stopa određeno utvrđena , dok buduća kamatna stopa nije bila ni određena niti odrediva pa zaključuje da tužiteljica nije mogla znati na koji će način tuženik izračunati kamatnu stopu, niti je mogla ocijeniti opravdanost povišenja kamatne stope. Pritom naglašava da terminologija koja je korištena u aktima tuženika u tom dijelu nije mogla biti razumljiva prosječnom potrošaču, pa da je korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, što sve da je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužiteljice utvrđuje da joj prilikom sklapanja ugovora nije objašnjeno da bi joj se mogao povećati anuitet zbog promjene kamatnih stopa, niti joj je objašnjeno temeljem kojih parametara se kamatna stopa može izmijeniti, već je samo primala obavijesti o promjeni.

12. Stoga zauzima stajalište da su odredbe o ugovornoj kamati koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke nepoštene te u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/2007 ništetne.

13. Glede pitanja zastare tužiteljičine tražbine, sud prvog stupnja se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa primjenom narečenog pravnog shvaćanja zaključuje da bi zastara u ovom slučaju počela teći tek od donošenja prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredbi.

14. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu te je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa) u iznosu od 1.250,00 eura, troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eura te sudskih pristojbi u iznosu od 161,66 eura, sve primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. Bez osnove žalitelj ukazuje na počinjenu bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, jer su razlozi pobijane presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Relevantne činjenice su potpuno i pravilno utvrđene, a mjerodavno materijalno pravo je pravilno primijenjeno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

16. Kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, prijeporna ugovorna odredba o kamati nije dovoljno određena u smislu članka 99. ZZP/07, zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima je u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora bilo regulirano u Glavi XI ZZP/07 pa je tako člankom 96. stavak 1. ZZP/07, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Člankom 97. ZZP/07 su primjerice navedene ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. istog Zakona, pa tako, između ostalih, i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 98. ZZP-a). Posljedice ugovaranja nepoštenih odredbi propisane su člankom 102. ZZP/07 na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, ali da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. S obzirom na sve izneseno, proizlazi da je pravilna ocjena suda prvog stupnja da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom nisu pobliže određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno te da nije postojala obveza banke prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 56/13 dalje; ZID ZPK/13), definirati parametre promjenjivosti, treba ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023. izrazio pravno stajalište da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu, smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom, neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

19. Neosnovano tuženik osporava i pravilnost stajališta suda prvog stupnja o prigovoru zastare, pri čemu treba navesti da je to stajalište podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH koje je u presudi citirano. Kako je u nazočnom slučaju ništetnost utvrđena tek pobijanom presudom, nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

20. S obzirom na pravilna utvrđenja suda prvog stupnja da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremio tuženik pa da ga, u smislu članka 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o sadržaju članka 4. Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, valja zaključiti da je prijeporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 272. ZOO-a i čl. 102. ZZP/07.

21. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužiteljica je uspjela u parnici pa ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, primjenom čl. 154. stavak 1. ZPP-a, a trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 4. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara